Prijeđi na sadržaj

Suradnik:Uspjeh je ključ života/Koncentracijski logor Jasenovac (komunizam)

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak govori o komumističkim logoru u Jasenovcu poslije DSR-a

Sabirni logor Jasenovac je bio sabirni i radni logor koji je nastao nakon pada NDH i nastanka FDH i bio u službi za KPJ−a od 1945. do 19.

CIA je objavila 1951. godine tajno izvješće pod imenom "'?'" u kojem govori da je u Jasenovcu bilo oko 3 000 protivnika komunističkog jugoslavenskog režima.[1]






Tijekom desetljeća komunističke vladavine u Hrvatskoj nije se o Sabirnom logoru Jasenovac provelo nikakvo znanstveno istraživanje; Franjo Tuđman, kao jedini povjesničar koji je pokušao znanstveno progovoriti o toj temi, završio je zbog toga u zatvoru. Umjesto znanosti, bavila se tom temom propaganda, koja je stvaranjem Jasenovačkog mita, s jako uvećanim brojem žrtava, nastojala spriječiti buđenje hrvatskog nacionalizma, kao objektivno najveće ugroze opstanku jugoslavenske države.

Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za tu Titovu naredbu, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša.[2]

Zagrebački nadbiskup, blaženik Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih.[3] Povodom pogubljenja sedam katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše 6. ožujka te godine poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”.[4] Stepinac je takodjer poručio Paveliću: “Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom”[5], te je pokušao spasiti pojedine Židove iz Jasenovca. Tako je na primjer intervenirao za bečkog Židova, Dr. Ladislava Bodnara, te Židove Vladimira Rosenberga i Hansa Hochsingera. No unatoč tome, ustaše su ubile svo troje u Jasenovcu[6]. U zimu 1941. – 1942., nakon što je zagrebački židovski trgovac, Hahn, opisao Stepincu kako su ga ustaše krvnički isprebijale i ranile u Jasenovcu, Stepinac mu odgovorio: “Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča o logorima. Sada me ali nitko neće razuvjeriti”[6]

1942. Stepinac imenuje don Juru Paršića za jasenovačkog župnika, uz opomenu da se tamo “odigravaju strašne stvari”.[7] Kao župnik, Paršić je ispovjedovao jasenovačke ustaše, te se pitao, 'ima li među tim mladim ljudima nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke – okrvavio! Tako se barem govorkalo, ali ja nisam vjerovao.” Paršic je “informacije dobivao ne samo od ustaša, nego i od mojih vjernika. Bili su izvanredno upućeni u sve, što se iza 'žice' odigravalo. Mnogi su od njih imali svoju djecu ili muževe ili očeve u ustaškim jedinicama i onda se zna, otkuda su crpili svoje znanje i o najtajanstvenijim događajima...Čak su i djeca znala više nego što bi trebala znati".[7] Navodi kako su kod njega intervenirali mnogi Hrvati i ne-Hrvati ne bi li spasili svoje drage iz logora, no on je bio nemoćan. Paršić je Stepincu “u tančine pričao sve, što je do tad u Jasenovcu bio čuo ili doživio... Nikad još u životu nisam imao 'pažljivijeg đaka'. Zapisivao je pomnjivo sve. I na kraju, to se ne može zaboraviti, na papir, koji je bio do kraja ispisan, pala je suza”. Paršić navodi da su prema njegovoj procijeni ustaše istrijebile 30.000 do 40.000 ljudi u Jasenovcu.[7]

Prvi podatci o broju žrtava sadržani su u tajnim dokumentima Vojske Jugoslavije i njihove Komisije za žrtve II. svjetskog rata iz vojnih arhiva u Beogradu, sačinjenima 1946. godine. Na čelu jedne od komisija za istraživanje Jasenovca bio je Generala Jefta Šašić, poslijeratni šefa OZNA-e i KOS-a. Ove dokumente objelodanio je slovenski publicist Roman Leljak u svojoj knjizi Mit o Jasenovcu. Po ovim dokumentima evidentirano je 18.600 zatočenika, od kojih je smrtno stradalo njih 1.654, od kojih su neki umrli prirodnom smrću.

Godine 2013. daje dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest pregled procjena o broju žrtava logora Jasenovac – te o propagandnim manipulacijama s brojem žrtava, koje neki autori nazivaju "Jasenovački mit".

Nakon rata jedan od zapovjednika logora i bivši franjevac Miroslav Filipović je priznao (osuđen je na smrt vješanjem u Beogradu 1946. godine) da je osobno ubio 100 zarobljenika i prisustvovao masovnim egzekucijama mnogih drugih. Procijenio je da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru. Rekao je da su zarobljenici često bili postavljani iznad pripremljenih rovova gdje je svaki od njih zatim ubijen udarcem malja[8]. Filipović nadalje govori o svojem zapovijedanju Starom Gradiškom, zatvoreničkim logorom primarno za žene koji je bio označen kao logor V u sustavu Jasenovca:

 »Bio sam u Staroj Gradiški od kraja listopada 1942. do 27. ožujka 1943. Tijekom tog vremena vršene su masovne likvidacije, obično izvan logora, primjerice u Mlaki i Jablancu, no neki su slani također u Jasenovac. Ta masovna ubijanja izvođena su po naredbi Matkovića Ivice, te je na taj način poslano 2.000-3.000 ljudi. 16. travnja 1945. vratio sam se u Jasenovac gdje sam ostao do kraja. Znao sam da su u to vrijeme leševi zarobljenika u Gradini bili ekshumirani i spaljivani radi prikrivanja tragova onoga što se činilo. Nisam sudjelovao u likvidaciji posljednjih zarobljenika, već samo u ekshumaciji.[8]«

Veći broj autora, kako znanstvenika, tako i publicista, sudjeluje u kritičkim raspravama o broja žrtava u Jasenovcu: jedna od dobro argumentiranih polemika bilježi se između Igora Vukića – čija je obitelj bila zatočena u Jasenovcu, te koji dokazuje kako poimenični popis Javne ustanove Spomen područje Jasenovac sadrži mnoštvo osoba koje nisu ubijene u Jasenovcu (među njima i ime Vukićevog pradjeda)[9] i Milana Radanovića, koji optužuje I. Vukića da u svojem radu namjerno prešućuje dijelove konzultirane građe.[10]

Srbijanski povjesničar Dragan Cvetković, na temelju analize "djelomično revidiranog" jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine iznosi (ne spominjući činjenicu da je taj popis proveden tako, da se namjerno izbjeglo popisati vrlo mnogobrojne žrtve koje su pobile postrojbe NOVJ) u radu objavljenom 2019. godine svoju procjenu da broj žrtava jasenovačkog sustava logora iznosi između 122.279 i 130.120.[11] Vrijedi opaziti da D. Cvetković u svojemu znanstvenom radu ipak propušta spomenuti činjenicu – na koju ukazuju praktično svi hrvatski povjesničari koji se danas bave temom ratnih žrtava – da je kod popisivanja žrtava u vrijeme SFRJ bilo znatnog "seljenja" poginulih i pomrlih u druge kategorije, primjerice se zna za žrtve savezničkih bombardiranja i nekih četničkih pokolja koje su prikazivane kao žrtve Jasenovca; makar ta danas dobro poznata činjenica evidentno može utjecati na pouzdanost podataka koje on za potrebe svojega rada numerički analizira.[12] Također nije posve jasno zašto D. Cvetković uopće ne spominje masovne žrtve iz redova Folksdojčera u poraću, niti druge žrtve komunističkog terora u poraću, pa čak ni podatke prikupljene jugoslavenskim popisom stanovništva iz 1948. godine – premda ti demografski podatci stoje u izravnoj vezi s događajima i statistikama o stanovništvu iz 1940-ih godina, koje je on analizirao 2018. godine. U svojem osvrtu na rad D. Cvetkovića, ukazuje kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić da Cvetković doduše nije objasnio metodu kojom je popis iz 1964. godine bio svojedobno revidiran kod jugoslavenskog Saveznog zavoda za statistiku, te kazuje da se s "brojem kolege Cvetkovića u vezi žrtava logora Jasenovac ne slažem i mislim da ne može biti toliko visok", ali prihvaća da Cvetkovićev rad ostaje u okvirima znanstvenog diskursa.[13]

