Talijani u Hrvatskoj
| Talijani u Hrvatskoj | |||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 | |||||||||||||||
| Ukupno pripadnika | |||||||||||||||
 13.763 (2021)[1] | |||||||||||||||
| Značajna područja naseljavanja | |||||||||||||||
| |||||||||||||||
| Jezik | |||||||||||||||
| hrvatski i talijanski | |||||||||||||||
| Vjera | |||||||||||||||
| katolici |
Talijani u Hrvatskoj (tal. Italiani di Croazia) su autohtona i jedna od 22 priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj. Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća postojala je značajna talijanska jezična i etnička zajednica u Hrvatskoj, uglavnom skoncentrirana na zapadnoj obali Istre, te u Rijeci, dalmatinskim i kvarnerskim gradovima. Nakon Prvog i osobito nakon Drugog svjetskog rata najveći dio hrvatskih Talijana je odselio u Italiju. Prema posljednjemu popisu stanovništva u Hrvatskoj živi 13.763 Talijana, čineći 0,36% stanovništva. Gotovo tri četvrtine hrvatskih Talijana živi u Istarskoj županiji, gdje čine 5,01% stanovništva i imaju pravo na uporabu jezika i zastave u mnogim općinama i gradovima, kao i na županijskoj razini. Kao jedna od autohtonih nacionalnih manjina, izabiru i manjinskog saborskog zastupnika.[3] Tu dužnost u četvrtom uzastopnom mandatu vrši Furio Radin.[4]
Pri pulskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici djeluje Središnja knjižnica Talijana u Hrvatskoj (tal. Servizio bibliotecario centrale per la Comunita' nazionale italiana in Croazia).[5]
Osim obrazovnih ustanova u Istri, u Rijeci djeluje talijanska srednja škola, dok u Zadru postoji talijanski dječji vrtić. U Rijeci izlazi list na talijanskom za pripadnike nacionalne manjine La Voce del Popolo (hrv. "Glas naroda").
U sklopu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci djeluje i Talijanska opera.
Hrvatski su Talijani potomci doseljenika iz Italije. Iznimka su ostatci starih romanskih zajednica na zapadu poluotoka Istre, koji govore posebnim romanskim jezikom, a izjašnjavaju se Talijanima (u Vodnjanu, Galižani i Rovinju, t.zv. Bumbari[6]). Talijani u Hrvatskoj uglavnom su distribuirani u primorskim mjestima poluotoka Istre te u većim hrvatskim gradovima.
Poseban su slučaj izolirana zajednica Talijana u Moslavini.[7] Oni su u ove krajeve došli krajem 19. stoljeća, kad je ovamo doselilo 60 talijanskih obitelji iz područja podno Dolomita, porječja rijeke Piave, iz okolice Belluna u sjeveroistočnoj Italiji, planinskog dijela pokrajine Veneta, osobito iz područja oko Longaronea.[7] Odredišta su im bila u području Pakraca: sela Ploštine (dvojezični natpis, tal. ime Plostine), Kapetanovo Polje (Campo del capitano), Obrijež/Donja Obrijež (Obrijez minore), Banovac/Veliki Banovac (Banovac maggiore), Badljevinu, Filipovac i Strižičevac).[7] Jedan je dio doselio na područje Nove Gradiške i Požege iz Furlanije i Veneta.[7]Prvog desetljeća 20. st. odatle su odselili u selo Ciglenicu kraj Kutine.[7] Postoji grupiranje zapadnoslavonskih Talijana u Zagrebu, pet talijanskih kuća u Zrnetićevoj u Vrapču, zagrebačkoj "Maloj Italiji".[7] U potrazi za poslom selili su tijekom 2. pol. 20. st. i u 21. st. u veće gradove u Hrvatskoj, ali i u Italiju, gdje su ih pak nazivali - Slavenima.[7]
Izbijanjem rata između Austro-Ugarske i Italije 1915., mnoga talijanska kulturna društva i organizacije te stranke u Hrvatskoj su raspuštene i zabranjene, a Talijani pristaše ujedinjenja s Italijom bili su zatvoreni. Neki Talijani iz Istre i Dalmacije dobrovoljno su služili u talijanskoj vojsci na Sočanskom bojištu (Fabio Filzi iz Pazina, Giovanni Grion iz Pule, Alessandro Dudan iz Vrlike, Francesco Rismondo iz Splita itd.). Nakon raspada Austro-Ugarske krajem 1918., talijanske snage sukladno Londonskom ugovoru zauzele su Istru, Rijeku i veći dio Dalmacije. Većina domaćih Talijana s velikim nadama je očekivala pripajanje tih krajeva Italiji.[8] Između studenog 1918. i lipnja 1921. većina Dalmacije te Rijeka i kvarnerski otoci bili su pod vojnom upravom Antante i talijanskih snaga, čekajući diplomatsko rješenje spora između Italije i Kraljevine Jugoslavije. Talijanska okupacijska vlast diskriminirala je protivnike pripajanja Italiji te ograničavala političke slobode. U takvim uvjetima dolazilo je do okršaja i sukoba mjesnih Talijana s Hrvatima i Srbima. U porastu nacionalnih napetosti, među dalmatinskim Talijanima dolazi i do osnivanja udruženja Fascio nazionale i Fascio giovanile s geslom "Italia o morte" ("Italija ili smrt").[9] Kad je Rapallskim mirovnim sporazumom 1920. Italiji, suprotno očekivanjima, uz Istru pripao samo grad Zadar i otoci Lastovo, Cres i Lošinj, dio dalmatinskih Talijana se zajedno s povlačenjem talijanske vojske iselio u Italiju ili u novopripojene krajeve, pogotovo Zadar.[8] 1924. i Rijeka ulazi u sastav Italije.
