Prijeđi na sadržaj

HNK Rijeka

Izvor: Wikipedija
»NK Rijeka«, »klub iz Viteza« i »NK Rijeka Vitez« preusmjeravaju ovamo. Za druga značenja pogledajte NK Rijeka (razdvojba).
HNK Rijeka
Puno ime Hrvatski nogometni klub Rijeka
Nadimak Riječki bijeli
Osnovan 25. studenoga 1906.[1][2][3][4]
Igralište Stadion Rujevica, Rijeka
Kapacitet 8191[5]
Predsjednik Damir Mišković
Trener Radomir Đalović
Liga HNL
2023./24. 2.
Domaći dres
Gostujući dres
Trenutačna sezona

HNK Rijeka je hrvatski nogometni klub iz Rijeke.

Klub je osnovan 1906. godine pod imenom Club Sportivo Olimpia[6][7] (kasnije Olympia). Na zahtjev Gradskog poglavarstva 1926. klub se spaja s glavnim gradskim rivalom FC Gloria, i postaje U.S. Fiumana, koja je domaćin na Kantridi. Promjenom vlasti, 1946. iste mijenjaju ime kluba u dvojezično FD Kvarner – SCF Quarnero.[8][9] Godine 1954. klub mijenja opet ime u NK Rijeka, da bi 1995. dobio sadašnje ime.

Domaće utakmice igra od 2015. na novom stadionu Rujevica, dok je klupski povijesni stadion Kantrida, koji je 2013. godine obilježio stogodišnjicu postojanja.

HNK Rijeka je osvojila jedan naslov prvaka Hrvatske u sezoni 2016./17. dok je sedam puta bila doprvak. Osvajač je 8 nacionalnih kupova, 2 jugoslavenska kupa, 6 hrvatskih kupova, jednog hrvatskog superkupa te Balkanskog kupa osvojenog 1978. godine. Najveći rivali HNK Rijeke su momčadi splitskog Hajduka s kojim igra Jadranski derbi, zagrebačkog Dinama, pulske Istre te gradskog rivala Orijenta. Uz klubove Dinamo Zagreb i Hajduk Split, Rijeka je najtrofejniji od hrvatskih nogometnih klubova.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Nogomet u Rijeci § Povijest

1904. – 1926.

[uredi | uredi kôd]
Jedna od najranijih utakmica između Olimpie i Dorie desetih godina XX. stoljeća

Godine 1904. je u Rijeci (Fiume, u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarskog Carstva kao corpus separatum), osnovan Club Sportivo Olimpia kao sportski klub sa sekcijama za tennis-lawn, foot-ball, plivanje, biciklizam, laku atletiku.[10] Klub su osnovali braća Mitrovich, Carlo Colussi, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agesilao Satti, a prvo je sjedište bilo na Brajdi, na mjestu današnjeg ulaza u KBC Rijeka.[11] Klub je od samog početka osnovan kao nogometni klub, no prvo službeno zasjedanje nogometne sekcije o kojemu spominju novine iz tog doba je održano tek 25. studenog 1906. godine. Taj datum povjesničari smatraju i službenim začetkom HNK Rijeke,[12] čime je klub najstariji još aktivni nogometni klub u Hrvatskoj. Za razliku od mnogo drugih klubova u gradu i okolici, on je od samog početka multikulturalnog opredjeljenja jer u njemu igraju i rade bok uz bok predstavnici svih tada glavnih etničkih skupina Rijeke: Talijani, Hrvati, Mađari i Nijemci. Klupske boje prvih su nekoliko godina bile crno-bijele, no kroz desete godine klub počinje nositi bijelu boju glavnog dresa.

Godine 1908. Olimpia preuzima ulogu glavnog gradskog kluba od Fiumei AC, i 15. lipnja ostvaruje prvu pobjedu nad engleskim klubom FC Cunard Brescia za 1:0. Klub 1910. postaje član FSI-a, savez koji ujedinjuje nogometne klubove iz primorskih dijelova Austro-Ugarske.[11] Klubu će se ubrzo pridružiti još mnogo drugih novoosnovanih u gradu, među kojima i klub Doria (kasnije Gloria), radnički klub osnovan 1912. godine. Sama se Olimpia također preimenuje 9. siječnja 1918. u Olympia, po izvornom grčkom obliku dotadašnjeg imena, a novi predsjednik postaje riječki književnik Antonio Carlo de Schlemmer. Ubrzo Olympia i Gloria postaju najveći gradski rivali, prvi kao predstavnik bogatijih slojeva društva i drugi kao predstavnik radničke klase. Stižu i uspjesi u prvim turnirima grada Rijeke i prvenstvima Julijske krajine.

Veliki derbi između Olympije i Glorije igran 30. studenog 1924. na Kantridi.

