Prijeđi na sadržaj

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s FNR Jugoslavija)
Ovo je glavno značenje pojma Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Za druga značenja pogledajte Jugoslavija (razdvojba).

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (pokrata: SFRJ), pod kolokvijalnim imenom Druga Jugoslavija ili Titova Jugoslavija, naziv je za bivšu socijalističku državu koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Sjevernu Makedoniju, a postojala je od 1943. do 1992. godine.

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Социјалистичка Федеративна Република Југославија (srp.)
Socialistična Federativna Republika
Jugoslavija (slo.)
Jugoszláv Szocialista Szövetségi
Köztársaság (mađ.)
Republika Socialiste Federative
e Jugosllavisë (alb.)

←
 
←
1945. – 1992. ↓
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Bratstvo i jedinstvo
Himna
Hej, Slaveni
Lokacija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
Lokacija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
Zemljovid Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije od 1956. do 1990. godine
Glavni grad Beograd
Jezik/ci
  • Od AVNOJ-a do 1963. vrijedili su u Saveznoj narodnoj skupštini: srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik.[1][2]
  • Od Ustava 1963. do Ustavnoga amandmana XXXI. (1971.[3]) četiri[4] jezika pod nazivima: srpskohrvatski, hrvatskosrpski, slovenski i makedonski.
  • Od 1971. nazivi jezika na kojima će se izdavati službeno glasilo definirani su republičkim ustavima socijalističkih republika.[3]
Vlada Socijalistička republika
Predsjednik
 - 1945. – 1953. Ivan Ribar (prvi)
 - 1953. – 1980. Josip Broz Tito (drugi)
 - 1991. Stjepan Mesić (posljednji)
Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća
 - 1945. – 1953. Josip Broz Tito (prvi)
 - 1989. – 1991. Ante Marković (posljednji)
Povijest Hladni rat
 - Uspostava 29. studenoga 1943.
 - Članstvo u UN 24. listopada 1945.
 - Ustav 21. veljače 1974.
 - Istupanje članica 25. lipnja 1991.
(Hrvatska i Slovenija)
17. studenoga 1991.
(Makedonija)
6. ožujka 1992.
(Bosna i Hercegovina)
27. travnja 1992.
(Srbija i Crna Gora proglašavaju Saveznu Republiku Jugoslaviju)
Površina
 - srpanj 1989. 255804 km2
Stanovništvo
 - srpanj 1989. 23724919 
     Gustoća 92,7 st/km² 
Valuta jugoslavenski dinar
(100 para)
Pozivni broj +38
Vremenska zona UTC+1
Internetski nastavak .yu (uvođenje 1989.)[6]
Prethodnice		 Nasljednice
Demokratska Federativna Jugoslavija
Slobodni teritorij Trsta
Slovenija
Hrvatska
Makedonija
Republika Bosna i Hercegovina
Savezna Republika Jugoslavija
Danas dio Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Hrvatska
Kosovo
Sjeverna Makedonija
Slovenija
Srbija
1) Ustavom SR Slovenije priznat je status narodnosti Mađarima i Talijanima, a njihovi jezici su imali status službenih jezika u pojedinim općinama, te status službenih jezika u odgojno-obrazovnom sustavu.
2) Ustav SR Hrvatske je službeni jezik odredio kao hrvatski književni jezik (1972.), koji se u tekstu Ustava na jednom mjestu naziva hrvatski ili srpski, a na dva mjesta u tekstu Ustava kao hrvatski književni jezik. Do školske godine 1953./1954. nastavni jezik je bio hrvatski jezik, što je službeno vraćeno tek 9. studenoga 1990. godine. Poznat je otpor »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom« dvočlanom jednoimenom nazivlju u obliku Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, te Hrvatskoga proljeća. Temeljem Ustava SFRJ (1963. − 1971.) postrojbe JNA su imale pravo na prostoru cjelokupne federacije rabiti srpskohrvatski, a od amandmana 1971.[7] i jezike naroda i narodnosti u SR i SAP.
3) U SR BiH službeni se jezik nazivao srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora.
4) Na području SR Srbije izvan područja SAP rabio se samo srpskohrvatski. Srpskohrvatski kao službeni jezik je zadržan u Ustavu Republike Srbije do 2006. g. U SR Crnoj Gori službeni jezik je bio srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora. U SR Crnoj Gori, albanski jezik je bio službeni jezik u općinama s većinom Albanaca, te službeni nastavni jezik u tim područjima.
5) U Ustavu SR Makedonije službene narodnosti bile su Albanci i Turci. Albanski i turski jezik su bili službeni u općinama i naseljima s većinom tih narodnosti, kao i u odgojno-obrazovnom sustavu.
6) U SAP Kosovu, kao priznat službeni jezik u općinama i naseljima s turskom većinom, bio je turski jezik.
7) U SAP Vojvodini službeni jezici su bili: srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski.
8) Svaka druga etnička i jezična skupina, imala je puno pravo i slobodu uporabe svoga jezika.[8]

