Prijeđi na sadržaj

Ivan Meštrović

Ovo je izdvojeni članak – kolovoz 2016. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija
Ovo je glavno značenje pojma Ivan Meštrović. Za druga značenja pogledajte Ivan Meštrović (poduzetnik).

Ivan Meštrović
secesija, moderna
Ivan Meštrović
Ivan Meštrović
Rođenje 15. kolovoza 1883.
Vrpolje, Hrvatska
Smrt 16. siječnja 1962.
South Bend, Indiana, SAD
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti kiparstvo – slikarstvo – arhitektura – mehanika
Praksa Split, Zagreb, Beč, Pariz, London
Utjecao Frane Cota, Joza Turkalj, Frano Kršinić[1] i Ivo Lozica
Poznata djela Zdenac života
Pobjednik
Grgur Ninski
Povijest Hrvata
Job
Portal o životopisima

Ivan Meštrović (Vrpolje, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.

Bio je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture i svojedobno vodeća ličnost umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara Augustea Rodina, Antoinea Bourdellea i Aristidea Maillola.[1][2] Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao u Italiju i zatim 1943. godine u Švicarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu.[1]

Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905.; Izvor života, 1907.; Sjećanje, 1908.): neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života iz 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912.), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908. – 1910.). Pred Prvi svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica: u tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić u Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti.[1]

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.[1]

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).[1]

Godine 1952. godine poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.[1]

U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.[2]

Životopis

[uredi | uredi kôd]
Obiteljska kuća Ivana Meštrovića u Otavicama

Ivan Meštrović stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe. Rođen je u seoskoj katoličkoj obitelji, a njegova religioznost oblikovala se pod utjecajem pučke religioznosti, Biblije i kasnog Tolstoja. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce.

Sa šesnaest godina, majstor Pavao Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački jezik i prilagoditi se novoj sredini, ali je unatoč brojnim problemima završio studij.

Zdenac života (iz 1905. godine; spomenik postavljen 1912. godine na Trgu Republike Hrvatske ispred HNK u Zagrebu)

Svoju prvu izložbu priredio je 1905. godine u Beču sa skupinom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Nouveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Godine 1907. izradio je alegorijski Reljef na palači Poppović. To je prva Meštrovićeva javna plastika. Izradio ju je po narudžbi od trgovca Poppovića, koji je bio vlasnik i naručitelj građevine, a bio je trgovac bojama i žitom. Meštrović je na reljefu predstavio sve te segmente njegove trgovine. Reljef na palači Poppović jedino je Meštrovićevo sačuvano djelo u bojanoj keramici.[3]

Ostavivši u svojem bečkom atelieru Tomu Rosandića kojeg je još 1900. godine upoznao u Bilinićevoj splitskoj radionici, Meštrović 1908. godine seli se u Pariz gdje iznajmljuje studio na Montparnassu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.[4] Skulpture napravljene u tom razdoblju, donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim,[4] gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobiva prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.

Prvi svjetski rat

[uredi | uredi kôd]

Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova, te se s ocem i suprugom Ružom brodom vratio u Split ali već je na brodu imao osjećaj da ga prate.[5] Nakon povratka u Split prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite te je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona, desetak dana prije izbijanja rata.[5] Tijekom Prvoga svjetskog rata, putovao je kako bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priredio je samostalnu izložbu (One-man-show) u Albert i Victoria muzeju u Londonu gdje se do tada nije nikada dogodio sličan događaj jednome živućem umjetniku.[4]

Jugoslavenski odbor

[uredi | uredi kôd]

Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskoga odbora.[5] Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme, a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao kako je jedino rješenje za oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.[5]

Spomenik Grgura Ninskog u Splitu (1929.)

Nakon Prvoga svjetskog rata

[uredi | uredi kôd]

Nakon Prvoga svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se civilno vjenčao u Čakovcu 17. listopada 1928. godine.[6] Imali su četvero djece – Martu (1924. – 1949.), koja je rođena u Beču i Tvrtka (1925. – 1961.), Mariju (1927. – 2023.) i Matu (1930.), koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. godine. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina na Mejama u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu, te nastavio s pravljenjem velikoga broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanja po čitavome svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine.

Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.

Drugi svjetski rat

[uredi | uredi kôd]

Tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog njegovoga antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj (kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlinu tridesetih), ustaše su ga zatvorile na tri i pol mjeseca (osudivši ga na smrt). Meštrović je iz zatvora pušten 13. siječnja 1942. godine a nakon toga bio je i u kućnome pritvoru do 12. ožujka iste godine.[7] Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu u lipnju 1942. godine, zatim opet odlazi u Rim gdje je stigao 25. lipnja (tu mu se je za Božić iste godine pridružila obitelj, supruga Olga i djeca Tvrtko, Mate i Marija dok je kćer Marta ostala sa svojim suprugom Vanjom Šrepelom u Hrvatskoj), a potom u Švicarsku u ljeto 1943. godine. U Švicarskoj živjeli su prvotno u Gstaadu te u Lausannei i potom u Ženevi.[8] Cijela njegova obitelj nije se uspjela izvući pred naletima rata – njegova prva žena Ruža Klein umrla je 1942. godine u Zagrebu. Njegovoga 86-godišnjega strica Iliju Meštrovića četnici su u Otavicama živa bacili u zapaljenu kuću.[9]

Nakon Drugoga svjetskog rata

[uredi | uredi kôd]
Spomenik Marku Maruliću u Splitu (1925.)

Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije su mu brata Petra zatvorile komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Američke Države. Na put je zajedno sa suprugom i sinom Matom iz Europe krenuo 27. prosinca 1946. godine, a u SAD je došao u 13. siječnja 1947. godine.[10] Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju (uključujući i spomenik Petra II. Petrovića Njegoša), a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo[4] koje je mogao dobiti već dvije godine ranije, ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti.[11] U rujnu 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.[11]

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine. U Zagreb je stigao vlakom 3. srpnja 1959. godine, navečer.[12] Sutradan je, 4. srpnja, na blagdan američke nezavisnosti, nazočio primanju kod američkoga generalnog konzula u Zagrebu, Douglasa Martina.[13] Dana 11. srpnja 1959. godine posjetio je u Krašiću Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenoga zbog tobožnjih veza s ustašama, a na Brijune je na poziv Josipa Broza Tita stigao 25. srpnja iste godine i tamo se zadržao osam dana, te s njim imao tri razgovora.[14]

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949. godine, u 24. godini, a njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu ubio se 23. rujna 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Napravio je Autoportret, uplakanoga oca, Staroga oca tužnoga zbog smrti sina, Otac se oprašta od sina u zagrljaju i Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri.[15] Neposredno pred smrt napravio je skulpturu Pietà.[15]

Dana 16. siječnja 1962. godine, nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka, Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života, u gradu South Bendu, u državi Indijani (SAD). Pokopan je 24. siječnja 1962. godine u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, u mauzoleju obitelji Meštrović.[16]

Djelo

[uredi | uredi kôd]

Po Meštroviću misterij ljubavi odgonetka je misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost. Stoga su mu čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, "otisci besmrtnog bića". Uz herojsko-nacionalni i intimistički ciklus, religiozni ciklus zauzima središnje mjesto u Meštrovićevu stvaralaštvu (sakralni objekti, skulpture u mramoru, bronci i drvu), u kombinaciji arhajskoga. "gotizirajućega", secesionističkoga i ekspresionističkog stila. "Gotizirajuća ekspresivna mistika" našla je svoj izraz u kapelici Sv. Križa u Kašteletu (Split), s velikim drvenim Raspelom (1917.) i nizom drvenih reljefa s prizorima iz Kristova života (1917. – 1953.). Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (Gospa od Anđela, 1920. – 1923.) monumentalno je arhitektonsko-skulptorsko zdanje, a glavne su mu skulpture Raspelo, Sv. Roko i anđeli s dušama pokojnika. Spomen-crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnuta je starohrvatskim crkvicama.

