Prijeđi na sadržaj

HNK Hajduk Split

Ovo je izdvojeni članak – svibanj 2007. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s NK Hajduk)
»NK Hajduk«, »druga značenja« i »Hajduk (razdvojba)« preusmjeravaju ovamo. Za druga značenja pogledajte NK Hajduk (razdvojba).

HNK Hajduk Split
Puno ime Hrvatski nogometni klub Hajduk Split
Nadimak Hajduci, Bili, Splitski bili, Majstori s mora
Osnovan 13. veljače 1911.
Igralište Gradski stadion u Poljudu, Split
Kapacitet 33.987
Predsjednik Ivan Bilić
Trener Gennaro Gattuso
Liga HNL
2023./24. 3.
Domaći dres
Gostujući dres
Treći dres
Trenutačna sezona

Hrvatski nogometni klub Hajduk Split (HNK Hajduk Split) je hrvatski nogometni klub iz Splita. Najveće je športsko društvo u Splitu i jedno od većih u Hrvatskoj. Domaće utakmice igra na Gradskom stadionu u Poljudu. Kroz bogatu povijest klub je osvojio 18 prvenstava u pet država, 17 nacionalnih kupova i 5 superkupova, a najveći europski uspjesi su mu tri četvrtzavršnice Lige prvaka te po jedna poluzavršnica Kupa UEFA i Kupa pobjednika kupova.

Hajduk je u veljači 1911. u Pragu osnovala skupina splitskih studenata. Oko kluba su se okupljali prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja kraljevine Dalmacije s kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odatle i pridjev Hrvatski u nazivu kluba, Hrvatski grb kao dio Hajdukovog grba te zastava kluba s crvenom i plavom bojom te bijelim natpisom Hajduk u sredini. Tradicionalna boja dresa je bijela s plavim donjim dijelom što simbolizira bijelo jedro broda i plavu boju Jadranskog mora. Nadimci kluba su Bili, Hajduci, Majstori s mora. Godine 2011. Hajduk je velikom proslavom obilježio 100 godina od osnutka.[1]

Po istraživanju GfK Hrvatska iz 2005. godine za Hajduk navija približno 24 % ljudi u Hrvatskoj ili preko 1 060 000 navijača. Za Hajduk navija 76 % ljudi u Dalmaciji što je ujedno i najveći postotak podrške za nogometni klub u jednoj regiji u Hrvatskoj.[2][3] Osim tradicionalno najveće podrške u Dalmaciji klub ima velik broj navijača u svim dijelovima Hrvatske, među Hrvatima u BiH i među hrvatskom dijasporom u inozemstvu. Navijačka skupina Hajduka, Torcida, osnovana je 1950. godine te je najstarija navijačka grupa u Hrvatskoj i Europi. Torcida je poznata po fanatičnoj podršci i vjernosti klubu. Hajduk je u 2023. godini dosegao brojku od 100 000 članova.

Hajduk je, uz zagrebački Dinamo, jedan od dva najpopularnija i najtrofejnija kluba u Hrvatskoj. Nogometna utakmica između ova dva velika suparnika naziva se Vječni derbi, a zbog velikog rivaliteta i navijačkih tenzija mnogi Vječni derbi svrstavaju među najveće nogometne derbije na svijetu.[4] Rivalstvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje još od 1913. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu. Do danas je odigrano 218 derbija, a Hajduk je slavio 68 puta.

Jedan je od rijetkih klubova koji nikada nisu ispali iz prve lige. Prva su momčad na svijetu koja je obišla svih pet kontinenata.[5]

Povijest

Osnutak kluba

Podrobniji članak o temi: HNK Hajduk do 1991.
Natpis o osnivanju Hajduka u praškoj pivnici "U Fleků"
Splitski studenti u Pragu, među njima: Lucijan Stella (sjedi, prvi s lijeva), Fabijan Kaliterna (prvi s desna u gornjem redu) i Vjekoslav Ivanišević (sjedi, prvi s desna)

Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana imena kluba, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom.

Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici prihvaćena 13. veljače 1911. godine. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja austrijske kraljevine Dalmacije s ugarskom kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio Hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.

Početak

Detalj s prve utakmice Hajduka
Luka Kaliterna. legendarni trener

Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, susret je odigran 11. lipnja 1911. godine, a završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduk. Ovoj utakmici prethodila je prva Hajdukova trening utakmica koja je odigrana nekih dva mjeseca prije, točnije 16. travnja 1911. godine. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. Godine 1911., Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2. Godine 1923. Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz Marseillea s 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi s turneje kući dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.

Godine 1924. cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao nadahnuće mnogim umjetnicima, osobito pjevačima. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. Godine 1927. Hajduk je osvojio svoju prvu krunu prvaka, a dvije godine kasnije drugu. Godine 1931. klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20 godišnjice osnutka, dok je dvije godine kasnije izgrađen "Dom Hajduka". Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.

Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić (legendarni "Kalun") koji je 1933. godine na utakmici s HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.

Privremena zabrana rada

Za vrijeme Šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. – 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH u odnosima s talijanskim okupatorom, rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH. Kako Hajduk, tako su i ostali splitski klubovi odbili nastupati u talijanskim prvenstvima. Na to je 19. srpnja 1941. talijanski guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini naredbom odredio da se klubovi koji nisu odjeli Fašističke stranke proglase nezakonitima. Uskoro su klubovi raspušteni, a imovina im je zaplijenjena. Sa strane NDH je državni povjerenik za šport Miško Zebić zabranio hrvatskim klubovima angažirati igrače Hajduka rekavši da će Hajduk „sudjelovati u prvenstvu, nakon što će Dalmacija i Split budu pripojeni NDH”.[6]

U više je navrata pokušana obnova Hajduka. Dana 13. studenoga 1943., iz Hajdukova zagrebačkog odbora pisano je Ravnateljstvu Hrvatskoga radiše, u kojem ističu teško stanje i traže pomoć za obnovu. Pismo Ive Šuste zaključeno je sa Za dom spremni!, a u potpisu Hrvatski športski klub "Hajduk" Split.[7] U zagrebačkome odboru Hajduka bili su tada još Fabijan Kaliterna, Veljko Poduje, Miloš Rodin, Ferante Colnago (stariji), Rikard Boschi, Jozo Ferić, Miloš Ferić i dr. Za obnovu Hajduka najviše su dali Dalmatinci u Zagrebu, članovi iz Zagreba, pa zatim članovi Hajduka iz Vinkovaca i Vukovara te pripadnici oružanih snaga NDH.[6]

Dopis iz HŠK Hajduk Split Ravnateljstvu Hrvatskog radiše 13. studenoga 1943.

Jugoslavenska historiografija nametala je laž da je ustaška vlast neuspješno nastojala obnoviti Hajduk, jer „nisu privoljeli ni jednog člana da pristupi obnovi kluba”. Istina je bila da su Hajduk 1943. godine obnavljali najprije članovi i navijači na čelu s Ivom Šustom. Ništa manje nije važno ni da je Hajdukov veliki suparnik Građanski iz Zagreba također znatno donirao za obnovu. Većina obnovitelja iz ove skupine bili su predratni članovi ili pristalice HSS-a, no prije svega svima je zajedničko da su bili navijači Hajduka, čiji je cilj bio obnoviti klub, bez obzira na vlast u državi.[6]

U partizanskim redovima tri su puta pokušali obnoviti Hajduk. Prvi nije bio klasična inicijativa za obnovu, nego apel svim športašima na pridruživanje Oslobodilačkom pokretu. Apel je uputila skupina splitskih nogometaša, članova Hajduka i preostalih Splita koji su se okupili na oslobođenom Visu. Drugi poticaj dan je jeseni 1943. u Livnu, u koje su rukovoditelji USAOH-a prikupljali podatke o broju hajdukovaca na savezničkom teritoriju. I Livno je tad udomilo više igrača Hajduka, no zbog Šeste neprijateljske ofenzive plan je propao. Treći pokušaj bio je kad su u ZAVNOH-u odlučili obnoviti Hajduk i da će mu zadaća biti predstavljati „naš mladi sport u inostranstvu”, kako je pisalo u pismu od Oblasnog NOO-a Dalmacije koje je 10. travnja čitao u Livnu je Šime Poduje. Poduje se uputio na posao i uputio poziv igračima. 23. travnja 1943. skupina se skupljala jedan po jedan na jednoj razvalini Solina i čekali noću na vezu.[8]

HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 7. svibnja 1944. godine. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk, a ne kao „Hajduk NOVJ”[9][10] (što se u socijalističkoj Jugoslaviji prešućivalo[11]). Atribut NOVJ dodan je tek na utakmicama protiv britanske vojske u Italiji gdje je nakon 10. rujna 1944. godine sasvim uklonjen predznak HŠK.[6]

Zrinjski – Hajduk 2:3, Mostar, 13. 8. 1939.

Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice 13. kolovoza 1944. godine u Gravini, koji su igrali protiv Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk – NOVJ.[10] Poslije utakmice protiv Britanskoga garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom hrvatskog, HŠK.[10] Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja i pronosio slavu Hrvatske. Budući da su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskoga nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk sastali su se 23. rujna 1944. na najposjećenijoj utakmici tijekom Drugoga svjetskog rata u Bariju pred oko 50 tisuća ljudi. Hajduk je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, 26. prosinca 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju Velike Britanije što je tada u svijetu (za Hajduk i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0.[12]

Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:[10]

  • Hajduk – NOVJ: Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić (kapetan), Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ivo Radovniković
  • Vojna reprezentacija Velike Britanije (British Services XI.): Renny (St. Mirren), Andy Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Stan Cullis (Wolverhampton), James Merphy (West Bromwich) Tom Finney (Preston), Bryn Jones (Arsenal), Georg Wilkins (Bredford), Jimmy Rudd (Manchester City) i Willi Strauss (Aberdeen)

Tijekom 1945. Hajduk kreće na turneju po Egiptu, Palestini, Libanonu, Siriji i Malti.[13] U svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u ime Charlesa de Gaullea odlikovao Hajduk titulom počasnoga kluba Slobodne Francuske.[14]

Razdoblje nakon rata

Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. Godine 1946. osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vjesnik". U sezoni 1948. – 1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima. Godine 1950. klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko s ovih prostora nije ponovio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice s Crvenom zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac".

Momčad Hajduka 1954./55. godine, s nekim od najvećih igrača kluba u povijesti, na slici su: gornji red s lijeva: Kokeza, Beara, F. Matošić, D. Grčić, Rebac, Vidošević, Šenauer; čuče: Luštica, Vukas, Broketa i L. Grčić.

Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali teških zakulisnih igara ne bi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je u zimskoj stanki sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja međudržavnih odnosa. Nakon što su obavili posjetu zakasnili su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto odgođenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda s 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već sljedeće sezone ponovila se slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, a Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?". Dne 3. travnja 1955. u Zagrebu Hajduk je uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba.

Godine 1955. velikosrpska hegemonistička narav socijalističke Jugoslavije još jednom je pokazala lice. Premda je Hajduk osvojio prvenstvo, u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.

Frane Matošić s 729 golova najbolji stijelac u povijesti Hajduka

Između 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no nikada nije ispao iz najvišeg ranga natjecanja. U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 739 utakmica, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih vremena, tada sigurno među svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo. Ostaje upamćena njegova posljednja utakmica u Hajduku, kada se rasplakao nakon izgubljenog derbija s Dinamom u Splitu.