U Rijeci je u isto doba nastao i famozni talijanski sportski grb zvan Scudetto 1920. godine, kad je selekcija D'Annuzijeve talijanske vojske igrala prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Rijeke, u kojoj su najveću ulogu upravo igrali igrači Olympije. Tih se godina reprezentacija grada i njezinih najbolji igrača pojavljuje više puta kao reprezentacija države u gestaciji i kao ostvarivanje lokalnih želja za jakog nogometnog predstavnika grada.

1926. – 1943.

[uredi | uredi kôd]

Rijeku je 1924. pripojila Italije. Benito Mussolini inzistirao je reorganizaciji FIGC-a kojom bi se u svakom većem gradu spojili postojeći klubovi kako bi se stvorila jaka nogometna ekipa koja bi predstavljala grad na državnoj razini. Nakon dvije godine otpora, Olympia i Gloria su 2. rujna 1926. spojene u nogometni klub Unione Sportiva Fiumana, sportsko društvo s više sportskih sekcija koje je u svojoj nogometnoj sekciji okupilo tada najbolje riječke igrače. Predsjednik kluba postao je Pietro Pasquali. Klub već dvije godine kasnije igra u talijanskoj Serie A zahvaljujući ćemu su na stadionu Kantrida gostovali najveći talijanski klubovi poput Ambrosiane (budući Inter), Juventusa i Napolija. Godine 1928. klub je osvojila Coppa Federale u kojem su sudjelovali klubovi sjeverne Italije. Poslije ovih uspjeha najveći talijanski klubovi počinju kupovati igrače Fiumane, i neki od njih postaju prvaci u svim talijanskim i europskim natjecanjima. Gubitkom svojih najjačih igrača, klub tridesetih godina oscilira između drugog i trećeg razreda talijanskog nogometa. 1935. godine, na otvaranju preuređene Kantride Fiumana je ugostila Romu. U lipnju 1941. godine Fiumana je postala prvak novonastale talijanske Serie C.

1943. – 1954.

[uredi | uredi kôd]

S prilazom njemačke vojske mnogo igrača odlazi u partizane, dok sedmorica završavaju u njemačke koncentracijske logore, u kojima su neki i izgubili život. Klub igra još nekoliko prijateljskih utakmica i osvaja kup Deutsche Berater protiv njemačkih timova. Nakon oslobađanja grada i naknadne uspostave Vojne uprave Jugoslavenske armije (VUJA) nad gradom do 1947. godine, te zbog neizvjesnog budućeg položaja Rijeke za vrijeme mirovne konferencije u Parizu (postojala je opcija da joj se vrati status nezavisne države), u prijelaznoj poslijeratnoj godini do prvog izdanja Savezne lige Jugoslavije, organiziraju neslužbeni turnir između gradskih tvornica koje nosi ime kapetana i rekordera po nastupima Fiumane, Giovannija Marasa, koji je poginuo u partizanskoj akciji na obližnjoj planini Risnjak. U međuvremenu klub nastavlja igrati do početka 1946. godine pod imenom Rappresentativa Sindacale Fiumana.[13] Momčad tad po prvi put igra protiv svojih budućih velikih rivala i najboljih jugoslavenskih klubova u nizu prijateljskih utakmica jer se službena prvenstva u Jugoslaviji nisu održavala do druge polovice 1946. godine. Momčad pobjeđuje većinu suparnika: Dinamo Zagreb s 4:2, Akademičar sa 7:2 i Metalac Beograd s 2:0, ali gubi protiv Hajduka 2:4.[14] Dekretom novih jugoslavenskih vlasti svi su prijašnji sportski klubovi u državi ugašeni 1945., kako bi se na njihovom mjestu aktivirala opća fiskulturna društva. Budući da je Fiumana tada bila na teritoriju okupacijske zone B Julijske krajine, ona nije službeno ugašena, ali je unatoč bliskosti partizanskom pokretu Marasa i većine njegovih suigrača, nova vlast smatrala ime kluba nepoželjnim simbolom prethodne vlasti. Zabranu isticanja prijeratnog klupskog brenda doživjeli su skoro svi klubovi u tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, tj. koji nisu bili eksplicitno proleterskih korijena, kao npr. Građanski, HŽŠK, Cibalia, HŠD Bačka, OFK Beograd, NK Koper, Burja, Hercegovac, Hermes, i stotine drugih koji su prisiljeni nastaviti svoje aktivnosti u nova fiskulturna društva po modelu iz Sovjetskog Saveza.[15]

