Slobodni teritorij Trsta
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
_crowned.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Slobodni Teritorij Trsta (talijanski: Territorio Libero di Trieste, slovenski: Svobodno tržaško ozemlje, skraćenica: STT) je bila neutralna gradska država koja je postojala između 1947. i 1954. na sjeveristočnoj obali Jadrana.
Slobodna država Trsta je osnovana 1947. godine, i to Ugovorom o miru s Italijom, kojega su pod okriljem Ujedinjenih naroda s tom zemljom potpisale sve sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata. Glavni cilj uspostave tog ovog teritorija je bila smanjivanje područja koje predstavlja predmet spora između Jugoslavije i Italije - područja Istre, Rijeke, Zadra, otoka Cres, Lošinj i Lastovo, te jednog broja manjih otoka koji su nakon Prvog svjetskog rata bili pripali Italiji su istim ugovorom iz 1947. godine su pripojena Hrvatskoj u Jugoslaviji - a time i između tadašnjeg komunističkog i zapadnog bloka u uvjetima hladnog rata između njih.
Objektivno je nad južnim dijelom STT-a - tzv. "zonom B" upravljala Jugoslavija (putem vojne uprave, koja je njime upravljala kao faktičnim dijelom komunističke Jugoslavije), a sjeverni dio ("zona A) koji je bio pod vojnom upravom SAD i Velike Britanije ekonomski i socijalno je predstavljao dio Italije. Faktično stanje je sankcionirano Osimskim ugovorom iz 1975. godine,[1] kojim su granice između zone A i zone B postale definitivno priznatim međudržavnim granicama. Područje nekadašnje Zone B koje se nalazi južno od rijeke Dragonje pripada danas Hrvatskoj, a područje od te rijeke do talijanske granice predstavlja teritorij Slovenije (Slovensko Primorje).
Cjelokupno razdoblje postoanje Slodnog Teritorija Trsta obuhvaćeno je tzv. Tršćanskom krizom, koja je 1953.-1954. godin skoro dovela do rata između Italije i Jugoslavije.
Slobodni teritorij Trsta se sastojao od grada Trsta, te obalnog pojasa koji se danas nalazi u Italiji (zona A) i jednog dijela Istarskog poluotoka (zona B), danas podijeljen između Slovenije i Hrvatske. Područje države se protezalo na 738 km² oko Tršćanskog zaljeva od Duina na sjeveru, do Novigrada na jugu, te je na tom području živjelo oko 330 000 stanovnika. Rijeke na ovom području su: Dragonja (Dragogna), Reka (Timavo), Glinščica (Rosandra) i Mirna (Quieto). Najviša točka države je bila Veliko Gradišče (Monte Castellaro) (724 m).
Teritorij se sastojao od 18 općina (od sjevera prema jugu):
Zona A:
- Duino (Devin)
- Aurisina (Nabrežina)
- Sgonico (Zgonik)
- Monrupino (Repentabor)
- Trieste (Trst)
- Muggia (Milje)
- San Dorligo (Dolina)
Zona B:
- Dekani (Villa Decani)
- Koper (Kopar, Capodistria)
- Izola (Isola)
- Piran (Pirano)
- Marezige (Maresego)
- Šmarje (Monte di Capodistria)
- Umag (Umago)
- Buje (Buie)
- Brtonigla (Verteneglio)
- Grožnjan (Grisignana)
- Novigrad (Cittànova)
Trst je stoljećima bio dio Austro-Ugarske, iako su većinu stanovnika činili Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata, 1921. godine, Italija je službeno pripojila Trst, Istru, Kvarner i dijelove današnje zapadne Slovenije. Nadalje, 1924. godine, Italija je pripojila i Slobodnu Državu Rijeku. Ruralno područje su većinom naseljavali Slovenci i Hrvati, dok su Talijani prebivali većinom u Trstu i nekim istarskim gradovima. U 1920-im i 1930-im godinama, slavensko stanovništvo je pod fašističkim režimom bilo podvrgnuto talijanizaciji i diskriminaciji. Također su često bili podvrgnuti nasilju, 13. srpnja 1920. zapaljen je Slovenski narodni dom u Trstu, kao odgovor na ubojstvo dvojice talijanskih mornara, koje je ubila jugoslavenska žandarmerija u pobuni u Splitu. Mnogi Slovenci i Hrvati su emigrirali u Jugoslaviju, dok su se neki pridružili pokretu otpora TIGR (Trst, Istra, Gorica i Rijeka), koji je u 1920-ima i 1930-ima izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici.
Italija se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Osovinskih sila. Nakon pada fašističkog režima 1943. godine i talijanske kapitulacije, NDH je pripojila ovaj teritorij, ali su ga okupirale njemačke snage. 4. armada jugoslavenske vojske, zajedno s 9. korpusom slovenske NOB-e, zauzela je Trst 1. svibnja 1945. godine, čime su Trst osvojile partizanske snage. Idući dan njemačka vojska se predala novozelandskoj vojsci. 12. svibnja je potpisan dogovor između Jugoslavije i zapadnih Saveznika o napuštanju teritorija, što je jugoslavenska vojska učinila 12. lipnja.