Hrvatski intelektualac Bruno Bušić također se bavio temom jasenovačkog logora. Isticao je problem da se u novinskim člancim i čak u u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima, spominjući Vojnu enciklopediju koja je pisala o masovnim uništenjima logoraša oko 600 000 u Jasenovcu, oko 72 000 u Jadovnu, oko 75 000 u Staroj Gradiški, oko 10 000 ljudi u Srijemskoj Mitrovici te više tisuća u logorima: Slano na otoku Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr. Međutim je prema već 1970-ih godina dostupnim istraživanjima sačinjenim od strane jugoslavenskih vlasti 1960-ih godina za potrebe reparacije ratnih šteta od SR Njemačke – u kojima su jugoslavenskih vlasti odlučile da se neće popisati “svi oni koji su u tijeku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajnika bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri)“ – bilo jasno da je s područja Hrvatske u svim logorima u zemlji i inozemstvu (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Srijemska Mitrovica, Banjica kod Beograda itd.) nastradalo 51.534 osoba (ako se ne uzmu u obzir "borci, pomagači i simpatizeri okupatora ili domaćih izdajnika", kako je već spomenuto). Inače je u logorima bilo zatvoreno 88 294 osoba (i opet: ako se ne uzmu u obzir oni koje su jugoslavenske vlasti smatrale neprijateljima) s današnjeg područja Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36 760 ili 41,63%. Bušić na temelju demografskih podataka procjenjuje da je broj poginulih na području SR Hrvatske na "antifašističkoj" strani, koje su odabrale popisati komunističke vlasti, njih ukupno 185.327 – manji nego na "neprijateljskoj" strani, kojih se broj može argumentirano procijeniti na 219 tisuća. Slično je bilo i na području BiH, gdje se uz 171.000 "antifašističkih" žrtava može procijeniti 236 tisuća "neprijateljskih" žrtava među vojnicima i civilima.[14]

Osporavanja točnosti službenog Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945.

[uredi | uredi kôd]

2015. godine Hrvoje Kalinić i Nikola Banić – polazeći od ranijeg istraživanja povjesničara dr. sc. Stjepana Razuma koji 2015. godine iznosi da je ustanovio "veliku prijevaru" u svezi s ‘Poimeničnim popisom žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945.’, u kojem da se mnogi upisi višestruko ponavljaju; tako da se 443 unosa koji na službenom sadržavaju osobe prezimena 'Bogdan' zapravo odnose na svega 167 osoba, ali da se podaci mnogih od tih 167 osoba višestruko ponavljaju na raznim stranicama 'Poimeničnog popisa'[15] – proveli su informatičku analizu podataka u službenom Poimeničnom popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. – 1945. god. Obradom Popisa kojega je sačinila i na svojim mrežnim stranicama objavila Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, a u kojem je poimenično trenutno evidentirano 83.745 žrtava sustava logora Jasenovac, autori utvrđuju da je od 2011. godine na popis dodano približno 2 tisuće novih žrtava, da među žrtvama ima osoba za koje se iskazuje da su rođene nakon II. svjetskog rata (sve do 1975. godine), kao i onih za koje se bilježi da su rođene u prvoj polovini 19. stoljeća (sve do 1814. godine), da za 22,04 posto popisanih nema podatka o imenu oca, a u 10,06 posto slučajeva ima nepouzdano ime oca; 6,37 posto upisa nema podatka o godini rođenja, a čak 29,26 posto ima nepouzdanu godinu rođenja: stoga zaključuju da popis nije pouzdan, u pogledu približno 50 tisuća imena na popisu.

Kalinić i Banić posebno ukazuju da se usporedbom podataka dobivenih informatičkom usporedbom popisa u verzijama 'Poimeničnog popisa' objavljivanima 2011. – 2015., dade vidjeti da se podaci uz pojedina imena stalno dopunjuju: utvrđuju da je od 83.767 upisa, svega njih 7.045 ostalo nepromijenjenim tijekom tog razdoblja. "Naš konačan zaključak je da se ‘Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945.’ još uvijek, 70 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, nadopunjuje i mijenja te da smo svjedoci kako unatoč tome što se za održavanje Spomen-područja Jasenovac i za obilježavanje žrtava godišnje izdvaja pola milijuna kuna izravno iz Državnog proračuna Republike Hrvatske, ne možemo doći do poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945. koji bi bio potpun, pouzdan, vjerodostojan ili barem samodosljedan", izose Kalinić i Banić.[16]

Nikola Banić nastavlja prezentirati nedosljednosti u podacima koje su u službeni Poimenični popis preuzete iz jugoslavenskog popisa iz 1964. godine. Korištenjem informacija prikupljenih od strane američke povjesničarke židovskog porijekla i stručnjakinje za holokaust na području Jugoslavije Esther Gitman navodi imena većeg broja zagrebačkih[17] i sarajevskih[18] Židova koji su preživjeli holokaust, ali se u Poimeničnom popisu svejedno navode među ubijenima u Jasenovcu. Korištenjem javno dostupne njemačke[19], talijanske[20] i židovske[21] dokumentacije u elektroničkom obliku te knjiga jugoslavenskih historiografa[22] može se pokazati da se broj osoba pogrešno navedenih kao žrtve Jasenovca mjeri u tisućama.[23]

O apsurdnosti pogrešaka na jasenovačkom popisu mnogo govori i činjenica da se na njemu nalaze i poznate osobe za koje se pouzdano zna da su stradale na drugim mjestima kao što je slučaj s Tinom Morpurgo,[24], Mirkom Breyerom, Ljudevitom Tomašićem ili Rešadom Bešlagićem.[25]

Nastojanja Stjepana Razuma i njegovog kruga suočena su s ogorčenim reakcijama iz dijela hrvatske javnosti. Tako ravnateljica JUSP Jasenovac Nataša Jovićić proziva Razuma za pokušaj rehabilitacije ustaškog pokreta i NDH, te navodi: "Prema posljednjim navodima dr. Stjepana Razuma, koji se naslanjaju na tekstove Tomislava Vukovića objavljene u Glasu Koncila poimenični je popis do 1. lipnja 2015. godine navodno sadržavao 14 tisuća ‘kloniranih imena’ koja su sada navodno zamijenjena s novih 14 tisuća imena osoba iz popisa iz 1964. godine (op.: poimenični popis žrtava fašizma u čitavoj Jugoslaviji, koji je zbog 'nedovoljnog' broja tih žrtava bio pod embargom sve do 1990-ih godina[26]) ... Odgovorno tvrdimo da se u popisu nalazi 83.763 imena različitih osoba među kojima svakako ima pogrešaka i nedostataka. Upravo zbog toga stalno i pozivamo ljude da nam se jave s novim informacijama kako bi popis mogli učiniti što točnijim i što potpunijim."[27] Ipak, da je mrežni jasenovački popis zaista bio više godina tehnički neispravan ili namjerno manipuliran je nedvojbeno dokazano korištenjem nezavisnih internetskih arhiva.[28]

Zemaljska komisija Hrvatske (1946.)