U ostatku istočnojadranske obale koji je pripao Jugoslaviji, lokalni Talijani su po Rapallskom sporazumu imali pravo na talijansko državljanstvo i obrazovanje na svom jeziku. Nastupanjem fašizma u Italiji te agresivnom Mussolinijevom retorikom prema Dalmaciji, rasla je međunacionalna netrpeljivost. Ona se očitovala 1921. i 1932. i u razbijanju mletačkih spomenika u Trogiru i drugim gradovima.[10][11]
U krajeve koja su između dva rata bili pod talijanskom vlašću talijanske vlasti su doseljavale državne službenike s juga Italije, pa su tako u Vodnjanu bile izgrađene barake za karabinjere i carinike koji su se doseljavali na službu u pripojenu Istru.[12] Slično tome, talijanska vlada je poticala naseljavanje u Zadar i Lastovo.
U Travanjskom ratu 1941. fašistička Italija je izvršila invaziju na Jugoslaviju te joj je nakon sloma države NDH prepustila veći dio Dalmacije te ostatak Kvarnera i Hrvatskog primorja. Nekih od mjesnih Talijana su bili novačeni u talijansku vojsku ili su postali oslonci novog režima, koji je provodio nasilnu talijanizaciju te otvarao koncentracijske logore (Molat, Rab). Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., dalmatinski i Talijani iz Italije zarobljeni od strane partizana priključili su se NOVJ u sklopu bataljuna "Garibaldi", nastavljajući se boriti protiv Nijemaca i ustaša. Drugi su u Istri, Rijeci i Zadru pod zaštitom njemačkih snaga nastavili borbu protiv partizana, dok su neki, pogotovo iz ostatka ratom poharane Dalmacije i teško bombardiranog Zadra, 1943. – 1944. otišli u Italiju.
Nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo 1947. i do 1954., kad je postalo jasno da ni Istra ni Zadar neće ostati dio Italije, najveći dio dalmatinskih i istarskih Talijana napustio je Hrvatsku i izbjegao u Italiju. Uzroci odlaska su bili višestruki:
- neki odlasci su se dogodili pod pritiscima i zastrašivanjima od strane Hrvata u ozračju nakon talijanskog vojnog poraza i brojnih proživljenih zločina za vrijeme talijanske okupacije,
- dio u strahu od neselektivne osvete, komunističkog nasilja prema protivnicima režima i nacionalizacije imovine,
- dio dobrovoljno, ne videći budućnost u komunističkoj Jugoslaviji s lošom zaštitom manjinskih prava.
U Istri i Slovenskom primorju, kao odmazdu za više desetljeća talijanskih nasilja i okupacije, pripadnici slovenskih partizanskih postrojbi, 8. dalmatinske udarne divizije i mještani počinili su čistku nad preostalim talijanskim fašistima, njihovim simpatizerima i suradnicima. Tijela su uglavnom završavala u krškim jamama – fojbama. Zajedničko talijansko-slovensko istražno povjerenstvo osnovano 1993., koje je istraživalo samo događaje na području današnje Italije i Slovenije, zaključilo je da su ubojstva uslijedila iz želje za uklanjanjem svih povezanih s fašizmom (bez obzira na osobnu odgovornost) te za izvršavanjem preventivnih čistki stvarnih, mogućih ili navodnih protivnika komunističkog režima.[13]
1975. Jugoslavija i Italija su potpisale Osimski ugovor koji je uključivao i sporazum o naknadi za nacionaliziranu ili zaplijenjenu imovinu istarskih Talijana u bivšoj zoni B Slobodnog Teritorija Trsta (sjeverozapadni dio Istre do rijeke Mirne). Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto, a dug kojeg je Hrvatska trebala platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara.[14]
Nakon hrvatskog osamostaljenja, hrvatski Talijani uživaju zajamčena manjinska prava te rade na izgradnji i jačanju svojih kulturnih i obrazovnih ustanova. U Hrvatskoj jedina općina u kojoj Talijani čine (relativnu) većinu je Grožnjan, s 39,4% udjela etničkih Talijana u stanovništvu i 56% stanovnika kojima je talijanski materinji jezik.
