Prijeđi na sadržaj

Fabijan Šovagović

Izvor: Wikipedija
Fabijan Šovagović
Rođenje4. siječnja 1932.
Ladimirevci
Smrt1. siječnja 2001.
Zagreb
Zanimanjekazališni i filmski glumac
Godine rada1957. – 2001.
SuprugaMaja Šovagović
WWW
Stranicaslužbena stranica
Ostale nagrade
Popis nagrada
portal o životopisima ‧ portal o filmu

Fabijan Šovagović (Ladimirevci, 4. siječnja 1932. – Zagreb, 1. siječnja 2001.), bio je hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac. Bio je jedan od najvećih hrvatskih glumaca čija su ostvarenja tijekom desetljeća obilježavala i određivala smjer i kvalitetu hrvatskoga glumišta.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]
Poprsje Fabijana Šovagovića u Ladimirevcima

Fabijan Šovagović rođen je 1932. godine kao jedno od četvero djece u zemljoradničkoj obitelji Josipa i Tonke Šovagović a odrastao je u slavonskom selu Ladimirevcima nedaleko Valpova.[2] Srednju školu građevinskoga smjera završio je u Osijeku. Već je kao srednjoškolac glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kočićevu Jazavcu pred sudom), a potom i u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku.[2] Studij glume polazio je na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirao 1957. godine. Tijekom godina bio je član kazališta "Gavella", HNK u Zagrebu, sudjelovao u radu "Teatra u gostima", djelovao kao slobodni umjetnik i nastupao na svim našim najvećim festivalima.

Kazališni glumac široka raspona, na filmu debitira u Svoga tela gospodar. Jedan od najboljih hrvatskih glumaca uopće, sugestijom iznimnog unutarnjeg života te dubokih i proturječnih poriva, ostvario je bogat filmski, kazališni i televizijski opus. Podjednako je uvjerljiv kao razočarani intelektualac – cinični promatrač društvenih mana (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Krsto Papić, 1973; Novinar, Zlatna arena), bešćutni ubojica (Događaj) ili žrtva društvene represije (Lisice).[3]

U žanru komedije glumio je ozbiljne, često mračne, cinične ili nervozne likove, pridonoseći složenosti prikazanoga svijeta, npr. u Imam 2 mame i 2 tate i u tv seriji Prosjaci i sinovi Antuna Vrdoljaka. Markantne osobenjake, npr. u Brezi i Ritmu zločina, tumači s iznimnom psihološkom uvjerljivošću, a bez manirizma. Sporednim ulogama, npr. u filmovima Ponedjeljak ili utorak, Čovjek koji je volio sprovode (Zoran Tadić, 1989, Zlatna arena) i Orao zavrjeđuje pohvale koliko i u glavnima, a psihološku slojevitost unosi i u plošno zamišljene likove, npr. u Izbavitelju. Prema vlastitoj drami, s Brankom Schmidtom napisao je scenarij za film Sokol ga nije volio (i gl. uloga), s temom iz zavičajne Slavonije.[3]

Ostali važniji filmovi: Prometej s otoka Viševice, Kuća, Seljačka buna 1573 (Vatroslav Mimica, 1975., kao Matija Gubec), Pucanj (Krešo Golik, 1977), Ne naginji se van, Susreti sa značajnim ljudima (Peter Brook, 1979), Povratak (Antun Vrdoljak, 1979), Ambasador (Fadil Hadžić, 1984, Zlatna arena), San o ruži (Zoran Tadić, 1986), Osuđeni (Zoran Tadić, 1987), Diploma za smrt (Živorad Tomić, 1989), Đuka Begović (Branko Schmidt, 1991., i koscenarist).[3] Neka od njegovih najpoznatijih ostvarenja su uloge u predstavama Lenjin, Skup, Dundo Maroje, potom u TV-serijama Kuda idu divlje svinje (1971.), Prosjaci i sinovi (1972.), U registraturi (1974.), Velo misto (1980.), Đuka Begović (1991.) i druge.

Umro je u Zagrebu, 1. siječnja 2001. godine a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[4]

Njegov sin Filip Šovagović i kći Anja Šovagović-Despot također su glumci.[3]

Filmografija

[uredi | uredi kôd]

Filmske i televizijske uloge

[uredi | uredi kôd]

 

 

Knjige

[uredi | uredi kôd]
  • Glumčevi zapisi – zapisi o teatru – Centar za kulturnu djelatnost, Biblioteka Prolog, Zagreb, knjiga 4, 1977. (2. izd. 1979.)
  • Sokol ga nije volio: dramska kronika u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem – prvi put tiskana u “Prologu”, 41/1981. (potom 2 izdanja, KIC Privlačica, Privlaka, 1986.; Privlačica, Vinkovci, 2003.)
  • Divani Fabe Šovagova – eseji – Riječ, Vinkovci, 1996.