[uredi | uredi kôd]

Slovenski istražvač, pisac i publicist Roman Leljak objavio je u veljači 2018. u Hrvatskom tjedniku dokumente iz Vojnog arhiva u Beogradu, točnije popis žrtava logora koji je sastavila Zemaljska komisija u Hrvatskoj 1946. godine. Prema izvješću Komisije, u Jasenovcu je u razdoblju 1941. – 1945. ubijeno 576 ljudi, među kojima ima i imućnih uglednika (odvjetnik dr. Spitzer, inženjeri Phercrman i Klein, ravnatelj osiguravajućeg društva Rosianfonboier g. Kronfeld, Hugo Wessfeld, bankovni ravnatelj iz Varaždina, odvjetnik dr. Graf i braća Schlesinger iz Zagreba i dr.), većinom njemačke narodnosti. Osim broj žrtava, Komisija je utvrdila da je u jasenovačkom logoru umrlo 1078 ljudi, uglavnom uslijed različitih bolesti, no budući da nisu likvidirani, ne ubraja ih se u žrtve logora.[29]

Antropološka istraživanja

[uredi | uredi kôd]

Šezdesetih godina prošlog stoljeća izvođena su tzv. antropološka istraživanja u radnom logoru Jasenovac koji su trebala dokazati masovna ubijanja u radnom logoru Jasenovac. Nakon temeljitih istraživanja pronađen je samo 481 kostur za većinu kojih je utvrđeno da su umrli od epidemijskih bolesti. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada.[30][31] U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju, a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u svih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 (slovima: dvjestoosamdesetdevet) osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15 sondi nađeni su skeleti (hr: kosturi) žrtava, a u jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostali sondi bilo je prazno“."[32] Tih 15 sondi u kojima su pronađeni kosturi odnosilo se na dvanaest „masovnih“ grobnica, a u zapisniku antropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 (slovima: stodevedevedestdva) skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru." [32]

Od 9. – 17. travnja 1964. godine, istraživanja je vodio A. Šercelj čija je svrha bila fizički odrediti grobišta kako bi se potom mogla vršiti otkopavanja. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla.[33] U većini sondi nisu pronađene kosti niti bilo kakav materijal koji bi ukazivao na grobišta pa su antropolozi koji su od 22. do 27. lipnja provodili otkopavanja izjavili: „mi smo otvarali sonde samo tamo gdje su bušotine pokazale gde ima skeletnog (kosturnog) materijala “[33].

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i njihova neoštećenost pa su nakon toga izvedena još bušenja sa „73 sonde nasumice, različitih otvora (presjeka), ali bez pozitivnih rezultata“. Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom 'Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava', a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“.[34][35]

Utjecaj komunističke propagande na predodžbu o Sabirnom logoru Jasenovac

[uredi | uredi kôd]

U SFR Jugoslaviji – državnoj zajednici čiji je komunistički režim u jasnom nedostatku demokratskog legitimiteta stalno tražio opravdanje svojega postojanja ulogom komunista u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i potrebom da se zaštiti bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije od neprijateljske emigracije, vanjskog neprijatelja i unutarnjeg neprijatelja "koji diže glavu" – službena je propaganda intenzivno promovirala megalomansko mitomansko prikazivanje Jasenovca kao izrazito masovnog stratišta u kojem je na najsvirepije načine pobijeno čak oko 750 tisuća žrtava. Cilj održavanja tog crnog mita bilo je ocrnjivanje, stigmatiziranje i ušutkivanje Hrvata, uzgoj stalnog osjećaja sramote neraskidivo vezanog uz hrvatsku nacionalnu svijest i tabuiziranje svake pomisli na hrvatsku samostalnost; a s druge strane, cilj je bio vječito izdizanje Srba kao nedužnih žrtava hrvatske državne i nacionalne ideje kojima se Hrvati i Hrvatska dovijeka moraju ispričavati i vječnim ustupcima i darovima na svoju štetu umilostivljavati, tješiti "ugrožene Srbe" kao "vječnu žrtvu" i nadoknađivati neke "zasluge" "državotvornim" "čuvarima Jugoslavije" – Srbiji i Srbima.

Nakon nestanka tog režima i države uglavnom se prihvaćaju podatci srpskog demografa Bogoljuba Kočovića i hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji su jasno ukazali da je riječ o brojci koja je bila moguća jedino uslijed namjernih grešaka u izračunavanju demografskih gubitaka na području Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Uz ispravno korištenje demografskih metoda, znanstvenici smještaju vjerojatni broj žrtava ustaških stratišta (među kojima je Jasenovac bio daleko najveći) na oko 115 tisuća.[36]

Kako je komunistička propaganda desetljećima stvarala "istinu" o Sabirnom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.[37] Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić uopće ne prepoznaje da bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: "Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u NDH imali golema stradanja."[13] U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ipak ukazuje da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.[38]

U Hrvatskoj se i danas u dijelu stručne i opće javnosti historiografske postavke iz vremena totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog sustava uzimaju kao dogme, a one koji te dogme i mitove dovode u pitanje smješta se u kategoriju „revizionista“, „negacionista“ (iako nitko u Hrvatskoj ne negira ustaške zločine) ili u gorem slučaju „fašista“.[39][40] A istina je ta da u vrijeme komunističke Jugoslavije nije bilo moguće objektivno i profesionalno, sine ira et studio, proučavati povijest Nezavisne Države Hrvatske i općenito vrijeme Drugoga svjetskog rata. Povjesničarka dr. sc. Nada Kisić Kolanović ističe da je proučavanje povijesti tijekom komunističke Jugoslavije bilo „više ili manje u službi povijesti komunističke partije“. Tako su i o NDH stvoreni brojni mitovi i brojne crne legende, od kojih je svakako najdominantniji jasenovački mit, koji se počeo stvarati još za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je imao mobilizatorsku funkciju, tj. kad se preuveličavanjem broja žrtvava željelo privući ljude u partizanski pokret koji je smjerao obnovi Jugoslavije, ali se i poslije rata maliciozno iskorištavao na štetu hrvatskog naroda. Nije bilo milosti niti za one koji su se usudili prenijeti tuđe procjene o manjem broju poginulih. Beogradski novinara Vladimir Marković koji je 1979. nakon razgovora s dr. Franjom Tuđmanom – u kojemu se navodi 60.000 ubijenih u Jasenovcu – prisilno psihijatrijski hospitaliziran.[41] Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture bila je zabranjena zbog sljedeće rečenice o logoru u Jasenovcu: «Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je većina pogubljena u mnogim pokoljima što su ondje provođeni.» Zabrana je uslijedila nakon reakcije neznanstvene ustanove, zagrebačkog SUBNOR-a koji je tu rečenicu ocijenio kao «ponovno preoravanje masovnih grobišta stotina tisuća leševa i kostura i bacanje njihova pepela u Savu da bi se prikrio monstruozni zločin».[42]

Mitomanskom megalomanijom broj žrtava preuveličavan je broj žrtava u logoru: Simo Dubajić daje 600.000, Jovan Marjanović u Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941. – 1945. daje 800.000, Radimir Bulatović u Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu 1991. daje 1,110.929 ljudi, Milomir Marić daje 1,400.000[41] propovijed jednog episkopa SPC govori o "milijunima i milijunima".[43] Na drugom mjestu sam autor Bulatović priznao je da se do objave njegove knjige 1991. o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša i da barem do 1991. o Jasenovcu nije bila napisano niti jedno znanstveno djelo. Drugim riječima, o Jasenovcu se u desetljećima komunističke vladavine pisalo na temelju ideoloških konstrukcija i mitova.[41] Srpnja 1988. je tadašnji glavni urednik Glasa Koncila vlč. Živko Kustić u polemici s protosinđelom Atanasijem Jeftićem, kasnijim episkopom, i dr. Milanom Bulajićem upozorio da se jasenovačkim mitom stvara «dogma hrvatske krivnje» i da je na djelu «neistina koja noževe brusi».[44]