U lipnju 1946. godine grad odlučuje i formalno ustrojiti takvo društvo da bi reprezentativni gradski klub mogao nastupiti kao gost iz Julijske krajine u prvom poslijeratnom izdanju jugoslavenskih natjecanja, pa Fiumana postaje dvojezično Fiskulturno Društvo Kvarner – Società Cultura Fisica Quarnero.[16][17] U njemu je odmah nastavila djelovati većina igrača, upravnika i navijača kluba, koji nastavljaju nastupati na stadionu Kantrida i raditi u dotadašnjim klupskim prostorijama. Sama ideja novog brenda za gradski klub je začeta po prijedlogu gradskog sportskog djelatnika i upravnika Fiumane Ettorea Mazzierija uz skupinu drugih članova Fiumane koji su znali da staro ime kluba neće biti prihvaćeno u Beogradu.[18] Novim predsjednikom je imenovan dr. Luigi Sošić, dok je za prvog poslijeratnog trenera riječkog kluba izabran Hans Bloch. Prvu utakmicu pod imenom Kvarner-Quarnero klub je odigrao na domaćem terenu protiv splitskog Hajduka, pobijedivši ga 2:0 pogodcima Petronija i Norija. Društvu je kao i ostalima u novoj državi dodano više sportskih sekcija, svega 11, koje su u raznim poljima dosegle izvrsne rezultate: u boksu, mačevanju, košarci i tenisu. Međunarodni teniski prvak Orlando Sirola karijeru je započeo prije egzila upravo u Kvarneru. U rujnu 1946. klub sudjeluje u prvom izdanju jugoslavenske lige, nakon što je odigrao doigravanje s klubom Unione Sportiva Operaia iz Pule i postao predstavnik Julijske krajine u prvenstvu. No, na kraju godine ispada iz lige zbog političke odluke da se favorizira i pogura Ponziana, koju je sezonu završila dva mjesta ispod Rijeke. Zbog propagandnih ciljeva bilo je potrebno zadržati interes Tršćana za jugoslavenski nogomet.

Dana 21. rujna 1948. s raskolom između Staljina i Tita dolazi do nove reorganizacije fiskulturnih društava u Jugoslaviji, i stoga u samoj Rijeci koja je 1947. službeno postala dio SFRJ. Tako sportsko društvo ponovo postaje isključivo nogometni klub i posljedično tome opet mijenja ime, ovaj put u Sportsko društvo Kvarner / Socetà sportiva Quarnero[19][20] i nastavljati igrati s mješovitim rezultatima u drugoj i trećoj ligi jugoslavenskog nogometa. Klub ima sve gore rezultate kroz sljedećih desetak godina dok veći dio stanovništva počinje napuštati rodni grad koristeći pravo da optira u Italiju, pa iz sezone u sezonu i klub gubi mnoge od svojih najboljih tadašnjih igrača, koji odlaze iz kluba i države.

1954. – 1991.

[uredi | uredi kôd]

Godine 1954., u jeku međunarodnih tenzija nastale oko Tršćanske krize i naglim ukidanjem dvojezičnosti u gradu koju su provele komunistički vlasti[21] i želju da se stvori bolji gradski brend, vlasti mijenjaju ime kluba u NK Rijeka.

Pod tim novim imenom klub će ostvariti neke od svojih najvećih uspjeha u domaćim, ali i u europskim natjecanjima kada jednom dolazi do četvrtzavršnice, a jednom do osmine završnice europskih kupova. U sezoni 1986. Rijeka ostvaruje i treće mjesto u Mitropa kupu, pobjedom nad SK Sigma Olomouc.

Klub se vraća u Prvu ligu u sezoni 1958./59. godine i ostaje u najvišem rangu do sezone 1968./69., nakon koje ponovo ispada u Drugu ligu Jugoslavije. Unatoč tome što je završila prva u četiri (od pet) sezona u drugom rangu, zbog tri neuspješna pokušaja u doigravanja za prvu ligu, Rijeka je u Prvoj ligi ponovno zaigrala tek u sezoni 1974./75. Od tada je klub ostao u prvoligaškom društvu sve do raspada Jugoslavije 1991. godine, s različitim rezultatima.

Najveći uspjeh kluba u tom razdoblju su 2 naslova kupa Jugoslavije u sezonama 1977./78. i 1978./79. Rijeka je također u sezoni 1986./87. bila finalist kupa izgubivši protiv Hajduka nakon izvođenja jedanaesteraca. Klub nikad nije završio bolje od četvrtog mjesta u Prvoj ligi Jugoslavije, ali se u sezoni 1983./84. približio svom prvom naslovu prvaka, završivši samo dva boda iza pobjednika Crvene zvezde, iako je opet bio četvrtoplasirana zbog gol-razlike. Rijeka je također bila najbolje plasirani hrvatski klub u Prvoj ligi Jugoslavije u nekoliko navrata: 1964./65., 1983./84. i 1986./87.

1991. – danas

[uredi | uredi kôd]

U Republici Hrvatskoj, od 1991. godine, Rijeka je uvijek završavala u vrhu 1. HNL. Godine 1996., nakon Domovinskog rata, NK Rijeka mijenja ime u Hrvatski nogometni klub Rijeka.[12] Posebno se ističu rezultati kada je u sezoni 2016./17. osvojila naslov prvaka, u sezonama 1998./99., 2005./06., 2013./14., 2014./15. i 2015./16. je bila druga, a u sezonama 2003./04., 2008./09. i 2012./13. treća.

