Prijeđi na sadržaj

Hrvoje Hitrec

Izvor: Wikipedija
Hrvoje Hitrec
Hrvoje Hitrec
Puno imeHrvoje Hitrec
Rođenje14. srpnja, 1943.
Zagreb, Hrvatska
Zanimanjeknjiževnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist
NacionalnostHrvat
Period pisanjaod 1974.
SuprugaVišnja Babić[1]
DjecaFran Hitrec, Neven Hitrec, Branimir Hitrec[2]
Važnija djela
  • Smogovci, Ljubavi na crnom baršunu, Kolarovi, Humandel, Hrvatske legende i dr.
Nagrade
Portal o životopisima

Hrvoje Hitrec (Zagreb, 14. srpnja 1943.) suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Hrvoje Hitrec rođen je u Zagrebu, 14. srpnja 1943. godine .[3] Diplomirao je komparativnu književnost 1967. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[3] 1974. godine postao je glavnim urednikom humorističnog lista Kerempuh a 1985. godine imenovan je ravnateljem kazališta Trešnja.[3] 1990.[3] godine postao je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije a potom ministar informiranja.[4]

Od 2005.[3] godine predsjednik je Hrvatskog kulturnog vijeća.[5]

Član je povjerenstva Nagrade Dr. Ivan Šreter za izbor najbolje riječi.[6]

Član je Društva hrvatskih književnika.[7]

Književno stvaralaštvo

[uredi | uredi kôd]

U romanima, pripovijetkama, dramskim i televizijskim ostvarenjima najčešće mu je mjesto zbivanja grad Zagreb. Prvi Hitrecov roman je Pustinjakov pupak, pa zatim Manijak i Ljubav na crnom baršunu. Najveću su popularnost, i opet u zagrebačkom ambijentu, doživjeli Hitrecovi Smogovci, saga o odrastanju djevojčica i dječaka, u pet knjiga. Po Smogovcima napravljena je najdulja serija u hrvatskoj povijesti s velikim uspjehom. Autor je i drugih romana, kako za djecu (Eko Eko, Humandel), tako i za odrasle (Ur, Pustinjakov pupak, Ljubavi na crnom baršunu, troknjižje Kolarovi koje prate sudbinu zagrebačke obitelji kroz cijelo 20. stoljeće).

Jedan je od najistaknutijih ekologa u književnosti a njegova ekološka svijest najviše je izražena u knjigama za mladež kao što su: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) te Zbogom Smogovci (1989.).[8]

2010-ih objavio je romanesknu trilogiju o hrvatskoj povijesti. Prvi je roman Kolarovi o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća. Slijeći je Što Bog dade i sreća junačka u kojem se bavio 19. stoljećem i banom Jelačićem. Treći roman iz tog ciklusa je Špilberk, gdje je zašao u 18. stoljeće, vrijeme baruna Trenka. Roman romansirano pripovijeda životopis baruna Trenku, vojnika, gospodina, kockara i junaka, najpopularnijeg ratnika tadašnje Europe, koji je preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja, ali ne i zatočeništvo u zloglasnom Špilberku, koji je druga strana medalje prosvijećenog apsolutizma.[9]

Politička djelatnost

[uredi | uredi kôd]

Jedan je od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice. Dvaput je bio član Predsjedništva HDZ-a.[10] Bio je vijećnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog sabora.[4]

Član je predsjedništva Hrasta i predstavnik Hrvatskog kulturnog vijeća u Velikom vijeću Hrasta.[4]

Hitrec na promociji svoje knjige Samo sreća, ništa drugo u Noći muzeja u Čakovcu 2019. g.