Već nakon 1950. godine kad je osnovana Torcida, uslijedili su događaji koji su odredili sudbinu Hajduka i Hajdukovih navijača u narednim desetljećima. Nakon legendarne utakmice Hajduk – Crvena zvezda koja je odlučena Broketinim golom, koju se smatra početkom Hajdukove Torcide, uslijedio je progon i zatvaranje hrvatska mladeži. Najgrlatiji te Torcide bili su zatvarani i izbačeni iz škola i sveučilišta, samo zato što su navijali za Hajduk i isticali svoje hrvatstvo.[15]

Od 1958. slijede događaji koji su pridonijeli odlasku Ante Žanetića, najboljeg europskog desnog halfa svog vremena. Žanetić se nije slagao s krugovima u klupskoj upravi i gradu i novodovedenim trenerom Milovanom Ćirićem (kojeg su ti isti krugovi i doveli). Ante Žanetić ga je opisao kao "velikosrbina", a krugove u klubu i gradu koji su ga doveli kao "orjunaške i udbaške"; a optužbe za pristup novog trenera idu dotle da je "Ćirić u kratko vrijeme zatrovao odnose izmedju Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat izmedju navijača bilih i plavih, koji nikada nije ni prestao, i pravo je čudo, kako nitko nije ni ubijen.". Zbog maltretiranjima po gradu koja su uslijedila od strane izmanipuliranih navijača a u režiji prije navedenih orjunaških krugova,[15][16] Na kraju je Žanetić emigrirao u Belgiju i potom u Australiju.

Tomislav Ivić, Najuspješniji trener u povijesti

Slična sudbina zadesila je jednog od najpopularnijih Hajdukovih nogometaša Branka Vidjaka, (kojemu su jugokomunisti ubili oca) kojeg UDBA-ška elita u Hajduku nije mogla podnijeti. Nakon hajke na torcidaše, ni Vidjak više nije bio poželjan. Vidjaku je život bio u pitanju, pa je bio prisiljen brzo napustiti Split i otići u Zagreb, a potom je prigodom Zagrebove turneje po Švicarskoj ondje zatražio politički azil, te je ondje ostao sve do proglašenja hrvatske neovisnosti.[15] Dodatno slabljenje Hajduka uslijedilo je 1955. godine. Ponajbolji svjetski vratar Vladimir Beara otišao je u beogradsku Crvenu zvezdu, a Geza Šenauer u OFK Beograd. Prema bilješkama Ante Žanetića, ondašnja je Hajdukova uprava bila sastavljena od samih udbaša i orjunaša, koja je kriva za Bearin odlazak, jer ga je ponižavala i vrijeđala te ga tako potjerala iz Hajduka.[15]

Zbog svih velikosrpskih, orjunaških i autonomaških podvala, iz Hajduka su otišli neki igrači (Žanetić, Vidjak, Beara, Šenauer), a nečija su imena poslije postala nepoćudna i bila su izbrisana iz svih almanaha[11] sve do osamostaljenja Hrvatske. Velikosrpski režim socijalističke Jugoslavije namijenio je Hajduku ulogu kontrapunkta zagrebačkom Dinamu kojem je jugorežim namijenio ulogu kvaziustaške Hrvatske.[11]

Velikosrpski plan planiran je i sprovođen ovako: umjetno je uzgajan antagonizam između Hajduka i Dinama, između hrvatskog Sjevera i Juga, Dalmacije i Zagreba, polariziralo se hrvatsko društvo, a sve s ciljem podjele hrvatskog naroda i radi podjele i potom prisvajanja hrvatske zemlje, po koracima "u prvu ruku: vi niste Hrvatska, a u drugu, vi ste Srbija".[11] Taj je prljavi politički plan razbijen hrvatskim navijačkim jedinstvom 1990-ih.[11]

Kup je napokon osvojen 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.

Najveće godine kluba

Slavlje nakon jednog od legendarnih 5 uzastopnih kupova

Od 1970. do 1980. godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba. Godine 1971. osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom toga desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa. Prema tvrdnjama samoga trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski Leeds United, a iz 1980. pamti se »mitski« susret s njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih europskih momčadi) prošao dalje zahvaljujući pogodku u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. Godine 1976. kad je Partizan uz pomoć sudca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.[17]

Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadion Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji gol na »starom placu« postigao je Mišo Krstičević. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice.

Poljudski stadion u izgradnji, 1979. godine

'80-te su ponudile manje uspjeha u državi (niti jedan naslov prvaka), iako se smatra da je Hajduk do uključujući sezonu 1985./86. trebao osvojiti barem dva naslova prvaka. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih suparnika za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.

Štoviše, protiv Hajduka na tim terenima se igralo po filozofiji »lomi mu nogu!« (doslovni slučaj divljačkih startova, pri kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u njegovoj trećoj utakmici za Hajduk).

Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, ovaj put Tottenham, te četvrtfinale istoga natjecanja dvije godine kasnije. Uspjesi izvan zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tijekom toga desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda (čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.

Dne 8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, ekipu koja će tri tjedna kasnije postati europski prvak Crvenu zvezdu s 1:0. Zgoditak je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenskomu dijelu prvenstva bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove »velike četvorice«, dok je Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste je sezone bila i pobjednik Kupa prvaka.

Hajduk u HNL-u

Više u članku: HNK Hajduk u Republici Hrvatskoj

Slavlje nakon pobjede protiv Dinama, početkom 90-ih

U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako zabilježivši i nastup u četvrtfinalu Lige prvaka.

Međutim, koliko je momčad bila odlično složena, toliko je klub bio financijski loše vođen, te mu u to vrijeme biva blokiran račun, što do danas predstavlja ogroman uteg.

Narednih 5 godina Hajduk je proveo u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba, a do Lige prvaka se više nije došlo. Od Lige prvaka do kupa 2000. nije osvojen niti jedan trofej.

Nakon neuspjeha na domaćoj i međunarodnoj sceni navijači su počeli tražiti smjenu uprave, te je kružila i priča o mogućoj privatizaciji kluba, koja se tada ipak nije dogodila. Dok je Croatija osvajala naslove Hajduk je imao problema i s registriranjem igrača za HNL. Nezadovoljstvo navijača je bilo sve veće, toliko da su upadali u prostorije kluba. Kasnije na mjesto predsjednika, isprva samo na 6 mjeseci, dolazi ravnatelj splitske Lučke uprave Branko Grgić.

Rezultatski pad

Dinamo (vraćeno ime) nije više imao toliko podršku kao prije pa se očekivala znatno ravnopravnija borba dvaju klubova. U Europi, međutim, Hajduk nije bio toliko uspješan. Osim prolazaka protiv uglavnom slabijih momčadi ispadalo se od prve malo jače prepreke poput Wisle, Fulhama i Mallorce. Ipak, 2001. je prekinut Croatijin niz i bili su opet prvaci, dok u siječnju naredne godine na valu optimizma Grgić obećava 3 naslova u 5 godina. No, glavna i najteža prepreka takvom podvigu bilo je spomenuto financijsko stanje kluba koje je nekoliko puta dovelo klub do provalije stečaja i potpunog raspada.

Proslava naslova prvaka 2005. godine

Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje Igor Štimac, koji uz obećanje naslova, kupa i Lige prvaka, prodaje par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomanjkanja novca moraju improvizirati ne bi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova (za sada i posljednja), no, s igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U siječnju 2005. doveden je kapetan i ikona Dinama, Niko Kranjčar, a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener Miroslav "Ćiro" Blažević.

Velikim najavama ušlo se u sezonu koja je bolno razotkrila sve mane neplanskog vođenja kluba. Hajduk je završio jedva peti bez Europe naredne godine, uz rotaciju ogromnog broja igrača sumnjive kvalitete. Promijenjena su 3 trenera, a Štimac je napustio mjesto sportskog direktora. Nakon sezone klub je napustilo 19 igrača, a trener Bonačić odlučio otići par dana prije početka ljetnih priprema. Vraćen je Vulić, te je dovedeno nekoliko iskusnih igrača. Grgić je pričao o sezoni "bez imperativa po naslov" u kojoj se treba tek uigrati za sljedeću u kojoj se juriša na naslov prvaka i veliki proboj u europskim natjecanjima. Jesenski je dio bio najuspješniji dotad, no par derbija na Maksimiru grubo spuštaju sav optimizam "Majstora s mora" i klub se opet vraća u apatiju. Iznova se mijenja velik broj igrača i trenera, plan za sljedeću sezonu opet je drugačiji, a još je jedna opet proglašena neuspješnom. U upravu su pompozno dovedene bivše igračke zvijezde poput Alena Bokšića i Ivice Šurjaka koji su trebali biti jamac bolje budućnosti.

Slijedi rasprodaja igrača na Maksimiru, te kupnja velikih zvijezda poput Tudora i Cernata na Poljudu. Nije bilo nikakve uigrane momčadi od prošle sezone, ali se i u ovu ušlo krajnje optimistički. Naravno, ni ovaj optimizam nije dugo trajao. Potpuno promijenjena momčad nije se uspjela brzo uigrati za što je okrivljen trener Pudar te je između dvije utakmice sa Sampdorijom dobio otkaz. Takvo vođenje kluba dovelo je do ponavljanja loših rezultata koji su prouzrokovali konačni pad Branka Grgića 23. rujna 2007.

Nekadašnji je hrvatski i europski klupski velikan ostavljen u mulju besparice, lošeg igračkog kadra, zanemarene i nikad lošije vođene omladinske škole, menadžerskih uplitanja u momčad i nesposobne struke, bez ikakvog plana za budućnost, te miljama daleko iza Dinama. Kao novo rješenje, čak 4 mjeseca poslije Grgića dolazi bivši košarkaš Željko Jerkov koji ja kao predsjednik izdržao tek 44 dana. Nakon njegova odlaska klubu je dopušteno preoblikovanje u dioničko društvo, koje bi trebalo završiti krajem godine. Nakon 2 godine Hajduk je opet peti u prvenstvu, ali preko (izgubljenog) finala kupa ipak ima plasman u Europu naredne sezone.

Koreografija Torcide iz 2007. posvećena 4. gardijskoj brigadi, utakmica s Budućnosti

14. lipnja za novog je predsjednika izabran dotadašnji klupski odvjetnik Mate Peroš. Još je jednom promijenjen cijeli stručni stožer, ali se ovog puta predsjednik nije poslužio otkazima nakon prve krize rezultata što prouzrokuje prvu pobjedu na Maksimiru (2:0) nakon 5 i pol godina, te prvu s više od 1 razlike nakon punih 48. Nakon pobjede u derbiju na prepunom Poljudu (2:0) Hajduk se popeo na prvo mjesto gdje se zadržao do travnja i poraza s Osijekom. Hajduk je u toj sezoni osvojio 2. mjesto iza Dinama.

6. kolovoza 2009. godine dogodilo se rasulo u klubu. Trener Ivica Kalinić je tokom utakmice sa Žilinom bio odvezen u bolnicu. Poslije utakmice Peroš je podnio ostavku, a umjesto njega se na mjestu predsjednika našao Joško Svaguša. 31. listopada odigran je derbi s najmanjim brojem gledatelja i u toj utakmici Hajduk je pobijedio Dinamo (2:1). Razlog te najmanje posjećenosti na derbiju je u tome što ga je Torcida bojkotirala i nakon mimohoda gradom odgledala taj derbi na Starom placu. Torcida je tražila kodeks koji je usvojen 31. kolovoza 2010. 12. veljače Stanko Poklepović je postao novi trener Hajduka, što je rezultiralo bolju igru, jedan trofej i izlazak u Europu. Hajduk je osvojio kup nakon 9 godina i prvi trofej nakon 5 godina pobjedom protiv Šibenika (2:1 na Poljudu, 2:0 na Šubićevcu u Šibeniku).