U sezoni 1998./99. je kontroverznim suđenjem u zadnjoj utakmici zaključnog dijela prvenstva, u Ligi za prvaka, HNK Rijeka ostala bez svog prvog naslova prvaka.[nedostaje izvor] U posljednjim minutama zadnjeg kola prvenstva, poništen je regularan pogodak HNK Rijeke protiv Osijeka, kojim bi Rijeka pobijedila Osijeka i postala prvakom.[nedostaje izvor] HNK Rijeka je jedan od tri najveća hrvatska kluba, što potvrđuje i podatak da je Rijeka konstantni prvojligaš još od sezone 1974./75..

Rijeka je u sezoni 2004./05., imala najboljeg strijelca 1. HNL, Tomislava Ercega, sa 17 pogodaka. Leon Benko bio je najbolji strijelac nacionalnog prvenstva 2012./13. U sezoni 1980./81. jugoslavenske prve lige najbolji strijelac bio je Milan Radović s 26 postignutih golova.

Tijekom siječnja 2012. dogovoreno je da će talijanski poduzetnik Gabriele Volpi, ujedno i vlasnik fondacije Social Sport, preuzeti 70 % vlasničkog udjela HNK Rijeke. Grad Rijeka ostao je i dalje u vlasništvu preostalih 30 % dionica i do danas[zastarjelo?] nije ispunio prethodno objavljenu obvezu o javnoj ponudi dijela svojih dionica (5 % od svojih 30 %) svim ostalim zainteresiranima (pravnim i fizičkim osobama). Volpi je bio tada vlasnik i talijanskog nogometnog kluba Spezije koja je izborila ulazak u Seriu B za narednu sezonu te je bio i vlasnik vaterpolskih klubova Pro Recco i Primorje (prvaci i doprvaci Europe).

Rijeka je osvojila 1. HNL 2016./17. pobijedivši Cibaliju na Rujevici 21. svibnja 2017., prije posljednjeg kola 27. svibnja 2017. godine. Rijeka je te sezone osvojila i četvrti Hrvatski nogometni kup (ukupno šesti kup u povijesti) ostvarivši povijesnu duplu krunu. Godine 2017. Social Sport prodao je svoj dio HNK Rijeka firmi obitelji dotadašnjeg predsjednika kluba Damira Miškovića, Teanna Limited. Od tada je Rijeka osvojila 2 dodatne titule Hrvatskog nogometnog kupa, u sezonama 2018./19. i 2019./20., i bila druga u prvenstvu u sezonama 2017./18. i 2018./19.

Stadioni

[uredi | uredi kôd]
Stadion Kantrida
Podrobniji članci o temama: Stadion Kantrida i Stadion Rujevica

Klub je kroz vrijeme mijenjao više igrališta, naročito u prvim godinama postojanja kad je prostor u gradu s velikim dimenzijama nogometnog igrališta bio luksuz. Klub je prvo dobio na upotrebu igralište kod kasarne Honveda, ispred današnjeg Narodnog učilišta na Školjiću (Scoglietto), a 1918. dobio je od grada pravo da izgradi novo, za ta vremena jako moderno, igralište s atletskom stazom[11] na istoj lokaciji, koju je klub upotrebljavao dok nije počeo koristiti Kantridu kao glavni stadion.

Trenutni dom kluba, Stadion Rujevica.

Kantridu je desetih godina XX. stoljeća upotrebljavalo više klubova iz Rijeke i Sušaka, nakon što su ga iz starog kamenoloma preuredili nogometaši Victorije sa Sušaka 1913. godine. Nakon 1918. godine, stadion i cijeli kvart dolaze u posjed grada Rijeke pa u tim godinama stadion postaje također glavno igralište Olympie pod nazivom Campo Sportivo Olympia dok Gloria nastavlja igrati na svom igralištu na Potoku od osnutka tog kluba, sve do 1926. godine. Stadion Kantrida, kako se sada službeno zove, nalazi se u zapadnom dijelu Rijeke, na putu prema Opatiji. On je jedinstven u svijetu jer je stiješnjen između stijena i mora, koje se nalazi na oko 50 metara od samog stadiona. Odmah pokraj stadiona nalaze se riječke plaže i lučice za barke. Američka televizijska kuća CNN je u studenom 2011. izabrala Kantridu kao jedan od sedam najčudesnijih nogometnih stadiona na svijetu.

