Anka Krizmanić

	Anka Krizmanić
Rođenje	10. ožujka 1896.; Omilje
Smrt	2. studenoga 1987.; Zagreb
Vrsta umjetnosti	slikarstvo, grafika
Praksa	Zagreb
Utjecao	Tomislav Krizman
Portal o životopisima

Anka Krizmanić (Omilje pokraj Sv. Ivana Zeline, 10. ožujka 1896. – Zagreb, 2. studenoga 1987.), bila je hrvatska slikarica i grafičarka.

Od rođenja do 1917.

Djetinjstvo

Anka Krizmanić je prvo dijete Josipa Sivoša, pučkog učitelja podrijetlom iz Novigrada Podravskog, i Jelke rođene Gušić. Ankina je majka bila ugledna roda: po očevoj liniji pripadala je drevnoj lozi baruna Gušića, a po majčinoj, porodici plemića Krizmanića koji su imali posjed i staru kuriju u selu Mahično nadomak Ozlja. Upoznavši u Mahičnom seoskog učitelja Josipa Sivoša, Jelka Gušić napušta dom i udaje se za njega protiv volje roditelja. Seleći iz mjesta u mjesto Sivoševog službovanja dolaze u Omilje i nastanjuju se u donjem katu škole, stare kurije, u kojoj je ranije živio Stanko Vraz. U toj je kuriji, okruženoj vrtom i zelenilom, Anka provela najranije godine života u društvu godinu dana mlađe sestre Jelke, s kojom cijeli život ostaje nerazdvojna.

Otac im umire od tada neizlječive tuberkuloze, a nakon njegove smrti, Anka sa sestrom i majkom koja je imala bijednu učiteljsku mirovinu austrijske vlade mora napustiti Omilje i dolazi u Zagreb. Da bi stekla pravo na kakvu-takvu pomoć, Jelka Sivoš pristaje mađarsko prezime pokojnoga muža zamijeniti djevojačkim prezimenom majke, Ankine bake, Cecilije Krizmanić. Od tada se i Anka, rođena Sivoš, zove Anka Krizmanić.

Stanujući u Gornjem gradu, od kojega se do smrti nije odvojila, polazi pučku školu u Popovu tornju od 1904. do 1907. godine, a Višu djevojačku školu pohađa od 1907. do 1910. godine u Draškovićevoj ulici. Njezina je obitelj oduvijek njegovala umjetnost, pa je stoga i njezinu nadarenost svesrdno podržavala. Tetka Anka i njen muž, banski savjetnik, Franjo Zigrović pl. Pretočki pružaju joj istinsku podršku i brinu o njenom ranom likovnom obrazovanju. U sedmoj godini podučava je poznati zagrebački restaurator porculana Hans Schmirler, u pučkoj školi nastavnica joj je Olga Hacker, vrstan stručnjak za ukrasno pismo, koja kasnije predaje na Akademiji za umjetnost i umjetni obrt, a u srednjoj joj školi predaje crtanje poznata slikarica Anka Bestall.

Prvi značajniji do danas sačuvani radovi kojima započinje plodno slikarsko stvaralaštvo Anke Krizmanić datiraju iz davne 1908. godine, još iz njezinih srednjoškolskih dana. Uvježbavši se u crtežu i akvarelu dobiva od tetke na dar kutiju pastela kojima vrlo sigurno portretira članove obitelji i svoje školske drugarice. Jedan od tih pastela, portret bake Cecilije, tetka pokazuje Tomislavu Krizmanu koji je, uočivši njezinu natprosječnu nadarenost i za tu dob iznimnu tehničku vještinu, izjavio da tu darovitu djevojčicu odmah dovedu u njegovu privatnu slikarsku školu. Problem školarine rješava gospođa Stanković, čiju je kćer Anka portretirala. U četvrtom razredu srednje škole prekida se njeno redovno građansko školovanje, a nastavlja se stručno slikarsko obrazovanje.

Kod Tomislava Krizmana

Godine 1910. četrnaestogodišnja Anka Krizmanić postala je najmlađom polaznicom Krizmanove slikarske škole na Jelačićevom trgu br. 4. Unatoč još gotovo dječjoj dobi, slijedila je upute velikog učitelja ozbiljnošću odrasle osobe. Već na prvim satovima dobiva mnogo korisnih savjeta. Krizman je naročito inzistirao na točnom crtežu; zanemarujući dinamičnu notu, zahtijevao je formalnu točnost. Zahvaljujući tim uputama i silnoj upornosti, brzo je svladala zanatsku stranu crtačke tehnike. U stvari, to je bio temelj na kojemu je kasnije potpuno samostalno izgradila svoj cjelokupni likovni razvitak. Bez te crtačke sigurnosti ne bi tako suvereno vladala grafičkim tehnikama.

Prvi njezin drvorez „Portret sestre Jelke“, po čistoći duktusa i rasporedu masa iznenadio je i samog Krizmana. Bio je izlagan kasnije na brojnim izložbama, a izradila ga je ruka djevojčice. Kad se pak zasitila točnosti, bacila se na slobodnije crtanje. Krizman je na svoje učenike prenosio secesionističku stilizaciju i duh Klimta, što se izrazito očituje na njenim ranim bakrorezima i crtežima. Neumorno skicira portrete svojih kolega iz Krizmanove škole među kojima se izdvajaju Vjeru Bojničić, Vilka Gecana, Milivoja Uzelca i Dragu Iblera, s kojim će se kasnije u Dresdenu zbližiti. Svojoj najmlađoj učenici, četrnaestogodišnjoj Anki, Tomislav Krizman daje priznanje već na samom početku time što je dva njena crteža Portret tetke Anke Žigrović i Restauracija hotela Faakersee uvrstio na izložbu „Medulić“ u Umjetničkom paviljonu 1910. godine.

Dospjela je među vodeće slikare i kipare tog doba: Krizmana, Babića, Bukovca, Meštrovića, Kljakovića, Račkog, Rosandića, Medovića, Vidovića i drugih. Kasnije, 1911. i 1912. sudjeluje na izložbama „Slikarske škole Tomislava Krizmana“.

Dresden

Nakon trogodišnje Krizmanove škole nastavlja školovanje na K. u k. Kunstgewerbeschule u Dresdenu. Uz Krizmanovu pomoć dobiva stipendiju kraljevske zemaljske vlade, te u pratnji majke, koja već tada pobolijeva, dolazi u Dresden. Godinu dana kasnije za njima stiže i sestra Jelka radi daljnjeg stručnog obrazovanja.

Anka marljivo prolazi kroz sve odjele umjetnog obrta i primijenjene grafike, a profesore iznenađuje svojim ranije stečenim znanjem. Drvorez i bakrorez svladala je kod Krizmana, a ovdje se u tim tehnikama samo usavršavala. Potpuno nova tehnika, koju je Krizman izostavio, bila je litokreda, a u grafici - litografija. Litokredu prihvaća s oduševljenjem, otkrivši njene velike tonske raspone. Dugo će se još služiti litokredom jer će joj ona nadomještati slikarsku tehniku, osobito u pejzažu.

