Hrvatska glazba
Hrvatska glazba je ukupna glazbena djelatnost Hrvata od srednjeg vijeka do danas. Glazba kao dio kulture u hrvatskoj povijesti pa i sadašnjosti jedna je od njezinih važnih identitetskih i umjetničkih sastavnica.[1]
Autohtona narodna glazbala u Hrvatskoj dokazuju bogatstvo tradicijskoga instrumentarija kao i kulturnu mnogostrukost Hrvata i hrvatskoga prostora. Pojedina tradicijska (folklorna) glazbala pokazuju kulturne posebnosti (reglasta klepetalka, zvrk „buga čiga”, diplice presvučene kožama barskih pijavica) i poznata su samo kod Hrvata. Neka glazbala sa svojom sačuvanom posebnom običajnom i ritualnom namjenom ukazuju na predkršćanske (pišta, slavić, ćurlin u obredu pozdrava suncu) i pretpovijesne korijene (zujalice, tj. „grmavice” u obredu plodnosti, tj. magiji izazivanja kiše). Druga glazbala, sa svojim imenom i građom ukazuju na mezopotamsko i indoiransko podrijetlo (tambure dvožice, tj. grobničke „cindre”, „cindrice” iz Lanišća tj. Ćićarije i Kastavštine, identične su s tamburama na reljefnim prikazima iz Gornje Mezopotamije, tj. povijesnoga područja huritske države, a njihovo babilonsko zapisano ime, „sinnitu”, znači dvožica). Slično, na daleke korijene, tj. kulturne veze s otokom Kretom, upućuju dvostruka zvona. Praporci, male metalne šuplje loptice s kuglicom u unutrašnjosti, još donedavno su visile u Slavoniji nad dječjim koljevkama, jer se vjerovalo da štite od zlih sila, ali su također, što je manje poznato, vrlo česti arheološki nalaz u starohrvatskim nekropolama. Dvocijevne klarinetske sviraljke, „mišnjice”, „diple”, kako se nazivaju, sa svojim različitim brojem rupica, svjedoče o razvitku dvoglasja i povećanju tonskog niza istih glazbala, ali i kulturnim vezama i mogućem podrijetlu s područja kao što su Kreta, Mala Azija, Armenija, Iran, Indija ...[2]
O povijesti hrvatske glazbe od 11. do 15. stoljeća svjedoče zapisi u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama.[3] Pisani spomenici (sekvencijari, evanđelistari, sakramenti, misali, lekcionari, antifonariji) svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda.
Prva osoba koju bilježi povijest hrvatske glazbe bio je zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. – 1323.), koji je organizirao crkveno pjevanje, oblikovao višestoljetni zagrebački obred (ukinut 1788.) i najvjerojatnije stvorio bar tri crkvena napjeva.
U dijelu Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje s otocima, Lika, sjeverna i srednja Dalmacija) postojala je posebna redakcija glazbe za obrede na staroslavenskom jeziku, glagoljaško pjevanje.[4] Premda notni dokumenti nisu nikada pronađeni, smatra se da je postojalo još u 9. st., a na temelju još uvijek žive tradicije suvremena su istraživanja pokazala da su napjevi oblikovani od elemenata gregorijanskoga korala, bizantskih liturgijskih napjeva i elemenata pučkoga pjevanja. Vrste napjeva istovjetne su onima na latinskom jeziku (misni dijelovi, himne, sekvence), izvođeni su bez uporabe glazbala, pretežno su silabični, jednostavne ritmike i u pravilu jednoglasni, premda ima i onih u višeglasju heterofona tipa.
O glazbi svjetovnog sadržaja dokumenti spominju svirače na raznim glazbalima, pretežno strance u službi gradova, koji su sudjelovali u javnim svečanostima.
Dokumenti svjedoče da je u 14. stoljeću nastala hrvatska najstarija poznata božićna pučka popijevka, Bog se rodi v vitliomi (poznata samo u stihovima sve do 1644. kada je s notama objavljena u „Pavlinskoj pjesmarici“), te da je sredinom 15. stoljeća Splićanin Mihael Bogotić kao glazbenik djelovao u Veneciji.