Stadion Kantrida svoje prve dane bilježi još davne 1913. godine gdje je prvo igralište propisanih dimenzija izgradio sušački klub Victoria. Za vrijeme Drugog svjetskog rata stadion je oštećen te, nakon što je pod novim brendom Kvarner, klub odigrao na njemu cijelu prvu polovicu prve sezone u jugoslavenskom prvenstvu, stadion kreće u obnovu. Klub za to vrijeme igra na obnovljenim CSR Belveder (u gradu poznatiji kao Campetto Cellini) do povratka na Kantridu 1951. godine. Stadion Kantrida se ponovo obnavlja pri povratku kluba u Prvu saveznu ligu u sezoni 1958./59., i do tada zemljani teren dobiva travnati pokrivač. Sredinom 1960-ih uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju tartansku podlogu, Tijekom 1970-ih nastavljeno je moderniziranje i uređivanje stadiona. U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona čime je dobio sadašnji izgled.

Rujevica je od 2015. glavni stadion HNK Rijeke. Uz predstavljanje novog projekta preuređenog i većeg stadiona Kantrida, Rijeka je od kolovoza 2015. godine počela igrati na novoizgrađenom stadionu Rujevica, s kapacitetom od 8279 mjesta. Stadion Rujevica dio je novog trening centra NK Rijeke i služi kao privremeni dom kluba. Nakon rušenja stare Kantride, na istoj lokaciji bi se trebao graditi novi, suvremeniji stadion s kapacitetom od 14.600 mjesta. Osim stadiona, investitori planiraju izgraditi trgovački kompleks koji će uključivati trgovački centar i hotel.[22] Projekt je zaustavljen zbog pandemije COVID-19 te investitori traže daljnja sredstva i suinvestitore kako bi projekt bio u potpunosti održiv.[23]

Klupski uspjesi

[uredi | uredi kôd]

Najveće uspjehe u svojoj povijesti HNK Rijeka je ostvarila u kup natjecanjima. U sezoni 1977./78. "bijeli" osvajaju prvi trofej u svojoj povijesti, Kup maršala Tita. Rijeka je u beogradskoj završnici pogotkom Milana "Krlje" Radovića pobijedila Trepču i osvojila kup. Na dočeku nogometašima u Rijeci bilo je više od šezdeset tisuća ljudi. Sezonu kasnije Rijeka je obranila naslov pobjednika kupa, i to protiv Partizana. U prvoj utakmici na Kantridi pogocima Nikice Cukrova i Dragoljuba Bursaća Rijeka pobjeđuje 2:1. U drugoj utakmici u Beogradu bilo je 0:0, čime Riječani osvajaju svoj drugi kup. Rijeka je 1980. godine igrala četvrtzavršnicu Kupa pobjednika kupova protiv Juventusa. U prvom susretu na Kantridi rezultat je bio 0:0, a u uzvratu u Torinu je bilo 2:0 za Juventus. Za Juventus su u oba susreta igrala čak šestorica igrača koji su bili članovi prve postave reprezentacije Italije koja je dvije godine kasnije osvojila svjetsko prvenstvo. U Kupu UEFA je najveći uspjeh Rijeka ostvarila 1984. godine pobjedom nad madridskim Realom od 3:1. U uzvratu u Madridu Rijeka je izgubila. Godine 1986. Rijeka je bila treća u Mitropa kupu dobivši Sigma Olomouc 3:2.

Nakon 26 godina čekanja, Rijeka 2005. osvaja svoj novi trofej, ovaj put u neovisnoj Hrvatskoj, Hrvatski nogometni kup 2004./05. U dva susreta bijeli su ukupnim rezultatom 3:1 nadjačali Hajduk. Neki od najznačajnijih igrača Rijeke iz te sezone bili su Daniel Šarić, Tomislav Erceg, Dumitru Mitu i Siniša Linić. U sezoni 2005./06. Rijeka ponovno osvaja kup, ovaj put dobivši Varteks iz Varaždina. Ključni igrači te momčadi bili su Davor Vugrinec, Dario Knežević, Ahmad Sharbini, Igor Novaković i Fredi Bobic. Svoj treći Hrvatski nogometni kup klub je osvojio u sezoni 2013./14. kada je u finalu ukupnim rezultatom 3:0 u dvije utakmice, svladan Dinamo. U prvoj, gostujućoj, utakmici Rijeka je pobijedila 1:0 pogotkom Ivana Tomečaka, a uzvratu pred svojim navijačima bijeli su pobijedili 2:0. Strijelci su bili Matej Mitrović i Zoran Kvržić. Rijeka je osvojila i Balkanski kup 1978. te je igrala u završnicama nacionalnih kupova u sezonama 1986./87. i 1993./94. Rijeka je osvojila i Hrvatski nogometni superkup 2014.

