Prijeđi na sadržaj

Iris Supek Tagliaferro

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Iris Supek Tagliaferro (Zagreb, 4. kolovoza 1946. – Zagreb, 26. prosinca 2024.),[1] hrvatska književnica i povjesničarka umjetnosti. Živjela je i radila u Zagrebu, ali se pri kraju svojeg radnog perioda preselila u Rijeku.[2]

Život i djelo

[uredi | uredi kôd]

Diplomirala je na Filozofskom fakultetu. Po zanimanju je povjesničarka umjetnosti. Potječe iz zagrebačke obitelji znamenitog fizičara, filozofa i akademika Ivana Supeka i njegove supruge Zdenke Tagliaferro.[3] Radila je kao urednica i dramaturginja Dramskog programa Hrvatskog radija. Piše poeziju, romane te kazališne i radio-drame. U produkciji Hrvatskog radija je izvedeno dvadesetak njenih radio-drama i igara, kao i mnogi prijevodi i adaptacije dramskih tekstova i priča. Za "Kraj svijeta počinje kihanjem" osvojila je drugu nagradu Ksaver Šandor Gjalski 1983.[4] Njen zapaženi roman "Hope Bleu" je ostvarenje vrlo složene kompozicije, neobičnih likova i tema, u kojem se miješaju žanrovi, geografske lokacije i povijesne epohe, a djelo odaje "osebujni senzibilitet, imaginaciju i popriličnu autoričinu čitateljsku kulturu" (V. Visković, 2000).[5]

Objavljena djela

[uredi | uredi kôd]
  • Trepavice skitalice, roman, Zagreb, 1977.
  • Mjeseci, pjesme, Zagreb, 1987.
  • Višekratno proročanstvo pukotina, (s autorskom grupom Gong), Zagreb, 1994.
  • Ja sam tvoja maglica, roman, Zagreb, 1995.
  • Ocean u šeširu, (s autorskom grupom Gong), Zagreb, 1996.
  • Hope Bleu, Zagreb, 2000.[5]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Raspored sprovoda i ispraćaja. Gradska groblja Zagreb. 2. siječnja 2025. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. siječnja 2025. Pristupljeno 3. siječnja 2025.
  2. ↑ Iris Supek, Hrvatsko društvo pisaca  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. prosinca 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 23. prosinca 2017.)
  3. ↑ Ivan Supek, Enciklopedija, Biografije, Večernji list, Zagreb, 1. prosinca 2016. (pristupljeno 23. prosinca 2017.)
  4. ↑ Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, popis dobitnika, Društvo hrvatskih književnika (pristupljeno 23. prosinca 2017.)
  5. ↑ a b Velimir Visković, Knjiga iznenađenja, Iris Supek Tagliaferro, Hope Bleu, Vijenac br. 184, Zagreb, 22. ožujka 2001.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. prosinca 2017. (Wayback Machine) (pristupljeno 23. prosinca 2017.)
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Iris_Supek_Tagliaferro&oldid=7097845"