U izravnom kontaktu s prirodom profesorica Junge je upozorava na dinamičnost prirode, to je bilo mnogo bliže njenoj osjetljivosti, uzbudljivije od hladne i beživotne stilizacije. Te su poduke ostale za pravo jedino polazište njenog kasnijeg neposrednog pristupa u slikarstvu. U četiri godine školovanja naslikala je samo nekoliko ulja manjeg formata; portreta, figura i autoportreta.

U Dresdenu se za nju otvaraju novi svjetovi, a ona upija samo one valove duha vremena i epohe koji odgovaraju njenoj osjetljivosti. Neki su je doživljaji neposredno inspirirali. Sam grad sa svojim vedutama, parkovima, rijekom i mostovima pružao je obilje motiva i ona ih hvata u olovci, tušu, akvarelu i bakrorezu. Tamo je započela cikluse „plesačica“ i „ljubavnika“. Za prvi ciklus nadahnula ju je ponajprije Ana Pavlova. Anka ne propušta ni jedan njen nastup u teatru. Godine 1915. inspiriraju je plesovi Grete Wiesenthal, a 1917. upoznaje slavnu balerinu Gertrud Leistikow. S crtačkim priborom u ruci posjećuje njenu baletnu školu i pomno upija njena tumačenja – kako nastaje pokret. Druženje s G. Leistikow pomoglo joj je da se u crtežu sasvim oslobodi i postigne lepršavu lakoću baletnog pokreta. U Dresdenu se upoznala s nizom velikih imena umjetničkog svijeta. U zadnjim je godinama u susjednoj klasi s njom studirao Otto Dix, koji joj i kasnije, po povratku u Zagreb, piše s ratišta uzbudljiva pisma. Od naših je umjetnika u to vrijeme u Dresdenu studirao Drago Ibler, kojeg je još iz Zagreba dobro poznavala. Anka se s njim mnogo druži, upoznaje njegovu obitelj i 1915. radi njegov veliki portret. Tu također upoznaje i portretira našu proslavljenu opernu pjevačicu Anku Horvat, koja je nastupala u drezdenskoj operi s Tinom Patijerom.

Zbivanja Prvog svjetskog rata zahvatila su i život u njemačkim gradovima. Zadnju zimu u Dresdenu provela je s majkom i sestrom bez ogrjeva i hrane, iskusila glad i hladnoću. Dobivši napokon dozvolu za povratak, Anka se, s iznurenom i bolesnom majkom i sestrom, u srpnju 1917. godine vraća u Zagreb.

Do rata

Iz Dresdena donosi diplomu umjetno-obrtne škole i srebrnu medalju za najbolji rad u grafici - jedino priznanje što ga je u životu primila za svoje stvaralaštvo. Odmah se uključuje u likovnu kolotečinu Zagreba. Još je 1916. godine prvi put izlagala na izložbi „Proljetnog salona“, a sada postaje njegovim redovnim članom i neprekidno sudjeluje na svim manifestacijama udruženja. Te je godine na Salonu izlagala 20 listova "Mape drvoreza s plesovima" Gerturd Leistikow. Taj dah svježine nije ostavio ravnodušnim niti takvog kritičara kakav je bio Iso Kršnjavi, a nepobitno je oduševio Antuna Branka Šimića, kojeg je Anka veoma dobro poznavala. Šimić potom objavljuje nekoliko plesove u časopisu Vijavica, zajedno s poetski sročenim esejom koji joj je ujedno i najveći kompliment. Pokazuje izdavaču jednog modnog lista svoje inventivne modele za vlastiti album mode, što ih je radila još u Dresdenu. Izdavač prihvaća njen prijedlog i ona tri godine (do 1920.) radi drvoreze modnih kostima za Praktični modni list. Oko 1918. godine vraća se ranije toliko omiljenoj tehnici pastela. Nastavlja svoje cikluse plesačica i ljubavnika, posvećujući se ozbiljnije portretnom slikanju. Radi portrete A. B. Šimića i Dragutina Paulića, kao i niz simbolističkom notom obojenih kompozicija. U suradnji s Gretom Turković 1919. godine razvija ideju za lutkarsku predstavu Petrica Kerempuh, ali ideja nije ostvarena. Za tu svrhu inventivno skicira niz likova i figura u tušu i u akvarelu.

U nastavku radi seriju minijaturnih skica ljudskih tipova i karaktera, što je bio svojevrstan uvod u njene kasnije karikature. Iste godine izlaže na izložbi jugoslavenske umjetnosti u Parizu, a 1921. godine na međunarodnoj izložbi moderne umjetnosti u Ženevi. Godine 1921. udaje se za Dragutina (Dragu) Paulića, bankovnog činovnika i strastvenog planinara. Zajedno s njenim bratićem doktorom Brankom Gušićem otkrivao joj je ljepote naših planina i jezera. Iz tih su krstarenja, po tada još nedirnutoj prirodi, proizašli godinama opetovani i nikad do kraja iscrpljeni motivi Oštrca, Plešivice, Medvednice i samoborskog kraja.

Nakon vjenčanja, od 1921. do 1922. godine boravi duže vrijeme u Dubrovniku. Prvi doživljaj tog jedinstvenog grada toliko ju je impresionirao. U stvaralačkoj groznici nicale su vedute jedna za drugom. Najprije nastaju crteži litokredom velikog formata, a potom radi, 1921., malu mapu, a 1922. veliku mapu litografija pod naslovom Dubrovnik. Dio vremena provodi u ljetnikovcu Gundulić kod obitelji Kesterčanek u Gružu, gdje susreće Ivana Meštrovića koji je u to vrijeme gradio mauzolej u Cavtatu i posjećuje Olgu Kesterčanek, buduću suprugu. Impresionirana Meštrovićevom osobnošću na brzinu hvata dvije skice njegova izražajnog profila. Istodobno radi skicu za portret bračnog para Kesterčanek, Olginog brata i njegove supruge Zdenke. Druga čarolija prirode obuzima je na Plitvicama 1922. Čitavu kolekciju plitvičkih pejzaža u litokredi i pastelu izložila je na drugoj samostalnoj izložbi 1925. u Salonu Ullrich u Zagrebu.

Na internacionalnoj izložbi suvremene dekorativne umjetnosti u Parizu 1925. godine izložila je veliku zidnu tapiseriju Hrvatsko selo Šestine od rafije i špage koju je sama obojila a sestra Jelka ručno izvela, te garnituru namještaja za verandu. Izložak nije vraćen iz Pariza pa stoga kasnije, pedesetih godina (1952.), po istim nacrtima izrađuje drugu tapiseriju u špagi. U ljeto 1926. godine umire joj majka, godinama teški srčani bolesnik. Te 1926. godine, prelazi na pastele velikih formata. U kratkom razdoblju od samo dvije godine nastaje kolekcija portreta, pejzaža i figuralnih kompozicija čvrsta plastičnog oblikovanja u duhu tadašnjih dominantnih stilskih tendencija: Majka i sestra, Bračni par Kesterčanek, Anka Lovrenečić, Sljeme poslije kiše, Medvednica, Ljubavnici i dr. Na samostalnoj izložbi u Salonu Ullrich 1927. godine izložila je 27 pastela i 18 crteža. Sudjeluje na izložbi jugoslavenske grafike u Lavovu, II. internacionalnoj izložbi moderne umjetnosti u Firenci i VI. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Novom Sadu.