Podrijetlo mita o "hrvatskoj genocidnosti" je još iz 19. stoljeća, kad nije bilo jasenovačkog logora. Hrvatski narod je još onda proglašavan genocidnim i nasljedno sklonim neprijateljstvu prema Srbima. Konačni oblik te ideologije uobličio se u vrijeme Khuena-Héderváryja kada je stvoren «kult ugroženog Srbina». U cijeloj drugoj polovici tog stoljeća po srpskom tisku piše se o «ugroženom Srbinu», koji je građanin «drugoga i trećega reda», kojega se «proganja», kojemu se ne dopušta «srbovati». Najutjecajnija srpska stranka u Hrvatskoj proglasila je Katoličku crkvu za glavnog neprijatelja afirmacije srpske državne ideje (usred Hrvatske), optužujući ju da je gora od Turaka. Sva ta problematika objašnjena je u programatskom članku Srbi i Hrvati u zagrebačkom Srbobranu i brošuri Nikole Stojanovića iz 1902., u kojoj je Hrvatima naviješten rat Hrvatima «do istrage naše ili vaše». Te su Stojanovićeve misli bile nadahnute pisanjemi nadahnuli Ludwig Gumplowicz, na čijim se napisima kasnije "nadahnjivao" i Adolf Hitler, te Houston Stewart Chamberlain, također jedan od Hitlerovih ideoloških učitelja i jedan od općepoznatih prethodnika nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava.[45] Jasenovački mit je do danas "službena istina" za politički vrh Republike Srbije.[46] Glavni cilj promicanja jasenovačkog mita s ovakvim suludim brojkama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. Tako je Titov general Jefto Šašić (pretkraj rata pukovnik, načelnik III. protuobavještajnog odjela vojne OZNA-e) napadajući Tuđmanove radove, pisane u vrijeme Jugoslavije, koji su delegitimirali jasenovački mit, ustvrdio kako je „... u pitanju (...) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine 'kohezivno tkivo Jugoslavije'“. Anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći osvajački rat protiv Hrvatske, Franjo Tuđman se u svojoj Knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti" (1989.) upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?".[41]

Poslijeratni logor Jasenovac

[uredi | uredi kôd]

Godine 2012. dr. Stjepan Razum iznosi kako postoje dokazi kako su nakon II. svjetskog rata komunističke vlasti nastavile koristiti jasenovački logor, u kojem su navodno protivnike komunističkog režima i ubijalo. S. Razum – koji poslije predvodi inicijativu za osnivanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac – ujedno iznosi svoju ocjenu da uopće nema dokaza za masovna stradanja zatvorenika u Jasenovcu za vrijeme kada su njima upravljale vlasti NDH.[47]

Navode o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu potvrđuju preživjeli zatvorenici tog komunističkog logora Dragan Ercegovac[48], također Boško Dragičević, Ivan Javor, Matija Helman, Slavko Bašić i dr. Ivo Paspa čija pripovijedanja prenosi Stanko Vukorep u knjizi "Preživjeli svjedoče" iz 2005. godine (knjiga govori o komunističkom teroru na kraju II. svjetskog rata i nakon njega).[49]

Javna ustanova Spomen područje Jasenovac u Priopćenju od 29. prosinca 2012. godine osuđuje izjave dr. Stjepana Razuma o postojanju poslijeratnog logora.[50]

Stipo Pilić i Blanka Matković objavljuju 2014. god. znanstvenu studiju u kojoj iznose ocjenu da prikupljeni vjerodostojni podaci – izuzev iskaza očevidaca, presude sudova kojima se politički osuđenici upućuju na izdržavanje kazne u Kazneni zavod Jasenovac (u nekim dokumentima komunističkih vlasti iz 1940-ih godina: Zavod za prisilni rad Jasenovac), te u arhivima dostupne isprave policijskih i drugih državnih tijela – potvrđuju postojanje logora u Jasenovcu 1945. – 1947., koje su vodile jugoslavenske vlasti.[51] O broju žrtava tog logora za sada nema mnogo podataka, ali rad P. Bašića i M. Keve objavljen 1997. godine ukazuje da je na okolnom području Sisak – Jasenovac – Nova Gradiška – Požega – Kutina u kontekstu komunističkog revolucionarnog terora nestalo između 5.000 i 8.000 ljudi, od kojih je jedan dio zacijelo pogubljen u Jasenovcu.[52]

JUSP Jasenovac na svojim internetskim stranicama (stanje 4. travnja 2015. god.) objavljuje tekst "Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?", u kojem se opisuje istraživanje koje je nakon 2002. god. obavila ta ustanova, intervjuiranjem mještana Jasenovaca koji se sjećaju razdoblja nakon II. svjetskog rata: navodi se tu da su krajem 1945. te do lipnja 1946. godine u Jasenovac dovođene grupe od po stotinjak ratnih zarobljenika radi raščišćavanja ruševina i drugih radova. Potom je, navodi se kod JUSP Jasenovac, iz velikog zarobljeničkog logora koje su komunističke vlasti sredinom 1946. god. osnovale u Viktorovcu kod Siska pod imenom "Zavod za prisilni rad Sisak" dovedeno u Jasenovac oko 600 zarobljenika; ti su ratni zarobljenici imali relativno uredni tretman, te su primali i posjete rodbine. Broj tih zarobljenika smanjio se u jesen 1947. na 170 – 180, da bi i zadnji bili odvedeni iz Jasenovca 1948. godine. Mještani Jasenovca se, međutim, sjećaju pojedinačnih likvidacija i ubijanja manjih skupina u okolnom području i u blizini bivšeg ustaškog logora III Ciglana (u šumi Zelenika i oko željezničke pruge); žrtve su bili povratnici ili bjegunci s Križnog puta i Bleiburga, osobe iz obližnjih krajeva koji su dobrovoljno ili prisilno bili u unovačeni u ustaše te su pri povratku kućama bili presretani i ubijeni. U svim izjavama mještana spominje se likvidacija zatočenika jedne kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta, potkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. u selu Trebež, oko 15 kilometara uzvodno od Jasenovca. Radilo se o ratnim zarobljenicima dovedenim na likvidaciju iz Zavoda za prisilni rad Sisak.[53]

Partizanski prvoborac, politički komesar, povjesničar i publicist Slavko Goldstein potvrdio je postojanje poslijeratnog logora, ali mu smeta da se govori o komunističkom logoru Jasenovac. Voditelj Romano Bolković ga je u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26. siječnja 2004. godine u 21 h pitao o postojanju, a Goldstein je izjavio „… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca …".