Galerija djela

[uredi | uredi kôd]
Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu (Srbija) (1938.)
Njegošev mauzolej na Lovćenu (Crna Gora)
Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama
Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, napravljen po Meštrovićevom nacrtu

Ostala djela

[uredi | uredi kôd]

Književno stvaralaštvo i publicistika

[uredi | uredi kôd]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Ivan Meštrović, Nova europa, Zagreb, 1933.
  • Gospa od anđela, Nova europa, Zagreb, 1937.
  • Religiozna umjetnost, reprodukcija Meštrovićevih djela religiozne tematike, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1944.
  • Dennoch will ich hoffen...Ein Weihnachtsgespräch (Ipak se nadam ili Božićni razgovori), knjiga refleksija,[18] Rascher Verlag, Zürich, 1945.
  • The sculpture of Ivan Meštrović, Syracuse University Press, Syracuse, 1948.
  • Meštrović Exhebition of Twenty-Five Panels: Hendricks Chapel Syracuse University, Syracuse, 1950.
  • The Life of Christ: Ten Panels in Wood, Syracuse, 1953.
  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza, Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961.

Posmrtno

[uredi | uredi kôd]
  • Uspomene na političke ljude i događaje, memoarska proza (2. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1969., 3. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1993.; slovenski prijevod: Spomini, Ljubljana, 1971., prev. Jože Stabej)
  • Ludi Mile: pripovijetke, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
  • Jedini put da se bude umjetnik jest raditi, (tekst Duško Kečkemet), Spektar, Zagreb, 1970. (eng. izd. The only way to be artist is to work, prijevod Sonia Wild Bićanić, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.; slov. izd. Delo je edina pot, da postaneš umetnik, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.; njem. izd. Der einzige Weg Künstler zu werden ist arbeiten, Spektar – Delo, Zagreb – Ljubljana, 1970.)
  • Pisma Ivana Meštrovića Bogdanu Radici, 1946-1961., München, 1984., (poseban otisak iz "Hrvatske revije", XXXIII., sv. 2 i 3/1983.)[19]
  • Talijanska pisma Ivanu Meštroviću 1911-1921 / priredila i prevela Karmen Milačić = Lettere italiane a Ivan Meštrović 1911-1921 / a cura e traduzione di Karmen Milačić., Globus, Zagreb, 1987. (usporedno izdanje na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku)[19]
  • Vatra i opekline, autobiografski roman (priredio Branimir Donat),[20] Dora Krupićeva, Zagreb, 1998.
  • Razgovori s Michelangelom, dramski tekstovi,[21] Školska knjiga, Zagreb, 2007.
  • Michelangelo: Eseji umjetnika o umjetniku, Školska knjiga, Zagreb, 2010.[22]
  • Prijatelji: dopisivanje Ivana Meštrovića s Ivom Tartagliom u razdoblju od 1905. do 1947. godine, prir. Norka Machiedo-Mladinić, Biblioteka Varia, knj. 17, Književni krug, Split, 2015.

U rukopisu

[uredi | uredi kôd]
  • Aleksandar (Alexander),[23] drama
  • Kambus,[18] povijesna drama
  • Aleksandrida[18]
  • Kejo[18]

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]

