Prijeđi na sadržaj

Josip Mlakić

Izvor: Wikipedija
Josip Mlakić
Puno imeJosip Mlakić
Rođenje25. siječnja 1964.
Bugojno, BiH
Zanimanjestrojarski inženjer
NacionalnostHrvat
SuprugaMarija
Nagrade
Portal o životopisima

Josip Mlakić (Bugojno, 25. siječnja 1964.), hrvatski književnik, scenarist i kolumnist iz Bosne i Hercegovine. Dopisni je član HAZU-a.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Uskoplju, a u Sarajevu je diplomirao na Strojarskom fakultetu te je po zanimanju strojarski inženjer.[1] Prvo objavljeno djelo mu je zbirka priča Puževa kućica iz 1997. godine u izdanju Hrvatske uzdanice. Na natječaju malog izdavača Faust Vrančić 2000. zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama izdan mu je prvi roman pod naslovom Kad magle stanu.[1] Drugi roman Živi i mrtvi izdan je 2002. godine. Za ovaj roman nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena prvi put.[2] Za isti roman 2003. godine dobiva nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Zrinski.[3]

Za roman Tragom zmijske košuljice nagrađen je godišnjom stipendijom Ministarstva kulture RH, te nagradama Ivan Goran Kovačić i Kočićevo pero za 2007. godinu.[3] Godine 2014. dobio je državnu nagradu Vladimir Nazor za roman Svježe obojeno.[4] Nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je za romane Božji gnjev iz 2014. i Crni gavran i bijele vrane iz 2018. godine.[5] Za roman Skica u ledu dobio je nagrade fra Martin Nedić i Mirko Kovač za 2018. godinu.[6][7]

Po nagrađivanom romanu Živi i mrtvi je snimljen istoimeni film za kojeg je Mlakić napisao scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli.[8] Također je napisao scenarij za nagrađivani film Tu redatelja Zrinka Ogreste.[1] Za Branka Ištvančića napisao je scenarije prema romanima Čuvari mostova (Most na kraju svijeta) i Kad magle stanu.[1] U Ištvančićevoj režiji snimljen je i kratki film prema Mlakićevoj priči Ponoćno sivo.[9] Napisao je scenarij za film Imena višnje redatelja Branka Schmidta za koji je dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine.[10] Prema njegovom romanu i scenariju snimljen je film Mrtve ribe redatelja Kristijana Milića[11] u kojem je zabilježio manju ulogu kao odvjetnik. Prema istom romanu rađena je istoimena kazališna predstava koja je premijerno izvedena 23. rujna 2016. na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Mostar.[12]

Godine 2023. po njegovom scenariju snimljen je film Stigme, redatelja Zdenka Jurilja, te Film Božji gnjev, Mlakićeva treća suradnja s redateljem Milićem.[13] Napisao je scenarije za dokumentarne filmove Putevi duhana, Ljudi koji su sadili drveće[14][15] i Putevi kave.[13]

Prema vlastitom scenariju režirao je dokumentarni film O ljudima i šumama koji je premijerno prikazan na 25. MFF-u.[16]

Niz godina piše kolumne u kojima tematizira društveno-politička zbivanja, najprije za zagrebački tjednik Express, a potom i mostarski portal Bljesak.[13]