U knjizi “Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina” iz 2016. godine Slavko Goldstein pojašnjava da je pod zapovjedanjem poručnika OZNA-e Mirka Šimunjaka djelovala grupa zatvorenika ("Radna grupa Jasenovac") iz velikog kažnjeničkog logora Viktorovca kraj Siska u kojem je u ljeto 1945. bilo oko 3500 do 4000 zatočenika, pretežito bivših pripadnika oružanih snaga NDH; ta da je ta grupa radila na demontaži ostataka ustaškog logora Jasenovac.[54]

Dio knjige Slavka Goldsteina koji se bave razaranjem logora i mjesta Jasenovac 1945. god. i tvrdnje da je u Jasenovcu bila samo ispostava sisačkog logora Viktorovac opširno demantiraju povjesničari Bianca Matković i Stipo Pilić, navodeći da S. Goldstein hotimice koristi uradke jugoslavenske komunističke propagande kao dokumente, te da neke povijesne dokumente krivo citira i interpretira.[55]

2016. godine, Slavko Goldštajn dodatno za medije prezentira rezultate rada više kustosice JUSP Jasenovac Jelke Smreke, koja je razgovarala je u razdoblju od 1990. do 2005. god. obavila i arhivski obradila 20 opširnih razgovorima s mještanima Jasenovca, kažnjenicima na radu u Jasenovcu, službenicima poslijeratnih vlasti, uključujući razgovor s poručnikom OZNA-e Mirkom Šimunjakom, te s Ivanom Bezjakom, zapovjednikom jasenovačke milicijske stanice u ljeto i jesen 1945. godine. Oštro kritizirajući autore koji govore o postojanju poslijeratnog komunističkog logora u Jasenovcu, Goldštajn ipak prenosi svjedočenje Mirka Šimunjaka da je on od travnja 1945. do srpnja 1947. godine zapovijedao "Radnom grupom Jasenovac" (pod službenim imenom ‘Zavod za prisilni rad Viktorovac – Radna grupa Jasenovac II’), a kojega se mještani sjećaju i kolokvijalno spominju kao ‘mali logor’ koji se u poraću nalazio unutar samog jasenovačkog naselja, za razliku od ‘velikog logora’ koji se za vrijeme rata nalazio na golemom prostoru izvan mjesta Jasenovac. Izgleda da zatočenici komunističkog ‘malog logora’ nisu bili zlostavljani, te su uredno hranjeni. Mirko Šimunjak navodi u razgovoru s J. Smrekom, da je u trenutku kada je 1945. godine preuzeo zapovjedništvo nad ‘malim logorom’ bilo u njemu oko 600 zatočenika.[56]

CIA u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 poratnih sabirnih logora na području Jugoslavije, s oko 200.000 interniranih zatočenika; među tim logorima spominje se i ovaj u Jasenovcu – o čijem postojanju govore i dokumenti komunističke vlasti, koji su do danas dostupni u arhivima.[57][58]

Iako je broj žrtava u Jasenovcu zbog velikog nesuglasja u znanstvenoj zajednici vrlo teško procijeniti, i dalje postoje činjenice koje potvrđuju da se broj jasenovačkih žrtava i u novije vrijeme krivotvorio te da su na popis žrtava u Jasenovcu uvršteni ljudi koji su umrli prije ili poslije samog postojanja logora u Jasenovcu ili su pak stradali na nekom drugom području. Tako se na na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove spomen-područja Jasenovac nalazi Mile Basara rođen po ocu Milošu u Podselu kod Vojnića 1919. godine, kojega su prema navodima ubili ustaše u Jasenovcu 1941. godine, pri čemu se kao izvori podataka navode komunistički popis žrtava iz 1964. i knjiga Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkome ratu i socijalističkoj revoluciji iz 1989. godine. Ciljanom istragom pronađen je smrtni list Mile Basare u kojemu se u potpunosti podudaraju datum rođenja, 5. listopada 1919., mjesto rođenja (Slunjski Moravci), baš kao i ime i prezime njegovih roditelja (otac Miloš i majka Marija), no prema smrtnom listu Basara je preminuo 3. veljače 2009. u njemačkom gradu Stuttgartu, što upućuje da je Basara jedna od lažnih žrtava jasenovačkog logora.

Primjer krivotvorene žrtve je i Židov Aleksandar Weiss, rođen po ocu Josipu 1900. u Đurđenovcu koji je prema navodima ubijen u Jasenovcu, pri čemu se kao izvori podataka u napomenama navode knjiga Židovi u Hrvatskoj Melite Švob i projekt Dotršćina. Međutim, kad se pogleda dokument u Dotršćini, za Aleksandra Weissa navodi samo da je rođen oko 1900. godine, da je bio drvorezbar u Mesničkoj ulici u Zagrebu i da je ubijen 1941. godine u Jasenovcu, odnosno nigdje se ne navodi mjesto rođenja te je tako bez većeg razmatranja uvršten na popis žrtava Jasenovca. To bi bio samo sitan detalj da ne postoji i nastavak ove priče. U tom smislu je zanimljivo da postoje rodni i smrtni list prema kojima se jasno vidi da je Aleksandar Weiss rođen ocu Josipu i majci Ceciliji 10. kolovoza 1900. godine u Sušinama u općini Đurđenovac umro 27. studenog 1970. godine tj. više od četvrt stoljeća nakon Drugog svjetskog rata. U digitalnom arhivu Yad Vashema je petnaest zapisa na upit o Aleksandru Weissu iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije s godinama rođenja ±5 tj. u rasponu od 1895. do 1905., ali nitko nije iz Đurđenovca ili iz Zagreba. Još su dvojica imenjaka Aleksandra Weissa u mrežnom jasenovačkom popisu. Sva trojica jasenovačkih imenjaka mogu se svesti na opis – isti uz male razlike. Ako je jedan izgledni lažnjak, a dvojica s popisa su mu vrlo slični, postoji velika vjerojatnost da su i ti slučajevi problematični.

Na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi i Elli Car rođena ocu po Jakovu u Križevcima 1910. godine i navodno ubijena u Jasenovcu 1941. godine. Također se navodi da je Židovka odnosno da je ženskog roda, a kao alternativno ime oca se u napomenama navodi Jašo. U njezinom slučaju pronađen je smrtni list koji navodi da je Ela Antonie Car rođena ocu Jaši i majci Ivki 12. ožujka 1910. godine u Križevcima umrla 25. rujna 1995. godine, što znači da je i Car jedna od lažnih jasenovačkih žrtvava. U napomenama jasenovačkog popisa može se vidjeti da je Elli Car u prvobitnoj verziji prema komunističkom popisu iz 1964. godine (SZSJ64) navedena kao Hrvatica. Nacionalnost je promijenjena i kod njezinih prezimenjaka s jasenovačkog popisa Teodora i Jerka Cara. Teodor je kao i Elli od Hrvata postao Židov, a kod Jerka Cara se dogodilo obratno pa je od Židova postao Hrvat. U digitalnom arhivu Yad Vashemu nema podataka o njima i to implicira da Teodor i Jerko Car ili nisu Židovi ili nisu žrtve.

Kao jedna od žrtava jasenovačkog ustaškog logora navodi se i Erdonja Levi rođena po po ocu Salamonu u Sarajevu 1898. godine i navodno ubijena 1942. godine u Jasenovcu. Kao skraćenica od Erdonja se koristilo ime Erna pa se tako u smrtnom listu navodi da je Erna Levi rođena od oca Salomona i majke Mazalte u Sarajevu 29. rujna 1898. godine zapravo umrla 26. kolovoza 1967. godine. U digitalnom arhivu Yad Vashema može se naći Erna Levi iz Sarajeva, rođena 1904. godine. Otac joj se zvao Salomon, a majka Rivka. Prema iskazu sestrične stradala je u Auschwitzu. U digitalnom arhivu Yad Vashema nalaze se za ovaj slučaj dvije zanimljive Erdonje Levi. Erdonja Levi djevojački Katan, iz Sarajeva, rođena 1908. godine, roditelji Moše i Lea. Prema iskazu bratića kao mjesto smrti navodi se logor Đakovo. Znatno mlađa Erdonja Levi također iz Sarajeva, u trenutku smrti imala je oko 17 godina. Ime oca je i u ovom slučaju isto tj. Moše, ali ime majke je različito (Ester). U iskazu rođakinje navodi se da je ubijena, ali bez detalja o mjestu i godini smrti.

