Zvonimir Majdak – Wikipedija

Zvonimir Majdak
Zvonimir Majdak 2015. godine.
Puno ime	Zvonimir Majdak
Pseudonim	Suzana Rog
Rođenje	26. siječnja 1938., Zrinska kod Grubišnog Polja, Hrvatska
Smrt	20. srpnja, 2017., Zagreb, Hrvatska
Zanimanje	književnik
Nacionalnost	Hrvat
Period pisanja	1960. – 2015.
Književne vrste	pjesme, romani
Važnija djela Kužiš, stari moj, Pazi, tako da ostanem nevina ili Marta i Lela iz Remetinca, Stari dečki, Ženski bicikl, Gospođa
Nagrade Godišnja nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, 1. nagrada Dubravko Horvatić, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
Portal o životopisima

Zvonimir Majdak (Zrinska kod Grubišnog Polja, 26. siječnja 1938. – Zagreb, 20. srpnja, 2017.),^[1] bio je hrvatski književnik, smatra se za najplodnijeg pisca proze u trapericama. Djela je objavljivao i pod pseudonimom Suzana Rog.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Zvonimir Majdak rođen je u Zrinskoj kod Grubišnoga Polja 1938. godine. Gimnaziju je polazio u Virovitici. U Zagrebu je studirao književnost, a kao vrlo mlad pjesnik javio se u svoje doba popularnom lirikom u knjigama Tip na zelenoj livadi i Ukleti motociklist.^[2]

Središnji Majdakov interes bila je proza u kojoj je ostvario veliki opus objavivši tridesetak romana. Po njegovim romanima ili scenarijima snimljeno je 9 filmova.

Izvod iz bibliografije

[uredi | uredi kôd]

Romani

[uredi | uredi kôd]

Bolest 1964.
Kužiš, stari moj 1970.
Pazi, tako da ostanem nevina ili Marta i Lela iz Remetinca 1971.
Stari dečki 1975.
Marko na mukama 1977.
Kupanje s Katarinom 1978.
Ženski bicikl 1978.
Gadni parking 1980.
Biba, okreni se prema zapadu 1982.
Kćerka 1985.
Muška kurva 1986.
Krevet 1990.
Umrijeti u Tuškancu 1992.
Tajne Trga N 1993.
Povratak sudbini 2010.
Suton 2012.
Ponoć 2013.

Suzana Rog

[uredi | uredi kôd]

Baršunasti prut 1987.
Gospođa 1988.
Ševa na žuru 1989.
Ponovo sam nemoralna i pokvarena 1996.
Želim još puno puta 2001.
Fircigerice 2010.

Filmovi

[uredi | uredi kôd]

Iluzija 1967. r. Krsto Papić
Kužiš, stari moj 1973. r. Vanča Kljaković
Medeni mjesec 1983. r. Nikola Babić (prema romanu Marko na mukama)

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

1985.: Godišnja nagrada Vladimir Nazor za književnost
1990.: Nagrada Ksaver Šandor Gjalski
2011.: 1. nagrada Dubravko Horvatić za prozu^[3]
2014.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo^[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]

↑ Preminuo začetnik 'proze u trapericama' - Zvonimir Majdak, vecernji.hr, 20. srpnja 2017., pristupljeno 17. prosinca 2017.
↑ ^a ^b Majdak, Zvonimir, enciklopedija.hr, pristupljeno 17. prosinca 2017.
↑ Hrsvijet.net (HINA/Hrsvijet) Zagreb: Uručene godišnje nagrade Hrvatskoga slova, 29. travnja 2012., pristupljeno 17. prosinca 2017.

Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za književnost

Godišnja nagrada

1959. Vesna Parun • 1962. Petar Šegedin • 1964. Dobriša Cesarić & Jure Kaštelan • 1965. Ranko Marinković • 1966. Jure Franičević-Pločar • 1968. Slobodan Novak • 1969. Krsto Špoljar • 1970. Stanko Lasić & Antun Šoljan • 1971. Oto Šolc • 1972. Nikola Milićević & Svetozar Petrović • 1973. Živko Jeličić • 1974. Marin Franičević • 1975. Vesna Krmpotić & Predrag Matvejević • 1976. Zvane Črnja & Milivoj Solar • 1978. Drago Kekanović & Milivoj Slaviček • 1979. Ivan Katušić & Miroslav Slavko Mađer • 1980. Tito Bilopavlović & Nikica Petrak • 1981. Ivan Slamnig & Danijel Dragojević • 1983. Zvonko Maković • 1984. Luko Paljetak • 1985. Nedjeljko Fabrio & Zvonimir Majdak • 1986. Viktor Žmegač • 1987. Nusret Idrizović & Augustin Stipčević • 1988. Branimir Bošnjak • 1989. Zvonimir Mrkonjić • 1990. Bruno Popović • 1991. Željka Čorak • 1992. Slavko Mihalić • 1993. Sibila Petlevski • 1994. Ivan Golub • 1995. Ante Stamać • 1996. Jozo Laušić • 1997. Željko Knežević • 1998. Jakša Fiamengo • 1999. Goran Tribuson • 2000. Stanko Andrić • 2001. Drago Glamuzina • 2002. Andriana Škunca • 2003. Renato Baretić • 2004. Luko Paljetak • 2005. Delimir Rešicki • 2006. Mate Ganza • 2007. Mirko Kovač • 2008. Anka Žagar • 2009. Ivana Šojat-Kuči • 2010. Nada Gašić • 2011. Zoran Ferić • 2012. Tatjana Gromača • 2013. Milko Valent • 2014. Josip Mlakić • 2015. Delimir Rešicki • 2016. Krešimir Nemec • 2017. Branko Maleš • 2018. Ludwig Bauer • 2019. Maša Kolanović • 2020. Marko Gregur • 2021. Ivica Prtenjača • 2022. Denis Peričić

Za životno djelo

1962. Miroslav Krleža • 1967. Vjekoslav Kaleb & Dragutin Tadijanović • 1968. Gustav Krklec & Dobriša Cesarić • 1969. Vjekoslav Majer • 1970. Nikola Šop • 1971. Miroslav Feldman • 1972. Šime Vučetić • 1973. Novak Simić • 1974. Marijan Matković • 1975. Ranko Marinković • 1976. Vladimir Popović • 1977. Drago Ivanišević • 1978. Joža Horvat • 1979. Marin Franičević • 1980. Josip Barković • 1982. Vesna Parun • 1983. Jure Franičević-Pločar • 1984. Aleksandar Flaker & Jure Kaštelan • 1985. Mirko Božić • 1986. Vojin Jelić • 1987. Živko Jeličić • 1988. Ivan Slamnig • 1989. Slobodan Novak • 1990. Olinko Delorko • 1991. Petar Šegedin • 1992. Ivo Frangeš • 1993. Srećko Diana • 1994. Nikola Milićević • 1995. Rajmund Kupareo • 1996. Slavko Mihalić • 1997. Ivan Kušan • 1998. Miroslav Slavko Mađer • 1999. Vesna Krmpotić • 2000. Stanko Lasić • 2001. Ivo Brešan • 2002. Gajo Peleš • 2003. Viktor Žmegač • 2004. Josip Tabak • 2005. Irena Vrkljan • 2006. Miroslav Šicel • 2007. Nedjeljko Fabrio • 2008. Zvonimir Mrkonjić • 2009. Milivoj Solar • 2010. Ivan Aralica • 2011. Nikica Petrak • 2012. Luko Paljetak • 2013. Tonko Maroević • 2014. Zvonimir Majdak • 2015. Pavao Pavličić • 2016. Dubravko Jelčić • 2017. Feđa Šehović • 2018. Danijel Dragojević • 2019. Andriana Škunca • 2020. Dubravka Oraić Tolić • 2021. Hrvoje Hitrec • 2022. Ivan Rogić Nehajev

Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Nedovršeni članak Zvonimir Majdak koji govori o hrvatskom književniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.