Hajduk se plasirao u Europsku ligu preko rumunjskih protivnika (3. pretkolo protiv Dinama iz Bukurešta 1:3 u Bukureštu, 3:0 na Poljudu, play-off protiv Uniree iz Urzicenija 4:1 na Poljudu, 1:1 u Bukureštu), ali u skupini upisao samo jednu pobjedu protiv Anderlechta na Poljudu (1:0). Nakon ispadanja iz kupa protiv Istre 1961 (0:1 nakon produžetaka) Poklepović je smijenjen s mjesta trenera. Dana 20. prosinca Svaguša je otišao s mjesta predsjednika, a njegovo mjesto privremeno je preuzeo Josip Grbić. Hajduk je proslavio 100-ti rođendan tako što je u ponoć između 12. i 13. veljače 2011. Torcida upalila bengalke i signalne rakete na nebu, cijeli Split bio ukrašen u bijelu boju i na utakmici sa Slaviom iz Praga Torcida raširila koreografiju preko cijelog Poljuda. 26. travnja Hrvoje Maleš je preuzeo funkciju predsjednika Hajduka.

Proslava 100. godišnjice kluba 2011. godine

27. svibnja na kormilo Hajduka došao je slavni bugarski nogometaš Krasimir Balakov. 23. srpnja Hajduk je dočekao slavnu Barcelonu (0:0). 23. ožujka 2012., kada je Balakov preuzeo Kaiserslautern, mjesto trenera preuzeo je Mišo Krstičević. Hajduk je u juniorskoj i kadetskoj konkurenciji osvojio titulu prvaka Hrvatske u sezoni 2011./12. Hajduk se podmladio, ali je pobijedio slavni milanski Inter na San Siru (2:0). Hajduk je bio pred stečajem jer je grad Split 12. listopada odbio jamstvo kredita, ali je uz pomoć Torcide tri dana kasnije bio ponuđen. Hajduk je bio mnogo puta suspendiran, ali to ga nije omelo da igra utakmice HNL-a. 29. travnja 2013. godine za novog trenera Bijelih postavljen je proslavljeni nogometaš Hajduka i Juventusa Igor Tudor,[18] koji je doveo Hajduk do naslova kupa nakon pobjede nad Lokomotivom (2:1 na Poljudu, 3:3 na Maksimiru u Zagrebu).

U sezoni 2013./14. Hajduk je bio u borbi je za titulu s Dinamom do 27. kola, te je u dva navrata (na početku prvenstva i krajem listopada/početkom studenog) bio prvoplasirani na tablici. Najteži poraz u derbijima s Dinamom pretrpio je 4. prosinca 2013. na Maksimiru u četvrtfinalu kupa (0:5).[19] Hajdukova igra u toj sezoni nekad je oduševila navijače, nekada ne. Od 9. do 26. kola Hajduk je nanizao 18 utakmica bez poraza, što je bilo u posljednjih nekoliko sezona nezamislivo. U razdobljima u kojima su igrači Hajduka oduševljavali publiku, igru je oslikavala Torcida skandiranjem "Ovo je Hajduk!" na utakmici sa Slaven Belupom 2. ožujka 2014. (pobijedio 3:0 na lošem terenu, što je zadnja pobjeda u nizu od 4 pobjede). Najteži poraz s Dinamom na Poljudu od 1987. (ligaški, od 2001. na službenim utakmicama) je doživio 22. ožujka u 27. kolu s 0:2. Hajduk je na početku, na sredini i na početku proljeća igrao odlično no klasičan pad na kraju je pokvario sliku sezone. Nakon prekinutog derbija od strane navijača (0:1; 0:3 služ. rezultat.), Hajduk je tu sezonu završio na 3. mjestu iza Rijeke.

Dana 14. srpnja 2014. pokrenut je projekt HNK Hajduk Split II. U ljeto 2014. godine Mario Pašalić je otišao u Chelsea. Na početku sezone 2014./15. Hajduk je stigao do zadnjeg pretkola (play-offa) Europske lige nakon što je prošao irski Dundalk u drugom (2:0, 1:2) i kazahstanski Šahter iz Karagande u trećem pretkolu (2:4, 3:0) da bi na kraju bio eliminiran od Dnjipra iz Dnjipropetrovska (1:2, 0:0). Igor Tudor 4. veljače 2015. podnosi ostavku na mjesto trenera Hajduka, privremeno ga je zamijenio Hari Vukas, a nakon dva tjedna zatezanja oko dolaska ili nedolaska Edoarda Reje, 19. veljače za novog-starog trenera je postavljen Stanko Poklepović, zbog čega je Hajduk došao u jednu od najvećih kriza u povijesti, jer je ostvario samo 2 pobjede i 2 remija, a zabilježio čak 6 poraza u tih 10 utakmica (od čega niz od 4 uzastopna poraza). Ta kriza je Poklepovića koštala trenerske klupe, jer je 13. travnja bio smijenjen, a njegovo mjesto je preuzeo sportski direktor Goran Vučević. Međutim, ni on se nije dugo zadržao, jer je 10 dana poslije, nakon eliminacije u polufinalu kupa od Splita, bio razriješen s dužnosti trenera, a 24. travnja na klupu je ponovno sjeo Hari Vukas. Ali, nakon svih tih muka Hajduk je ipak izborio izlazak u Europu nakon pobjede nad Zagrebom u pretposljednjem kolu.

Dana 30. svibnja, dan nakon zadnje utakmice u sezoni 2014./15., za novog trenera je izabran Damir Burić.[20][21] U ljeto 2015. godine Hajduk je drugi put uzastopno stigao do play-offa Europske lige nakon eliminacije estonskog Sillamäe Kaleva u prvom (1:1, 6:2 (druga utakmica igrana u Dugopolju zbog zauzetosti svog stadiona)),[22] slovenskog Kopra (2:3, 4:1)[23] u drugom i norveškog Strømsgodseta (2:0 na Poljudu, 2:0 u Drammenu) u trećem pretkolu,[24] ali je u play-offu tragikomično ispao od Slovana iz Libereca (oba puta po 1:0, ne prema okolnostima nego prema igri) tako da se Hajduk u potpunosti okrenuo prvenstvu. Tog ljeta je i izabran novi Nadzorni odbor u kome je bilo 9 članova među kojima je i Ljubo Pavasović-Visković kao predsjednik tog tijela.[25] U prvenstvu je Hajduk u jesen držao priključak s Dinamom, a u prvenstvu je s vratarom Lovrom Kalinićem postigao rekord u nizu bez primljenog pogotka od osam utakmica i sa 756 minute i tako je prestigao rekord iz sezone 1992. sa Zoranom Slavicom od sedam utakmica i sa 711 minute bez primljenog gola.

Početkom 2016., oboren je rekord po broju članova iz 2015. godine od 15.380 članova. 13. veljače, Hajduk je proslavio 105. rođendan s mnoštvo novih sponzora, premašenje brojke od 20.000 članova, otvaranjem fan-shopa u splitskoj trajektnoj luci i pobjedom protiv Slaven Belupa (2:0),[26] uz vatromet na kraju te rođendanske utakmice.[27][28] U jesen 2015. činilo se kao da je Hajduk izašao iz krize, ali katastrofalno odrađen zimski prijelazni rok, loše vođena sportska politika kluba su doveli do toga da Hajdukova kriza bude pogoršana i uđe u još jedno katastrofalno proljeće, iako imaju veliki broj članova i odlično vođene financije u kojima se smanjuju dugovanja. Početkom travnja 2016. iz kluba su otišli predsjednik Marin Brbić (kojemu je ukazano nepovjerenje na skupštini nadzornog odbora), predsjednik NO Ljubo Pavasović-Visković, sportski direktor Goran Vučević i direktor omladinske škole Srđan Andrić (podnijeli ostavke). Kasnije je za privremenu predsjednicu uprave izabrana Marijana Bošnjak, koja je obnašala tu dužnost do izbora novog predsjednika uprave putem natječaja. Hajduk se pred kraj sezone konsolidirao i nakon pobjede nad Lokomotivom (2:0) je izborio treću sezonu za redom plasman na treće mjesto iza Dinama i Rijeke i novi izlazak na euro-scenu.

Dana 17. svibnja za novog predsjednika je izabran Ivan Kos, a 2. lipnja, nakon sporazumnog raskida ugovora, Damir Burić je napustio mjesto trenera, a to mjesto je preuzeo nekadašnji trener ljubljanske Olimpije, Slovenac Marijan Pušnik. Nakon eliminacije rumunjskog Iaşija i ukrajinske Oleksandrije, Hajduku je malo nedostajalo da uđe u skupinu Europske lige, pošto je bio eliminiran od izraelskog Maccabija iz Tel Aviva tek nakon jedanaesteraca, iako ga je savladao na Poljudu s 2:1, uz poraz u gostima istim rezultatom. Niti jesenski dio sezone 2016./17. nije obećavao borbu za naslov prvaka iako su u nekim utakmicama igrači Hajduka dobro igrali (pogotovo u 2. poluvremenu), pa je nakon ispadanja u četvrtfinalu kupa protiv gradskog rivala Splita nakon produžetaka, 1. prosinca Pušnik dobio otkaz, a umjesto njega na klupi se našao Katalonac Joan Carrillo. 22. travnja 2017. Hajduk je stigao do pobjede na Maksimiru protiv Dinama (2:0, strijelci Erceg i Futács), što je bila prva pobjeda nakon 8,5 godina na tom zagrebačkom stadionu.[29]

Niti veći dio jesenske polusezone nije bio puno bolji nego prethodne sezone, jer je Hajduk ispao ponovno u doigravanju za ulazak u Europsku ligu od Evertona, a i nije bilo iskoraka niti što se tiče prvenstva, jer Hajduk puno zaostajao za konkurentima za naslov prvaka. U jednom je trenutku izgledalo da bi se Hajduk ipak mogao uključiti u trku za naslov prvaka. Došao je poznati portugalski reprezentativac, veteran Hugo Almeida.[30] Zahvaljujući lošim igrama, rezultatima u utakmicama protiv jačih konkurenata koje je nevjerojatnim nesmotrenostima obrane gubio, ali i od klubova od kojih se očekivalo da će pobijediti. 6. studenog, nakon šokantno preokretom izgubljene utakmice protiv Rudeša, Joan Carrillo je morao otići s mjesta trenera Hajduka.[31] Njega je naslijedio Željko Kopić.[32] U prosincu, Hajduk je nakon 5.5 godina svladao Rijeku na Rujevici (2:1) golovima Tome Bašića i Ante Ercega.[33]