Osim odraslih, na jasenovačkom mrežnom popisu nalaze se i male bebe rođene i umrle davno prije Drugog svjetskog rata. Dobar primjer za to je Leon Steiner s mrežnog jasenovačkog popisa. Prema navedenim podatcima rođen je u Požegi 1908. godine po ocu Samuelu, a ustaše su ga, prema navodima, ubili u logoru Jasenovac 1941. godine. U napomenama se već može naslutiti da nešto nije u redu jer se alternativno navodi da je stradao u Gospiću. Dubinskim istraživanjem pronađeni su podatci o Leu Steineru rođenom 1908. godine u Požegi, čiji su roditelji Samuel i Celestine. Taj Leo Steiner umro je 1909. godine kao mala beba osam mjeseci nakon rođenja.[59]

Osim navedenih, kao lažna žrtva logora Jasenovac naveden je i Slaven Vincent Letica, Hrvat iz Podgore nedaleko Makarske, brat Slavena Letice, koj je rođen 21. siječnja 1944. u talijanskom gradu Tarantu, usred zbjega gotovo trideset tisuća dalmatinskih Hrvata u sinajski pustinjski logor El Shatt. Ondje je, kao tromjesečna beba preminuo 24. travnja 1944. [60]

Manipulacije fotografijama

[uredi | uredi kôd]

Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac objavila je 2008. godine je Fotomonografiju autorice Nataše Mataušić, s velikim brojem izvornih fotografija iz Sabirnog logora Jasenovac, ali također s nevjerodostojnim slikama snimljenim na drugim mjestima, koje su u raznim prigodama i opetovano bile korištene uz tvrdnje da su posrijedi slike zločina iz Jasenovca. Tako su primjerice fotografije zvjerskog ubojstva dvojice slovenskih partizana od strane njemačkih vojnika pripisivana ustašama u Jasenovcu; kao i slike grupe pobijenih domobrana i civila izvučenih iz Save u Sisku (uzvodno od Jasenovca, dakle) u svibnju 1945. godine. Kao ilustracije ubijanja zarobljenika u Jasenovcu korištene su iste slike koje su u knjigama korištene kao dokumenti o ustaškim zločinima počinjenima u drugim krajevima, pa čak i kao dokumenti o zločinima partizana. Autorica navodi da su i slike iz njemačkih sabirnih logora korištene kao tobožnje fotografije zločina u Jasenovcu.[61]

U veljači i ožujku 2009. godine je u časopisu "Glas Koncila" objavljena serija od 7 članaka autora Tomislava Vukovića, koji također ukazuju da su u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata korištene mnoge fotografije koje se s Jasenovcem ne mogu dovesti u vezu, ili čak za koje se pouzdano zna da su snimljene na drugim mjestima, kako bi se pomoću njih, u nedostatku pravih dokumentarnih slika, pokušalo dokazivati strahotu zločina u Jasenovcu.[62] Postoje fotografije za koje se zna da su snimljene u Jasenovcu, ali na njima nije dokumentiran neki pojedinačni zločin.[63]

JUSP Jasenovac objavljuje 2016. godine Fotomonografiju autora Đorđa Mihovilovića, s fotografijama iz razdoblja 1945. do 1947. godine[64], koje prema nekim ocjenama dokazuju da u Jasenovcu nakon 1945. godine nije djelovao komunistički logor.[65] Blanka Matković i Stipo Pilić se ne slažu da bi takvi zaključci mogli biti valjani.[66]

Antihrvatska propaganda utemeljena na narativu o Sabirnom logoru Jasenovac

[uredi | uredi kôd]

Ishodište crnih mitova je dokument iz 1946. godine, izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, naslovljeno Zločini u logoru Jasenovac. Sastavljeno je bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945., prepuno pretjeranih, nevjerojatnih, pa i apsurdnih navoda i tvrdnji. Premda je 1947. godine prema poimeničnim podatcima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947. utvrđena višestruko manja brojka, odnosno da su u logorima NDH život izgubile 25 773 osobe s područja Hrvatske, a da broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15 792 i logora Stara Gradiška 2927, osporavanje mitologizirane brojke iz Izvješća bilo je političko samoubojstvo.[67]

Jugoslavenski službeni podatci o veličini pojedinih kategorija žrtava rata – koji su se osobito u pogledu Jasenovca tijekom godina mijenjali, kako bi se već učinilo potrebnim nekome od tvoraca jugoslavenske propagande – gotovo nikada nisu bili utemeljeni na nekakvim određenim statističkim podatcima, nego na zahtjevima političke prakse kakva je postojala u zemlji pod komunističkim režimom. Partizanske zločine u ratu i poraću gotovo se nikad nije spominjalo, četničke se zločine većinom prešućivalo, umanjivalo ili relativiziralo[68], a ustaški su uvećavani do te mjere da je u jugoslavenskoj zakonodavnoj i političkoj praksi – kojoj kroatofobija nipošto nije bila strana, kod realistične procjene da hrvatska težnja za vlastitom državom predstavlja zacijelo najvažniju ugrozu za opstanak Jugoslavije – bila neizbježna pojava gubljenja osobne moralne, a naravno i kaznene, odgovornosti i njezina prenošenja na čitavi hrvatski narod, koji te zločine nikada nije odobravao, niti nalazio opravdanje za njih.[69] Zato je i primjerice Vojna enciklopedija nedodirljive JNA, glavnog "zatvorskog čuvara Jugoslavije" čuvala crni mit, pa je u natuknici stajala brojka od 600 000 žrtava jasenovačkog logora – sve ako su podatci službenog Jugoslavenskog popisa iz 1964. godine (koji su, makar je popis proveden posve službeno, bili pod embargom sve do 1989. godine) ukazivali da je u svim logorima na području čitave Jugoslavije poginulo sveukupno 89 851 osoba.[70]

Ciljanim i planskim višestrukim uvećavanjem žrtava ustaškog režima, tvorci mita su nastojali ostvariti asocijativno prenošenje moralne a time i kaznene odgovornosti na cijeli hrvatski narod, što je imalo za posljedicu ne samo teška psihološka i politička opterećenja, nego i demografske posljedice, kao i osjetan zastoj u gospodarskom, kulturnom, umjetničkom i znanstvenom razvitku hrvatskog naroda. Rijetki su se usudili suprotstaviti crnom mitu. Mirko Peršen, preživjeli logoraš iz Jasenovca i autor knjige “Ustaški logori” u svojoj usmeno izrečenoj procjeni kazao je da broj žrtava u Jasenovcu ne prelazi 30 tisuća. Ugledni hrvatski književnik Vjekoslav Kaleb, istaknuti sudionik NOB i komunist, spoznao je zle namjere tvoraca crnog mita.[14]

»Znam da oni koji udesetostručuju broj ubijenih recimo u Jasenovcu, jednostrano, znadu dobro da je u tom logoru ubijeno daleko najviše Hrvata, ali oni hoće da unovče tuđu krv i potežu je za svoje nečiste svrhe«
(Vjekoslav Kaleb, Govorim o toleranciji, u Hrvatski tjednik, Zagreb, br. 31, 19. studenoga 1971., str. 15.)