Ostavština

[uredi | uredi kôd]
  • Ivan Meštrović darovao je hrvatskome narodu obiteljsku kuću i atelijer u Zagrebu (kasnije preuređena u izložbeni prostor Atelje Meštrović), obiteljsku vilu s atelijerima u Splitu (kasnije prenamijenjena u izložbeni prostor Galerija Ivana Meštrovića), sakralno-umjetnički kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu i grobnicu obitelji Ivana Meštrovića – Crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica.[27] Isto tako, Ivan Meštrović darovao je i određen broj svojih umjetničkih djela koja čine temelj fundusa spomenutih muzeja.[27]
  • U njegovim Otavicama su i zgrade antimalarične ambulante i osnovne škole, koji su danas zaštićeni spomenici kulture, i u državnom su vlasništvu. Izgrađeni su po Meštrovićevim zamislima u razdoblju od 1928. do 1932. godine. I ambulanta i osnovna škola uništene su za vrijeme velikosrpske okupacije Otavica u Domovinskome ratu.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d e f g LZMK / Hrvatska enciklopedija: Meštrović, Ivan, pristupljeno 31. kolovoza 2016.
  2. ↑ a b LZMK / Proleksis enciklopedija: Meštrović, Ivan, pristupljeno 31. kolovoza 2016.
  3. ↑ Anja Cerar/Dnevnik/HRT: Kako zaštititi 'Seljake' Ivana Meštrovića, HRT. 21. travnja 2020. Pristupljeno 12. listopada 2020.
  4. ↑ a b c d e Ivan Meštrović, Put u Italiju: Biografija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. ožujka 2010. (Wayback Machine), preuzeto 27. travnja 2012.
  5. ↑ a b c d Mladinić, Norka Machiedo, Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru // ČSP, br. 1. (2007.), str. 133.–156. (Hrčak), preuzeto 27. travnja 2012.
  6. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 1, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 470.
  7. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 287.
  8. ↑ Mate Meštrović, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru, Golden marketing, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-137-4, str. 42.
  9. ↑ Marko Curać, Dr. Zdravko Dizdar: Opet će Srbija krenuti na Hrvatsku i Vukovar, ne suprotstavi li se Hrvatska rehabilitaciji četništva, Hrvatski tjednik, hkv.hr, 1. travnja 2012., preuzeto 2. srpnja 2017.
  10. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 366.
  11. ↑ a b c d e f g (engl.) Karlo Mirth, Meštrović in America: "Living from the clod of Croatian soil attached to his roots", Journal of Croatian Studies, XXIV, 1983., studiacroatica.org, preuzeto 27. travnja 2012.
  12. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 452.
  13. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 454.–455.
  14. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 455.-456.
  15. ↑ a b Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 508.
  16. ↑ Slađana Josipović, Politizacija pokopa Ivana Meštrovića // ČSP, sv. 39, br. 2, (2007.), str. 319.–338. (Hrčak), str. 329., preuzeto 22. ožujka 2018.
  17. ↑ Vreme, 17. prosinca 1938., str. 6., digitalna.nb.rs, pristupljeno 17. prosinca 2019.‎ (srp.)
  18. ↑ a b c d Dalibor Prančević, Imaginarni razgovori Ivana Meštrovića, str. 34., Kvartal V-1-2008, 34. – 37., preuzeto 2. srpnja 2017.
  19. ↑ a b (engl.) Hathi Trust Digital Library: "Meštrović, Ivan, 1883-1962.", preuzeto 27. travnja 2012.
  20. ↑ Muzeji Ivana Meštrovića: Predstavljanje knjiga i publikacija: Ivan Meštrović: Vatra i opekline, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 28. travnja 2012.), preuzeto 2. srpnja 2017.
  21. ↑ Moderna vremena info: Razgovori s Michelangelom, preuzeto 2. srpnja 2017.
  22. ↑ Tonko Maroević, Michelangelo: Eseji umjetnika o umjetniku – Ivan Meštrović, mvinfo.hr, preuzeto 2. srpnja 2017.
  23. ↑ (engl.) A literary profile of Ivan Meštrović by Ante Kadić, preuzeto 12. lipnja 2011.
  24. ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883. – 1962. – 2002.), sv. 1, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 701.
  25. ↑ Iz života Ivana Meštrovića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. studenoga 2015. (Wayback Machine), mestrovic.hr, pristupljeno 19. studenoga 2015.
  26. ↑ Diana Ferić, Ivan Meštrović postaje počasni građanin Drniša, mok.hr, 16. kolovoza 2013., pristupljeno 22. prosinca 2023.
  27. ↑ a b Muzeji Ivana Meštrovića: Povijest institucije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), preuzeto 27. travnja 2012.


Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatske enciklopedije LZMK
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=40326
koji je klauzulom na stranici http://enciklopedija.hr/upute.aspx
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.


Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Proleksis enciklopedije LZMK
http://proleksis.lzmk.hr/37140/
koji je klauzulom na stranici http://proleksis.lzmk.hr/suradnja-i-koristenje/
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.



Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti

[uredi | uredi kôd]
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ivan Meštrović

Mrežna mjesta

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Meštrović&oldid=6964883"