10. veljače 1947. godine, u Parizu je potpisan Pariški mirovni ugovor, mirovni sporazum s Italijom kojim je osnovan Slobodni teritorij Trsta (STT). Ovaj teritorij je podijeljen u dvije zone. Zona A je bila velika 222,5 km² i u njoj je živjelo 262 406 stanovnika, te je uključivala grad Trst. Ova zona je bila pod upravom britanskih i američkih snaga. Zona B je bila velika 515,5 km² te je uključivala sjeverozapadnu Istru. U ovoj zoni je tad živjelo 71 000 stanovnika, a bila je pod upravom Jugoslavenske narodne armije. Ovaj teritorij, tako nikad nije de facto funkcionirao kao samostalna država, iako je de iure to bio, te je izdavao vlastiti novac i poštanske marke.
1954. godine, u Londonu, potpisan je Sporazum o suglasju (ili Londonski sporazum)[2] kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima (ili Osimskim sporazumom), koji je potpisan 10. studenog u talijanskom mjestu Osimo.
Zona A odgovara današnjoj talijanskoj pokrajini Trst, a zona B je podijeljena između primorske Slovenije i Istarske županije.
Prema revidiranom austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910. godine, popisano je 229.437 Tršćana (u samom gradu bez okolnih krajeva). Nakon prosvjeda Slovenaca, Hrvata i Srba, popis je ponovno proveden samo za grad Trst i to tako da se građani nisu izjašnjavali prema jeziku kojim su se služili, nego kako su upisivani u određenu narodnost prema obliku prezimena ili prema mjestu podrijetla:
- Talijani: 51,85% (118 957)
- Slovenci: 24,78% (56 845)
- Nijemci: 5,17% (11 856),
- Hrvati i Srbi: 1,05% (2403)
- ostali: 0,34% (779)
- stranci izvan Austro-Ugarske od kojih je oko 75% bilo iz Italije: 16,82% (38 597)
Prema lokalnom popisu provedenom iste godine, ali prema govornom jeziku, stanje je bilo sljedeće:
- Talijani: 142 000
- Slovenci: 36 500
- Nijemci: 9600
- stranci, uglavnom iz Kraljevine Italije: 30 000
Prema popisu Kraljevine Italije iz 1921., koji je proveden prema govornom jeziku (i uz talijanske popisivače koji su "domoljubno" upisivali kao govornike talijanskog jezika mnoge koji su bili dvojezični: bilo je to vrijeme najintenzivnije talijanizacije), podaci za područje koje će obuhvaćati Slobodni teritorij Trsta bili su sljedeći:
Cijelo područje budućeg STT
- Talijani: 266 311
- Slovenci i Hrvati: 48 714
- ostali: 18 531
Buduća Zona A
- Talijani: 211 660
- Slovenci i Hrvati: 32 427
- ostali: 18 319
Buduća Zona B
- Talijani: 54 651
- Slovenci i Hrvati: 16 287
- ostali: 212
Sam grad Trst
- Talijani: 203 373
- Slovenci: 18 088
- stranci: 18 122
Prema procjenama Savezničke vojne uprave, u zoni A 1949. godine bilo je oko 310 000 stanovnika, od čega oko 239 200 Talijana i oko 63 000 Slovenaca. Prema jugoslavenskom popisu za Zonu B iz 1945. godine, na tom je području stanje bilo ukupno 67.461 stanovnik, od čega 30 789 Hrvata i Slovenaca, 29 672 Talijana i 7000 neopredijeljenih.[3]
Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata odbili priznati kako rezultate talijanskog popisa iz 1921., tako i rezultate jugoslavenskog popisa iz 1945., i u svojim su procjenama uglavnom slijedili austro-ugarski popis iz 1910.[4]
Tijekom 1940-ih, te nakon podijele zemlje, veliki broj Talijana, oko 40 000, iselio se iz zone B u zonu A ili u Italiju. Razlozi su bilo razni: etničke tenzije i pritisak sa strane Jugoslavenske vlasti, ekonomski razlozi, podupiranje fašističkog režima, prisiljenje na odlazak ili želja za životom u matičnoj državi. Na jugoslavenskoj strani, iseljenici su znani kao optanti (od lat. optare, »željeti, izbirati«), a na talijanskoj kao ezuli (od lat. exilium, »izgon«). Oko 30 000 Talijana ostalo je živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji, te danas predstavljaju talijansku manjinu u Sloveniji i Hrvatskoj.
- ↑ Osimski sporazum iz 1975. god. Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine) (na engleskom i francuskom)
- ↑ Londonski sporazum iz 1954. god. Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine) (engleski i francuski)
- ↑ Glenda Sluga, „Trieste: Ethnicity and the Cold War, 1945-54“, Journal of Contemporary History 29 (1994) 285-303.
- ↑ Darko Darovec, A Brief History of Istra, Yanchep, Western Australia 1998. Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. rujna 2007. (Wayback Machine) ISBN 0958577404
- Statut i ustav STT-a
- Ugovor o miru s Italijom iz 1947. god.. (na engleskom i francuskom jeziku)
- Neslužbena stranica STT-a Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. lipnja 2006. (Wayback Machine)