Prijeđi na sadržaj

Ratko Cvetnić

Izvor: Wikipedija

Ratko Cvetnić (Zagreb, 26. lipnja 1957.) hrvatski književnik[1] i publicist, član suradnik HAZU od 2016. godine.[2]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je 1957. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju[2] te studirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[1] Od 1998. stručni je tajnik u Zagrebačkom sportskom savezu. Književnim se radom počeo baviti potaknut iskustvom što ga je stekao u Domovinskom ratu.[2] Na književnoj se sceni pojavio 1997. godine romanom "Kratki izlet", autobiografskim zapisima o Domovinskom ratu. Pisac opisuje razdoblje od kolovoza 1992. do rujna 1993. godine, u vidu anegdota s bojišta, stvari viđenih i načutih, razmišljanja o ratnoj Hrvatskoj, te tako gradi pitak, humorističan, ironijski opis ratne svakodnevice. Objavljen isprva u tjedniku, i prije no što će izići kao knjiga (1997.), njegov je roman Kratki izlet postao književna senzacija. To je visokoliterarizirani memoarski zapis urbanog intelektualca, lišen patetike i prijetvornog domoljublja, u kojem se pretapaju dnevnički krokiji, često nanizani po tragično-komičnom principu. Roman je dobio Nagradu Gjalski te je ubrzo bio preveden na više jezika.[2] Roman je postao uspješnica, preveden je na više stranih jezika, na poljski ga je prevela Łucja Danielewska u knjizi Krotka wycieczka: zapisy wojenne z lat 1992 - 1993, izdanoj 2000. godine, preveden je na slovenski i njemački iste 2000. godine, 2009. je doživio drugo hrvatsko izdanje. Kratki izlet stoji uz bok memoara Alenke Mirković ("Glasom protiv topova") kao najbolja hrvatska ratna proza. Dvanaest godina kasnije, 2009. uz drugo izdanje "Kratkog izleta" izlazi mu novi opsežni roman "Polusan", u kojem opisuje Zagreb krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća opisujući duh jednog vremena u kojem već ishlapjeli socijalizam troši svoje zadnje resurse. Glavni junak romana se „povlači po životu“ pokušavajući, relativno neuspješno odnosno relativno uspješno, skrenuti okolnosti sebi u korist. Za taj je roman dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski 2009. godine. Polusnom' Cvetnić nas odvodi u često tematizirane osamdesete godine, u vrijeme rasapa bivše države. Mozaične strukture, sačinjen od mnoštva epizoda, digresija i obilja likova, ovaj je roman pisan iznimno bogatim stilom, smislom za detalj i vještinom finog esejiziranja.[2] Godine 2013. Cvetnić se javlja romanom Povijest instituta. U njemu se obrađuje hrvatska povijest od dolaska komunizma na vlast 1945. godine do danas. O romanu kritika piše "Riječ (je) o jednom od boljih romana hrvatske književnosti posljednjih godina".[3] U Povijesti Instituta glavni lik, umjesto preminulog prijatelja, pokušava dovršiti studiju o povijesti središnjeg instituta koji slavi stogodišnjicu. U romanu se živo isprepleću sudbine oba lika, snažno povezane ustanovom, koja se pokatkad doima i kao globalna metafora. Zbog iznimne književne zrelosti, mjesta što ga već sad zauzima u suvremenoj hrvatskoj književnosti te gotovo virtuoznoga izraza stekao je mjesto člana suradnika HAZU.[2] Roman je bio kandidat za tportalovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Četvrti roman, Blato u dvorištu, objavio je 2018. godine. Roman je svojevrsni presjek hrvatske povijesti 20. stoljeća, od vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća do samostalne i neovisne Hrvatske i za nj je Cvetnić dobio Nagradu HAZU.[4]

Bio je član uredništva Turopoljskog leksikona koji je objavio Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Nepotpuna bibliografija

[uredi | uredi kôd]
  • Kratki izlet, Ceres, Zagreb, 1997.1.; Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.2.
  • Krotka wycieczka: zapisy wojenne z lat 1992 - 1993, 2000.
  • Kratek izlet: zapisi iz domovinske vojne, Goga, Novo mesto, 2000.
  • Ein kurzer Ausflug: Aufzeichnungen aus dem Krieg in Kroatien, Verlagsbuchhandlung Ulrike Šulek, Köln, 2000.
  • Polusan, Mozaik knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-14-0545-4
  • Povijest Instituta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-14-1402-9
  • Blato u dvorištu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2018., ISBN 978-953-14-2437-0
  • Turopoljski Leksikon, LZMK, Zagreb, 2021., ISBN 978-953-268-062-1

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b www.enciklopedija.hr, HE, natuknica Cvetnić, Ratko, pristupljeno 13. veljače 2019.
  2. ↑ a b c d e f HAZU Novi članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti str. 20 (pristupljeno 9. travnja 2020.)
  3. ↑ Ivan Bošković, "Neuralgična pitanja hrvatske stvarnosti", u "Nova Istra", br. 1/2, 2014., str. 265
  4. ↑ Portal HKV Tomislav Šovagović, Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik: Razgovor s književnikom Ratkom Cvetnićem: : Sve je još u vlasti Partije i njezine države, duboke i skupe, 21. kolovoza 2019. (pristupljeno 9. travnja 2020.)
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (http://info.hazu.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća (http://hkv.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatsko kulturno vijeće.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021070910003946.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ratko_Cvetnić&oldid=6423001"