Novo razdoblje u hrvatskoj glazbi počinje u 16. stoljeću kada je, u duhu renesanse,[5] proširila svoja stvaralačka obzorja i zakoračila u razdoblje ranoga baroka.[6]
Zbirka Sacrae cantiones (1620.) Ivana Lukačića Šibenčanina vrijedno je svjedočanstvo duhovne glazbe, kakva se izvodila u Splitu, i uopće jedan od najznačajnijih spomenika cjelokupne starije hrvatske glazbe.
Rani uspjeli prilog pretklasičnoj simfoniji i komornoj glazbi dao je u Rimu obrazovan dubrovački plemić Luka (Lukša) Sorkočević, kao i njegov sin Antun Sorkočević, povjesničar i diplomat.[7]
Sredinom prve polovice 19. stoljeća počinje novo razdoblje hrvatske glazbe koja se demokratizacijom očitovala nastojanjem građanskoga društvenog sloja na stvaranje pretpostavke za dostupnost umjetničke glazbe širem krugu građana.[8]
Kao odjek pojave autohtonih glazbenih kultura nacionalnih smjerova u Europi, u Hrvatskoj se tridesetih godina 19. stoljeća javio ilirski pokret, koji, kao književnosti i glazbi namjenjuje osobitu društveno-političku ulogu: formiranje i obranu nacionalne svijesti. U to doba nastaje prva hrvatska nacionalna opera (Ljubav i zloba) kao i hrvatska himna. Male forme, solo-pjesme i klavirske minijature pojavljuju se razmjerno rano - Ferdo Livadić svoj Notturno u fis-molu za glasovir piše 1822. godine.
Složenost stilsko-estetičkih sjecišta glazbene Moderne s najviše se snage ostvaruje u orkestralnome opusu Blagoja Berse. Taj se odmak zbiva i u novoj osjetljivosti za izvorni glazbeni izričaj naroda, za folklor uz čiju su pomoć moguće stravinskijevske sinteze s tradicijom - ostvarene u orkestralnom, a osobito glazbeno-scenskom opusu Krešimira Baranovića.[9]
Početci nove hrvatske glazbe (NHG) obično se vezuju uz 1961. godinu kada se prvi put održava Muzički biennale Zagreb (MBZ), međunarodni festival suvremene glazbe koji traje i danas.[10]
- ↑ Dodi Komanov, Hrvatska glazba na culturnet.hr
- ↑ Dr. Božidar Širola, Hrvatska narodna glazbala. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2009. Pristupljeno 11. lipnja 2009. journal zahtijeva
|journal=
(pomoć) - ↑ Hrvatska srednjovjekovna glazba
- ↑ Gorana Doliner, Glagoljaško pjevanje
- ↑ Ennio Stipčević, Renesansna hrvatska glazba
- ↑ Ennio Stipčević, Barokna hrvatska glazba
- ↑ Vjera Katalinić, Hrvatska glazba u doba klasicizma
- ↑ Sanja Majer-Bobetko, Hrvatska glazba u 19. stoljeću
- ↑ Eva Sedak, Hrvatska glazba u 20. stoljeću
- ↑ Nikša Gligo, ‘’20. stoljeće – Nova hrvatska glazba
- hrvatska umjetnost
- dodatak:Popis hrvatskih klasičnih i folklornih glazbenika
- hrvatska glazba u Bosni i Hercegovini
- hrvatska književnost
- hrvatska likovna umjetnost
- hrvatski film
- povijest hrvatskog kazališta
- Proleksis enciklopedija Online: Hrvatska glazba
- Popis literature o hrvatskoj narodnoj glazbi Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. srpnja 2007. (Wayback Machine)
- Primjer glagoljaškog pjevanja: Igor Kuljerić, Hrvatski glagoljaški rekvijem - Svet (.wma) Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. prosinca 2013. (Wayback Machine)
|