Godine 1927. dolazi prvi put na Mljet gdje u tišini otkriva posebne svjetove raskošnog zelenila, trulog lišća i vode, što ju je trajno zaokupilo. Dokle god joj je to zdravlje dopuštalo, navraćala je na taj idilični otok, među mještane koji su je od početka prigrlili. Godine 1928. priređuje izložbu na kojoj izlaže karikature - portrete prijatelja iz Planinarskog društva "Sljeme".

Oko 1929. godine surađuje s književnikom Miroslavom Fellerom. Radi skice i reklame za reklamni časopis Imago koji je Feller uređivao. Pred sam odlazak u Pariz rastaje se od muža. Posredstvom R. Warniera dobiva stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu gdje nadoknađuje ono što je u Dresdenu propustila. Boravak u europskoj prijestolnici umjetnosti od zime 1929. do ljeta 1930. godine značio je potpuno samostalno istraživanje zrele umjetnice.

Prihvaća stalno namještenje crtača na Medicinskom fakultetu u Institutu za anatomiju, kod profesora Perovića, na kojem su se mjestu desetčjećima smjenjivali naši istaknuti slikari, od Ivana Tabakovića. Zbog mukotrpnog rada i pomanjkanja slobodnog vremena osjetno se smanjuje njezino stvaranje. Angažirano prati umjetničke događaje, osobito glazbene i kazališne priredbe. Živeći sa sestrom kreće se u uskom krugu umjetnika i zanimljivih ličnosti, koje sve od reda portretira – Miroslav Feller, Dora Gušić, Đuro Puhovski, Marija Crnobori i dr. Skicira slavne glazbenike: Prokofjeva, Sachsa, Zauna, Janigra, Doru Gušić, Matza i dr. Radi ciklus duhovitih crteža na temu plesač dirigent.

Godine 1935. najveći dio vremena provodi s njemačkim slikarom Ludwigom Weninger, a to će se intimno prijateljstvo nastaviti za vrijeme rata u Karlovcu. Sudjeluje na izložbi pola vijeka hrvatske umjetnosti. U Gospiću i Splitu izlaže sa Sofijom Omčikus, a samostalno u dubrovačkoj Sponzi 1940. godine. Osmogodišnji rad na Medicinskom fakultetu prekida 1939. i prelazi na slobodnu profesionalnu djelatnost. Prvi rezultati ove reakcije su kolekcija pejzaža s otoka Mljeta iz 1939. i vedute Dubrovnika iz 1940. godine.

Ratne godine

Ratne godine provodi u Zagrebu. Posjećuje rođake kraj Ozlja, a duže vrijeme od 1943. do 1944. godine boravi u Karlovcu s Ludwigom Weningerom. Radi niz pejzaža s motivima Tuškanca i Sofijina puta, Jakčimove livade, zagrebačku Katedralu, krajobraze s Korane, Mrežnice, Ozlja i Karlovca; portretira Mariju Crnobori koja od 1940. godine stanuje s njom u Jurjevskoj br. l, Josipa Crnoborija, Zlatka Neumana, Anu Roje, Oskara Harmoša, Margaretu Debeljak, Doru Gušić, Zvonimira Ljevakovića, Branka Gavellu, Marijanu Radev - čitavu galeriju slavnih umjetnika. Od 1945. godine članicom je ULUH-a i redovito izlaže na kolektivnim izložbama do početka 1970-ih godina.

Do 1982.

Od veljače 1946. do 31. siječnja 1951. godine ponovo radi kao crtač na Medicinskom fakultetu u Institutu za biologiju. Izrađuje kompoziciju skulptura (glave iz papirmašea) Marionete za vlastiti teatar (1946.). Intenzivnije se posvećuje ciklusu folklornih motiva i plesova na što ju je potakla suradnja sa Zvonimirom Ljevakovićem, istaknutim stručnjakom za plesni folklor i dugogodišnjim voditeljem Lada. Radove plesnog folklora izložila je prvi put samostalno u Opatiji 1951. godine. Tom se temom, doduše, uzgred bavila od najranije mladosti. Sudjeluje na izložbama: Drvorez u boji, putujućoj izložbi 100 listova jugoslavenske grafike (1953.), izložbi Remek-djelo grafike i crteža do 1900. u Arbonu (1954.). U Zagrebu je 1953. godine održala dvije samostalne izložbe: Retrospektivu portreta i Izložbu karakternih studija i karikatura. Odlazi u mirovinu 1955. godine. U godinama što su uslijedile potpuno se posvetila stvaralačkom radu slikajući sve dok su joj snage dozvoljavale.

Ljeta i jeseni ponajčešće provodi na Mljetu, svom stalnom pribježištu, da bi zimi i u proljeća još dublje zaranjala u maglovite prostore i šumu svog voljenog Tuškanca, ili pak krstarila zagrebačkom okolicom.

Njezin se život, ranije toliko zahuktan, postupno usporavao. Uz svoju najvjerniju pratilju sestru Jelku, koja se sve do smrti 22. ožujka 1983. godine o njoj brižno starala, zadnje je decenije provela u sređivanju dokumentacije i svođenju vlastitih računa. Anka je još 1971. godine zaključila svoj Potpuni katalog radova rednim brojem 5.761; katalog u koji je od 1908. godine, upisala svaki svoj rad.

Tragičan kraj

Zbog količine slika, a i zbog napisa u novinama, kod Anke Krizmanić počinje od studenoga 1982. godine dolaziti Josip Kovačić. Ne zbog same Anke Krizmanić, nego zbog njenih umjetnički djela. Oprezna Ankina sestra Jelka nije dugo živjela, umrla je 22. ožujka 1983. godine, a Anka je od tada prepuštena na milost i nemilost čovjeka kojem je u interesu bilo dograbiti se Ankinih umjetničkih djela i knjiga o umjetnosti. Prvo od nje traži da ispriča osobnu povijest, a kada je sve ispričala traži da komentira pojedine slike – poput onih potpisane s imenom Ludwiga Weningera, a koje je Anka imala još od 1944. godine kod sebe. Kako je Weninger bio Nijemac, to je bilo neoprostivo za Anku da se družila s Nijemcem i to baš za vrijeme rata 1943. – 1944. u Karlovcu, što joj je Kovačić predbacivao.

Anka Krizmanić je od 1984. godine imala ozbiljne smetnje na psihološkom planu. Neuropsihijatar je utvrdio: da je smetena, vremenski dezorijentirana, te da nije u mogućnosti brinuti o sebi, svojim pravima i imovini. Postavljena dijagnoza je Arteriosklerosis gen. percipoe ceribri, Progredientna senilna demencija s jače naglašenim psihotičnim manifestacijama. Nakon nekoliko izložbi 19. srpnja 1986. godine Anka Krizmanić je na prijevaru vjenčana.^[1]^[2] sa 69 godina mlađim muškarcem Asmirom Kamberom^[3] iz Sanskog Mosta koji je radio u zagrebačkoj radnoj organizaciji "Sigurnost", a kumovi su bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić. To vjenčanje inicirao je Josip Kovačić. Asmir Kamber se useljava u jesen 1986. kod Anke Krizmanić u Jurjevsku 1. Od tog trenutka počinje pravi pakao za slikaricu. Zaključavana^[4] je, sprječavani su posjeti slikaričinih poznanika, nestaju slike, uklanja se telefon. Josipu Kovačiću i Zori Arany počinju prigovarati susjedi i prijatelji Anke Krizmanić – Marija Crnobori, Narcisa Neidhardt, Jelica Sarajlija, Ivica Petreković. No zaključavanja su i dalje nastavljana. U vrijeme najžešće kritike u javnosti za sudbinu nesretne slikarice - ona umire. Kovačić je već ranije krivotvorio oporuku, te se na taj način domogao cjelokupne likovne ostavštine Anke Krizmanić.

