Proboj (Ljubuški, BiH)
| Proboj | |
|---|---|
| Regija BiH | Zapadna Hercegovina |
| Entitet | Federacija BiH |
| Županija | Zapadnohercegovačka županija |
| Općina/Grad | Ljubuški |
| Koordinate | 43°14′N 17°31′E / 43.23°N 17.52°E |
| Stanovništvo | |
| – naselje (2013.) | 701 |
 | |
  Proboj Proboj na zemljovidu BiH | |
Proboj je naseljeno mjesto u gradu Ljubuškom, Federacija BiH, BiH.[1]
Naselje Proboj na zapadu graniči s Vitinom, na jugu s Otokom i Radišićima, na istoku s Radišićima, te na sjeveru s Lipnom. Površina mu je 707 ha, najviša kota 247 m, a najniža 74 m. Dijeli se na Donji i Gornji Proboj, a crkveno pripada župi Vitini, čiji je zaštitnik sv. Paškal Bajlonski. Naziv mjesta potječe od zemljopisnog termina kada se vjetar ili voda probijaju kroz prolaz ili udolinu. U slučaju Proboja radi se o Potočini koja teče malim kanjonom između probojske i radiške Gradine.[2]
| Proboj | ||||||
| godina popisa | 1991.[3] | 1981. | 1971. | |||
| Hrvati | 759 (98,69%) | 785 (98,61%) | 808 (100%) | |||
| Srbi | 1 (0,13%) | 1 (0,12%) | 0 | |||
| Muslimani | 0 | 0 | 0 | |||
| Jugoslaveni | 4 (0,52%) | 2 (0,25%) | 0 | |||
| ostali i nepoznato | 5 (0,65%) | 8 (1,00%) | 0 | |||
| ukupno | 769 | 796 | 808 | |||
| Proboj | ||||||
| godina popisa | 2013.[1] | |||||
| Hrvati | 701 (100%) | |||||
| Srbi | 0 | |||||
| Bošnjaci | 0 | |||||
| ostali i nepoznato | 0 | |||||
| ukupno | 701 | |||||
U Proboju se na više lokaliteta (blizu Tolića kuća, na Solinama, blizu Rosinih kuća velika Kapetanova gomila i dr.) nalaze kamene grobne gomile. Osim njih, naseljenosti Proboja u brončanom i željeznom dobu svjedoče i ostatci pretpovijesne gradine površine 7.530 m2 čiji se kameni zidovi nalaze na koti 188 m iznad Donjeg Proboja na predjelu zvanom Gradina. Sjevernije od današnje magistralne ceste Čapljina - Ljubuški - Imotski prolazila je rimska cesta Salona - Narona. Preko Potočine prolazila je kamenim mostom (na mjestu današnje gostionice Kula) čiji su lukovi bili vidljivi do gradnje magistralne ceste. Miljokaz careva Vibija i Voluzijana pronađen u Proboju (danas u Muzeju Hercegovina u Mostaru) svjedoči o popravljanju ove ceste u 3. stoljeću. Ostatci antičkog naselja ili poljoprivrednog imanja postoje na mjestu današnjeg groblja, a 1960-ih su na istom mjestu otkriveni ostatci starokršćanskog oratorija iz 5. – 6. stoljeća čije je dimenzije 9×4,5 m premjerio tadašnji župnik fra Vojislav Mikulić. Blizu donjeg izvora potoka Drage pronađeni su ostatci kamene cijevi kojom su Rimljani opskrbljivali vodom obližnji kompleks na čestici Odžaci u Radišićima. O Proboju u srednjem i novom vijeku nema puno izvora. Poznato je još postojanje četverolučnog kamenog mosta preko Vrioštice, dugog 20 m i širok 3,5 m čiji ostatci nisu sačuvani.[2]
U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. Proboj je imao 55 žitelja: 37 odraslih i 18 djece (navode se u izvornim oblicima, s brojem odraslih i brojem djece): Alilovich Bartholomaeus 4, 2; Alilovich Joannes 3, 2; Alilovich Matthaeus 2, 2; Alilovich Michael 4, 5; Borasovich Andreas 3, 3; Borasovich Matthaeus 4, 2; Borasovich Paulus 3, 2; Paraçikovich Antonius 7, 0; Primoraz Joannes 4, 0; Vukoevich Joannes 3, 0.[2]
- Ružica Ćavar, hrv. i katolička humanitarka i aktivistica[4]
- fra Ljubo (Mate) Čuvalo, hrvatski katolički svećenik, visoki franjevački dužnosnik, novinar i urednik, iseljenički kulturni djelatnik
- Kamilo Čuvalo (1937. – 2010.), domoljub i dugogodišnji organizator zavičajnog života Hercegovaca u Hrvatskoj
- Raveno Čuvalo
- Ante Čuvalo (1944.), hrvatski povjesničar i publicist
- fra Mladen Čuvalo (1939. – 1991.), hrvatski katolički svećenik i kulturni djelatnik
- ↑ a b 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 21. lipnja 2019.
- ↑ a b c Radoslav Dodig, Povijest ljubuških naselja: Proboj, Pučki godišnjak "Ljubuško silo" br. 6, Ljubuški, 31. srpnja 2010., str. 21.-24.
- ↑ Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
- ↑ Ružica Ćavar. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. travnja 2015. Pristupljeno 12. rujna 2014.
| |||||