Na proljeće 2018. Hajduk je zahvaljujući boljim rezultatima i kiksevima Dinama prišao najvećem rivalu i opet je djelovalo da bi mogao ponovno da se uključi u borbu za naslov prvaka. 18. veljače, Bijeli su ponovno slavili na Maksimiru (1:0) uz gol Francka Ohandze,[34] koji je kasnije otišao u kineski Shenzhen.[35] Najemotivniji trenutak sezone dogodio se protiv Istre 10. ožujka, kada je vratar Karlo Letica pogotkom u sudačkoj nadoknadi donio pobjedu Hajduka (3:2).[36] Tri dana kasnije, bijeli su prošli u finale kupa nakon pet godina, nakon što su eliminirali Lokomotivu nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca (1:1, 4:2 11 m).[37] No nakon poraza protiv Dinama na Poljudu (1:2) i odlaska Ivana Kosa s mjesta predsjednika, sezona se okrenula naglavačke. Nakon niza loših rezultata, Hajduk je opet završio na trećem mjestu petu sezonu zaredom, što je trinaesta uzastopna sezona bez osvojenog naslova. I ne samo to, Hajduk je u finalu kupa u Vinkovcima zahvaljujući lošim sudačkim odlukama i pogrešci Gentsogloua poražen od Dinama (1:0), što je peta sezona zaredom bez trofeja, pa je ovo najveći trofejni post nakon druge polovice 50-ih i prve polovice 60-ih godina prošlog stoljeća. No ni to nije bilo sve, Hajduk je iduće sezone imao jedan od najlošijih startova u klupskoj povijesti s problemima s rezultatima, upravljanjem kluba, infrastrukturom itd., što je rezultiralo između ostalog i odlazak velikog broja najboljih igrača i trenera Kopića, kojeg je zamijenio opet Zoran Vulić, koji se vratio nakon 11 godina na užarenu klupu bijelih. No situacija se nije popravila pod njegovim vodstvom, te je 27. studenog bio smijenjen pa je njegovo mjesto zauzeo dotadašnji trener Hajduka II Siniša Oreščanin. S njim je Hajduk na proljeće 2019., uhvatio Europu sjajnim učinkom, a u tom razdoblju je svladao i Rijeku (4:0) nakon manje od 8 godina na Poljudu. Tu sezonu je Hajduk završio na četvrtom mjestu, što je dobar rezultat obzirom na turbulencije kakve su se događale u jesen. Ali iduće sezone, bili su doživjeli katastrofu u Europi, i to eliminacijom od Gżire United, iako se činilo da će Hajduk lako proći tu prepreku, ispustili su vodstvo od 1:0 (ukupno 3:0) u drugom poluvremenu i bili su rekordno rano eliminirani iz Europe, što je bila najružnija epizoda u povijesti kluba.[38] Nakon utakmice dogodio se upad nezadovoljnih navijača u teren, a Siniša Oreščanin je dan poslije dobio otkaz i na njegovo mjesto se vratio Damir Burić nakon tri godine stanke. S njim su Splićani svladali Dinamo nakon gotovo 3,5 godine na Poljudu (i to baš pod Burićem, 1:0) pogotkom Bassela Jradija i tako preskočili najvećeg rivala na prvom mjestu (premda su imali utakmicu više).[39] Međutim, igra i rezultati (pogotovo na gostujućim terenima, gdje su pobijedili samo jednom u Varaždinu) nisu opravdali očekivanja javnosti, pa je nakon završetka jesenskog dijela sezone Burić dobio otkaz, a ranije je klub napustio Saša Bjelanović, dotadašnji športski direktor. Nakon toga, u klub su došli Mario Stanić savjetnik predsjednika uprave za športsku politiku i Ivan Kepčija novi športski direktor, u klub se vratio Igor Tudor, nakon skoro pet godina u nekoliko europskih klubova. Rezultati i igra na početku proljeća su obećavali, ali dva poraza u derbijima, od Dinama kod kuće 0:2 i Rijeke u gostima također 0:2, donijeli su pad na četvrto mjesto, a sezona je u ožujku prekinuta zbog pandemije koronavirusa, i sezona je nastavljena u lipnju. No ni nakon stanke Hajduk nije krenuo bolje, dapače, igrao je najlošije u možda prethodnih desetak godina. Gubio je brojne utakmice koje nisu trebali izgubiti, pa su olako ostali bez zacrtanog cilja, a i izjednačili su najlošiji plasman od Hrvatske neovisnosti, jer su na kraju bili na petom mjestu. Ali, zahvaljujući boljem koeficijentu hrvatskog prvenstva uspjeli su izboriti europska natjecanja.

U sezoni 2020./21. Hajduk je opet imao lošije rezultate u jesenskoj polusezoni, međutim na temelju bolje odigranog proljeća (uz tri pobjede nad Rijekom) i zahvaljujući lošijim rezultatima Gorice, uspjeli su po 15. put zaredom izboriti nastup u Europi. No u ljeto 2021. neočekivano doživljavaju novi europski poraz, protiv kazahstanskog Tobola. Nakon pobjede na Poljudu (2:0), Bijeli su u uzvratu, unatoč povoljnom rezultatu na poluvremenu, poraženi nakon produžetaka (4:1), pa su se po drugi put u tri godine od europskih natjecanja oprostili već u srpnju. Početkom studenoga zbog lošijih rezultata smijenjen je Jens Gustafsson, a umjesto njega je izabran Valdas Dambrauskas. Četvrti put u 2021. su svladali Rijeku, a 5. prosinca je svladan i Dinamo na Maksimiru s 2:0 što je bila tek treća pobjeda u HNL-u na Maksimiru s dva ili više gola razlike. Dobili su još jednom Dinamo na Poljudu, 1:0, golom Nikole Kalinića. Ponovo su slavili na Rujevici protiv Rijeke s 3:0 uz dva pogotka Marka Livaje, koji je postao najbolji strijelac HNL-a u sezoni 2021./22. i tako oborio klupski rekord Lea Lemešića iz sezone 1934./35. po broju golova u jednoj ligaškoj sezoni. Nakon 10 godina završili su na drugom mjestu ispred Rijeke i Osijeka. U finalu kupa su dobili Rijeku na Poljudu s 3:1 i tako su osvojili trofej nakon devet godina posta.

HNK Hajduk je 25. kolovoza 2021. dobio i svoju žensku ekipu.[40]

Nakon pet godina klub je ušao u doigravanje za ulazak u Konferencijsku ligu nakon što su izbacili Vitóriu de Guimarães sa 3:1 na Poljudu i porazom od 1:0 u gostima, ali je lanjski pobjednik Europske lige i polufinalist Lige prvaka Villarreal bio prejak s pobjedama od 4:2 u Valenciji i 2:0 na Poljudu. Dana 12. rujna, nakon remija sa Šibenikom u gostima, Dambrauskas je napustio klupu Hajduka, a momčad je u ostatku jesenskog dijela prvenstva vodio Mislav Karoglan, koji za to vrijeme nije doživio poraz. Na Staru godinu 2022. klub je preuzeo Ivan Leko. Nakon krize u kojoj je bio Hajduk na početku proljetnog dijela sezone, momčad se stabilizirala i osvojila kup drugi put zaredom pobjedivši Osijek, Slaven Belupo i Šibenik u finalu u Rijeci, što je bilo prvi put nakon 46 godina da je Hajduk obranio naslov u Kupu, a momčad je nanizala osam utakmica bez primljenog pogotka na kraju sezone.

Juniorska momčad Hajduka je u 2023. došla do nevjerojatnog rezultata, plasirali su se u finale Lige prvaka u Ženevi, nakon što su svladali Šahtar Donjeck (1:0) i Manchester City (2:1) na Poljudu, u četvrtfinalu su izbacili Borussiju Dortmund na stadionu Signal Iduna Park nakon jedanaesteraca (1:1, 9:8 11m), dok su u Ženevi u polufinalu pobjedili AC Milan (3:1), i onda su u finalu uvjerljivo poraženi od AZ Alkmaara (0:5).

Hajduk je sezonu 2023./24. započeo s pet pobjeda u prvih pet utakmica, iako je u Europi ispao na prvoj prepreci, od PAOK-a (0:0 u Splitu i 0:3 u Solunu). Nakon četiri poraza u razdoblju od šest utakmica, Leko je smijenjen 23. listopada, a na klupu se vraća Karoglan, ovaj put kao stalni trener, a klub je 2. prosinca osigurao jesenski naslov nakon pobjede nad Goricom na Poljudu (3:0). U klub su u zimskom prijelaznom roku došli igrači Ivan Perišić i Josip Brekalo.

Simboli kluba

Dres

Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao u dresu s kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama što je simboliziralo boje hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom (Hrvatska) i modrom bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.

Nakon toga na dresu prevladava bijela boja, a glavni se dres sastoji od bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa, kombinacije koja simbolizira bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog nje je momčad Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se sastoji od crveno-plave majice s okomitim ili vodoravnim prugama (nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za glavni dres spominjala mornarska kombinacija, s vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio vratar Pletikosa.

Treći dres je bio problematičan u izboru. Dok UEFA nije uvela obveznu prijavu trećeg dresa, nije bio ni postojao. Jedan od mogućih je bila okomito prugasta bijelo-crvena majica kao na prvoj utakmici. Međutim, zbog činjenice da je ovakav dres sličio na dresove nekih drugih klubova (Crvena zvezda), koji su imali negativnu simboliku, do toga nije došlo.

Grb

Hajdukov grb je hrvatski šahirani grb u krugu, obrubljena plavom vrpcom, s na svakoj strani po 2 okomite crte. Iznad šahiranog grba je natpis Hajduk, a ispod Split. Šahirani grb se sastoji od 25 crveno bijelih polja koja su iste širine kao i plava vrpca.

O značenju okomitih crta klub se još nikad nije službeno izjasnio. Prema jednoj verziji one predstavljaju osnivače kluba Stellu, Kaliternu, Šakića i Ivaniševića. Druge tvrdnje su da se radi o znakovima jednakosti koji povezuju grad Split s Hajdukom, ili da su to zapravo navodnici imenu Hajduk, s obzirom na to da su se u to vrijeme, po pravopisu, imena svih udruga i organizacija morala pisati pod navodnicima.

  • Grb do 1944.
    Grb do 1944.
  • Grb na dresovima od 1944. do 1960.
    Grb na dresovima od 1944. do 1960.
  • Klupski grb 1951. godine
    Klupski grb 1951. godine
  • Klupski grb 1961. godine
    Klupski grb 1961. godine
  • Grb od 1960. do 1970.
    Grb od 1960. do 1970.
  • Grb od 1970. do 1990.
    Grb od 1970. do 1990.
  • Grb od 1990.
    Grb od 1990.
  • Jubilarni grb u 2011.
    Jubilarni grb u 2011.
Stari plac
Stadion Poljud
Koreografija Torcide tijekom Vječnog derbija.
Bakljada Torcide tijekom Vječnog derbija.
Dvorana s trofejima na Poljudu
Hajdukova zastava na muralu s likom Ivana Pavla II. u Splitu.

Grb je 1911. osmislio Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana Kaliterna, je odnijela taj crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb se prvi puta u javnosti pojavio 1926. godine prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica baluna' kao dio scenografije. Hajduk je dugo igrao bez grba na dresu. 1939. se pojavljuje izvorna inačica. [41] Nakon toga odigrao je utakmicu u Bariju 1944. s crvenom zvijezdom u sredini igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačen hrvatski šahirani grb. Nakon toga godinama na dresu stoji samo crvena petokraka kao simbol komunizma sve do 1990. godine, kada u posljednjem prvenstvu Jugoslavije klub nastupa sa starim grbom, s hrvatskim šahiranim grbom, koja se održala do danas. U međuvremenu se javlja i druga inačica, s hrvatskim šahiranim grbom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca.