O njenom je radu hrvatska povjesničarka umjetnosti Ivanka Reberski napisala monografiju Anka Krizmanić (Zagreb, 1993.).^[5]

Izvori

↑ Vesna Mijović i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987., str. 46-47.
»... Očigledno je da je Josip Kovačić odigrao jednu od ključnih uloga u poznoj životnoj dobi čuvene umjetnice. Njegovom zaslugom, vjerojatno iz lakomosti koja je evidentna i u pokušajima da zavodi i druge ocvale dame, pa, kako se saznaje, i udovicu jednog od najvećih jugoslavenskih revolucionara, da bi se obmanom dočepao velikog bogatstva, došlo je i do vjenčanja Anke Krizmanić s Amirom Kamberom, rođenim 20. travnja 1965. godine, koji se prošlog ljeta legitimirao kao zakoniti suprug Anke Krizmanić. O tome postoje i službeni papiri prema kojima je brak registriran kod matičara u općini Dubrava pod rednim brojem 225 i oznakom 1986-08-/1-1/2233-86. Zapisano je također da su svjedoci na ovom tužnom najsvečanijem činu bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić koji kao ni mladenci nisu stanovali na području općine Dubrava. Treba dakle predstaviti prvog "kuma". To je Josip Kovačić, rođen 9. srpnja 1935. u Čakovcu, iz Radićeve 24, doktor znanosti, profesor hrvatske književnosti, invalidni umirovljenik, kolekcionar i ljubitelj lijepe umjetnosti, koji je, kažu službeni dokumenti, ušao u život Anke Krizmanić još u vrijeme dok je ona živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojom sestrom, a kasnije utjecao na način njezina ponašanja, a i vodio brigu o "organizaciji slikaričina života (priređivanje izložbi, zastupanje, prodaja i prezentacija)". Izgleda da u tom grmu i leži zec. Naime, posve su osnovane pretpostavke da je Kovačić iskoristio nemoć i psihofizičku nesposobnost ugledne umjetnice da se, ne usuđujući se da to učini sam, posredstvom znatno mlađeg Kambera, dočepa ostavštine slavne i relativno imućne slikarice... Smatram da je to nepošteno, jer A Krizmanić je uvjerena da se udala za Jožu Kovačića. Kad sam Asmiru Kamberu rekla da smatram da je to što je napravio ružno i nepošteno, on je odgovorio da su ga na to vjenčanje nagovorili Joža Kovačić i brat...«
↑ Dušan Miljuš, Vjenčanje u devedesetoj, Zagonetka oko nedavno umrle slikarice Anke Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.
»...Zbog očite razlike u godinama, pošto je mladoženja inzistirao da se brak zaključi prije zakonskog roka od 30 dana, Snježana Josipović je prije vjenčanja zatražila potvrdu o psihofizočkoj sposobnosti Anke Krizmanić za sklapanje braka. Dobila ju je dan prije vjenčanja s potpisom specijalista infektologa Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. U toj potvrdi (ako se uopće tako može nazvati) nije bilo navedeno na čiji se zahtjev i u koju svrhu izdaje. Oni koji se zanimaju za to vjenčanje pitaju nije li već tada obmanuta matičarka općine Dubrava.«
↑ Nevio Pintar, Jasim Fazlić, Željko Bukša, Lovci na starice (2), Stan za život i grob, Arena, 1. travnja 1989., str. 28.-29.
»...Objesio se Amir Kamber (24), mladić o kojem se puno govorilo i pisalo kad se prije tri godine oženio poznatom slikaricom Ankom Krizmanić, ženom od njega starijom punih 69 godina. Objesio se u rano subotnje jutro 11. ožujka, na grani u šumi nedaleko od restorana "Dubravkin put" u Tuškancu... Tragična smrt nesretnog mladića oživjela je polemike i interese koji su se javili nakon njegove ženidbe s Ankom Krizmanić, a pogotovo nakon slikaričine smrti u studenom 1987. godine. Naime, iza nje su ostale vrijedne slike i stanarsko pravo na 82 četvorna metra u Jurjevskoj ulici broj 1. S obzirom na nevjerojatnu razliku u godinama između nje i Asmira Kambera, sumnjalo se da je taj bizarni brak bio smišljena manipulacija senilnom staricom, dakle brak iz računa«
↑ Vesna Mijović i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987., str. 46-47.
»... Nešto kasnije, iste jeseni, pojavio se u stanu Anke Krizmanić neki mladić, koji je po kazivanju Zore Arany podstanar, ne plaća stan, ali čistit će i uređivati stan. Nije mi se činilo da je sve u najboljem redu, ali šutjela sam dok nisu počeli zaključavati jer je svakodnevno počela zapomagati i dozivati u pomoć. Znala je dozivati prolaznike s ulice i svi su se zgražali kad su čuli zbog čega viče. Zbog sebe i svoje djece, a i stida od susjeda i prolaznika, nekoliko sam puta prigovarala podstanaru i Zori Arany, ali oni su odgovarali da je to naredio Josip Kovačić i problem je i dalje isti. Anka Krizmanić sklopljenih ruku, moli prolaznike i moju djecu da idu susjedi po ključeve i govori da će se ubiti ako je ne otključaju. Poslije posjeta SUP-a i organa starateljstva nekoliko su je dana ostavljali slobodnu, a sada je ponovo zaključavaju...... Jelica Sarajlija je također konkretna: "Više od 25 godina poznajem slikaricu A. Krizmanić i sve do jeseni prošle godine, odnosno dok je nisu počeli zaključavati, znala je navratiti k meni da joj što objasnim ili učinim kakvu sitnu nabavku u gradu. Također mi je često telefonirala sve dok joj nisu uklonili telefon iz sobe...... Ljeti 1985. došla je k meni u stan i potužila se da se fizički i psihički vrlo slabo osjeća, da je već nekoliko dana vrlo uznemirena jer je ostala bez svojih najdražih slika "Drezdenske galerije", te da želi ići k liječniku, ali je nema tko odvesti. Telefonski sam se dogovorila s liječnicima u Kamenitoj i već drugi dan odvela A. Krizmanić na pregled doktoru Henču. Nakon pregleda pacijentice i razgovora s njom, doktor Henč me je obavijestio da će sljedećih dana A. Krizmanić posjetiti socijalna radnica i da bi bilo dobro da u to vrijeme tamo budem prisutna... Ali sutradan prije dolaska socijalne radnice nazvao me je drug Kovačić i na vrlo neugodan način prigovorio što se miješam u poslove u vezi sa slikaricom, koje on vrlo korektno obavlja, kao njezin staratelj. Tom prilikom mi je rekao da A. Krizmanić ima svog liječnika i da je ubuduće, iako me bude tražila, nikamo ne vodim, jer ona nije u stanju normalno rezonirati. Od tada sam počela rjeđe k njoj zalaziti......«
↑ Institut za povijest umjetnosti: Ivanka Reberski Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. studenoga 2013. (Wayback Machine), pristupljeno 10. srpnja 2015.

