Aleksandar Belić
Aleksandar Belić (Beograd, 15. kolovoza 1876. – 26. veljače 1960.) bio je srpski jezikoslovac[1] i akademik.[2]
Belić je rođen u Beogradu. Nakon studija slavenskih jezika u Beogradu, Odesi i Moskvi, doktorirao je na Sveučilištu u Leipzigu 1900. godine. Tijekom akademske karijere radio je na Sveučilištu u Beogradu. Bio je član i dugogodišnji predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti.[1] Belić se smatra vodećim srpskim jezikoslovcem prve polovice dvadesetog stoljeća. Istraživao je komparativnu slavistiku, opću lingvistiku, srpskohrvatsku dijalektologiju i sintaksu. Napisao je Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika (1923.) koji se temeljio na fonološkom pravopisnom načelu. Cijeli život bio je dosljedni zagovornik ujedinjenog srpskohrvatskog jezika.[1]
Belićeva prikupljena djela objavljena su u 14 svezaka 1999. godine. Umro je u Beogradu.
Istraživao je čakavsko i kajkavsko narječje i dao značajan doprinos slavenskoj akcentologiji svojim otkrićem slavenskog neoakuta u čakavskom narječju.
Belić je prvi podijelio kajkavsko narječje na dijalekte. Njegova podjela temelji se na konsonantizmu, odnosno refleksima praslavenskih glasova * tj i * dj. Ova podjela je prvi put objavljena u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj[3], a kasnije je opovrgnuta.[4]
- Dijalekti istočne i južne Srbije
- Dijalektološka karta srpskog jezika
- Akcentske studije
- O dvojini u slovenskim jezicima
- Galički dijalekt
- O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku (1941.)
- Pravopis srpsko-hrvatskog književnog jezika (1923.)
- ↑ a b c Belić, Aleksandar. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža pristupljeno 9. srpnja 2020.
- ↑ Tanasić, Dr Sreto. Lingvista sa najdužim stažom na čelu SANU. Politika Online. Pristupljeno 2. kolovoza 2019.
- ↑ Aleksandar Belić. Kajkavsko narječje. Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka. knjiga 2. izdanje. Zagreb
- ↑ Mijo Lončarić. Kajkavsko narječje. Školska knjiga. Zagreb.