Zajedno s petokrakom promijenjene su crte sa strane, te umjesto njih postavljena godina osnutka kluba – 1911, što se dugo zadržalo te često bilo predmet zabune, pa tako i danas igrači igraju noseći grb s crtama, dok je na istočnoj tribini stadiona obojenim klupama napravljen grb s brojkama 19 i 11.

Stadion

HNK Hajduk igra svoje utakmice na Gradskom stadionu na Poljudu od 1979. godine. Stadion Poljud, poznat pod nadimkom Poljudska ljepotica, nalazi se u splitskoj četvrti Poljudu na sjeverozapadu grada. Izgrađen je 1979. godine u sklopu izgradnje športskih objekata 8. Mediteranskih igara. Autor projekta je bio istaknuti riječki arhitekt dr. Boris Magaš. Stadion je utjecao na arhitektonske vizure brojnih svjetskih stadiona u Italiji, Japanu (Kobe) i Maleziji. Nakon münchenskog Olimpijskog stadiona, izazvao je najviše pozornosti stručne javnosti na polju športske arhitekture.

Od 1911. do 1979. utakmice je igrao na igralištu zvanom "Kod stare Plinare", gdje danas igra RK Nada. Teren se izvorno zvao "Kraljeva njiva". Otkako je preselio na Poljud, staro igralište se u govoru u Splitu naziva "Stari Plac" ili "Staro Hajdukovo". Stadion se nalazio kraj rodilišta čime je praktično svakom novom Splićaninu to bio prvi vanjski objekt koji je ugledao. Na sjevernoj tribini stadiona nalazila se navijačka skupina Torcida, na njemu je odigrano 3148 utakmica, palo 9542 golova i osvojeno 11 prvenstava i 6 kupova.

Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, ime koje je uzela po svojim južnoameričkim uzorima.

Torcida se prvi put okupila na ključnoj utakmici prvenstva protiv "Crvene zvezde" u pretposljednjem kolu, 29. listopada 1950. 20.000 navijača nosilo je "bile" do preokreta i pobjede 2:1, koja im je donijela prvi naslov prvaka nakon 2. svjetskog rata, ostvaren bez ijednog poraza.

Klub ima veliku navijačku bazu širom Hrvatske, a izrazito snažnu bazu ima na hrvatskom priobalju od Savudrijske vale do Prevlake, te su tradicionalno jaki u Dalmaciji. Čak i u ostatku bivše SFRJ, klub je svugdje imao navijača, među svim narodnim i vjerskim zajednicama, kao nijedan drugi klub na području bivše SFRJ. Kao zanimljivost, važno je napomenuti spomenuti izrazito veliku omiljenost Hajduka među Albancima u SFRJ, posebno na Kosovu, gdje se sklonost Hajduku može usporediti s onom u Dalmaciji.

Zanimljivost su bili i Hajdukovi povjerenici diljem bivše države koji su organizirali klubove navijača. Poznat je slučaj fotografa Rize Šurle, ulcinjskog crnca, maskote grada Ulcinja, vatrenog navijača splitskog Hajduka[42] koji je bio "crni povjerenik 'bijelih'". Zabilježeno je da je zahvaljujući njegovu radu ulcinjski Hajdukov klub navijača imao neusporedivo veći broj od svih drugih klubova navijača u Ulcinju.

GfK Hrvatska proveo je 2005. godine istraživanje koje se bavilo popularnošću nogometnih klubova u Hrvatskoj i približno 24 % ispitanika navelo je Hajduk kao klub za koji navija, što je preko 1 060 000 navijača. Za Hajduk navija 76 % ljudi u Dalmaciji što je ujedno i najveći postotak podrške za neki nogometni klub u jednoj regiji te je Dalmacija daleko "najnogometnija" regija. U Istri, Primorju i Gorskom kotaru 18 % ljudi navija za Hajduk, a u Slavoniji 17 % ljudi. U regiji Lika, Kordun, Banovina Hajduk ima 17 % svojih navijača. U Zagrebu i okolici 7 % ljudi navija za Hajduk. Kad se rezultati promatraju po spolu 27 % muškaraca i 22 % žena navija za Hajduk. Učenici i studenti podjednako navijaju za za Hajduk (35 %) i Dinamo (32 %).[2]

Godine 2010. ponovno je provedeno istraživanje, a 23 % ispitanika (1 035 000) navelo je Hajduk kao klub za koji navija.[3]

Vlasništvo

HNK Hajduk je 2008. godine iz udruge građana preoblikovan u športsko dioničko društvo. Iste godine su svi zainteresirani dobili priliku postati dioničari te su navijači tada kupili 2,86 % dionica.[43] Godinu kasnije, 2009. godine, Odlukom Uprave Hajduka o povećanju temeljnog kapitala pretvaranjem potraživanja u dionice Grad Split stiže do 56,10 % dionica. Nakon grada Splita najveći udio dionica ima DAB (Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka)  9,82 %, a iza njih fizičke osobe ili tvrtke s udjelima od 1,86 % do 5,22 %.

Kroz godine je želja navijača za stjecanjem dionica rasla te je ona jasno definirana Statutom Našeg Hajduka kao jedan od ključnih ciljeva.[44]

Godine 2015. su se događale promjene u dioničarskoj strukturi Hajduka. Tvrtka Tommy d.o.o. je kroz otkup udjela od drugih tvrtki i fizičkih osoba stigla do 24,53 % dionica, a taj udio je 2016. godine za 35 milijuna kuna ponudila na otkup navijačima na rok od deset godina.

Naš Hajduk pristaje na tu ponudu te tako stječe 24,53 % dionica Hajduka.[45] Do sada je svaka rata otkupa na vrijeme uplaćena tvrtki Tommy d.o.o. i prikupljeno je više od 20 milijuna kuna.[46]

Grad Split je 12. prosinca 2017. godine povećao svoj udio na 65,92 posto nakon odluke Vlade RH da 9,82 dionica DAB – a prenesu na Grad Split što je Gradsko vijeće Grada Splita prihvatilo.[47]

U skladu sa Statutom Našeg Hajduka, navijači nastavljaju s povećavanjem navijačkog udjela dionica u Hajduku.

Dana 6. svibnja 2021. navijači su u kratkom roku prikupili 455 026,39 kuna te kupili dodatnih 10 000 dionica odnosno 1,86 % temeljnog kapitala Hajduka od tvrtke Konstruktor inženjering d.d. u stečaju. Tom kupovinom navijači su stekli kontrolni paket od 25 % + 1 dionicu odnosno 26,39 % dionica. Kontrolni paket jamči zaštitu grba, boje dresa, Statuta te Kodeks upravljanja i demokratske izbore za Nadzorni odbor kluba.[48]

Dana 2. prosinca 2021. tvrtka Studenac d.o.o. odlučila je kao podršku razvoju lokalne zajednice i podrške Hajduku kao klubu svojih članova Našem Hajduku donirati dodatnih 10 000 dionica, odnosno 1,86 % dionica čime je udio Našeg Hajduka u temeljnom kapitalu porastao na 28,26 %.[49]

Šest mjeseci kasnije Naš Hajduk je dodatno povećao broj svojih dionica. Nakon što je još u listopadu 2021. godine predana ponuda za kupnju dionica tvrtke Kerum d.o.o u stečaju u vrijednosti 455 028,25 kuna, ta je ponuda i prihvaćena 11. travnja 2022. godine na Skupštini vjerovnika koja je održana na Trgovačkom sudu u Splitu. Tom kupnjom 10 000 dodatnih dionica, odnosno 1,86 % dionica Hajduka, Naš Hajduk je 2022. godine stigao do ukupno 30,12 % temeljnog kapitala Hajduka.[50][51]

Dioničarska struktura Hajduka 2022.

Klupski uspjesi

Natjecanja Mjesto Godinа
Nacionalna natjecanja − 40
Nacionalno prvenstvo – 18
Prvenstvo Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije Prvak 2 1927., 1929.
Drugi 6 1924., 1928., 1930./31., 1931./32., 1932./33., 1936./1937.
Treći 2 1926., 1930.
Prvenstvo Banovine Hrvatske/NDH Prvak 1 1940./41.
Drugi 1 1939./40.
Тreći 0 /
Prvenstvo FD/NR Hrvatske Prvak 2 1945., 1946.
Drugi 0 /
Тreći 0 /
Prvenstvo FNR/SFR Jugoslavije Prvak 7 1950., 1952., 1954./55., 1970./71., 1973./74., 1974./75., 1978./79.
Drugi 6 1947./48., 1952./53., 1975./76., 1980./81., 1982./83., 1984./85.
Тreći 8 1948./49., 1951., 1956./57., 1960./61., 1977./78., 1981./82., 1988./89., 1989./90.
Prvenstvo Republike Hrvatske Prvаk 6 1992., 1993./94., 1994./95., 2000./01., 2003./04., 2004./05.
Drugi 14 1992./93., 1995./96., 1996./97., 1997./1998., 1999./00., 2001./02., 2002./03., 2006./07., 2008./09., 2009./10., 2010./11., 2011./12., 2021./22., 2022./23.
Тreći 6 1998./99., 2013./14., 2014./15., 2015./16., 2016./17., 2017./18.
Nacionalni kupovi – 17
Kup FNR/SFR Jugoslavije Pobjednik 9 1966./67., 1971./72., 1973., 1974., 1975./76., 1976./77., 1983./84., 1986./87., 1990./91.
Finalist 5 1953., 1955., 1962./63., 1968./69., 1989./90.
Кup Hrvatske Pobjednik 8 1992./93., 1994./95., 1999./00., 2002./03., 2009./10., 2012./13., 2021./22., 2022./23.
Finalist 5 2000./01., 2004./05., 2007./08., 2008./09., 2017./18.
Osvojeni superkupovi – 5
Superkup Hrvatske Pobjednik 5 1992., 1992./93., 1993./94., 2003./04., 2004./05.
Finalist 5 2003., 2010., 2013., 2022., 2023.
Kontinentalna natjecanja − 0
UEFA Liga prvaka Pobjednik 0 /
Finalist 0
Polufinale 0 /
Četvrtfinale 3 1976.
1980.
1995.
UEFA Europska liga Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 1 1984.
Četvrtfinale 1 1986.
UEFA Konferencijska liga Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 0 /
Četvrtfinale 0 /
UEFA Superkup Prvak 0 /
Finalist 0 /
UEFA Kup pobjednika kupova Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 1 1973.
Četvrtfinale 1 1978.
Kup velesajamskih gradova Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 0 /
Četvrtfinale 0 /
Intertoto kup Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 0 /
Četvrtfinale 0 /
Mitropa kup Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 0 /
Četvrtfinale 0 /
Balkanski kup Pobjednik 0 /
Finalist 0 /
Polufinale 0 /
Četvrtfinale 0 /

Dvoranska prvenstva

Mlade kategorije

Prvačke postave

Trener: Oldrich Just

Trener: Swagrovsky

Trener: Otto Bohata

Trener: Luka Kaliterna

Trener: Luka Kaliterna

Trener: Luka Kaliterna

Trener: Luka Kaliterna

Treneri u ovoj sezoni bili su: Luka Kaliterna i Erwin Puschner.