Dana 22. kolovoza 2013. odigrana je najveća utakmica na Kantridi u novijoj riječkoj povijesti. Rijeka je u prvoj utakmici doigravanja za ulazak u UEFA Europsku ligu igrala s njemačkim Stuttgartom i pobijedila 2:1 pogocima Benka u 74. minuti te Kvržića u 87. minuti dok je pogodak za Stuttgart postigao Vedad Ibišević.[24] U uzvratnoj utakmici Rijeka je odigrala 2:2 sa Stuttgartom u Njemačkoj, čime je osigurala povijesni ulazak u UEFA Europsku ligu. Prolaz su osigurali Leon Benko zgoditkom u 30. minuti i Goran Mujanović koji je postigao zgoditak u 94. minuti utakmice. U grupnoj fazi Rijeka je osvojila 4 boda.[25] Rijeka je u sezoni 2014./15. po drugi put ušla u Europsku ligu izbacivši u doigravanju Sheriff Tiraspol.[26] Potom je Rijeka 2017. kao prvak Hrvatske izborila kvalifikacije za UEFA Ligu prvaka 2017./18. u kojoj je stigla do povijesnog doigravanja tog natjecanja izbacivši u dvije utakmice Red Bull Salzburg golom u gostima (1:1, 0:0). U doigravanju je dvaput izgubila od Olympiakosa (2:1, 0:1) te je tako 3. put izborila UEFA Europsku ligu u samo 4 godine gdje je završila 3. u skupini (u kojoj su bili Milan, AEK Atena i Austria Beč) sa samo bodom zaostatka za drugoplasiranim AEK-om. Rijeka je u posljednjem kolu na Rujevici (nakon što je matematički ostala bez ikakve šanse za prolaskom grupe, a Milan prošao skupinu kao prvoplasirani) 7. prosinca 2017. svladala Milan rezultatom 2:0 golovima Jakova Puljića i Marija Gavranovića. Rijeka se u sezoni 2020./21. četvrti put plasirala u UEFA Europsku ligu i to tako što je pobijedila København 1:0. Rijeka je u skupini igrala protiv Napolija, AZ-a i Real Sociedada te je osvojila 4 boda (remi protiv Sociedada i domaća pobjeda nad AZ-om).

Uspjesi

[uredi | uredi kôd]

Domaći

[uredi | uredi kôd]

U Hrvatskoj:

Prvak (1): 2016./17.
Doprvak (8): 1998./99., 2005./06., 2013./14., 2014./15., 2015./16., 2017./18., 2018./19., 2023./24.
Osvajač (6): 2004./05., 2005./06., 2013./14., 2016./17., 2018./19., 2019./20.
Finalist (3): 1993./94., 2021./22., 2023./24.
Osvajač (1): 2014.
Finalist (3): 2005., 2006., 2019.

U Jugoslaviji:

Osvajač (2): 1977./78., 1978./79.
Finalist (1): 1986./87.
Osvajač (6): 1952. (Rijeka – Pula), 1957./58. (Prva zona), 1969./70. (Zapad), 1970./71. (Zapad), 1971./72. (Zapad), 1973./74. (Zapad)

U Italiji:

Osvajač (1): 1928.
Osvajač (1): 1924.
Osvajač (2):1922., 1923.
Osvajač (1): 1941.

U Slobodnoj Državi Rijeka:

Osvajač (1): 1921.
Osvajač (1): 1921.

U Austro-Ugarskoj:

Finalist (1): 1919.

Međunarodni

[uredi | uredi kôd]
Osvajač (1): 1978.
Finalist (1): 1980.
Treće mjesto (1): 1986.
Osvajač (1): 2017.

Mlade kategorije

[uredi | uredi kôd]

Poznati igrači

[uredi | uredi kôd]

Treneri

[uredi | uredi kôd]
[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Armada

Prva navijačka skupina u Rijeci bili su Uscocchi nastali 1926. godine, koji su bodrili Fiumanu. Skupina nije bila službeno registrirana, ali je imala obilježja riječke trobojnice pa su već tada postojali i navijački rekviziti kao npr. šalovi.

Ulaskom NK Rijeke u Prvu jugoslavensku ligu u sezoni 1958./59. za NK Rijeku je navijao čitav grad. Povratku igrača s kvalifikacijskih utakmica u Kruševcu i Subotici na željezničkom kolodvoru prisustvovao je velik broj navijača, sa zastavama i transparentima u čast NK Rijeke. Kada je Rijeka stigla, igrači, trener Ognjanov, maser Otmarich i ostali pratioci podignuti su na ramenima navijača i trijumfalno nošeni ulicama centra grada. NK Rijeka dobiva 1964. svoj prvi službeno registriran klub navijača, tzv. Klub navijača Rijeke. Ime Torcida se također upotrebljava za riječke navijače prvi put u Rijeci 1970. na Kantridi kad ga novinari, navijači i Riječani povezuju sa značenjem veselje, pobjeda, fešta. Lovranska glazba je uvijek na važnim utakmica bila “ispoda ure“ i "radila“ Torcidu, i tu je tradiciju nastavila do dan danas.

Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća obilježile su prave navijačke fešte, cijela regija živjela je za utakmice. Po nekoliko stotina brodica okićenih zastavama znalo se naći na moru ispred Kantride, pale se baklje, pojavljuju prvi transparenti. Navijačka skupina dobiva današnje službeno ime Armada 1987. godine, kada se tridesetak mladih navijača odluči za takvo ime na okupljanju na terasi robne kuće Rijeka.

