Staronordijski jezik
| Staronordijski jezik | |
| dǫnsk tunga – norrœnt mál | |
| Regije | Nordijske zemlje, Škotska, Irska, Engleska i Wales, otok Man, Normandija, Vinland, Povolžje i prostori između |
| Razredba | indoeuropski germanski sjevernogermanski istočnoskandinavski švedski |
| Pismo | Rune, latinica |
| Jezični kôd | |
| ISO 639-2 | non |
| ISO 639-3 | non |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Staronordijski jezik je sjevernogermanski jezik kojim su govorili stanovnici Skandinavskog poluotoka i njihovih prekomorskih posjeda u Vikinškom dobu, sve do oko 1300. godine.
Pranordijski jezik razvio se u staronordijski jezik prije 8. stoljeća. Staronordijski se potom razvijao u suvremene sjevernogermanske jezike sve do 14. stoljeća. Ova datiranja konačna prijelaza u idući stupanj razvitka nisu čvrsta, jer su nađeni povijesni izvori na staronordijskom koji su nastali duboko u 15. stoljeću.[1]
Staronordijski se dijelio na tri dijalekta: istočni staronordijski dijalekt, zapadni staronordijski dijalekt i starogutnijski dijalekt. Zapadni i istočni dijalekt tvorili su dijalekatni kontinuum. Nije postojala jasna zemljopisna granica među njima. Tragovi istočnog dijalekta nađeni su u istočnoj Norveškoj, a zapadnog u zapadnoj Švedskoj. Većina govornika koji su govorili istočnim dijalektom živjeli su na prostoru današnje Danske i Švedske. Starogotlandski je dijalekt bio nejasnija dijalektna grana. Ponekad ga se pribraja istočnom dijalektu zbog zemljopisnih razloga (Gotland). Razvijao se kao istočni i zapadni dijalekt, ali je imao i vlastite osobine svojstvene samo njemu.
- ↑ Torp, Arne, Lars S. Vikør (1993.)
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||