Trener: Ljubo Benčić

Trener: Ljubo Benčić

Trener: Ljubo Benčić

Trener: Luka Kaliterna

Trener: Jozo Matošić

Trener: Aleksandar Tomašević

Trener: Slavko Luštica[52]

Trener: Tomislav Ivić[53]

Trener: Tomislav Ivić[54]

Trener: Tomislav Ivić[55]

Trener: Stanko Poklepović

Trener: Ivan Katalinić

Trener: Ivan Katalinić

Trener: Petar Nadoveza, Zoran Vulić

Trener: Zoran Vulić, Petar Nadoveza

Treneri: Ivan Katalinić, Blaž Slišković, Igor Štimac

Hajduk u završnicama kupa

Podrobniji članak o temi: HNK Hajduk Split u nacionalnim kupovima
Sezona Pobjednik Finalist Rezultat Grad / Stadion
Kup Jugoslavije
1953. BSK Beograd 3 Hajduk 2:0 Beograd / JNA
1955. BSK Beograd 3 Hajduk 2:0 Beograd / JNA
1962./63. Dinamo Zagreb Hajduk 4:1 Beograd / JNA
1966./67. Hajduk Sarajevo 2:1 Split / Stari plac
1968./69. Dinamo Zagreb Hajduk 3:2 Beograd / JNA
3:0 Beograd / JNA
1971./72. Hajduk Dinamo Zagreb 2:1 Beograd / JNA
1973. Hajduk Crvena zvezda Beograd 1:1 Split / Stari plac
2:1 Beograd / Crvena zvezda
1974. Hajduk Borac Banja Luka 1:0 Beograd / JNA
1975./76. Hajduk Dinamo Zagreb 1:0 Beograd / Crvena zvezda
1976./77. Hajduk Budućnost Titograd 4 2:0 Beograd / Crvena zvezda
1983./84. Hajduk Crvena zvezda Beograd 2:1 Split / Poljud
0:0 Beograd / Crvena zvezda
1986./87. Hajduk Rijeka 1:1 (9:8 11 m) Beograd / JNA
1989./90. Crvena zvezda Beograd Hajduk 1:0 Beograd / JNA
1990./91. Hajduk Crvena zvezda Beograd 1:0 Beograd / JNA
Kup Hrvatske
1992./93. Hajduk Croatia Zagreb 1 4:1 Split / Poljud
1:2 Zagreb / Maksimir
1994./95. Hajduk Croatia Zagreb 1 3:2 Split / Poljud
1:0 Zagreb / Maksimir
1999./00. Hajduk Dinamo Zagreb 2:0 Split / Poljud
0:1 Zagreb / Maksimir
2000./01. Dinamo Zagreb Hajduk 2:0 Zagreb / Maksimir
1:0 Split / Poljud
2002./03. Hajduk Uljanik Pula 2 1:0 Pula / Aldo Drosina
4:0 Split / Poljud
2004./05. Rijeka Hajduk 2:1 Rijeka / Kantrida
1:0 Split / Poljud
2007./08. Dinamo Zagreb Hajduk 3:0 Zagreb / Maksimir
0:0 Split / Poljud
2008./09. Dinamo Zagreb Hajduk 3:0 Zagreb / Maksimir
0:3 (4:3 11 m) Split / Poljud
2009./10. Hajduk Šibenik 2:1 Split / Poljud
2:0 Šibenik / Šubićevac
2012./13. Hajduk Lokomotiva Zagreb 2:1 Split / Poljud
3:3 Zagreb / Maksimir
2017./18. Dinamo Zagreb Hajduk 1:0 Vinkovci / Cibalia
2021./22. Hajduk Rijeka 3:1 Split / Poljud
2022./23. Hajduk Šibenik 2:0 Rijeka / Rujevica

Napomene za imena klubova:
1 Croatia je današnji Dinamo
2 Uljanik je današnja Istra 1961
3' BSK je današnji OFK
4 grad Podgorica se zvala Titograd za vrijeme trajanja FNRJ / SFRJ

Hajduk u europskim natjecanjima

Nastupi

Statistika

HNK Hajduk Split
HNK Hajduk Split
 Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava)Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak.
  • Dosad je u 221 službena međunarodna susreta Hajduk zabilježio 97 pobjeda, 41 neodlučenim ishodom i 83 poraza. Gol-razlika je pozitivna, s 321 postignuta i 269 primljena pogotka.
  • Najbolji klupski strijelac u europskim kupovima je Zlatko Vujović s 19 pogodaka.
  • Igrač s najviše nastupa za Hajduk u europskim kupovima je Vedran Rožić s 49 nastupa.
  • Najviše se puta, čak 8, Hajduk susretao s klubovima iz Engleske i pritom ima negativan skor od 3 pobjede, 3 neodlučena ishoda i 10 poraza, uz to da nikada nije uspio proći u sljedeće kolo.
  • U dosadašnjim su susretima "Bili" bar jednom uspjeli pobijediti nekog predstavnika iz svih država s kojima su igrali, s izuzetkom Švicarske (2 neriješene s Grasshoppersima), Slovačke (poraz i neriješeno s ukupnim rezultatom 2:1 sa Žilinom) i Gruzije (dva poraza od 1:0 s Dilom).
  • Na Poljud u europskim službenim međunarodnim natjecanjima nisu dolazili predstavnici iz Litve, Sjeverne Irske, Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Lihtenštajna, San Marina, Andore, Kosova i Gibraltara.

Igrači i treneri

Pored igrača iz Hrvatske, u Hajduku su igrali i igrači iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Srbije, Makedonije, Albanije, Italije (iako Hrvat, vratar Otmar Gazzari imao je talijansko državljanstvo), Češke, Rusije, Liberije, Australije, Kanade, Austrije, Urugvaja, Mađarske, Rumunjske, Portugala, Obale Bjelokosti, Gruzije, Ukrajine, Uzbekistana, Brazila, Kameruna itd. od kojih su neki mnogi igrali i za reprezentacije svojih država.

Od trenera iz Hrvatske, Hajduka su trenirali i treneri iz Češke, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Austrije, Bugarske i Italije, od kojih su neki bili i treneri predstavničkih vrstâ svojih i drugih zemalja i velikih klubova općenito. Osim Hrvatske i Jugoslavije, bivši treneri Hajduka vodili su i nacionalne reprezentacije Bosne i Hercegovine, Bugarske, Egipta, Indije, Iraka, Irana, Izraela, Libanona, Švicarske, Tunisa, Ujedinjenih Arapskih Emirata, te klubova kao što su Ajax, Bayern München, Benfica, Feyenoord, Olympique Marseille, Atlético Madrid, Porto, Borussia Dortmund, Anderlecht, Valencia, VfB Stuttgart, Lazio, Eintracht Braunschweig, Hamburg SV, Panathinaikos, Monaco, Napoli, Sporting Lisabon, West Ham, Eintracht Frankfurt, Nantes, Torino, Fenerbahçe, Galatasaray, Beşiktaş, Genoa, Standard Liège, Grasshopper, Kaiserslautern, Basel, PAOK, Bologna, Verona, Aris, Levski Sofia, Colo Colo, Independiente Santa Fe, Club América, Ferencváros, Brescia, Cagliari, Real Valladolid, Real Betis, UD Las Palmas, RCD Mallorca, Nice, Nimes Olympique, Lokomotiv Moskva, SK Rapid, Dinamo Tirana, Unirea Alba Iulia, Luč-Energija Vladivostok i mnogi drugi.

Od poznatih osoba koje su bile u Hajdukovim mlađim kategorijama, a nisu nikad došle do prve postave, valja spomenuti hrvatskog akademika Davorina Rudolfa.[56]

Najznačajniji igrači

Vratari
Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku Nastupi (golovi) Položaj
1 Vladimir Beara 1947. – 1955. 136 (0) vratar
1 Ante Vulić 1951. – 1962. 116 (14) vratar
1 Ivan Katalinić 1971. – 1979. 122 (0) vratar
1 Ivan Pudar 1979. – 1990. 157 (0) vratar
1 Zoran Simović 1980. – 1984. 83 (0) vratar
1 Tonči Gabrić 1986. – 1987./1994. – 1999. 104 (0) vratar
1 Stipe Pletikosa 1997. – 2003./2005. – 2006. 162 (4) vratar
Braniči
Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku Nastupi (golovi) Položaj
Jozo Matošić 1931. – 1941. 187 (27) lijevi bek
5 Slavko Luštica 1940. – 1956. 226 (19) obrambeni igrač
5 Dragan Holcer 1967. – 1975. 214 (0) stoper
2 Vilson Džoni 1967. – 1977. 207 (8) desni branič
6 Ivan Buljan 1967. – 1977. 194 (14) obrambeni igrač
4 Luka Peruzović 1969. – 1980./1986. – 1988. 244 (9) stoper
11 Robert Jarni 1986. – 1991. 127 (16) lijevi branič/vezni
6 Slaven Bilić 1988. – 1993./2000. 116 (12) stoper
Vezni igrači
Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku Nastupi (golovi) Položaj
10 Jiří Sobotka 1940. – 1941. 34 (17) lijevi vezni
6 Ante Žanetić 1955. – 1960. 115 (11) half
10 Jurica Jerković 1968. – 1978. 250 (74) lijevi vezni
8 Dražen Mužinić 1971. – 1980. 280 (13) vezni igrač
9 Branko Oblak 1973. – 1975. 35 (9) vezni igrač
4 Ivan Gudelj 1977. – 1986. 180 (38) vezni igrač
11 Zoran Vulić 1979. – 1988./1993. – 1995. 214 (31) vezni igrač
8 Blaž Slišković 1981. – 1986. 101 (21) desni vezni
10 Aljoša Asanović 1984. – 1990./1994. – 1995./2000. 177 (42) lijevi vezni
11 Milan Rapaić 1991. – 1996./2003. 98 (23) lijevi vezni
11 Darijo Srna 1999. – 2003. 64 (4) desni vezni
Napadači
Broj Drž. Igrač Vrijeme u Hajduku Nastupi (golovi) Položaj
Ljubo Benčić 1921. – 1935. 71 (42) napadač
Vladimir Kragić 1929. – 1940. 137 (78) napadač
10 Frane Matošić 1935. – 1939./1940. – 1941./1944. – 1956. 270 (179) napadač
10 Bernard Vukas 1947. – 1957./1959. – 1963. 267 (94) napadač
9 Andrija Anković 1958. – 1966. 153 (64) napadač
9 Petar Nadoveza 1963. – 1973. 215 (107) napadač
11 Ivica Šurjak 1971. – 1981. 268 (56) napadač
7 Slaviša Žungul 1971. – 1979. 177 (82) napadač
7 Zlatko Vujović 1976. – 1986. 240 (100) napadač
11 Alen Bokšić 1987. – 1991. 95 (27) napadač
11 Ardian Kozniku 1990. – 1994. 97 (44) napadač

Igrači Hajduka sa 100 i više pogodaka

Broj Država Igrač Zgoditci Nastupi
1. Frane Matošić 729 739
2. Leo Lemešić 455 491
3. Ljubomir Benčić 355 353
4. Bernard Vukas 300 615
5. Petar Nadoveza 296 460
6. Vladimir Kragić 266 354
7. Andrija Anković 250 326
8. Ivica Hlevnjak 237 665
9. Joško Vidošević 228 349
10. Jurica Jerković 219 529