Podatci Javne ustanove Spomen područje Jasenovac iz 2013. godine govore o više od 83 tisuće žrtava u logoru Jasenovac i obližnjem logoru Stara Gradiška.[71] Više autora smatra taj broj – makar višestruko manji od posve proizvoljnih brojki kojima se koristila propaganda jugoslavenskog komunističkog režima – prevelikim, ukazujući na razne očite nedosljednosti u podacima u Poimeničnom popisu kojega sastavlja JUSP koje rezultiraju – kako kritičari iznose – tisućama nevjerodostojnih imena na tom popisu.[23]

Hrvatski novinar, publicist i istraživač Igor Vukić, koji je i sam srpskog podrijetla i čija je obitelj prošla kroz logor Jasenovac, tvrdi da u Jasenovcu nije bilo masovnih ubojstava kako to do danas ističe JUSP Jasenovac i velika većina srpskih medija. U svojoj knjizi "Radni logor Jasenovac" iz 2018. godine ističe da nitko nije interniran u logor zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti već kao politički protivnik Nezavisne Države Hrvatske. Vukić se bavi i poslijeratnim komunističkim logorom u Jasenovcu. Građa Vukićeve knjige zasniva se na na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, na 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH, na golemoj građi OZN-e, UDB-e i SDS-a SRH i SFRJ, na zbirkama dokumenata iz partizanskih izvora i vjerodostojih iskaza bivših logoraša te na znanstvenoj i publicističkoj literaturi. Vukić se u svojoj knjizi nije bavio izračunavanjem broja žrtava logora.[72][73]

U novije vrijeme, neki autori iznose podatke o broju žrtava logora, koji su daleko niži od onih koje iskazuje Javna ustanova Spomen područje Jasenovac Tako slovenski publicist Roman Leljak iznosi početkom 2018. godine govori o dokumentima iz vojnih arhiva u Beogradu, sačinjenima 1946. godine, u kojima je evidentirano 18.600 zatočenika, od kojih da je smrtno stradalo njih 1.654.[74]

S druge strane, službeni predstavnici Republike Srbije i Republike Srpske ustraju kod propagande o Jasenovcu kakva je nastala za vrijeme SFRJ, uključivo višestruko povećane brojeve žrtava; predsjednik R Srbije Tomislav Nikolić objašnjava 2016. godine da to čine stoga jer "nama danas udaraju žig zlikovca, a zlikovcima stavljaju oreol žrtve", tj. dovodi u svezu Jasenovac (gdje su žrtve bili Srbi) sa zločinima za koje su osuđeni sve glavne vođe Republike Srpske (Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Ratko Mladić i drugi) na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, dakle osobe koje su stvarale Republiku Srpsku, za zločine u ratovanju koje je stvorilo Republiku Srpsku.[75] Te brojeve ponavljaju i poneki srbijanski povjesničari, makar bez provođenja nekih znanstvenih istraživanja.[76][77]-->

