Transhumanca ili transhumantno stočarstvo[1] (prema fra. transhumant, od trans- + lat.humus - zemlja)[2] predstavlja sezonsko kretanje ljudi i stoke između stalnih ljetnih i zimskihpašnjaka koje je tipično za Sredozemlje. Primjenjuje se najčešće u ovčarstvu, a obuhvaća dva smjera kretanja, tijekom toplijeg dijela godine odlazi se u viša planinska područja, a u hladnijem djelu godine spušta se u nizinske, dolinske krajeve. Stočari uglavnom imaju stalno boravište u nižim područjima. Tijekom ispaše u planinama žive u sezonskim naseljima gdje se bave i poljodjelstvom.[1]
U Hrvatskoj, ovaj se oblik stočarstva prakticirao u Lici, Primorju i unutrašnjosti Dalmacije. Lički pastiri su od lipnja do srpnja boravili na velebitskim pašnjacima, a zbog oštre klime zimi bi se spuštali u Primorje. Primorski stočari su u proljeće odlazili u podgorje Velebita gdje su obrađivali zemlju, a ljeti bi stoku vodili na ispašu u nadgorje, iznad 1000 metara nadmorske visine da bi se u jesen vraćali u stalna naselja. U Zagori i Ravnim kotarima pastiri bi u skupinama odlazili sa stadima do sezonskih naselja u južnom Velebitu, Biokovu ili Dinari. U sezonskim se naseljima prikupljalo mlijeko od kojeg se poslije pravio sir.[2]
1) Zajednička svjetska baština Belgije i Francuske2) Zajedno s 5 drugih alpskih zemalja
3) Zajednička svjetska baština Francuske i Španjolske4) Nematerijalna svjetska baština više zemalja
5) Nematerijalna svjetska baština više zemalja
6) Francuski prekomorski posjedi
1) Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana2) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [4]3) Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja
5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala6) Zajedno s više zemalja