Treneri kroz povijest

1911. – 1992.
Razdoblje Drž. Trener Uspjesi
1911. Oldrich Just
1912. Josip Šwagrovsky
1913. Otto Bohata
1914. Norbert Zajiček
1915. – 1918. Zdenko Jahn
1919. Karel Stiasny
1920. Rudolf Štapl
1920. Frano Zoubek
1921. Franz Mantler
1922. Jindrich Šoltis
1922. Vaclav Pinc
1923. Jaroslav Bohata
1923. – 1930. Luka Kaliterna 2 prvenstva
1930. Erwin Puschner
1930. – 1936. Luka Kaliterna
1936. Ante Blažević
1937. Karel Senecky
1937. Luka Kaliterna
1938. – 1939. Iles Spitz
1939. – 1940. Ljubo Benčić
1940. Jiří Sobotka
1940. Ljubo Benčić
1941. Jiří Sobotka 1 prvenstvo
1941. – 1948. Ljubo Benčić 3 prvenstva
1948. – 1951. Luka Kaliterna 1 prvenstvo
1951. Branko Bakotić
1952. – 1954. Jozo Matošić 1 prvenstvo
1954. – 1955. Aleksandar Tomašević 1 prvenstvo
1955. – 1956. Ljubo Benčić
1956. – 1958. Frane Matošić
1958. – 1959. Ive Radovniković
1959. – 1961. Milovan Ćirić
1961. – 1962. Leo Lemešić
1962. Florijan Matekalo
1963. Lenko Grčić
1963. – 1964. Milovan Ćirić
1964. Ozren Nedoklan
1965. Frane Matošić
1965. – 1969. Dušan Nenković 1 nacionalni kup
1969. – 1971. Slavko Luštica 1 prvenstvo
1972. Tomislav Ivić 1 nacionalni kup
1972. Branko Zebec
1973. – 1976. Tomislav Ivić 3 nacionalna kupa i 2 prvenstva
1976. – 1977. Josip Duvančić 1 nacionalni kup
1977. – 1978. Vlatko Marković
1978. – 1980. Tomislav Ivić 1 prvenstvo
1980. – 1982. Ante Mladinić
1982. – 1984. Petar Nadoveza 1 nacionalni kup
1984. – 1985. Stanko Poklepović
1986. Sergije Krešić
1986. – 1987. Joško Skoblar 1 nacionalni kup
1987. Marin Kovačić
1987. Ivan Vucov
1988. – 1989. Petar Nadoveza
1990. Luka Peruzović
1991. – 1992. Joško Skoblar 1 nacionalni kup
HNL
Razdoblje Drž. Trener Uspjesi HNL/kup Europa
1992., 1992./93. Stanko Poklepović 1 prvenstvo, 1 superkup 29-17-5 1-0-1
1992./93. – 1995./96. Ivan Katalinić 2 prvenstva, 2 kupa, 2 superkupa 71-27-15 5-5-4
1995./96. Mirko Jozić 13-3-4
1996./97. Ivan Buljan 20-7-7 3-0-1
1997./98. Luka Bonačić 9-0-1 4-0-2
1997./98. Tomislav Ivić 3-1-0
1997./98. Luka Bonačić 7-3-7
1997./98. Zoran Vulić 1-2-3
1998./99., 1999./00. Ivan Katalinić 27-11-8 2-4-2
1999./00. Ivica Matković 13-8-3
1999./00., 2000./01. Petar Nadoveza 1 nacionalni kup 6-3-4 0-1-1
2000./01. Zoran Vulić 1 prvenstvo 22-7-7
2001./02. Nenad Gračan 12-2-2 1-3-2
2001./02. Slaven Bilić 11-4-2
2002./03., 2003./04. Zoran Vulić 1 nacionalni kup 53-9-11 3-4-3
2003./04. Petar Nadoveza 1 prvenstvo, 1 superkup 3-0-0
2004./05. Ivan Katalinić 2-1-2 1-0-1
2004./05. Blaž Slišković 14-3-6
2004./05. Igor Štimac 1 prvenstvo 4-5-3
2005./06. Miroslav Blažević 1 superkup 3-2-3 0-0-2
2005./06. Ivan Gudelj 5-6-3
2005./06. Luka Bonačić 5-4-7
2006./07. Zoran Vulić 22-4-5
2006./07., 2007./08. Ivan Pudar 6-5-1 1-1-1
2007./08. Sergije Krešić 4-1-3 0-1-0
2007./08. Robert Jarni 12-7-8
2008./09. Goran Vučević 7-2-4 2-1-1
2008./09., 2009./10. Ante Miše 18-7-5 0-1-0
2009./10. Ivica Kalinić 0-0-0 0-0-1
2009./10. Edoardo Reja 11-3-3
2009./10., 2010./11. Stanko Poklepović 1 nacionalni kup 19-8-4 3-1-3
2010./11. Goran Vučević 5-2-6 0-0-3
2010./11. Ante Miše 2-1-2
2011./12. Krasimir Balakov 16-5-5 0-0-2
2011./12., 2012./13. Mišo Krstičević 13-6-8 2-0-2
2012./13. – 2014./15. Igor Tudor 1 nacionalni kup 32-19-16 3-2-5
2014./15. Stanko Poklepović 2-3-4
2014./15. Goran Vučević 0-0-2
2014./15. Hari Vukas 6-1-3
2015./16. Damir Burić 20-10-11 4-1-3
2016./17. Marijan Pušnik 12-4-4 4-1-1
2016./17. Marko Lozo 0-0-1
2016./17. , 2017./18. Joan Carrillo 19-9-7 3-2-1
2017./18. Željko Kopić 13-10-7 2-1-1
2018./19. Zoran Vulić 5-4-2
2018./19. Siniša Oreščanin 14-3-5 1-0-1
2019./20. Damir Burić 11-5-5
2019./20. Igor Tudor 9-1-8
2020./21. Hari Vukas
2020./21. Boro Primorac
2020./21. Paolo Tramezzani

Predsjednici

Razdoblje Drž. Predsjednik Uspjesi
1911. – 1912. dr. Kruno Kolombatović
1912. – 1913. Ante Katunarić
1913. dr. Grga Anđelinović
1913. Ante Katunarić
1913. – 1921. Vladimir Šore
1921. dr. Silvije Matulić
1921. – 1923. dr. Vjekoslav Fulgosi
1923. – 1924. dr. Antun Grgin
1924. – 1925. dr. Vjekoslav Fulgosi
1925. – 1926. dr. Silvije Bulat
1926. – 1927. dr. Antun Grgin 1 prvenstvo
1927. – 1930. dr. Ante Kovačić Šibiškin 1 prvenstvo
1930. – 1932. Inž. Žarko Dešković
1932. – 1933. dr. Ante Starčević
1933. – 1936. dr. Vjenceslav Celigoj
1936. Inž. Fabjan Kaliterna
1936. – 1938. dr. Pave Kamber
1938. Inž. Mihovil Miće Novak
1938. – 1939. Inž. Petar Machiedo
1939. – 1941. / 1944. – 1945. Janko Rodin 1 prvenstvo
1945. – 1946. Humbert Faris 1 prvenstvo
1946. – 1947. Nikola Papić
1947. – 1949. Humbert Faris
1949. Ivo Raić
1950. – 1953. Marin Vidan 2 prvenstva
1953. – 1958. Marko Markovina 1 prvenstvo
1958. – 1962. Petar Alfirević
1962. – 1964. Petar Rončević
1964. – 1966. Josip Košta
1966. – 1970. Josip Gribulić 1 kup
1970. – 1980. Tito Kirigin 4 prvenstva, 5 kupova
1980. – 1981. Ante Skataretiko
1981. – 1984. Ivo Šantić 1 kup
1984. – 1985. Anton Kovač
1985. – 1986. Joško Vidošević
1986. – 1988. Vlado Bučević 1 kup
1988. – 1990. Kolja Marasović
1990. – 1992. dr. Stjepan Jukić-Peladić 1 kup
1992. – 1996. Nadan Vidošević 3 prvenstva, 2 kupa, 4 superkupa
1996. – 1997. Anđelko Gabrić
1997. – 2000. Željko Kovačević 1 kup
2000. – 2007. Branko Grgić 3 prvenstva, 1 kup, 2 superkupa
2008. Željko Jerkov
2008. – 2009. Mate Peroš
2009. – 2010. Joško Svaguša 1 kup
2010. – 2011. Josip Grbić
2011. – 2012. Hrvoje Maleš
2012. – 2016. Marin Brbić 1 kup
2016. Marijana Bošnjak (v.d.)
2016. – 2018. Ivan Kos
2018. – 2019. Jasmin Huljaj
2019. – 2020. Marin Brbić
2020. – 2024. Lukša Jakobušić 2 kupa

Klupski rekordi

  • Najbolji početak prvenstva: 2006/07. – 7 pobjeda zaredom; niz je prekinut porazom u gostima od Osijeka, koji nakon te utakmice više od 7 utakmica nije ostvario pobjedu
  • Najveća pobjeda: U Hrvatskoj 10:0 protiv NK Radnika, a u Jugoslaviji 12:1 protiv Vardara