Literatura

Kara Z. Lj., Izložbe „Medulića“, Novosti, Zagreb, IV. 5. XI. 1910., br. 301, str. 3.
Matoš A. G., Povodom izložbe „Medulić“, Suvremenik, Zagreb, V, 1910., br. 11. str. 803-812.
Milčinović A., Izložba „Medulića“, Narodne novine, Zagreb, LXXVI, 6. XII.1910., br. 280.
Syndicus, Umjetnički separatizam povodom Medulićeve izložbe, Zvono, 3. XII. 1910., br. 24, str. 572.
Milčinović A., Umjetnička izložba, Savremenik, Zagreb, 1911., br. 7. str. 75, 141, 687.
Strajnić Kosta, O umjetničkom obrtu, Narodne novine, Zagreb, LXXVII, 22. XII.1911. br. 293-294, str. 3-4., XVII b
Umjetnička izložba Krizmanova, Narodne novine, Zagreb, LX, 16. XII. 1911, r. 289. str. 4.
L. I., Salon Ulrich, Savremenik, Zagreb, VII, 1912., br. 3, str. 270.
Krizmans graphische Ausstellung, Agramer Tagblatt, Zagreb, XXVII, 1. IV. 1912, br. 76, str. 2-4.
Milčinović A., Salon Ullrich, Suvremenik, Zagreb VII. 1912, br. 3. str. 270
Mitrinović Dimitrije „Prometna umjetnost“, povodom Četvrte jugoslovenske umetničke izložbe, Savremenik, Zagreb, VII. 1912, br. 3. st r. 668 .
Milčinović Andrija, Izložba umjetničkog obrta, Narodne novine, Zagreb, LXXVIII, 27. XII. 1912., br. 299, str. 1-2.
Kveder Zofka, Krizmanova izložba, Suvremenik, Zagreb, VIII. 1913, br. 2, str. 106., .
Krklec Gustav, Dojmovi iz „Proljetnoga salana“, Narodne novine, Zagreb, III, 4. IV. 1916., br. 75. str. 3-4.
Kršnjavi Iso, Hrvatski Proljetni salon, Narodne novine, Zagreb, 8. IV.1916, br. 79,
Nehajev Milutin, Kroatischer Kunstfruhllnq, Agramer Tagblatt, Zagreb, XXXI, 15. IV.1916. br. 104, str. 2-4.
Lunaček Vladimir, Hrvatski Proljetni salon, Obzor, Zagreb, L1X, 26. III. 1916, br. 85, str. 2.
Otvorenje Proljetnog salona, Obzor, Zagreb. 26. III. 1916, br. 85,
Kršnjavi Iso, Epilog k jesenskoj izložbi „Proljetnog salona“ u Ullrichovu salonu, Narodne novine, Zagreb, 11. XII. 1917. br. 283, str. 1- 2.
K. F., Moderna umjetnost i Proljetni salon, Narodne novine, Zagreb, 28. XI. 1917, br. 273.
Šimić Antun Branko, Proljetni salon, Grafika, plastika, predavanja, Anka Krizmanićeva, Vijavica, Zagreb, I. 1917-1918, br. 1, str. 1-5.