Rijeka je uz Hajduk, Dinamo i Osijek uvjerljivo najpopularniji i najpraćeniji hrvatski sportski klub.[27] Klupska maskota je morski pas, popularno nazvan pešekan, po nazivu te životinje na domaćem čakavskom narječju.

Zanimljivosti

[uredi | uredi kôd]
  • Tijekom natjecanja u jugoslavenskim prvenstvima NK Rijeka je ostvarila rekord koji niti jedan drugi klub nije uspio oboriti sve do raspada države. Ona je imala najveći postotak osvojenih bodova u tadašnjoj drugoj ligi. Do ovog neobičnog rezultata došlo se tijekom prve polovice sedamdesetih kada su postojale 4 druge lige i njihovi prvaci su igrali kvalifikacije za ulazak u prvu. NK Rijeka je tada tek u trećem pokušaju ušla u prvu ligu. Riječani su dva puta zaustavljeni od Crvenke, i jednom od Osijeka. Sveukupno klub je proveo u tadašnjoj drugoj jugoslavenskoj ligi 7 godina od kojih je 4 puta bila prvak i to tako da tijekom sedamdesetih godina nikada nije imala više od 3 poraza (kada je bila prvak).
  • Od 1953. svake godine u mjesecu lipnju HNK Rijeka organizira Kvarnersku rivijeru, međunarodni omladinski nogometni turnir za igrače do 19 godina.
  • HNK Rijeka je 2008. godine izdala svoju monografiju pod nazivom Kantrida bijelih snova. Autor monografije je Marinko Lazzarich, a u njoj je detaljno opisana novija povijest nogometnog kluba s Kantride na 590 stranica, s više od 830 fotografija. Godine 2020. je izdana nova klupska monografija, puno kompletnija pod nazivom Rijeka bijelih snova.
  • Od sezone 2014./15. nose personalizirane dresove tvrtke Jako, proizvođača sportske opreme iz Njemačke.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ HNK Rijeka, HNS, pristupljeno 14. travnja 2024.
  2. ↑ HNK Rijeka, HNL, pristupljeno 14. travnja 2024.
  3. ↑ Najznačajniji uspjesi klubova i sportaša grada Rijeke, Grad Rijeka, pristupljeno 14. travnja 2024.
  4. ↑ Rijeka objavila kako ima novi datum osnivanja kluba: Nastali su 1906. godine, Gol.hr, objavljeno 18. prosinca 2020., pristupljeno 14. travnja 2024.
  5. ↑ Sjeverna tribina otvorena za utakmicu protiv Istre 1961  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. srpnja 2017. (Wayback Machine), nk-rijeka.hr, pristupljeno 28. srpnja 2017.
  6. ↑ Kramarsich, Igor; Krmpotić, Marinko; Lazzarich, Marinko; Ogurlić, Dragan; Povh, Denis; Urban, Marin. 2020. Rijeka bijelih snova. Naklada Val. Rijeka. ISBN 9789538180149
  7. ↑ Sportske novosti – Nova monografija o Rijeci: Prvi put se tvrdi da je klub zapravo 40 godina stariji nego što se mislilo... sportske.jutarnji.hr. 18. prosinca 2020. Pristupljeno 19. prosinca 2020.
  8. ↑ Istraživanje riječke nogometne povijesti: "NK Rijeka sigurno nije osnovana 1946. godine, poveznica s Fiumanom je jako čvrsta". Novi list (engleski). 31. siječnja 2021. Pristupljeno 12. rujna 2021.
  9. ↑ 'Kome smeta rođendan Rijeke, jubilarni dres, ponosna povijest, svi trofeji i blistava tradicija?'. www.24sata.hr. Pristupljeno 18. listopada 2021.
  10. ↑ „Lawn-tennis, foot- ball, ecc.“. La Bilancia. Tipografia Mohovich. Rijeka. 21. travnja 1904.
  11. ↑ a b c Burburan, Ferruccio; Moranjak, Zlatko. 2006. Rijeka nogometa. VSDR. Rijeka. str. 30–31, 42. ISBN 953-7070-10-7
  12. ↑ a b Povijest. HNK RIJEKA. Pristupljeno 12. rujna 2021.
  13. ↑ Dibenedetto, Luca. 2004. El Balon fiuman, l'epopea del calcio a Fiume: i suoi numeri ed i suoi eroi dal 1918 al 1948. Litopress. Borgomanero. str. 700–702
  14. ↑ Riječani.com. Nogomet na ovim prostorima. Rijecani.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. rujna 2020. Pristupljeno 1. listopada 2021. Referenca sadrži prazan nepoznati parametars: |1= i |2= (pomoć); Navedeno je više parametara |deadurl= i |url-status= (pomoć)
  15. ↑ Mills, Richard. 2018. The politics of football in Yugoslavia : sport, nationalism and the state. London. str. 77, 80, 82. ISBN 1-78453-913-9. OCLC 962805757
  16. ↑ 'Kome smeta rođendan Rijeke, jubilarni dres, ponosna povijest, svi trofeji i blistava tradicija?'. www.24sata.hr. Pristupljeno 18. listopada 2021.
  17. ↑ Istraživanje riječke nogometne povijesti: "NK Rijeka sigurno nije osnovana 1946. godine, poveznica s Fiumanom je jako čvrsta". Novi list (engleski). 31. siječnja 2021. Pristupljeno 9. studenoga 2021.
  18. ↑ Zanetti Lorenzetti, Alberto. 2018. Sport i hladni rat u Julijskoj krajini 1945-1954. Centar za povijesna istraživanja Rovinj. Fiume. ISBN 978-953-7891-26-8. OCLC 1090306382
  19. ↑ https://twitter.com/nkrijeka/status/1339983908948094981
  20. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2022. Pristupljeno 25. svibnja 2022. Referenca sadrži prazan nepoznati parametars: |1= i |2= (pomoć); Navedeno je više parametara |deadurl= i |url-status= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  21. ↑ Caucaso, Osservatorio Balcani e. Identitet, jezik i teritorij: dvojezičnost u Rijeci. OBC Transeuropa (talijanski). Pristupljeno 17. listopada 2021.
  22. ↑ KO. Stadion Kantrida. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. listopada 2021. Pristupljeno 3. studenoga 2021. Referenca sadrži prazan nepoznati parametars: |1= i |2= (pomoć); Navedeno je više parametara |deadurl= i |url-status= (pomoć)
  23. ↑ Sportske novosti – ‘Je li nova Kantrida potrebna? Ne znam. Ali, bit će. S tim stadionom kao da sam sebi radim spomenik...‘. sportske.jutarnji.hr. 10. ožujka 2021. Pristupljeno 3. studenoga 2021.
  24. ↑ Rijeka pobijedila Stuttgart!  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. listopada 2013. (Wayback Machine), sportske.jutarnji.hr, preuzeto 22. kolovoza 2013.
  25. ↑ Rijeka preko Stuttgarta u Europsku ligu!  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. rujna 2013. (Wayback Machine), sportske.jutarnji.hr, preuzeto 29. kolovoza 2013.
  26. ↑ Rijeka po drugi put u Eurposkoj ligi  Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2014. (Wayback Machine), sportske.jutarnji.hr, preuzeto 28. kolovoza 2014.
  27. ↑ Za NK Osijek navija 5 % građana Hrvatske, osijek031.com, 6. listopada 2010., pristupljeno 18. srpnja 2020.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Sastav HNK Rijeka – Sezona 2024./25.