  1. ↑ http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/50301-dokument-cia-e-u-jasenovcu-je-1951-bilo-zatoceno-3000-protivnika-jugoslavenskog-komunistickog-rezimaasenovac
  2. ↑ REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  3. ↑ Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu, IKA, 3. rujna 2011., 13:46, IKA V – 134624/9
    "Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati"."
  4. ↑ “Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režim“, Vladimir Horvat, [1]Obnovljeni život, [2]Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.
  5. ↑ Stepinac: Ne možete trijebiti ljude; Pavelić: Ti si magarac. Slobodna Dalmacija. 05.07.2015. Pristupljeno 24.12.2018 Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć); Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= i |date= (pomoć)
  6. ↑ a b Ivo Goldstein. Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi. issuu.com. Pristupljeno 24.12.2018. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć)
  7. ↑ a b c Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota. tportal.hr. 11.11.2018. Pristupljeno 24.12.3018. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= i |date= (pomoć)
  8. ↑ a b ZKH (op cit) Odlomak D-XXVI
  9. ↑ "Povijest nije crno-bijeli film", Igor Radanović kod "Kontra Press", 31. svibnja 2014. god.
  10. ↑ "'Glas Koncila': Pravdanje i relativizacija jasenovačke tragedije", Milan Radanović, kod "Kontra Press", 19. svibnja 2013.
  11. ↑ Cvetković, Dragan. 2019. GEOSTATISTIČKA ANALIZA LJUDSKIH GUBITAKA U KONCENTRACIONOM LOGORU JASENOVAC (PDF). Istorija 20 veka. 1–2019. Pristupljeno 21. rujna 2019. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć)
  12. ↑ Karakaš Obradov, Marica. ŽRTVE SAVEZNIČKIH BOMBARDIRANJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U JUGOSLAVENSKIM POPISIMA ŽRTAVA RATA (1947., 1950. I 1964.) I HRVATSKIM ŽRTVOSLOVIMA (1991. – 2005.). Polemos 10 (2007.) 2: 73-83. Pristupljeno 21. rujna 2019. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć); line feed character u |title= na mjestu 42 (pomoć)
  13. ↑ a b Andriana Benčić: Negatore Jasenovca treba kazniti. Novosti. 4. lipnja 2018. Pristupljeno 21. rujna 2019.
  14. ↑ a b Projekt Velebit Bruno Bušić Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (II), 5. svibnja 2019. (pristupljeno 7. svibnja 2019.)
  15. ↑ "Dr. Stjepan Razum: Otkrio sam veliku prijevaru u Jasenovcu, DORH mora pokrenuti istragu", "maxportal", 11. lipnja 2015.
  16. ↑ Pouzdanost, popunjenost i samodosljednost 'Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945.'. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  17. ↑ Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje?. Pristupljeno 9. siječnja 2016.
  18. ↑ Kolika je cijena nepravilnosti popisa jasenovačkih žrtava?. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  19. ↑ Nikola Banić: Židovsko pomaganje Hrvatskoj. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  20. ↑ 'Mrežni jasenovački popis: Svaka dodatna informacija vezana uz taj popis od velikog je značaja', M. T. i Nikola Banić kod Narod.hr, 9. veljače 2016. god.
  21. ↑ Nikola Banić: Znači li odlazak u inozemstvo smrt?. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  22. ↑ 'Poimenični popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. – 1945.' i njegovo nepodudaranje s izvorišnim dokumentima. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  23. ↑ a b Nikola Banić i M. Koić: UDAR – Tko su danas ustaše?. Pristupljeno 28. kolovoza 2016.
  24. ↑ Jasenovačka pljačka novaca Ministarstva kulture. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  25. ↑ Jasenovački popis: Manipulacije s poznatima i slavnima. Pristupljeno 30. travnja 2016.
  26. ↑ „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)“, Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol.43 No.3 Prosinac 2011., str. 707
  27. ↑ "Jasenovac i navika stara: negacija Holokausta", Vladimir Matijanić za "Slobodna Dalmacija", 22. lipnja 2015.
  28. ↑ Nikola Banić: (Ne)kulturni mačak u vreći. Pristupljeno 24. travnja 2016.
  29. ↑ uredništvo/Roman Lejlak: Povijesni ekskluziv – objavljujemo popis žrtava: Zemaljska komisija Hrvatske 1946. godine, Hrvatski tjednik, br. 698 (8. veljače 2018.), str. 21–26.
  30. ↑ Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.
  31. ↑ R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188
  32. ↑ a b R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  33. ↑ a b R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  34. ↑ R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200
  35. ↑ J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.
  36. ↑ Zapisnici i izlaganja s Prve međunarodne konferencije o Jasenovačkim sabirnim logorima, City University New York, 1997. (organizatori Bernard Klein i Milan Bulajić), izlaganje Vladimira Žerjavića, str. 208–215., izlaganje Milana Bulajića, str. 216–228. Posjećeno 21. svibnja 2016.
  37. ↑ Davor Dijanović. 20. ožujka 2016. Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja. HKV. Pristupljeno 21. rujna 2019.
  38. ↑ Benčić, Andriana. KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC: KONFLIKTNO RATNO NASLJEĐE I OSPORAVANI MUZEJSKI POSTAV. Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.: 46. Pristupljeno 21. rujna 2019. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć)
  39. ↑ Andrija Knežević. 24. travnja 2017. Revizionisti i licemjeri. Autograf.hr. Pristupljeno 10. prosinca 2019.
  40. ↑ Ivan Miklenić. 25. ožujka 2019. UZ OPTUŽBE BIVŠEGA PREDSJEDNIKA Dokle »svatko svojemu«?. Glas Koncila. Pristupljeno 10. prosinca 2019.
  41. ↑ a b c d D. Dijanović: Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Objavljeno: 20. ožujka 2016.
  42. ↑ Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi), Scrinia slavonica 10 (2010), str. 650
  43. ↑ Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi), Scrinia slavonica 10 (2010), str. 654
  44. ↑ Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi) , Scrinia slavonica 10 (2010), str. 651
  45. ↑ Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi) , Scrinia slavonica 10 (2010), str. 652-653
  46. ↑ Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi) , Scrinia slavonica 10 (2010), str. 650.
  47. ↑ "Dr. S. Razum: Dokaza o masovnom stradanju u Jasenovcu za vrijeme rata nema", Andrea Černivec za "Hrvatski tjednik" 9. kolovoza 2012.
  48. ↑ „U Jasenovcu sam 1946. pokapao na stotine ljudi koje su svakodnevno ubijali partizani!“, "Hrvatski tjednik", 13. svibnja 2014.
  49. ↑ "ISTINA O TRI JASENOVAČKA LOGORA (10): 'Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske'", Tomislav Vuković za "Glas Koncila" 20 (2082), 18. svibnja 2014.
  50. ↑ Savjet JUSP Jasenovac, Priopćenje: "Osuda izjave povjesničara i svećenika Stjepana Razuma", 29. KOLOVOZA 2012.
  51. ↑ "Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima", Stipo Pilić, "Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru", No.56 Prosinac 2014.
  52. ↑ "O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945.", Petar Bašić i Mario Kevo, "Radovi", Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 30, 1997., str. 307
  53. ↑ "PITAJU NAS – Je li u Jasenovcu poslije ustaškog bio i partizanski (komunistički) logor?" mrežne stranice JUSP Jasenovac, pristupljeno 4. travnja 2015.
  54. ↑ Drago Pilsel. 29. svibnja 2017. Ovdje sahranjujemo mit o ”komunističkom logoru” u Jasenovcu. Autograf.hr. Pristupljeno 14. kolovoza 2019.
  55. ↑ B. Matković i S. Pilić. 17. travnja 2016. SLAVKO GOLDSTEIN – RAZOTKRIVEN! Odgovor povjesničara na neistine iz Goldsteinova pamfleta “Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina”. Sloboda.hr. Pristupljeno 14. kolovoza 2019.
  56. ↑ Slavko Goldstein. 5. travnja 2016. O poslijeratnom Jasenovcu. Novosti. Pristupljeno 12. studenoga 2019.
  57. ↑ Kamenjar.com Zlatko Pinter: Poslijeratni Jasenovac; Objavljeno 14. svibnja 2018. (pristupljeno 13. prosinca 2018.)
  58. ↑ Kamenjar.com Josip Gajski/Hrsvijet: Titova Jugoslavija kao jedinstveni poslijeratni koncetracijski logor, 12. svibnja 2018. (pristupljeno 13. prosinca 2018.)
  59. ↑ N. BANIĆ I M. KOIĆ: NOVE JASENOVAČKE ŽRTVE IZ XXI. STOLJEĆA, pristupljeno 12. studenoga 2017.
  60. ↑ Slaven Letica: Moj brat, koji je umro u El Shattu, pretvoren je u žrtvu Jasenovca, pristupljeno 12. studenoga 2017.
  61. ↑ Nataša Mataušić. KONCENTRACIONI LOGOR JASENOVAC: Fotomonografija (PDF). Javna ustanova Spomen područje Jasenovac. Zagreb. str. Str. 10, 18–23, 38–41, 72–76. Pristupljeno 16. kolovoza 2018. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć)
  62. ↑ Tomislav Vuković. FOTOKRIVOTVORINE O JASENOVAČKOME LOGORU (1)-(7) serija članaka, Glas Koncila br. 6 do 12 iz 2009 (PDF). Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  63. ↑ Davor Dijanović. "Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković, Jasenovački logori – istraživanja', Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015.", v. fotografije na str. 16. i dalje (PDF). Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Pristupljeno 12. prosinca 2018. line feed character u |title= na mjestu 121 (pomoć)
  64. ↑ Đorđe Mihovilović. Jasenovac 1945. – 1947. : fotomonografija Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć); Provjerite vrijednost datuma u parametru: |accessdate= (pomoć); |access-date= zahtijeva |url= (pomoć)
  65. ↑ Tribina: ‘Jasenovac 1945-1947. – fotomonografija’. Novosti. 5. lipnja 2017. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  66. ↑ Blanka Matić i Stipo Pilić. 29. lipnja 2017. SASTALE SE DELIJE NASRED ZEMLJE CROATIAE (PDF). Hrvatski list. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
  67. ↑ Portal Hrčak Vladimir Geiger: Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941–1945. (procjene, izračuni, popisi), Časopis za suvremenu povijest br. 2, str. 213., 2013.
  68. ↑ Natuknica o četnicima u jugoslavenskoj Vojnoj enciklopediji obrazlaže četnike tri stranice dugim tekstom o povijesnom značenju pojma četnika iz 19. stoljeća i do kraja Prvog svjetskog rata, a one četnike koji su zločinački pokret tek u nekoliko općenitih fraza osuđuje i ništa više.
  69. ↑ Projekt Velebit Projekt Velebit: Bruno Bušić: Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (I), 2. svibnja 2019. (pristupljeno 7. svibnja 2019.)
  70. ↑ Geiger, Vladimir. Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi). Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 3, 2011.: 719. Pristupljeno 14. kolovoza 2019. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |coauthors= (pomoć)
  71. ↑ Službene stranice JUSP Jasenovac, prezentacija o Poimeničnom popisu žrtva KCL Jasenovac 1941. – 1945. Posjećeno 21. svibnja 2016.
  72. ↑ Jasenovac očišćen od ideologizacije, pristranosti i komunističkih krivotvorina Večernji list, pristupljeno 22. kolovoza 2018
  73. ↑ Igor Vukić: Zašto hrvatske institucije skrivaju istinu o Jasenovcu? Narod.hr, pristupljeno 22. kolovoza 2018
  74. ↑ Roman Leljak: Prema podacima iz arhiva u Beogradu, u Jasenovcu su stradale 1654 osobe. Maxportal, 30. siječnja 2018. Pristupljeno 23.8.2018.
  75. ↑ Nikolić: Sećanje na žrtve genocida je sveta obaveza (srpski). RTS. 8. lipnja 2016. Pristupljeno 16. listopada 2019.
  76. ↑ Nikolić u Donjoj Gradini: Na ovom mestu nema zaborava (srpski). N1. 8. svibnja 2016. Pristupljeno 14. listopada 2019.
  77. ↑ Mihajlo Jovičević. 19. kolovoza 2016. SEDAM SUROVIH ISTINA O JASENOVCU Istoričar Čedomir Antić o logoru smrti u Hrvatsko (srpski). Blic.rs. Pristupljeno 14. listopada 2019.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Suradnik:Uspjeh_je_ključ_života/Koncentracijski_logor_Jasenovac_(komunizam)&oldid=5688300"