Prijeđi na sadržaj

Équitation

Izvor: Wikipedija
Équitation, francuska tradicija jahanja
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Équitation, francuska tradicija jahanja
Francuska
Regija: Europa i Sjeverna Amerika
Godina upisa: 2011.
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO:00440

Équitation (francuski za jahanje, od latinskog equester za „jahača”) je naziv za francusku tradicionalnu školu konjičkog jahanja koja naglašava skladan odnos između ljudi i konja. U njoj se osnovni principi obuke konja i jahača vode izostankom sile i strogoće, spajajući želje jahača s poštovanjem konjske anatomije i raspoloženja[1] Zbog toga je équitation upisan na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2011. god.

Naslovnica knjige „Francusko konjištvo” (Cavalerice françois) Salomona de La Brouea iz 1610. god.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Obuka skoka na pokaz (croupade à la main)

Francuska tradicionalna škola jahanja je nastala u renesansnim jahačkim akademijama gdje su se mladi plemići pored jahanja za lov učili i elegantnom baletnom jahanju i konjičkim sportovima. Njegovi prethodnici su bili Salomon de La Broue, koji je prvi pojasnio talijansku školu jahanja, te Antoine de Pluvinel koji je 1594. god. preoblikovao u francusku školu, koju je nastavio François Robichon de La Guérinière u dvorani za treniranje u pariškoj četvrti Tuileries (na ulazu u Louvre). Uspostavom kraljevske jahačke škole u Versaillesu, francuska škola jahanja se proširila Europom do te mjere da su francuski pojmovi u jahanju postali univerzalni, a širom Europe se javila potreba za tečajeve francuskog jezika.

Nekoliko instruktora je obogatilo ovu tradiciju, kao što su François Baucher, general Decarpentry i Alexis L'Hotte, koji su svi inzistirali na nježnom ophođenju s konjima. Ova škola se institucionalizirala kada je Luj XVIII., kralj Francuske, 1814. godine u Saumuru preoblikovao Napoleonovu konjaničku vojnu školu u kraljevsku. Njezini instruktori su prozvani „Crnim kadrom”, po njihovim crnim uniformama koje su u uporabi od 1898. god.[2]

Odlike

[uredi | uredi kôd]
Prezentacija poskakivanja konja na jahačevo mahanje rukom (sauteurs à la main), „Veliko jahanje” Crnog kadra u Saumuru

U francuskoj školi jahanja se poznavanje same životinje (njezine fiziologije, psihologije i anatomije) usklađuje s jahačevim tijelom, osjećajima i stanjem svijesti putem jahačkih vještina. Fluidnost pokreta i fleksibilnost zglobova omogućavaju upravljenje konjima u zahtjevnim vježbama bez ikakve prisile.[1]

Premda je ovaj oblik jahanja poznat širom Francuske, pa i šire, najslavnija zajednica koja ga upražnjava je tzv. „Crni kadar” (Cadre Noir), elitni instruktori Francuske nacionalne škole jahanja kod grada Saumura. Saumur je također dom mnogim instruktorima, uzgojivačima konja, proizvođača konjske opreme (poput sjedlara, čizmara), veterinara i kovača. Njih povezuje želja da uspostave blizak odnos s konjem, utemeljen na zajedničkom štovanju i ostvarenje „lakoće” u svom poslu.[3]

Česti nastupi pred publikom i svečani događaji koje organizira Crni kadar iz Saumura su uspjeli održati équitation živom tradicijom francuske škole jahanja. Ova nematerijalna svjetska baština nije u opasnosti jer je međugeneracijska suradnja jahača na visokoj razini, pri čemu je veliko štovanje iskusnijih jača naglašena entuzijazmom mlađih jahača.[1]

Poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c Equitation in the French tradition UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 2. siječnja 2013.
  2. ↑ Pierre Durand, Le Cadre noir du colonel Margot, Éditions Charles Hérissey, 2012., str. 136., ISBN 291441739X
  3. ↑ Jean-Yves Le Guillou, Équitation de tradition française : un grand thème à explorer..., časopis Cheval Savoir, svibanj 2012. (fr.) Preuzeto 3. siječnja 2013.
  • Dom Diogo de Bragance, L'Équitation de tradition française, Belin, 2005., str. 192. ISBN 978-2-7011-3562-5