Nagrade

[uredi | uredi kôd]
  • 1968.: “Zlatni lovor – vjenčić” na IX. Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, za recital “Kristalna kocka vedrine” Tina Ujevića.
  • 1970.: Nagrada “Vladimir Nazor”, za ulogu mladoženje u filmu “Lisice” Krste Papića.
  • 1970.: Grand prix na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu, za ulogu mladoženje u filmu “Lisice” Krste Papića
  • 1975.: Grand prix na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu, za ulogu supruga mlađe žene u filmu “Kuća” Bogdana Žižića.
  • 1976.: “Zlatna kolajna” na IV. Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, za “Đuku Begovića” Ivana Kozarca.
  • 1978.: Nagrada INE Zagreb za književnost, za knjigu “Glumčevi zapisi”.
  • 1979.: “Zlatna arena” u Puli, za sporednu ulogu u filmu “Novinar” Fadila Hadžića.
  • 1979.: Nagrada publike na VI. susretima profesionalnih kazališta Hrvatske u Slavonskom Brodu, za ulogu Miroslava u “Gle, kako lijepo počinje dan” Zvonimira Bajsića.
  • 1982.: Nagrada “Vladimir Nazor”, za uloge Fabija u “Pustinjama” Ranka Marinkovića i Šime u vlastitoj drami “Sokol ga nije volio”.
  • 1983.: Sterijina nagrada na 28. Jugoslavenskim kazališnim igrama u Novom Sadu, za ulogu Šime u “Sokolu”.
  • 1984.: “Zlatna arena” u Puli, za sporednu ulogu u filmu “Ambasador” Fadila Hadžića.
  • 1989.: “Zlatna arena”, za najbolju sporednu ulogu u filmu “Čovjek koji je volio sprovode” Zorana Tadića.
  • 1991.: Nagrada “Vjesnika”, za kazališnu umjetnost “Dubravko Dujšin”.
  • 1991.: Nagrada “Vladimir Nazor”, za životno djelo.
  • 1992.: Počasna “Zlatna arena” u Puli.
  • 1993.: Nagrada hrvatskog glumišta, za životno djelo.
  • 1996.: Nagrada “Vjesnika”, za životno djelo u filmskoj umjetnosti “Krešo Golik”.

Diskografija

[uredi | uredi kôd]

Spomen

[uredi | uredi kôd]
  • Od 2001. godine Festival glumca njegovim imenom nazvao je svoju nagradu za najboljega glumca/glumicu.[5]
  • Od 2007. godine u rodnim mu Ladimirevcima održava se Memorijal Fabijana Šovagovića (od 2011. pod imenom "Šovini dani"), manifestacija posvećena životu i djelu velikana hrvatskoga glumišta.[6]
  • 2007. godine postavljen je u središtu Ladimirevaca prvi spomenik Šovagoviću u Hrvatskoj, djelo akademskoga kipara Stipe Sikirice.[7]
  • 2010. godine postavljena mu je spomen-ploča u Zagrebu, na pročelju kuće u Mesničkoj 14, gdje je živio od 1967. do 2001. godine.[8]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ HRT: Sjećanje na Fabijana Šovagovića[neaktivna poveznica], preuzeto 25. veljače 2013.
  2. ↑ a b Ladimirevci.info: Fabijan Šovagović  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. rujna 2013. (Wayback Machine), preuzeto 25. veljače 2013.
  3. ↑ a b c d Filmski leksikon – Šovagović, Fabijan Dopušteno je korištenje ili citiranje pojedinih članaka u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora.
  4. ↑ Gradska groblja – Š, preuzeto 25. veljače 2013.
  5. ↑ TZ Županja: Festival glumca  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. studenoga 2013. (Wayback Machine), preuzeto 25. veljače 2013.
  6. ↑ Ladimirevci.info: Memorijal Fabijana Šovagovića  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. rujna 2013. (Wayback Machine), preuzeto 25. veljače 2013.
  7. ↑ dnevnik.hr: Ladimirevci: Otkriven spomenik Fabijanu Šovagoviću, preuzeto 25. veljače 2013.
  8. ↑ dalmacijanews.com: Fabijanu Šovagoviću spomen ploča u Zagrebu[neaktivna poveznica], preuzeto 25. veljače 2013.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Fabijan_Šovagović&oldid=6944764"