.JPG)
|
| |
Jezični zemljovid Istre iz 1880.
|
Udio govornika talijanskog u popisu 1910., u postotcima.
|
U popisima 19. i početka 20. stoljeća u pravilu se nije postavljalo pitanje nacionalnosti, tek iznimno, dok je uglavnom bilježen glavni jezik kojim se ispitanik služi ili pak materinji jezik. U Dalmaciji, Rijeci i Istri, u kojima se trgovalo i poslovalo uglavnom s Italijom te gdje je u četiri stoljeća mletačke vlasti talijanski kulturni utjecaj bio velik, bilo je teško razlučiti etničke Talijane od ostalih koji su se u svakodnevnom životu koristili talijanskim. Tijekom druge polovice 19. stoljeća, slijedom talijanskog risorgimenta i hrvatskog narodnog preporoda te izgradnje hrvatske i talijanske nacije, izborenom ravnopravnošću hrvatskog jezika u školstvu i javnom životu 1883., sve više Hrvata, Srba i Slovenaca u na istočnoj obali Jadrana prestaje govoriti talijanski.
1910. u gradu Zadru 66,3% stanovništva govorilo je talijanskim, u Splitu 9,75%, a u Šibeniku 6,4%. Značajne talijanske zajednice postojale su i u gradovima Krku (68%), Osoru (75,37%), Malom Lošinju (59,87%) i Rijeci (48,62%).[15]
| Godina | Govornici talijanskog |
% |
|---|---|---|
| 1845. | / | 19,7% |
| 1865. | 55.020 | 12,5% |
| 1869. | 44.880 | 10,8% |
| 1880. | 27.305 | 5,8% |
| 1890. | 16.000 | 3,1% |
| 1900. | 15.279 | 2,6% |
| 1910. | 18.028 | 2,7% |
| Godina | Govornici talijanskog |
% |
|---|---|---|
| 1846.[17] | / | 32,46% |
| 1890. | 147.417 | 38,1% |
| 1910.[18] | 118.027 | 37,2% |
|
| |
Talijani (crveno) u Istri po popisu 2001.
|
Materinji govornici talijanskog po popisu 2011[19]
|
U popisima za 1921. i 1931. se ne nalazi krajevi koji su tada bili dio Italije: Istra bez Kastva, grad Rijeka s okolicom, Cres i Lošinj, grad Zadar, otok Lastovo. Rast broja Talijana (gotovo udvostručenje) između popisa 1981. i 1991. rezultat je slobodnijeg, demokratskog ozračja i izjašnjavanja, kao i pojačanog organiziranja talijanskih političkih udruga poslije 1988.[20]
| Godina | Broj Talijana |
|---|---|
| 1921.[22] | 9.365 |
| 1931. | 6.169 |
| 1948. | 76.093 |
| 1953. | 37.565 |
| 1961. | 21.103 |
| 1971. | 17.433 |
| 1981. | 11.661 |
| 1991. | 21.303 |
| 2001. | 19.636 |
| 2011. | 17.807 |
| 2021. | 13.763 |
| Županija | Talijana | Ukupni postotak |
|---|---|---|
| Istarska | 14.284 | 72,74% |
| Primorsko-goranska | 3.539 | 18,02% |
| Požeško-slavonska | 788 | 4,01% |
| Grad Zagreb | 277 | 1,41% |
| Sisačko-moslavačka | 192 | 0,97% |
| Splitsko-dalmatinska | 114 | 0,58% |
| Zadarska županija | 109 | 0,56% |
| Bjelovarsko-bilogorska | 79 | 0,41% |
| Dubrovačko-neretvanska | 51 | 0,26% |
| Brodsko-posavska | 40 | 0,20% |
| Osječko-baranjska | 32 | 0,16% |
| Zagrebačka | 31 | 0,16% |
| Šibensko-kninska | 30 | 0,15% |
| Varaždinska | 17 | 0,09% |
| Virovitičko-podravska | 12 | 0,08% |
| Karlovačka | 11 | 0,06% |
| Koprivničko-križevačka | 9 | 0,05% |
| Ličko-senjska | 6 | 0,03% |
| Krapinsko-zagorska | 6 | 0,03% |
| Vukovarsko-srijemska | 5 | 0,03% |
| Međimurska | 4 | 0,02% |
| Ukupno | 19.636 | 100% |
| (Popis stanovništva 2001. godine)[1] | ||
Osobe talijanske nacionalnosti ili djelomičnog talijanskog podrijetla.