Krklec, Gustav, Beleške s umetničke izložbe na Rijeci, Glas Srba, Hrvata i Slovenaca. Zagreb, 18. VI. 1918, br. 120, str. 2.
Strajnić, Kosta, Studije, Zagreb, 1918, str. 144-145.
Lunaček, Vladimir, VII. izložba Proljetnog salona, Obzor, Zagreb, 31. XII. 1919, br. 307, str. 3.
S-s., Moderne Kunst im kroatischen Fruhlinqso lon. Agramer Tagblatt, Zagreb, 24. XII. 1919, br. 339, str. 1-2.
Lunaček Vladimir, Iz umjetničkog svijeta, Deveta izložba Proljetnog salona, Obzor, Zagreb, 31. X. 1920, br. 276,
P. K., IX. izložba Proljetnog salona, Riječ, Zagreb, 27. X. 1920, br. 219, str. 2-3.
R. L., VII. izložba Proljetnog salona, Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb, II, 1920, br. 2, str. 2-3.
S- s., Zwölf Ausstellung, Agramer Tagblatt, Zagreb, XXIII, 1920, br. 213, str. 1- 3.
Križanić, Petar, XII. izložba Proljetnog salona, Kritika, Zagreb, II, 1921, sv. 11-12, XI-XII, str. 445-446.
Nehajev Milutin, Umjetničke izložbe, Proljetni salon, Jutarnji list, Zagreb, 12. X. 1921., str. 6.
B., XVII. izložba Proljetnog salona, Vijenac, Zagreb, l, 1923, knj. II, str. 30-32.
Milčinović Andrija, XVII. izložba Proljetnog salona u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Slobodna tribuna, Zagreb, III, 9. VI. 1923, br. 486, str. 3-4.
Milčinović Andrija, XVII. izložba Proljetnog salona u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Vijenac, Zagreb, II, 1923, br. 1.
Nehajev Milutin, Književnost i umjetnost, Izložba Proljetnog salona, Jutarnji list, Zagreb, XII, 8. VII. 1923, br. 4109, str. 7.
D. Dr. F., XIX. Ausstellung des „Proljetni salon“ (Fruhjohrssclon), Zagreber Tagblatt, Zagreb, 1924, br. 126, str. 5.
Lunaček Vladimir, Devetnaesta izložba Proljetnog salona, Obzor, Zagreb, LXV, 29. V. 1924, br. 144, str. 1.
B. R., Izložba Proljetnog salona, Nova severna pošta, Subotica, III, 22. I. 1925, br. 409, str. 3.
Deak Franjo, Ausstellung Anka Krizmanić-Paulić, Morgenblatt, Zagreb, XLII, 1927, br. 49, str. 6.
Feller Vladimir, Kolektivna izložba gospođe Anke Krizmanić-Paulić, Vijenac, Zagreb, V, 1. III. 1927, br. 5, str. 123-124.
Kasanin Milan, Šesta jugoslovenska umetnička izložba, Srpski književni glasnik, Beograd, 1927, knj. XXI, str. 532 .
Krenedić Kazimir, Izložba Anke Krizmanić, Novosti, Zagreb, XXI, 1927, br. 47, str. 7.
Milčinović Andrija - iličin - Anka Krizmanić-Paulić, Riječ, Zagreb, XXIII, 17. II. 1927, br. 39, str. 8.
Milčinović Andrija, Kolektivna izložba Anke Krizmanić-Paulić, Jutarnji list, Zagreb, XVI, 1927, br. 5402, str. 11.
Rac Stanko, XXV. izložba Proljetnog salona, Vijenac, Zagreb, VII, 1927, sv. 7-8, str. 194-195.
Schroeder Artur, (Predgovor u katalogu izložbe:) Grafika Yugoslavianska, Lwow, 1927.
Kolektivna izložba Anke Krizmanić, Vijenac, Zagreb, V, 1927, knj. VII, br. 6.
Izložba gospođe Anke Krizmanić Paulićeve, Hrvatska prosvjeta, Zagreb, XIV, 25. II. 1927, br. 3,
Crteži Anke Krizmanić-Paulić, Novosti, Zagreb, 16. II. 1927, br. 27,
Kolektivna izložba Anke Krizmanić, Vijenac, Zagreb, V, 1927, br. 6.
Cvetišić Vjekoslav, Izložba karikatura Anke Krizmanić-Paulić, Jutarnji list, Zagreb XVII, 1928, br. 5745, str. 8.
Deak Franjo, Karikaturausstellung Anka Krizmanić-Paulić, Morgenblatt, Zagreb, XLIII, 1928, br. 38, str. 6.
Feller Vladimir, Izložba karikatura Anke Krizmanić-Paulić, Obzor, Zagreb, LXIX, 1928, br. 39. str. 3.
Knoll P., Das wesendes Karikatur, Eine Führung durch die Ausstellung Anka Krizmanić-Paulić, Morgenblatt, 43, 14. II. 1928, br. 45,
Milčinović Andrija, Dvije umjetničke izložbe, Slobodna tribuna, Zagreb, VIII, 1928, br. 751, str. 4
Miše Jeronim, Slikarske izložbe, Književnik, Zagreb, 1928, br. 2, str. 64-65.
M., Izložba karikatura Anke Krizmanić-Paulić, Riječ, Zagreb, 9. II. 1928, br. 32,
Pandaković A., Izložba karikatura Anke Krizmanić-Paulić, Svijet, Zagreb, III, 1928, br. 7, str. 152.
Warnier Raymond, Une artiste croate: Anka Krizmanitch, L'Europeo Centrale, Prague, 2, 10. III. 1928, br. 23,
Izložba karikatura Anke Krizmanić-Paulić, Novosti, Zagreb, 8. II. 1928, br. 36,
Babić Ljubo, Hrvatski slikari od impresionizma do danas, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1929, knj. X, str. 188.
Artistiki Chorwackie, Kobieta wspolczesna, Warszawa, III, 3. III. 1929, br. 9, str. 9-10.
Bousquet Chouchette, Expositianes des Femmes Peintres et Sculpteurs de l'Ecole Froncclso des Illustrateurs du Livre et Salon d'Automne, Anka Krizmanić, Revue du Vrai et du Beau, Paris, 1930, br. 145, str. 8-11.
M. K., Pola vijeka hrvatske umjetnosti, Grafika - žene slikari, Novosti, Zagreb, XXXIII, 1939, br. 4, str. 9.
Đ. S., Uspjela izložba zagrebačke slikarice, Jugoslavenski list, Sarajevo, 19. V. 1940. br.117, str. 9.
Kovačević Branko, Povodom izložbe gospođe Anke Krizmanić i gospođe Sofije Omčikus, Hrvatski glasnik, Split, III, 6. IV. 1940, br. 81, str. 12.
X. Y., Slikarica Anka Krizmanić na svojoj kolektivnoj izložbi u Dubrovniku, Hrvatski glasnik, Split, 21. V. 1940, br. 118, str. 5.
Uspjeh umjetničke izložbe u Gospiću, Lička sloga, Gospić, VII, 29. II. 1940, br. 4, str. 3.
Izložba dviju slikarica, Večeras se u Salonu Galić otvara zajednička izložba zagrebačkih slikarica Anke Krizmanić i Sofije Omčikus, Novo doba, Split, XXIII, 2. IV. 1940, br. 77, str. 7.
Izložba gospođa Krizmanić i Omčikus u Salonu Galić, Hrvatski glasnik, Split, III, 3. IV. 1940, br. 78.
Izložba gospođa Krizmanić i Omčikus, Uspjela priredba dviju zagrebačkih slikarica kod Galića, Novo doba, Split, XXIII, 4. IV. 1940, br. 79, str. 8.
Kolektivna izložba slikarskih radova hrvatske slikarice gospođe Anke Krizmanić u Sponzi, Dubrava, Dubrovnik, 11. V. 1940, str. 2.
U Dubrovniku je jučer otvorena slikarska izložba gospođe Anke Krizmanić, Hrvatski glasnik, Split, 14. V. 1940, str. 7.
Munk, Zdenka, Zapisi s izložbe Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, Vjesnik, Zagreb, 1947, 1. J.
Kauzlarić Zlatko, Dojmovi s treće izložbe Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, Studentski list, Zagreb, IV, 1948, br. l, str. 5.
R.P., Dojmovi s prve pokretne izložbe ULUH-a, Narodni list, Zagreb, 1. VII. 1950.
Izložba Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske, Žena u borbi, Zagreb, IX, 1951., br. 2.
Gamulin Grgo, Slučajni susreti, Vjesnik, Zagreb, 18. XI. 1951.
Kauzlarić Zlatko, Slike i gledaoci, Uz izložbu „Slika, kipova i grafike“ u Salonu ULUH, Studentski list, Zagreb, 1951.