Nagrade i priznanja

Knjige o Hajduku

Izvori

  1. ↑ Tisuće bengalki i raketa u čast splitskih bijelih - sretan rođendan Majstore s mora!
  2. ↑ a b Najviše navijača ima – Dinamo!, index.hr, 18. travnja 2005., pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  3. ↑ a b Za NK Osijek navija 5 % građana Hrvatske, osijek031.com, 6. listopada 2010., pristupljeno 6. kolovoza 2017.
  4. ↑ THE LIST: The greatest rivalries in club football, Nos 20–11
  5. ↑ Preslitavajući „Hajdukove” anale. Statistički kurioziteti. Slobodna Dalmacija, 26. srpnja 1951., str. 8
  6. ↑ a b c d Večernji list Ivica Nevešćanin: Nakon što je Hajduk odbio 1941. igrati u talijanskoj ligi, proglašen je nezakonitim 30. svibnja 2018. (pristupljeno 14. ožujka 2020.)
  7. ↑ Večernji list Foto: Hrvatski povijesni muzej: Pismo Ive Šuste u kojem ističe teško stanje kluba i traži pomoć za obnovu (pristupljeno 14. ožujka 2020.)
  8. ↑ Kako je obnovljen »Hajduk«, Slobodna Dalmacija, 26. srpnja 1951., str. 8
  9. ↑ Toni Bilić: Kroničar sporta svjetskog glasa, Slobodna Dalmacija, 5. lipnja 2013., str. 39
  10. ↑ a b c d e Mladen Cukrov: Šezdeset pet godina obnove Hajduka na otoku Visu, BAŠTINA 35 23-42, Split 2009.
  11. ↑ a b c d e Josip Jović: Zlatno i srebrno srce Hajduka i Hrvatske, Slobodna Dalmacija, 29. prosinca 2014.
  12. ↑ RSSSF Hajduk u Drugom svjetskom ratu
  13. ↑ Cerjan, Stjepan. Hajduk – tim NOVJ u: Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Školska knjiga, 1980., str. 195-196.
  14. ↑ Ostavite Hajduk na miru! Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu i vičite 'Ajmo, ustaše!'!. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. prosinca 2013. Pristupljeno 1. prosinca 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  15. ↑ a b c d Hrvati AMAC  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. prosinca 2007. (Wayback Machine) Ante Žanetić: Ovo pišem za sve ljubitelje nogometa, a naročito za mladu hajdukovu Torcidu, 18. srpnja 2006.
  16. ↑ *Kako je Smojina Orjuna zgazila Antu Žanetića, Hrvatski list br.223, 1. siječnja 2009., str. 47.-49.
  17. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2014. Pristupljeno 28. listopada 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  18. ↑ Smijenjen Krstičević, Igor Tudor novi trener Bijelih!. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2013. Pristupljeno 29. travnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  19. ↑ Hajduk ponižen: Dinamo na Maksimiru slavio sa 5:0!
  20. ↑ Damir Burić novi trener Hajduka: Velik izazov i ostvarenje sna, slobodnadalmacija.hr, preuzeto 9. listopada 2015.
  21. ↑ BURIĆ NOVI TRENER HAJDUKA 'Sretan sam i ponosan, ostvario mi se san!'  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. svibnja 2015. (Wayback Machine), sportske.jutarnji.hr, preuzeto 29. svibnja 2015.
  22. ↑ Dugopolje:Hajduk 6:2 JK Sillamäe Kalev, hajduk.hr, objavljeno 9. lipnja 2015., pristupljeno 9. lipnja 2015.
  23. ↑ Ivan Jelić, Hajduk eliminirao Koper, Lokomotiva ponižena, SPortcom.hr, objavljeno 25. srpnja 2015., pristupljeno 25. srpnja 2015.
  24. ↑ Krešimir Đureš, Stromsgodset-Hajduk 0-2: Hajduk izborio doigravanje Europske lige, Telegram, objavljeno 6. kolovoza 2015., pristupljeno 6. kolovoza 2015.
  25. ↑ Hajduk ima novi Nadzorni odbor, Brbiću produljen mandat do kraja godine, gol.dnevnik.hr, objavljeno 18. srpnja 2015., pristupljeno 18. srpnja 2015.
  26. ↑ Pogledajte kako je Hajduk proslavio 105. rođendan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. ožujka 2016. (Wayback Machine). HRT Sport, objavljeno 13. veljače 2016., pristupljeno 13. veljače 2016.
  27. ↑ Ozren Maršić, Hajduk pobjedom proslavio 105. rođendan, pogledajte nevjerojatni promašaj Bencuna, Večernji list, objavljeno 13. veljače 2016., pristupljeno 13. veljače 2016.
  28. ↑ I. Janković, Hajduk na pravi način proslavio svoj 105. rođendan!, Tportal.hr, objavljeno 13. veljače 2016., pristupljeno 13. veljače 2016.
  29. ↑ HNL: Hajduk nakon devet godina slavio na Maksimiru. HRT Sport. 22. travnja 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. travnja 2017. Pristupljeno 29. travnja 2017.
  30. ↑ hajduk.hr: Portugalski napadač Hugo Almeida potpisao za Hajduk!, HNK Hajduk Split, 31. kolovoza 2017. Pristupljeno 7. studenoga 2017.
  31. ↑ Miroslav Herceg: Carillo više nije trener Hajduka, narod.hr, 6. studenoga 2017. Pristupljeno 7. studenoga 2017.
  32. ↑ Na Poljudu predstavljen novi trener Hajduka: Kopić otkrio koliko poznaje momčad te tko će biti u njegovom stručnom stožeru; 'Ovo je za mene veliki iskorak i izazov', slobodnadalmacija.hr, preuzeto 13. studenog 2017.
  33. ↑ VIDEO: HAJDUK SLAVIO U JEDNOM OD NAJLUĐIH JADRANSKIH DERBIJA! BIJELI POBJEDOM SKOČILI NA DRUGO MJESTO Pogledajte strašne golove s Rujevice. Sportske novosti. 2. prosinca 2017. Pristupljeno 24. prosinca 2017.
  34. ↑ DINAMO – HAJDUK 0-1: Splićani preživjeli sve šokove, isključenje igrača i trenera te jedanaesterac i slavili u velikom derbiju hrvatskog nogometa. Net.hr. 18. veljače 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. svibnja 2018. Pristupljeno 20. travnja 2018.
  35. ↑ Franck Ohandza napustio Hajduk koji će ipak nešto zaraditi na ponajboljem napadaču HNL-a, gol.dnevnik.hr, objavljeno 27. veljače 2018., pristupljeno 20. travnja 2018.
  36. ↑ Ludnica na Poljudu! Vratar Letica zabio za pobjedu Hajduka. Večernji list. 10. ožujka 2018. Pristupljeno 20. travnja 2018.
  37. ↑ Hajduku drama 11-eraca i finale Kupa: Bijeli promašivali u igri, Lokomotiva s bijele točke!, gol.dnevnik.hr, objavljeno 13. ožujka 2018., pristupljeno 20. travnja 2018.
  38. ↑ ŠOK SVIH ŠOKOVA NA PUNOM POLJUDU: Maltežani izbacili Hajduk iz Europske lige. Net.hr. 18. srpnja 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. srpnja 2019. Pristupljeno 9. rujna 2019.
  39. ↑ HAJDUK – DINAMO 1:0; Bijeli pobijedili Plave na Poljudu nakon 1259 dana i zasjeli na vrh ljestvice nakon čak 1399 dana. Net.hr. 31. kolovoza 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. rujna 2019. Pristupljeno 9. rujna 2019.
  40. ↑ Hajduk dobio žensku ekipu: Od ove sezone na Poljudu nastupa i ŽNK Hajduk!. hajduk.hr. HNK Hajduk. 25. kolovoza 2021. Pristupljeno 20. prosinca 2021.
  41. ↑ Večernji list Foto: Hrvatski povijesni muzej. Uoči utakmice u Mostaru protiv Zrinjskoga koju je Hajduk dobio 3:2 u kolovozu predratne 1939. godine.
  42. ↑ (crnog.) Dan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. siječnja 2018. (Wayback Machine) Ulcinjski crnci, 16. lipnja 2006., pristupljeno 30. rujna 2010.
  43. ↑ Sportske novosti - Prihvaćen elaborat, za mjesec dana kreće prodaja dionica Hajduka!. sportske.jutarnji.hr. 15. srpnja 2008. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  44. ↑ Naš Hajduk DOKUMENTI. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  45. ↑ UŽIVO Potpisan ugovor Našeg Hajduka i Tommyja, gori Pjaca!; Mario Pašalić se javio videozidom: 'Ili jesmo ili nismo, a znam da jesmo!'. Dalmatinski portal. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  46. ↑ Naš Hajduk Privremeni izvještaj. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  47. ↑ Vlada poklonila 10 posto Hajduka Gradu Splitu. tportal.hr. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  48. ↑ Naš Hajduk kupio još 10 000 dionica!. Naš Hajduk. 6. svibnja 2021. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  49. ↑ Studenac donirao 10 000 dionica Našem Hajduku za skok na 28,25 %!. Naš Hajduk. 2. prosinca 2021. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  50. ↑ Navijači su vlasnici više od 30 % Hajduka: Naš Hajduk kupio još 10 000 dionica!. Naš Hajduk. 11. travnja 2022. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  51. ↑ HJDK-R-A: Promjene dioničara - MojeDionice. www.mojedionice.com. Pristupljeno 7. lipnja 2022.
  52. ↑ Službene stranice Hajduka (hajduk.hr), arhiva utakmica:Prvenstvene utakmice u sezoni 1970/71
  53. ↑ Službene stranice Hajduka (hajduk.hr), arhiva utakmica:Prvenstvene utakmice u sezoni 1973/74
  54. ↑ Službene stranice Hajduka (hajduk.hr), arhiva utakmica:Prvenstvene utakmice u sezoni 1974/75
  55. ↑ Službene stranice Hajduka (hajduk.hr), arhiva utakmica:Prvenstvene utakmice u sezoni 1978/79
  56. ↑ Davorin Rudolf: Hrvatska tone u politički bezdan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. listopada 2012. (Wayback Machine), razgovarao Andrija Tunjić, Vijenac, broj 482-483, 6. rujna 2012.

Poveznice

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi HNK Hajduk Split
v • u
HNK Hajduk Split
InformacijeHNK Hajduk Split
Povijest
Igrači
Stadioni
Sezone

1946. • 1946./47. • 1947./48. • 1948./49. • 1950. • 1951. • 1952. • 1952./53. • 1953./54. • 1954./55. • 1955./56. • 1956./57. • 1957./58. • 1958./59. • 1959./60. • 1960./61. • 1961./62. • 1962./63. • 1963./64. • 1964./65. • 1965./66. • 1966./67. • 1967./68. • 1968./69. • 1969./70. • 1970./71. • 1971./72. • 1972./73. • 1973./74. • 1974./75. • 1975./76. • 1976./77. • 1977./78. • 1978./79. • 1979./80. • 1980./81. • 1981./82. • 1982./83. • 1983./84. • 1984./85. • 1985./86. • 1986./87. • 1987./88. • 1988./89. • 1989./90. • 1990./91. • 1991./92. • 1992./93. • 1993./94. • 1994./95. • 1995./96. • 1996./97. • 1997./98. • 1998./99. • 1999./2000. • 2000./01. • 2001./02. • 2002./03. • 2003./04. • 2004./05. • 2005./06. • 2006./07. • 2007./08. • 2008./09. • 2009./10. • 2010./11. • 2011./12. • 2012./13. • 2013./14. • 2014./15. • 2015./16. • 2016./17. • 2017./18. • 2018./19. • 2019./20. • 2020./21. • 2021./22. • 2022./23. • 2023./24. • 2024./25.

Derbiji
Vidi još
v • u
HNK Hajduk Split – sadašnji sastav

3 Prpić • 5 Diallo • 6 Žaper • 7 Kalik • 8 Sigur • 9 Trajkovski • 10 Livaja  • 11 Rakitić • 13 Lučić • 16 Šošić • 17 Melnjak • 18 Moufi • 19 Elez • 21 Pukštas • 22 Dajaku • 23 Krovinović • 24 Sanyang • 25 Uremović • 26 Capan • 27 Biuk • 28 Brajković • 31 Šarlija • 32 Hrgović • 34 Durdov • 35 Jurak • 36 Skelin • 37 Skoko • 38 Hodak • 39 Antunović • 40 Buljan • 43 Đolonga • 45 Benrahou • 91 L. Kalinić • Trener: Gattuso

v • u
Prva HNL / HNL
natjecatelji u sezoni 2024./25.
bivši natjecatelji
v • u
Prva jugoslavenska nogometna liga
Sezone

1923. • 1924. • 1925. • 1926. • 1927. • 1928. • 1929. • 1930. • 1930./31. • 1931./32. • 1932./33. • 1934./35. • 1935./36. • 1936./37. • 1937./38. • 1938./39. • 1939./40. • 1940./41. • Drugi svjetski rat  • 1945. • 1946./47. • 1947./48. • 1948./49. • 1950. • 1951. • 1952. • 1952./53. • 1953./54. • 1954./55. • 1955./56. • 1956./57. • 1957./58. • 1958./59. • 1959./60. • 1960./61. • 1961./62. • 1962./63. • 1963./64. • 1964./65. • 1965./66. • 1966./67. • 1967./68. • 1968./69. • 1969./70. • 1970./71. • 1971./72. • 1972./73. • 1973./74. • 1974./75. • 1975./76. • 1976./77. • 1977./78. • 1978./79. • 1979./80. • 1980./81. • 1981./82. • 1982./83. • 1983./84. • 1984./85. • 1985./86. • 1986./87. • 1987./88. • 1988./89. • 1989./90. • 1990./91. • 1991./92.

Klubovi (1923. – 1941.)
Klubovi (1946. – 1992.)
Autonomne pokrajine
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=HNK_Hajduk_Split&oldid=7046102"