1 Posavec • 3 Goda • 4 Janković • 5 Galešić • 6 Radeljić • 7 Djouahra • 8 Petrović • 9 Andrić • 10 Fruk • 13 Zlomislić • 14 Gojak • 18 Selahi • 20 Dogan • 21 Ilinković • 24 Burčul • 27 Butić • 28 Smolčić  • 29 Babić • 30 Bogojević • 31 Nwolokor • 32 Čabraja • 34 Devetak • 41 Rukavina • 45 Majstorović • 77 Perica • 87 Pašalić • Trener: Đalović

v • u
HNK Rijeka
klub
stadion
navijači
suparnici
turniri
ostalo
v • u
Prva HNL / HNL
natjecatelji u sezoni 2024./25.
bivši natjecatelji
v • u
Prva jugoslavenska nogometna liga
Sezone

1923. • 1924. • 1925. • 1926. • 1927. • 1928. • 1929. • 1930. • 1930./31. • 1931./32. • 1932./33. • 1934./35. • 1935./36. • 1936./37. • 1937./38. • 1938./39. • 1939./40. • 1940./41. • Drugi svjetski rat  • 1945. • 1946./47. • 1947./48. • 1948./49. • 1950. • 1951. • 1952. • 1952./53. • 1953./54. • 1954./55. • 1955./56. • 1956./57. • 1957./58. • 1958./59. • 1959./60. • 1960./61. • 1961./62. • 1962./63. • 1963./64. • 1964./65. • 1965./66. • 1966./67. • 1967./68. • 1968./69. • 1969./70. • 1970./71. • 1971./72. • 1972./73. • 1973./74. • 1974./75. • 1975./76. • 1976./77. • 1977./78. • 1978./79. • 1979./80. • 1980./81. • 1981./82. • 1982./83. • 1983./84. • 1984./85. • 1985./86. • 1986./87. • 1987./88. • 1988./89. • 1989./90. • 1990./91. • 1991./92.

Klubovi (1923. – 1941.)
Klubovi (1946. – 1992.)
Autonomne pokrajine
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=HNK_Rijeka&oldid=7067945"