Prijeđi na sadržaj

Radovan Vlatković

Izvor: Wikipedija
Radovan Vlatković
Radovan Vlatković (2018.)
Rođenje29. siječnja 1962.
Žanroviozbiljna glazba
Zanimanjerogist i glazbeni pedagog
Instrumentrog
Djelatno razdoblje1979. do danas
Stranicawww.radovanvlatkovic.com
Nagrade
Nagrada Milka Trnina
Nagrada Vladimir Nazor
Nagrada Ivo Vuljević
Nagrada Orlando
Porin za životno djelo
Značajni instrumenti
rog Paxman, Model 20 M

Radovan Vlatković (Zagreb, 29. siječnja 1962.), hrvatski rogist svjetskog ugleda, cijenjen ponajprije zbog jedinstvenog umijeća da svoje snažno, nepredvidivo glazbalo pretvori u izvor profinjenih i raznovrsnih zvukova. Tijekom 30-godišnje karijere Radovan Vlatković kao izvođač i pedagog ustrajno mijenja status roga na svjetskoj glazbenoj sceni.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rog je studirao na Muzičkoj akademiji u rodnom Zagrebu u razredu prof. Prerada Detičeka i Detmoldu u razredu prof. Michaela Höltzela. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a velik međunarodni ugled donijele su mu dvije nagrade: Premio Ancona u Italiji 1979. i ARD u Münchenu 1983. Bio je solo hornist Simfonijskog orkestra Berlinskog radija (1982. – 1990.), od 1992. predavao je rog na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu, od 1998. predaje na salzburškom Mozarteumu, od 2000. na Visokoj glazbenoj školi Kraljica Sofija u Madridu, redovni je profesor na Visokoj glazbenoj školi u Zürichu, a od 2011. je gost predavač na Kraljevskoj akademiji za glazbu u Londonu. Nastupa diljem svijeta s najuglednijim svjetskim orkestrima i dirigentima, te na mnogobrojnim festivalima kao komorni glazbenik. Od 2000. do 2003. bio je umjetnički ravnatelj festivala komorne glazbe Glasbeni september u Mariboru. Za diskografske kuće EMI, DECCA, Philips, Deutsche Grammophon, Teldec, Dabringhaus & Grimm i Denon snimio je niz kompaktnih ploča, među kojima vrijedi izdvojiti: Mozartove i Straussove koncerte za rog s Engleskim komornim orkestrom pod ravnanjem Jeffreya Tatea (te su snimke dobile uglednu Nagradu njemačke glazbene kritike), djela Camillea Saint-Saënsa s Ensemble Orchestral de Paris pod vodstvom Jean-Jacquesa Kantorowa, Brittenovu Serenadu za tenor, rog i gudače uz Neila Jenkinsa i ansambl Oriol iz Berlina, koncerte za dva roga Leopolda Mozarta i Johanna Friedricha Fascha uz Hermanna Baumanna i orkestar Academy of Saint Martin in-the-Fields. Uz stožerna djela svjetske hornističke literature, Vlatković često izvodi djela suvremenih autora. Riječ je o praizvedbama skladbi Elliota Cartera, Sofije Gubajduline, Heinza Holligera, a 2009. u Bremenu je praizveo njemu posvećen Koncert za rog i orkestar Krzysztofa Pendereckog pod skladateljevim dirigentskim vodstvom. Važan dio njegova repertoara čine skladbe hrvatskih autora: Krešimira Baranovića, Stjepana Šuleka, Natka Devčića, Brune Bjelinskog, Igora Kuljerića, Milka Kelemena, Frane Paraća, Tomislava Uhlika i Davora Bobića. S ponosom ističe da u mnogim europskim zemljama bogatoga kulturnog naslijeđa često ima manje skladbi za rog nego u Hrvatskoj.

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]

Nagrada Porin za životno djelo[1] ovaj put ne dolazi na kraju, nego na vrhuncu karijere, kao logičan slijed poslije nagrada Milka Trnina, Vladimir Nazor, Ivo Vuljević i Orlando, kao priznanje jedinstvenoj karijeri hrvatskog umjetnika, ali i kao poticaj za nove projekte.