Izložba ULUH-a, Ilustrirani vjesnik, Zagreb, 1. I. 1951,
J. D. PERC, ALEKSANDAR, Izložba primorskih motiva u Opatiji, Književne novine, Zagreb, 1952, 14.
Izložbe u pokrajini, Jedna značajna inicijativa, Vjesnik, Zagreb, 11. XI. 1952.
Likovna izložba za zagrebačke radne kolektive, Narodni list, Zagreb, 7. III. 1953.
Feller Miroslav, Portreti Anke Krizmanić, Slikarica ljudskih lica, Mladost puna obećanja život pun neuspjeha, Vjesnik u srijedu, Zagreb. 24. VI. 1953.
Frković Tatjana, Što nam govori izložba Anke Krizmanić? Žena u borbi, Zagreb. IX. 1953., br. 7.
Popovicki Nataša, Čovjek u djelu Anke Krizmanić, Narodni list, Zagreb, 20. V. 1953.
Stančic Miljenko, Izložba A. Krizmanić, Vjesnik, Zagreb. 17. V. 1953.
Izložba A. Krizmanić, Naprijed, Zagreb, 22. V. 1953.
Vereš Saša, Jedna slika Anke Krizmanić, Pred portretom A. B. Šimića, Umjetnost i kritika, Beograd, II. 1954, br. 5.
Izložbe u Zagrebu, Naprijed, Zagreb, 22. V. 1953.
Izložba Anke Krizmanić, Arhitektura, Zagreb. 1953. br. 2.
K. M., Festival saveznog značaja, Ne samo Zagreb i Beograd, nego i ostali naši kulturni centri dali su Dubrovačkim ljetnim igrama važne doprinose, Narodni list. Zagreb, 17. VIII. 1954.
K. M., Izložba Anke Krizmanić, Vjesnik, Zagreb, 9. VIII. 1954.
M., Uspjeh jugoslavenske grafike, Vjesnik, Zagreb, 15. VI. 1954.
Izložba zagrebačke umjetnice, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, 16. VII. 1954. br. 3.
Izložba grafike, Arbon, Švicarska, Čovjek i prostor, Zagreb, I. 15. IX. 1954.
Predgovor u katalogu izložbe: „Meisterwerke der Graphik und Zeichnung seit 1.900“, Jugoslawien, Arbon, 1954.
Gagro Božidar, Slikarstvo Proljetnog salona 1916-1928., Život umjetnosti, Zagreb, 1966., sv. 2. str. 54.
Gagro Božidar, Hrvatska grafika u prvoj polovini XX stoljeća, (U katalogu izložbe:) „Jugoslovenska grafika 1900-1950“, Beograd, Muzej savremene umetnosti,1978.
Matić-Panić Radmila, Bibliografije i literatura o umjetnicima, (U katalogu izložbe :) „Juqoslovensko grafika 1900-1950“.,Beograd. Muzej savremene umetnosti, 1978. str. 252.
Maleković Vladimir, Katalog izložbe: „Ekspresionizom hrvatsko slikorstvo“, Zagreb, Umjetnički paviljon, 1980.
Vereš Saša, Ilirski trg, (Anka Krizmanić - dragulj u sjeni), Vjesnik, Zagreb, 20. IV. 1980.
Baricević Marina, Žene - likovne umjetnice, Žena, Zagreb. 1985., br. 43 (5-6). str. 67.
Burić Vlado, Stare dobre slikarice, Svijet, Zagreb, 29. III. 1985. str. 30.
Cvetkova Elena, Kako žene crtaju, Večernji list, Zagreb, 28. II. 1985., str. 9.
Cvetkova Elena, Novi pogled na baštinu, Koliko vrijede „likovne dame“, Večernji list, Zagreb, 9. i 10. III. 1985, str. 11.
Depolo Josip, Anka Krizmanić - nervozni doživljaj svijeta. OKO, Zagreb, 4. VII. 1985.
Jakšic B., Žene od kista, Požeški list, Slavonski Brod. 31. X. 1985. str. 5.
Kusik Vlastimir, Crteži Anke Krizmanić, Glas Slavonije. Osijek, 15. VIII. 1985.
Kusin Vesna, Žene u hrvatskom slikarstvu, Vjesnik, Zagreb, 20. IV. 1985. str. 9.
Mišković Đorđe, Izložba Anke Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 12. VI. 1985.
Peić Matko, Predgovor u katalogu izložbe: „Sjevernohrvotske slikarice rođene u drugoj polovini XIX. stoljeća“, Čakovec, Muzej Međimurja, 1985.
Peić Matko, Umjetnost je jedna, Svijet, Zagreb, 29. III. 1985, str. 30-31.
Reberski Ivanka, Stoljeće uz paletu, Uz izložbu „Scenski motivi u opusu Anke Krizmanić“ u Zagrebu, Vjesnik, Zagreb, 29. I. 1985.
Reberski Ivanka, Predgovor u kata logu izložbe: „Anka Krizmanić, crteži-litokrede 1913-1944.“, Zagreb, Galerija Ullrich, 1985.
Ungaro Draga, Nestori kulture, Ruka više ne sluša, Vjesnik (Sedam dana), 19. VII. 1985,
Vitez Dragica, Scenski motivi Anke Krizmanić, Međimurje, Čakovec, 15. III. 1985.
Crteži Anke Krizmanić, Vjesnik, Zagreb, 12. VI. 1985.
Majstor litokrede, Vjesnik, Zagreb, 19. VI. 1985, str. 9.
Ples i scena, Vjesnik, Zagreb, 20. III. 1985.
Domić Ljiljana, Naše akcije, Traže se slike Anke Krizmanić, Vjesnik, Zagreb, Panorama subotom, 14. VI. 1986.
Domić Ljiljana, Naše akcije, Slike nađene, gdje su karikature? Vjesnik, Panorama subotom, Zagreb, 5. VII. 1986. str. 8.
Domić Ljiljana, Anka Krizmanić, Vjesnik, Vjesnikov petak, 27. VI. 1986.
Došen Alida, Estate culturale fiumana: ce n'e per tutti, La voce del'popolo, Rijeka, 25. VI. 1986.
Gambar Miščević Vera, Predgovor u katalogu izložbe: „Plesno-scenski motivi u opusu slikarice Anke Krizmanić“, Rijeka, Centar za kulturu, 1986.
Leković Koraljka, Arrivano a passo di danza i disegni di Anka Krizmanić, La voce del'popolo, Rijeka, 2. VII. 1986.
Maroević Tonko, Kolo života, „Folklorni motivi Anke Krlzrnonić“, Etnografski muzej u Zagrebu, Danas, Zagreb, 1. IV. 1986., br. 215, str. 42.

Mifka-Profozić Nađa, Novi izložbeni prostor, Prva u nizu izložaba - Crteži Anke Krizmanić, Novi list, Rijeka, 8. VI. 1986.
M. R., Etnografski muzej u Zagrebu „Folklorn i motivi Anke Krizmanić, Vjesnik, Zagreb, 7. III. 1986., (III. izdanje), str. 14.
Radauš Ribarić Jelka, Predgovor u katalogu izložbe: „Folklorn i motiv i u opusu slikarice Anke Krizmcnić“, Zagreb, Etnografski muzej, 1986.

Sp. N., Sedam desetljeća rada (Anka Krizmanić u Etnografskom muzeju), Večernji list, 7. III. 1986., str. 20.

Pokopana slikarica i grafičarka Anka Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.,
Gamulin Grgo, Anka Krizmanić u: „Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća“, Svezak prvi, Zagreb, Naprijed, 19, str. 263-270.
Jendrić D., Umrla slikarica i grafičarka Anka Krizmanić Opus kao zagonetka, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.
Mijović Vesna i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987., str. 46-47.
Kusin Vesna, In memoriam Anki Krizmanić, Slikarica intimizma, Vjesnik, Panorama subotom, Zagreb, 4. studenoga 1987.
Miljuš Dušan, Vjenčanje u devedesetoj, Zagonetka oko nedavno umrle slikarice Anke Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.
Mijović Vesna i Miodrag Đurić, Zaplet poslije smrti, Arena, 11. studenoga 1987., str. 22-23.
Kusin Vesna, Kome pljuska zbog Anke Krizmanić, Vjesnik, Zagreb, 14. studenoga 1987.
Mijović Vesna i Miodrag Đurić, Slike poklonjene gradu, Arena, 18. studenoga 1987., str. 50-51.
Matejčić Radmila, Anka Krizmanić - nepoznati crteži i akvareli, Predgovor u katalogu izložbe, Zagreb, Atelje „Libuša“, 1987.
Matejčić Radmila, Nepoznata Anka Krizmanić, Uz crteže i akvarele u Ateljeu – „Libuša“ u Zagrebu, Večernji list, 1987. 7. studenoga

Miljuš Dušan, Slučaj Anke Krizmanić, Za koga radi vrijeme, Večernji list, 28., 29., 30. studenoga i 1. prosinca 1987., Zagreb
Jendrić D., In memoriam Anka Krizmanić OKO Zagreb, 17. prosinca 1987.
Pintar Nevio, Fazlić Jasim, Bukša Željko,Lovci na starice (2), Stan za život i grob, Arena, 1. travnja 1989., str. 28-29.
Reberski Ivanka, Prilog valorizaciji slikarstva Anke Krizmanić, Život umjetnosti, Zagreb, sv. 45-46. 1989., str. 71-79.
Reberski Ivanka, Anka Krizmanić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1993.