Nepotpun popis djela

[uredi | uredi kôd]
  • Pustinjakov pupak, Društvo hrvatskih humorista, Zagreb, 1974.
  • Smogovci: romančić za nešto stariju djecu i prilično mladu omladinu, Zagreb, 1976. i još 10 izdanja
  • Priča o Osmanu, Zagreb, 1977.
  • Manijak: humoristični roman, Znanje, Zagreb, 1978.
  • Eko Eko, Mladost, Zagreb, 1979. i još 9 izdanja u Zagrebu i 2 u prijevodu
  • Petrica Kerempuh, Mladost Zagreb, 1980.
  • Ur, August Cesarec, Zagreb, 1982.
  • Kratki ljudi ili smijeh na četiri kata, Mladost, Zagreb, 1984.
  • Petrica Kerempuh i hrabri krčmar, Mladost, Zagreb, 1985.
  • Petrica Kerempuh i praznoglavci, Mladost, Zagreb, 1986.
  • Smogovci i strašni Bongo: romančić za djevojčice i dječake, njihovu stariju braću i sestre, te za nove i stare fosile, August Cesarec, Zagreb, 1987.
  • Ljubavi na crnom baršunu, August Cesarec, Zagreb, 1987.
  • U sredini mojih dana: knjiga o filmu, Klein Film, 1988.
  • Petrica Kerempuh i čarobne kuglice, Mladost, Zagreb, 1989.
  • Zbogom, Smogovci: romančina za sve uzraste ali posebno ipak za djecu i omladinu, August Cesarec", Zagreb, 1989.
  • Vanjkuš zagrebački, Studio Promotion, Zagreb, 1990.
  • Lijepa moja: sjećanja jednoga domoljuba: 1988. – 1992., (memoarska knjiga), Azur Journal, Zagreb, 1992.
  • Dan kada se rodio Isus, Mosta, Zagreb, 1993.
  • Tomislav i Adriana, Mosta, Zagreb, 1993.
  • Smogovci u ratu, (ilustrirao Oto Reisinger), AGM, Zagreb, 1994.
  • Zagreb: hrvatska prijestolnica, Zagreb, 1994.
  • Zagrebačke legende, Turistkomerc, Zagreb, 1994.
  • Kanjon opasnih igara, Mosta, Zagreb, 1994.
  • Pahuljica, Mosta, Zagreb, 1994.
  • Hrvatska povjesnica, Mosta, Zagreb, 1995.
  • Hrvatska bogorodica, AGM, Zagreb, 1996.
  • Smogovci i biće iz svemira, Mosta, Zagreb, 1996.
  • Staklena cipelica, Mosta, Zagreb, 1997.
  • Velika knjiga zaborava, (politički članci), HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 1998.
  • Gradsko kazalište Trešnja 1999., Gradsko kazalište "Trešnja", Zagreb, 1999.
  • Priče iz Držića, AGM, Zagreb, 2000.
  • Najljepše priče hrvatske renesanse, AGM, Zagreb, 2002.
  • Priče iz hrvatske starine (17. i 18. stoljeće), AGM, Zagreb, 2002.
  • Kolarovi, Školska knjiga, Zagreb, 2004., ISBN 953-0-61622-8
  • Matko na štakama, Mosta, Zagreb, 2004., ISBN 953-226-042-0
  • Humandel, Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-61231-0
  • Hrvatske legende, Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-61222-2 nevaljani ISBN
  • Što Bog dade i sreća junačka, Školska knjiga, Zagreb, 2010.
  • Asasin ili latica u nevolji, AGM, Zagreb, 2012. (2. najčitaniji roman u Hrvatskoj listopada 2012. prema Hrvatskom knjižničarskom društvu)
  • Hrvatske kronike, Naklada Đuretić, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-7911-36-2
  • Špilberk, Školska knjiga, Zagreb, 2016., ISBN 978-953-0-61673-8
  • Samo sreća, ništa drugo, AGM, Zagreb, 2018., ISBN 978-9531744898
  • Vladar Bosne, AGM, Zagreb, 2020., ISBN 978-953-1-74516-1
  • Dux Chroatorum, Školska knjiga, Zagreb, 2022., ISBN 978-953-0-62286-9

Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]

Dobitnik je značajnih književnih nagrada: Ksaver Šandor Gjalski (za roman Ljubavi na crnom baršunu),[11] Ivana Brlić Mažuranić i Grigor Vitez.[3][12] Godine 2021. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.[13]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Gloria: Višnja Babić: Hrvojeve knjige naša su terapija od tragedije, Gloria br. 918, 10. kolovoza 2012., razgovor s Višnjom Babić i Hrvojem Hitrecom. Pristupljeno 29. lipnja 2016.
  2. ↑ Biografija:https://www.biografija.com/hrvoje-hitrec/
  3. ↑ a b c d e f Sa(n)jam knjige u Istri: Hrvoje Hitrec  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. ožujka 2016. (Wayback Machine), preuzeto 6. travnja 2013.
  4. ↑ a b c Hrast: Hrvoje Hitrec  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. travnja 2013. (Wayback Machine), preuzeto 6. travnja 2013.
  5. ↑ HKV: Vodstvo i tijela Udruge, preuzeto 6. travnja 2013.
  6. ↑ http://www.glas-slavonije.hr/vijest.asp?rub=5&ID_VIJESTI=156869
  7. ↑ Društvo hrvatskih književnika: Popis članova - H, preuzeto 6. travnja 2013.
  8. ↑ Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 582.
  9. ↑ Magazin HRT  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. svibnja 2018. (Wayback Machine) VM/JV/HRT: Novi roman Hrvoja Hitreca o barunu Trenku, 27. travnja 2018. (pristupljeno 30. travnja 2018.)
  10. ↑ Dežulović, Boris. 29. srpnja 2023. Na desnom rubu pameti. Novosti. Zagreb. ISSN 1845-8955. Pristupljeno 29. srpnja 2023.. U dva sam navrata bio član Predsjedništva HDZ-a. Prvi put u posljednje dvije godine Domovinskoga rata, drugi put poslije Tuđmanove smrti.
  11. ↑ Hrvoje Hitrec, Priče iz hrvatske starine (17. i 18. stoljeće), AGM, Zagreb, 2002., ISBN 953-174-165-4, O piscu, str. 211.
  12. ↑ životopis.hr: Hrvoje Hitrec[neaktivna poveznica], preuzeto 6. travnja 2013.
  13. ↑ Objavljeni dobitnici Nagrade „Vladimir Nazor“ za 2021. godinu. min-kulture.gov.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Hrvoje Hitrec
  • HKV Članovi - Hrvoje Hitrec
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Hrvoje_Hitrec&oldid=6828955"