Romani su mu prevođeni na njemački i slovenski jezik.[3]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Puževa kućica, zbirka priča (1997.),
  • Kad magle stanu, roman (2000.),
  • Živi i mrtvi, roman (2002.),
  • Odraz u vodi, zbirka priča (2002.),
  • Obiteljska slika, zbirka priča (2002.).
  • Ponoćno sivo, zbirka priča (2004.).
  • Oči androida, poezija (2004.).
  • Psi i klaunovi, roman (2006.),
  • Tragom zmijske košuljice, roman (2007.)[17][18][19][20][21]
  • Čuvari mostova, roman (2007.)
  • Ljudi koji su sadili drveće, roman (2010.).
  • Planet Friedman, roman (2013.)
  • Božji gnjev, roman (2014.)
  • Svježe obojeno, roman (2014.)[22]
  • Majstorović i Margarita, roman (2016.)
  • Bezdan, roman (2016.)
  • Crni gavran i bijele vrane, roman (2018.)[23]
  • Skica u ledu, roman (2018.)[24]
  • Evanđelje po Barabi, roman (2019.)[25]
  • O zlatu, ljudima i psima, roman (2020.) [26]
  • Na Vrbasu tekija, roman (2021.)
  • Druga Noina arka, roman (2022.)
  • Izgaranje, roman (2023.)[13]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d Barbara Matejčić: Josip Mlakić: Zadnji rat u Bosni još uvijek diktira živote ljudi, mvinfo.hr, preuzeto 9. prosinca 2013.
  2. ↑ Josipu Mlakiću uručena V.B.Z.-ova književna nagrada za roman ˝Živi i mrtvi˝, index.hr, preuzeto 9. prosinca 2013.
  3. ↑ a b c Josip Mlakić, bilješke o autorima, hrvatskiplus.org, preuzeto 9. prosinca 2013.
  4. ↑ Dobitnici „Nagrade Vladimir Nazor“ za 2014. godinu, min-kulture.hr, preuzeto 10. studenog 2016.
  5. ↑ Josip Mlakić, fraktura.hr, preuzeto 26. prosinca 2019.
  6. ↑ Mlakić dobitnik književne nagrade "Fra Martin Nedić" za roman "Skica u ledu", dnevnik.ba, preuzeto 26. prosinca 2019.
  7. ↑ Josip Mlakić dobitnik nagrade 'Mirko Kovač' za najbolji roman, dnevnik.ba, preuzeto 26. prosinca 2019.
  8. ↑ Živi i mrtvi dobio osam Zlatnih arena  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. prosinca 2013. (Wayback Machine). net.hr, preuzeto 9. prosinca 2013.
  9. ↑ Ivor Fuka: Bilo bi nam loše i bez rata, novossti.com, preuzeto 9. prosinca 2013.
  10. ↑ HRT-ov film "Imena višnje" na PFF-u osvojio tri vrijedne nagrade  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. rujna 2017. (Wayback Machine), hrt.hr, preuzeto 29. srpnja 2015.
  11. ↑ Mrtve ribe plivaju na leđima  Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. studenoga 2016. (Wayback Machine), havc.hr, 10. studenog 2016.
  12. ↑ Premijerom predstave “Mrtve ribe plivaju na leđima” počinje nova sezona, vecernji.ba, preuzeto 10. studenog 2016.
  13. ↑ a b c d Katarina Marijanović: Samoprozvani filmski "genijalci" iz Sarajeva guše domaću kinematografiju svodeći filmske fondove na vlastite bankomate, vecernji.ba, preuzeto 12. listopada 2023.
  14. ↑ Uskoplje: Premijerno prikazan film "Putevi duhana", dnevnik.ba, preuzeto 12. travnja 2018.
  15. ↑ Uskoplje: Završeno snimanje filma 'Ljudi koji su sadili drveće', artinfo.ba, dnevnik.ba, preuzeto 26. prosinca 2019.
  16. ↑ O ljudima i šumama, mff.ba, preuzeto 17. listopada 2024.
  17. ↑ Josip Mlakić, Tragom zmijske košuljice, V.B.Z., Zagreb, 2007. (163 str.) ISBN 9789532018202
  18. ↑ Nagrađen književnik iz Bosne i Hercegovine  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2021. (Wayback Machine), Matica 7/2008. (HAW)
  19. ↑ Božidar Alajbegović, "Tragom zmijske košuljice", Josip Mlakić, www.kupus.net, 6. rujna 2008. (HAW)
  20. ↑ Strahimir Primorac, Velika posveta Ivi Andriću, Vijenac 373/2008.
  21. ↑ Iva Beljan Kovačić, Franjevački ljetopisi i suvremeni pripovjedači  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2021. (Wayback Machine), Kroatologija 2/2016. (HAW)
  22. ↑ Tomica Bajsić, '"Svježe obojeno", Josip Mlakić, tomicabajsic.com, 7. studenoga 2016. (IA)
  23. ↑ R. I.: Mlakić objavio novi roman "Crni gavran i bijele vrane": Krimić o novopečenim bogatašima i kriminalcima u Središnjoj Bosni  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. travnja 2018. (Wayback Machine), dnevnik.ba, preuzeto 27. travnja 2018.
  24. ↑ Skica u ledu, fraktura.hr, preuzeto 8. veljače 2019.
  25. ↑ Evanđelje po Barabi, fraktura.hr, preuzeto 26. prosinca 2019.
  26. ↑ Josip Mlakić, O zlatu, ljudima i psima : triptih, Fraktura, Zaprešić, 2020. (183 str.), ISBN 9789533582474

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Josip_Mlakić&oldid=7040514"