- Ulderiko Donadini, hrvatski ekspresionist (rođen u obitelji moslavačkih Talijana)
- Melita Adany, hrvatska rekorderka u ronjenju na dah
- Dragan Holcer, hrv. nogometaš[23]
- Claudia Beni, hrv. pjevačica
- Agostinu Straulino, osvajač odličja na OI u jedrenju
- Nicolò Rode, osvajač odličja na OI u jedrenju
- Giovanni Cernogoraz, osvajač odličja na OI u streljaštvu
- Emanuel Luxardo, liječnik, hrv. preporoditelj i kulturni radnik
- Sergio Endrigo (1933. – 2005.), kantautor
- Antonio Bajamonti, splitski gradonačelnik i autonomaš
- Nikola Tommasseo, književnik rođen u Šibeniku
- Ruggero Tommaseo, pisac i novinar s otoka Brača
- Manfred Borelli Vranski, političar i gospodarstvenik
- Enzo Bettiza, književnik
- Elvis Scoria, nogometaš i trener[nedostaje izvor]
- Giovanni Rosso, nogometaš[nedostaje izvor]
- Vlaho Bukovac, po ocu podrijetlom Talijan (izvorno prezime Faggioni)
- Marko Marulić, po majci podrijetlom Talijan
- Massimo Savić, hrvatski glazbenik i pjevač
- Comunità Nazionale Italiana, Unija Talijana
- Italiani A Zagabria , Talijanska manjina Grada Zagreba Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. siječnja 2010. (Wayback Machine)
- Zajednica Talijana u Zagrebu Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2012. (Wayback Machine)
- Emisija Magistra vitae Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. travnja 2017. (Wayback Machine) ur. i vod.: Jasna Pavelić Jureško, tema: Talijanska nacionalna manjina u RH, Radio Marija, emitirano 4. siječnja 2017.
- ↑ a b [1]
- ↑ [2]
- ↑ Pravo pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Croatian Parliament. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. listopada 2018. Pristupljeno 29. prosinca 2011.
- ↑ Furio Radin, Zastupnici 7. saziva Hrvatskoga sabora, sabor.hr
- ↑ Ministarstvo kulture RH Središnje knjižnice nacionalnih manjina
- ↑ Etnografski muzej Istre. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 30. svibnja 2013. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ a b c d e f g Jelka Vince-Pallua: Od Italije do Male Italije - talijanske oaze u zapadnoj Slavoniji, Stud. ethnol. Croat., sv. 12/13, str. 233-247, 2001.
- ↑ a b Odlazak Talijana iz Šibenika nakon 30 mjeseci okupacije, sebenico.com
- ↑ M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.
- ↑ Jareb, Matio. "Trogirski incident od 1. prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka kao simbol “talijanstva” istočne obale Jadrana", God. 39., br. 2., 419.- 443. (2007)
- ↑ J. BREŠAN "Mletački lav izronio iz kanala", Slobodna Dalmacija, petak, 14.1.2005.
- ↑ Sven Semenčić: Istra - kako je počela kulturna revolucija u oficirskom ljetovalištu Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. srpnja 2014. (Wayback Machine), Jutarnji list, 10. srpnja 2010.
- ↑ Slovene-Italian historical commission. Kozina.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. travnja 2008. Pristupljeno 19. studenoga 2011.
- ↑ Zagreb, Ivan Zupanc. 12. ožujka 2004. Esuli ili optanti?. geografija.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. kolovoza 2018. Pristupljeno 1. ožujka 2011.
- ↑ G.Perselli: "I censimenti della popolazione dell‘Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune città della Dalmazia tra il 1850 e il 1936", Talijanska unija Rijeka-Università Popolare di Trieste, Trst-Rovinj, 1993.
- ↑ Š.Peričić, O broju Talijana/talijanaša u Dalmaciji XIX. stoljeća, in Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, n. 45/2003, p. 342
- ↑ Fischer, str. 41.
- ↑ Spezialortsrepertorium der österreichischen Länder I-XII, Wien, 1915–1919. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. svibnja 2013. Pristupljeno 7. siječnja 2022. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Croatian Bureau of Statistics - Census of Population, Householdes and Dwellings, 2011 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 22. travnja 2021. Pristupljeno 6. ožujka 2016.
- ↑ "talijanska zajednica u Istri", Istarska enciklopedija, LZMK 2008.
- ↑ Stanovništvo Hrvatske od 1931.-2001.
- ↑ E. Giuricin: "I censimenti jugoslavi" in AA. VV., La Comunità Nazionale Italiana nei censimenti jugoslavi 1945-1991, Unione Italiana di Fiume - Università Popolare di Trieste, Trieste-Rovigno 2001, str. 30
- ↑ Na današnji dan 1945. rođen je Dragan Holcer. Nacional. Pristupljeno 23. rujna 2022.
| |||||