Prijeđi na sadržaj

Oktavijan Miletić

Izvor: Wikipedija
Oktavijan Miletić
Rođenje1. listopada 1902.
Zagreb
Smrt17. kolovoza 1987.
Zagreb
Godine rada1928.-1980.
Važniji filmoviLisinski
WWW
Ostale nagrade
Nagrada Vladimir Nazor

portal o životopisima ‧ portal o filmu

Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. listopada 1902.Zagreb, 17. kolovoza 1987.) bio je hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.

Bio je prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog čega ga se smatra utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Zagrebu u obitelji intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva se zanimao za film (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru (od 9,5 mm) i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san 1932., Amadeus Nicknagel 1932., Poslovi konzula Dorgena 1933., Zagreb u svjetlu velegrada 1934., Faust 1934.).

Za svoj kratki film, Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933., a predsjednik žirija bio je Louis Lumière.[1] Za njegov kratki film iz 1937. godine Šešir drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film. Zapošljava se u zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film - Lisinski (1944., biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog (taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani film).[2] Snima i dokumentarne filmove; Barok u Hrvatskoj (1942.) i Radium (1944.; nedovršen). Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: Hrvatski kipari, Hrvatski seljački život i Agram, die Hauptstadt Kroatiens.[3]

Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni film Juraj Dalmatinac (1977.)

  • Za svoj rad dobio je 1967. tadašnju najvišu republičku nagradu - Vladimir Nazor.[4]

Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija.

Filmografija

[uredi | uredi kôd]

Režija igranih filmova

[uredi | uredi kôd]

Režija kratkih i dokumentarnih filmova

[uredi | uredi kôd]
  • 1930.? Život hrvatskog seljaka (Kroatisches Bauernleben)[5][6]
  • 1933. Poslovi konzula Dogena
  • 1934. Faust
  • 1935. Plitvička jezera
  • 1936. Đumlin imitator Chaplina
  • 1937. Šešir
  • 1938. Jugoslavija gradi svoje lokomotive
  • 1940. Hrvatski kipari: Bilhauerkunst in Kroatien
  • 1942. Barok u Hrvatskoj
  • 1942. Agram, glavni grad Hrvatske[5][6]
  • 1948. Profesor Budalastov
  • 1964. Kipar Vanja Radauš
  • 1977. Juraj Dalmatinac

Scenarij

[uredi | uredi kôd]
  • 1931. Otvorenje Zagrebačkog zbora
  • 1937. Šešir
  • 1948. Profesor Budalastov

Snimatelj

[uredi | uredi kôd]

Gluma

[uredi | uredi kôd]
  • 1927. Provalnik

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Članci

[uredi | uredi kôd]
  • Rafaelić, Daniel. 2004. Filmološko istraživanje u bečkom filmskom arhivu 2004. Arhivski vjesnik. Hrvatski državni arhiv. Zagreb. 47 (1): 173–176
  • Vjekoslav Majcen, Ante Peterlić: Oktavijan Miletić, Hrvatski državni arhiv, 2000., ISBN 953-6005-39-5

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Vjesnik 2001, Blistavi početak s Oktavijanom Miletićem, PDF[neaktivna poveznica]
  2. Rafaelić 2004, str. 173.
  3. Rafaelić 2004, str. 173-174.
  4. Nagrada Vladimir Nazor
  5. a b Filmski programi Kino Tuškanac, ponedjeljak, 30.svibnja 2005. u 20h.
  6. a b Jutarnji listArhivirana inačica izvorne stranice od 13. kolovoza 2011. (Wayback Machine) Nenad Polimac: Indiana Jones hrvatskog filma ne želi više biti činovnik kinoteke, 27. ožujka 2010.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]