[1] Vesna Mijović i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987., str. 46-47.
»... Očigledno je da je Josip Kovačić odigrao jednu od ključnih uloga u poznoj životnoj dobi čuvene umjetnice. Njegovom zaslugom, vjerojatno iz lakomosti koja je evidentna i u pokušajima da zavodi i druge ocvale dame, pa, kako se saznaje, i udovicu jednog od najvećih jugoslavenskih revolucionara, da bi se obmanom dočepao velikog bogatstva, došlo je i do vjenčanja Anke Krizmanić s Amirom Kamberom, rođenim 20. travnja 1965. godine, koji se prošlog ljeta legitimirao kao zakoniti suprug Anke Krizmanić. O tome postoje i službeni papiri prema kojima je brak registriran kod matičara u općini Dubrava pod rednim brojem 225 i oznakom 1986-08-/1-1/2233-86. Zapisano je također da su svjedoci na ovom tužnom najsvečanijem činu bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić koji kao ni mladenci nisu stanovali na području općine Dubrava. Treba dakle predstaviti prvog "kuma". To je Josip Kovačić, rođen 9. srpnja 1935. u Čakovcu, iz Radićeve 24, doktor znanosti, profesor hrvatske književnosti, invalidni umirovljenik, kolekcionar i ljubitelj lijepe umjetnosti, koji je, kažu službeni dokumenti, ušao u život Anke Krizmanić još u vrijeme dok je ona živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojom sestrom, a kasnije utjecao na način njezina ponašanja, a i vodio brigu o "organizaciji slikaričina života (priređivanje izložbi, zastupanje, prodaja i prezentacija)". Izgleda da u tom grmu i leži zec. Naime, posve su osnovane pretpostavke da je Kovačić iskoristio nemoć i psihofizičku nesposobnost ugledne umjetnice da se, ne usuđujući se da to učini sam, posredstvom znatno mlađeg Kambera, dočepa ostavštine slavne i relativno imućne slikarice... Smatram da je to nepošteno, jer A Krizmanić je uvjerena da se udala za Jožu Kovačića. Kad sam Asmiru Kamberu rekla da smatram da je to što je napravio ružno i nepošteno, on je odgovorio da su ga na to vjenčanje nagovorili Joža Kovačić i brat...«

[2] Dušan Miljuš, Vjenčanje u devedesetoj, Zagonetka oko nedavno umrle slikarice Anke Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.
»...Zbog očite razlike u godinama, pošto je mladoženja inzistirao da se brak zaključi prije zakonskog roka od 30 dana, Snježana Josipović je prije vjenčanja zatražila potvrdu o psihofizočkoj sposobnosti Anke Krizmanić za sklapanje braka. Dobila ju je dan prije vjenčanja s potpisom specijalista infektologa Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. U toj potvrdi (ako se uopće tako može nazvati) nije bilo navedeno na čiji se zahtjev i u koju svrhu izdaje. Oni koji se zanimaju za to vjenčanje pitaju nije li već tada obmanuta matičarka općine Dubrava.«

[3] Nevio Pintar, Jasim Fazlić, Željko Bukša, Lovci na starice (2), Stan za život i grob, Arena, 1. travnja 1989., str. 28.-29.
»...Objesio se Amir Kamber (24), mladić o kojem se puno govorilo i pisalo kad se prije tri godine oženio poznatom slikaricom Ankom Krizmanić, ženom od njega starijom punih 69 godina. Objesio se u rano subotnje jutro 11. ožujka, na grani u šumi nedaleko od restorana "Dubravkin put" u Tuškancu... Tragična smrt nesretnog mladića oživjela je polemike i interese koji su se javili nakon njegove ženidbe s Ankom Krizmanić, a pogotovo nakon slikaričine smrti u studenom 1987. godine. Naime, iza nje su ostale vrijedne slike i stanarsko pravo na 82 četvorna metra u Jurjevskoj ulici broj 1. S obzirom na nevjerojatnu razliku u godinama između nje i Asmira Kambera, sumnjalo se da je taj bizarni brak bio smišljena manipulacija senilnom staricom, dakle brak iz računa«

[4] Vesna Mijović i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987., str. 46-47.
»... Nešto kasnije, iste jeseni, pojavio se u stanu Anke Krizmanić neki mladić, koji je po kazivanju Zore Arany podstanar, ne plaća stan, ali čistit će i uređivati stan. Nije mi se činilo da je sve u najboljem redu, ali šutjela sam dok nisu počeli zaključavati jer je svakodnevno počela zapomagati i dozivati u pomoć. Znala je dozivati prolaznike s ulice i svi su se zgražali kad su čuli zbog čega viče. Zbog sebe i svoje djece, a i stida od susjeda i prolaznika, nekoliko sam puta prigovarala podstanaru i Zori Arany, ali oni su odgovarali da je to naredio Josip Kovačić i problem je i dalje isti. Anka Krizmanić sklopljenih ruku, moli prolaznike i moju djecu da idu susjedi po ključeve i govori da će se ubiti ako je ne otključaju. Poslije posjeta SUP-a i organa starateljstva nekoliko su je dana ostavljali slobodnu, a sada je ponovo zaključavaju...... Jelica Sarajlija je također konkretna: "Više od 25 godina poznajem slikaricu A. Krizmanić i sve do jeseni prošle godine, odnosno dok je nisu počeli zaključavati, znala je navratiti k meni da joj što objasnim ili učinim kakvu sitnu nabavku u gradu. Također mi je često telefonirala sve dok joj nisu uklonili telefon iz sobe...... Ljeti 1985. došla je k meni u stan i potužila se da se fizički i psihički vrlo slabo osjeća, da je već nekoliko dana vrlo uznemirena jer je ostala bez svojih najdražih slika "Drezdenske galerije", te da želi ići k liječniku, ali je nema tko odvesti. Telefonski sam se dogovorila s liječnicima u Kamenitoj i već drugi dan odvela A. Krizmanić na pregled doktoru Henču. Nakon pregleda pacijentice i razgovora s njom, doktor Henč me je obavijestio da će sljedećih dana A. Krizmanić posjetiti socijalna radnica i da bi bilo dobro da u to vrijeme tamo budem prisutna... Ali sutradan prije dolaska socijalne radnice nazvao me je drug Kovačić i na vrlo neugodan način prigovorio što se miješam u poslove u vezi sa slikaricom, koje on vrlo korektno obavlja, kao njezin staratelj. Tom prilikom mi je rekao da A. Krizmanić ima svog liječnika i da je ubuduće, iako me bude tražila, nikamo ne vodim, jer ona nije u stanju normalno rezonirati. Od tada sam počela rjeđe k njoj zalaziti......«

[5] Institut za povijest umjetnosti: Ivanka Reberski Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. studenoga 2013. (Wayback Machine), pristupljeno 10. srpnja 2015.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]