Kroz cijelo vrijeme njezinog postojanja, cjelokupnu vlast u državi imala je komunistička stranka, tj. Savez komunista Jugoslavije (do 1952. Komunistička partija Jugoslavije) na čelu s Josipom Brozom Titom. Bila je osnivačka članica Ujedinjenih naroda,[9] Pokreta nesvrstanih[10] i raznih drugih međunarodnih ustanova poput primjerice CERN-a.[11]

Proglašena je 1943. godine na teritoriju Kraljevine Jugoslavije pod nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija, te je kasnije međunarodno priznata kao pravni nasljednik Kraljevine. 1946. godine je dobila službeni naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Ustavom 1963. dobila je svoj posljednji naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

S obzirom na to da je najveći dio postojanja bila pod vlašću Saveza komunista Jugoslavije, odnosno kao službenu ideologiju i društveno-ekonomski sistem koristila socijalističko samoupravljanje, za SFRJ se koriste izrazi socijalistička ili komunistička Jugoslavija. Zbog dugogodišnje vlasti Josipa Broza Tita, koristi se također i naziv Titova Jugoslavija. Od raspada SFRJ 1991. godine do danas se često koristi koristi izraz bivša Jugoslavija.

SFR Jugoslavija je postigla nezanemariv međunarodni ugled zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu dominaciji SSSR-a pod Staljinovim vodstvom, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete;[12] s druge strane je u SFRJ bilo znatnih problema na području ljudskih prava, slično stanju u drugim zemljama kojima su vladale komunističke partije.[13]

Tijekom svojega postojanja će komunistička Jugoslavija pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim se u SFRJ sve zakone, pa i one kojima su se razrađivala ljudska prava, primjenjivalo uz jaku ideološku obojenost; stoga su ravnopravnost uživali samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i de facto i de iure neravnopravni.[14]

Godine 1989. – u vrijeme tzv. Perestrojke u Sovjetskom Savezu – postali su mogući prvi stidljivi oblici oporbene djelatnosti: intelektualci su govorili na tribinama, a policijske službe ih zbog toga nisu zatvarale. Nakon pada Berlinskog zida u listopadu 1989. i Revolucije u Rumunjskoj u prosincu iste godine, početkom 1990. god. dopušteno je u Jugoslaviji (ne u svim njenim dijelovima ravnomjerno) osnivanje novih političkih stranaka i potom 1990. dolazi da prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i drugim republikama SFRJ. Povodom tih izbora, ukazuje se temeljna nestabilnost jugoslavenske državne tvorevine, te su zapravo oni predstavljali uvod u raspad SFRJ: ne-komunističke vlasti Slovenije i Hrvatske teško su nalazile zajednički jezik s komunistima koji su uglavnom nastavljali upravljati preostalim dijelom Jugoslavije – u tome su srpski komunisti ponavljali tezu o ugroženosti Srba i potpirivati nezadovoljstvo etničkih Srba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, pripremajući se za mogućnost oružanog obračuna između naroda Jugoslavije. Zajednička Jugoslavenska narodna armija – u kojoj je prevladavao srpski zapovjedni kadar, znatno više nego u ukupnom stanovništvu Jugoslavije – u svibnju 1990. god. odlučuje razoružati Teritorijalnu obranu u Sloveniji (provedba te odluke u Sloveniji nije uspjela), Hrvatskoj i Bosni i Hercigovini, i odmah potom pristuplja dijeljenu vojnog naoružanja etničkim Srbima Hrvatskoj.[15]

