Zapadnoštokavski govori
| Ovaj je članak dio niza o štokavskom narječju hrvatskoga jezika |
|---|
| Dijalekti štokavskog narječja: |
|
Prijelazni govori:
|
Zapadnoštokavski govori,[1][2][3] poznati i pod nazivima zapadnoštokavski dijalekti,[3][4] zapadna štokavština,[5] zapadni štokavski govori,[6][7] zapadni govor[6] i šćakavski,[7][3] govori su zapadnog tipa štokavskoga narječja.[1]
Pretpostavlja se kako se u predmigracijskom razdoblju između 9. i 15. st.,[4] odnosno 16. i 17. st.[5] može govoriti o starom tzv. zapadnoštokavskom narječju[7], odnosno o zapadnoštokavskom narječju.[4] U tom razdoblju zapadnoštokavski govori su bili prostorno jedinstveni, odlikovao ih je šćakavizam i bliska veza s kajkavskim narječjem i čakavskim narječjem.[4]
Zapadnoštokavski govori su do 16. i 17. stoljeća graničili s kajkavskim i čakavskim narječjem na zapadu, te s istočnoštokavskim govorima na istoku.
Zapadna granica s kajkavskim narčjem je išla približno od ušća Une u Savu prema sjeveroistoku,[5] istočnije od današnje Virovitice i dalje u današnju Mađarsku.[5]
Zapadna granica s čakavskim narječjem se prostirala istočno od Une, uz Dinaru, uz izbijanje na more istočno od Cetine.[5] Otoci su bili čakavski, obala zapadnoštokavska, no zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, istočni Pelješac, Mljet i otoci pred Dubrovnikom zapadnoštokavski.[5]
Istočna granica najvjerojatnije je išla Dunavom pa zatim do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče.[5] Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj.[5]
 |
Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava)Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji. |
 |
Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati zaključke koji nisu sadržani u korištenim izvorima, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava)Vidi: WP:SYNTH |
Zapadnoštokavski (poznat i kao šćakavski) se razvio iz iste osnove iz koje su se razvili kajkavsko narječje, čakavsko narječje i slovenski dijalekti,[8] opisane u zapadni južni slavenski jezici.
Riječ je o najistočnijem hrvatskom narječju. Narječje je dosta srodno s južnom grupom čakavskih dijalekata (Južnočakavski dijalekt (prijelazni čakavsko-štokavski dijalekt), Lastovski dijalekt (prijelazni čakavsko-štokavski dijalekt, možda i jekaviziran iz Dubrovnika, Jugozapadni istarski dijalekt (čakaviziran štokavski dijalekt).
Za vrijeme turske provale u naše krajeve dolazi do velikih migracija stanovništva prilikom čega se pod različitim dijalektnim utjecajima uz postojeće nenovoštokavske dijalekte zapadne štokavštine razvijaju i novoštokavski dijalekti kako u zapadnoj štokavštini tako i u istočnoj štokavštini, ovi novoštokavski dijalekti međusobno se značajno ujednačuju pri čemu se gube glavne narječne osobine zapadne štokavštine u podrijetlom zapadnoštokavskima i istočne štokavštine u podrijetlom istočnoštokavskima, to je zapadnoštokavske dijalekte udaljilo od čakavskih i kajkavskih a istočnoštokavske od torlačkih osobina što je osnovni razlog grupiranja sviju zapadnoštokavskih i istočnoštokavskih dijalekata u jedno zajedničko štokavsko narječje.
- Gubitak osnovnih obilježja samostalnog narječja
U drugom pak periodu, 13. – 14. stoljeće, dolazi do većega broja promjena glasova i oblika, što u konačnici ima za posljedak redukciju broja glasova iz fonemskoga inventara starocrkvenoslavenskoga jezika. Treće razdoblje, u 14. i 15. stoljeću, svjedokom je miješanja dijalekata, većih migracija zbog osmanske najezde, nestanka zasebnih oblika zapadne i istočne štokavštine i stvaranja novoštokavskih dijalekata koji ostaju supostojati s nenovoštokavskima.
Očuvane primjerke starijih zapadnoštokavskih govora imamo i u;
- Gradišću, u područjima naseljenima štokavskim Hrvatima. To su bivši šćakavski govori Unsko-vrbaškog međurječja (nastali su na tom prostoru), a koji sadrže više karakteristika koje ih povezuju s čakavštinom.
- Moliseu, u područjima naseljenima Hrvatima. To su bivši štakavski govori zapadne Hercegovine i Imotske krajine (nastali su na tom prostoru).
Hrvatski i djelom bošnjački zapadnoštokavski dijalekti i danas se jasno raspoznaju od onih nehrvatskih istočnoštokavskih, te razlike su posebno uočljive kod nenovoštokavskih/staroštokavskih dijalekata, to jest onih koji se nisu ponovoštokavili. U cijelom tome sklopu za hrvatski je jezik važna činjenica da su zapadni štokavski dijalekti nedjeljivi od kajkavskih i čakavskih bitnija od njihova odnosa prema ostalim štokavskim dijalektima.
Dijalekti proiznikli iz zapadnoštokavskoga narječja su:
- Sjeverni dijalekt (slavonski, starošćakavski miješanog jata, ikavskog, ikavsko-ekavskog i neizmijenjenog/zatvoreno e)
- Istočni dijalekt (istočnobosanski dijalekt, starošćakavski jekavskog refleksa jata)
- Zapadni dijalekt
- Južni dijalekt (dio novoštokavskih (i)jekavskih poddijalekata podrijetlom iz zapadnoštokavskoga narječja kao što su dubrovački poddijalekt, neretvanski poddijalekt i govori s jednosložnim jatom zapadno od Brčkog (koje Josip Lisac karakterizira kao sjeverozapadni/krajiški poddijalekt, a koji su nastali iz starog neretvanskog dijalekta)
- hrvatski jezik
- čakavsko narječje
- kajkavsko narječje
- štokavsko narječje
- južnoslavenski jezici
- slavenski jezici
- indoeuropski jezici
- ↑ a b Dalibor Brozović, Deset teza o hrvatskome jeziku, Zbornik radova sa susreta hrvatskih studenata u tuđini (1981. – 1986.), Susreti 6, Zagreb – Bochum, str. 136–145., 1986.
- ↑ Mate Kapović, Povijest hrvatske akcentuacije: Fonetika, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.
- ↑ a b c Ranko Matasović, Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, Matica hrvatska, 2008.
- ↑ a b c d Iva Lukežić, Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Rijeci, Katedra čakavskoga sabora Grobnišćine, Zagreb - Rijeka - Čavle, 2012.
- ↑ a b c d e f g h Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1 - Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2003.
- ↑ a b Aleksandar Belić, O značaju zapadnog štokavskog govora za istoriju srpskohrvatskog jezika. Južnoslavenski filolog 23: 69–75., 1958.
- ↑ a b c Dalibor Brozović, Govor u dolini rijeke Fojnice, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik 10: 243–425., 2012.
- ↑ Ranko Matasović: Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika[neaktivna poveznica]
(PDF)
- Matica hrvatska Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. kolovoza 2007. (Wayback Machine) Josip Lisac: Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma
- Dalibor Brozović, Deset teza o hrvatskome jeziku, Zbornik radova sa susreta hrvatskih studenata u tuđini (1981. – 1986.), Susreti 6, Zagreb – Bochum, str. 136–145., 1986.
- Josip Lisac:Dubrovnik i hrvatska tradicija