Početkom srpnja 2014. promoviran je, kao prvi i jedini Hrvat, u počasnog člana Kraljevske akademije za glazbu (engl. Royal Academy of Music). Tu značajnu titulu uživa samo tristo živućih glazbenika, dok su je u prošlosti nosili, među ostalima, Felix Mendelssohn, Franz Liszt, Igor Stravinski i Pablo Casals.[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ www.porin.info – Dobitnici nagrada za životno djelo: Radovan Vlatković  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. kolovoza 2014. (Wayback Machine), pristupljeno 11. kolovoza 2014.
  2. ↑ Culturenet.hr – Radovan Vlatković počasni član Royal Academy of Music, pristupljeno 11. kolovoza 2014.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]


 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Instituta hrvatske glazbe (http://www.ihg.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Institut_hrvatske_glazbe.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
v • u
Dobitnici Porina za životno djelo
Nikša Bareza (2008.) • Dražen Boić (posmrtno, 2013. ) • Drago Britvić (2006.) • Željko Brkanović (2014.) • Vinko Coce (posmrtno, 2014.) • Emil Cossetto (2004.) • Croatia Records (2007.) • Arsen Dedić (1999.) • Veljko Despot (2013.) • Valter Dešpalj (2014.) • Dubravko Detoni (2007.) • Drago Diklić (2011.) • Mato Došen (2010.) • Rajko Dujmić (2013. ) • Dino Dvornik (2009.) • Nikša Gligo (2015.) • Pero Gotovac (2000.) • Milan Horvat (2005.) • Đelo Jusić (2007.) • Alfi Kabiljo (2004.) • Nikica Kalogjera (2001.) • Stipica Kalogjera (2010.) • Milko Kelemen (1998.) • Tereza Kesovija (2009.) • Josip Klima (2011.) • Anđelko Klobučar (2002.) • Mišo Kovač (2012.) • Vladimir Kranjčević (2013.) • Miroslav Križić (posmrtno, 2014.) • Vladimir Krpan (2001.) • Ljubo Kuntarić (2009.) • Kvartet 4M (1995.) • Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO (2002.) • Dubravko Majnarić (2014.) • Anton Marti (1994.) • Branko Mihaljević (2005.) • Stjepan Mihaljinec (2012.) • Miroslav Miletić (2009.) • Drago Mlinarec (2005.) • Tomislav Neralić (2006.) • Gabi Novak (2006.) • Đorđe Novković (1996.) • Boško Petrović (2003.) • Julije Njikoš (2010.) • Krešimir Oblak (posmrtno, 2014.) • Frano Parać (2015.) • Ruža Pospiš Baldani (2003.) • Anđela Potočnik (posmrtno, 2013. ) • Božo Potočnik (2005.) • Miljenko Prohaska (1995.) • Ivo Robić (1997.) • Zdenko Runjić (1998.) • Stanko Selak (2013. ) • Stjepan Jimmy Stanić (2013. ) • Ljubo Stipišić (2006.) • Siniša Škarica (2002.) • Zvonko Špišić (2008.) • Vjekoslav Šutej (posmrtno, 2010.) • Radojka Šverko (2014.) • Time (2012.) • Nenad Turkalj (2004.) • Dunja Vejzović (1999.) • Radovan Vlatković (2012.) • Dražen Vrdoljak (2003.) • Vice Vukov (2000.) • Zagrebački kvartet (2000.) • Zagrebački solisti (1994.)• Hrvoje Hegedušić (2016.) • Davorin Kempf (2016.) • Zrinko Tutić (2017.) • Zoran Juranić (2017.) • Klapa Lučica (2017.) • Oliver Dragojević (2018.) • Jakša Fiamengo (2018.) • Pavica Gvozdić (2018.) • Silvije Glojnarić (2019.) • Ibrica Jusić (2019.) • Paolo Sfeci (2019.) • Josipa Lisac (2020.) • Tomislav Uhlik (2020.) • Krunoslav Slabinac (postumno) (2021.) • Zdenka Kovačiček (2021.) • Silvio Foretić (2021.) • Jura Stublić (2022.) • Vera Svoboda (2022.)
Porin • Hrvatska diskografska udruga • Hrvatsko društvo skladatelja • Diskografija
v • u
Nagrada Milka Trnina
1958. – 1960.
1961. – 1970.
1971. – 1980.
1981. – 1990.
1991. – 2000.
2001. – 2010.
2011. – 2020.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Radovan_Vlatković&oldid=6678844"