Popis indoeuropskih jezika
 |
Ovu je stranicu potrebno oblikovati kao Wikipedijin članak. (Rasprava)Format članaka treba slijediti Wikipedijin stil. |
Indoeuropski jezici su jezična porodica čiji se jezici govore diljem svijeta, točnije na svakom kontinentu. Za porodicu je tipična složena struktura sloga, sklanjanje imenica po gramatičkim kategorijama roda, broja i padeža te sprezanje glagola po licu subjekta.[1] Dijele se na 10 glavnih grana:[2][3]
Jezici potvrđeni u hijeroglif. i klinopisnim tekstovima iz 2. tis. pr. Kr.:
- Hetitski (nesili): središnja Anatolija, jezik Hetitskoga Carstva
- Luvijski (luili): čitav južni pojas Anatolije
- Palajski: sjeverozapadno od područja hetitskoga
Jezici potvrđeni u 1. tis. pr. Kr. ili kasnije:
- Hijeroglifski luvijski: sjeverna Sirija do kraja 8. st. pr. Kr.
- Lidijski (alfabet)
- Karski (alfabet)
- Licijski (alfabet) i dr.
Indoarijski jezici:
- Pāli
- Sanskrt
- Neklasificirani jezici: Bazigar, Sheikhgal, Chinali-Lahul
Iranski jezici:
- Avestički (sveti tekstovi iz ranog 1. tis. pr. Kr.)
- Medski
- Partski i dr.
- Staroperzijski (malobrojni natpisi — prilagođeno klinasto pismo)
- Pehlevi
- Kurdski
- Paštunski
- Tadžički
- Belučki i dr.
- sarmatski, skitski (imena: stepska područja juž. Rusije, Ukrajine, poušća Dunava i ist. Panonije)
- Starogrčki jezik (linear B u 2. tis. pr. Kr. i kasnije alfabetski tekstovi)
- Umbro-sabelski jezici (umbrijski, sabelički, osački i dr. – alfabetski natpisi)
- Latinski (ponikao u Laciju; širi se s Rimskom državom)
- Vulgarni latinski
- Talijanski,
- Francuski,
- Rumunjski,
- Retoromanski,
- Katalonski,
- Kastiljski (Španjolski),
- Portugalski i dr. izumrli
- Vulgarni latinski
- Faliskički (Falisci, mala etnija sjeverno od Rima; alfabetski natpisi)
- Sikulski (malobrojni alfabetski natpisi)
- Staronordijski (srednjovjekovni staroislandski tekstovi)
- Zapadni:
- Istočni:
- Galski (natpisi na grčkom i lat. alfabetu): sr. Europa, Belgija, najveći dio Francuske, dijelovi sjev. Italije (od 4. st.)
- Britonski
- Staroirski (ogamski natpisi, srednjovjek. tekstovi)
- Lepontski (sjeverozapad Padska nizine)
- Keltiberski (natpisi lat. alfabetom): sjev. i središnja Španjolska
- Luzitanski (Portugal – neisgurna pripadnost keltskoj skupini)
- Klasični armenski jezik
- Armenski jezik (tekstovi od 5. st.)[4]
- Toharski jezici — otkriveni u 20. st.; dijeli se na A i B jezik, oba izumrla u 1. tisućljeću.[5]
- Albanski (potvrde tek u srednjem vijeku)
Ovi jezici nisu pouzdano svrstani u grane indoeuropskih jezika iako je gotovo sigurno da pripadaju porodici:
- Frigijski (alfabetski natpisi u zap. Anatoliji, 1 tis. pr. Kr.) – vjerojatno blizak grčkom i armenskom[6]
- Trački (nekoliko zapisa; imena ljudi i mjesta): sjev. od Egejskog mora, do Crnog mora i donjeg Dunava; vjer. i jezik Bitinaca u sjeverozapadnoj Maloj Aziji.
- Staromakedonski, peonski i dr. (slabo potvrđeni – srodni grčkom i frigijskom)
- Ilirski (samo imena): od Hercegovine preko Crne Gore do južne Albanije i zapadne Makedonije
- Panonsko-delmatski (samo imena): od sr. Dalmacije do Balatona i Dunava na potezu od Baranje do Zemuna
- Dako-getski (samo imena): sjeveroistok Srbije, sjever Bugarske, Rumunjska (možda srodan tračkom)
- Mesapski i dr. jezici Apulije (alfabet; vjerojatno podrijetlom s Balkana)
- Ligurski (samo imena): Ligurija i jugozap. dio Padske nizine, južna Francuska
- Venetski (alfabetski natpisi; srodan latinskom i keltskim jezicima): sjeveroist. Padska nizina; vjerojatno srodni jezici Histra i Liburna
U Europi su u starom vijeku posvjedočeni i neindoeuropski jezici. Najpoznatiji je Etruščanski koji je bio proširen u dijelovima Italije; ostalo je mnogo natpisa na različitim materijalima, no najvećim dijelom kratkih. Etruščani su se služili prilagođenim grčkim alfabetom. Danas je razmjerno dobro poznata gramatika, kao i fond od više stotina riječi. U Alpama (ist. Švicarska i susjedni dijelovi Italije i Austrije) govorio se Retski – malo natpisa etruščanskim alfabetom; jezik je nerazumljiv. Na zapadu Pirineja autohtono stanovništvo su Baski. Jezik je potvrđen tek u srednjem vijeku. Kao ni u prethodnim slučajevima, ne može se utvrditi pripadnost nekoj poznatoj jezičnoj obitelji.
- A. Marztinet, Des steppes aux oceans. L indoeuropeen et les "Indo-Europeens", Payot, Paris 1986.
- J. P. Mallory, In Search of the Indo-Europeans, Thames and Hudson, London 1989.
- C. Renfrew, Archaeology and Language. The Puzzle of Indo-European Origins, Harmondsworth 1989.
- T. V. Gamkrelidze, V. V. IVANOV, Indo-European & the Indo-Europeans, Berlin: Mouton de Gruyter 1995.
- C. Watkins, How to kill a dragon. Aspects of Indo-European poetics, Oxford UP, New York - Oxford 1995.
- R. Matasović, Kratka poredbeno povijesna gramatika latinskoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb 1997.
- B. W. Fortson Iv, Indo-European Language and Culture. An Introduction, Blackwell Textbooks in Linguistics, 19, Malden, MA - Oxford - Carlton (AUS) 2004.
- E. Benveniste, Riječi indoeuropskih institucija, Disput, Zagreb 2005.
- ↑ indoeuropski jezici | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
- ↑ Indo-European languages | Definition, Map, Characteristics, & Facts | Britannica. www.britannica.com (engleski). 1. studenoga 2023. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
- ↑ indoeuropski jezici | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
- ↑ Armenci | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
- ↑ toharski jezici | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.
- ↑ Frigija | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 8. studenoga 2023.