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Svjetska baština u Francuskoj
Kulturna dobra (43)
Episkopalni grad Albi (2010.) • Rimski i romanički spomenici u Arlesu (1981.) • Kraljevske solane u Arc-et-Senansu (1982.) • Stara jezgra Avignona (1995.) • 23 zvonika Beffroi1) (1999.) • Mjesečeva luka Bordeauxa (2007.) • Katedrala u Bourgesu (1992.) • Klimati i teroari Burgundije (2015.) • Canal du Midi (1996.) • Povijesni grad i utvrda Carcassonne (1997.) • Mediteranski poljoprivredno-pastirski kulturni krajolik Caussesa i Cévennesa (2011.) • Champagne brda, kuće i podrumi (2015.) • Oslikana špilja Chauvet-Pont d’Arc (2014.) • Svjetionik Cordouan (2021.) • Dvorac Fontainebleau s parkom (1981.) • Opatija Fontenay (1981.) • Grande Île i Neustadt u Strasbourgu (1988.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu5) (2016.) • Obnovljeno središte Le Havrea (2005.) • Povijesna mjesta u Lyonu (1998.) • Mont Saint Michel i njegov zaljev (1979.) • Katedrala Notre-Dame u Amiensu (1981.) • Katedrala Notre-Dame u Chartresu (1979.) • Notre-Dame, Bazilika Saint-Remi i palača Tau u Reimsu (1991.) • Dolina rijeke Loire između Sully-sur-Loire i Chalonnesa (2000.) • Nica (2021.) • Rimski spomenici u Orangeu uključujući kazalište i slavoluk (1981.) • Pont du Gard (1985.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa 2) (2011.) • Srednjevjekovni trgovački grad Provins (2001.) • Francuski dio puta Svetog Jakova prema Santiago de Composteli3) (1998.) • Vinogradsko područje Saint-Emiliona (1999.) • Opatijska crkva Saint-Savin-sur-Gartempe (1983.) • Obala Seine u Parizu (1991.) • Stanislavov trg zajedno s trgovima Place de la Carrière i Place d'Alliance u Nancyju (1983.) • Taputapuātea6) (2017.) • Vaubanove utvrde (2008.) • Versajska palača (1979.) • Opatija Vézelay s brežuljkom (1979.) • Prapovijesni lokaliteti u dolini Vézère (Lascaux, Cro-Magnon, La Madeleine, Le Moustier) (1979.) • Lječilišni grad Vichy (2021.) • Maison Carrée (2023.)
Francuska zastava
Prirodna dobra (6)
Bukove prašume Karpata i drugih područja Europe (2021.) • Chaîne des Puys, tektonska arena rasjeda Limagne (2018.) • Francuski južni teritoriji i mora (2019.)6) • Lagune Nove Kaledonije6) (2008.) • Nacionalni park Réunion6) (2010.) • Zaljev Porto uključujući park prirode Scandola na Korzici (1983.)
Mješovita dobra (1)
Nematerijalna
svjetska baština (12)
Alençonska čipka, vještina pravljenja (2010.) • Aubussonska tapiserija (2009.) • Cantu in paghjella sekularno i liturgijsko pjevanje s Korzike (2009.) • Compagnonnage, mreža za prenošenje znanja i identiteta (2010.) • Equitation, francuska škola jahanja (2011.) • Fest-noz, festivalno okupljanje zajedničkih tradicionalnih plesova Bretanje (2012.) • Festivali vatre ljetnog suncostaja na Pirenejima3) (2015.) • Karneval u Granvilleu (2016.) • Francuski gastronomski obrok (2010.) • Francuska tradicija crtanja krovišta (2009.) • Maloya6) (2009.) • Gwoka6) (2014.) • Procesija divova i zmajeva1) (208.) • Procesije kostiju Limousina (2013.) • Sokolarstvo 4)(2010.)

1) Zajednička svjetska baština Belgije i Francuske  2) Zajedno s 5 drugih alpskih zemalja  3) Zajednička svjetska baština Francuske i Španjolske  4) Nematerijalna svjetska baština više zemalja  5) Nematerijalna svjetska baština više zemalja  6) Francuski prekomorski posjedi  

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Équitation&oldid=6870715"