SFRJ valja razlikovati od Savezne Republike Jugoslavije, koja je postojala od 1992. do 2003. godine – koja je pretendirala biti isključivi nasljednik SFRJ, ali joj međunarodna zajednica to nije priznala: Smatra se u međunarodnoj zajednici da je SFRJ prestala postojati 1992. godine bez univerzalnog pravnog sljednika.[16]

Ime države

Država je promijenila tri službena imena:

Podrobniji članak o temi: Demokratska Federativna Jugoslavija
  • od drugog zasjedanja AVNOJ-a (29. studenoga 1943.) novostvorena država zove se Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ)[17]
  • deklaracijom Ustavotvorne skupštine od 29. studenoga 1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ)[18]
  • Ustavom od 7. travnja 1963. država se zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ)[19]

U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, kako bi ju razlikovali od prethodne, stare tj. Kraljevine Jugoslavije.

U pravnoj znanosti postoje autori koji smatraju Kraljevinu SHS i raniju Kraljevinu Srbiju te istom državom; takvi autori u pravilu smatraju također i da su Kraljevinu Jugoslaviju i kasnija SFRJ jedna te ista država (tj., da je svaka Jugoslavija u suštini bila "proširena Srbija"). Drugi kritiziraju takva stajališta, kao bazirana na neadekvatnoj primjeni pravila međunarodnog prava.[20] Noviji autori uglavnom konstatiraju da je "FNRJ nastala nakon završetka Drugog svjetskog rata",[21] a čak je i Republika Srbija tijekom pregovora o sukcesiji iza SFRJ pobijala tezu da bi SFRJ bila pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije.[22]

Povijest

Drugi svjetski rat i poraće

Tijekom Drugog svjetskog rata KP Jugoslavije (KPJ; zabranjena od 1921), pod vodstvom Josipa Broza-Tita, uspješno je organizirala partizanski oružani otpor okupatorima i njihovim saveznicima, snagama NDH i ostatcima kraljevske vojske (četnici). Od kraja 1942. partizanski je pokret stvarao političko-predstavnička tijela (AVNOJ i dr.), kao osnovicu za federalno uređenje poratne Jugoslavije. U borbi za diplomatsko priznanje, Tito je pristao (1944.) na sudjelovanje dijela građanskih stranaka u prijelaznoj vlasti i izborima, no njihov veći utjecaj bio je blokiran. Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, pod Titovim predsjedništvom, osnovana je u ožujku 1945. i priznata od Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. Nakon prvih poratnih izbora (11. studenog 1945.), KPJ zadržala je vlast i uspostavila jednopartijski režim. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) proglašena je 29. studenog 1945. (svrgnuta dinastija Karađorđevića bila je lišena svih prava). Tito je bio imenovan za premijera, a 14. siječnja 1953. postao je predsjednik republike. Ustav FNRJ donesen je 30. siječnja 1946., a do početka 1947. doneseni su i ustavi republika (Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Srbije i Hrvatske). Uspostavljanje republika provedeno je uz znatne izmjene teritorija južnoslavenskih zemalja ujedinjenih 1918. Hrvatska je sjedinila područje nekadašnje Hrvatske i Slavonije, Dalmaciju, područje Rijeke i veći dio Istre, dobila je Međimurje i Baranju, a ustupila istočni Srijem (Srbiji) te Boku i južno primorje (Crnoj Gori, koja je Srbiji ustupila Metohiju). Od nekadašnje južne Srbije stvorena je Makedonija, a Vojvodina je ušla u sastav Srbije. Sloveniji je pripojeno Prekomurje, a nakon razgraničenja s Italijom (1947., 1954.) i dio teritorija ustupljenoga Rapallskim ugovorom (veći dio Istre sjedinjen je Hrvatskoj). Uglavnom nepromijenjene ostale su granice Bosne i Hercegovine, koja je Crnoj Gori ustupila područje Sutorine. U Srbiji su 1945. formirane Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast (od 1963. Autonomna Pokrajina Kosovo). Od kraja 1950-ih, nakon dovršena razgraničenja prema susjednim državama, FNRJ je obuhvaćala oko 255 800 km²: Srbija 34,5% (88 361 km²), Hrvatska 22,1% (56 542 km²), BiH 20% (51 129 km²), Makedonija 10,1% (25 713 km²), Slovenija 7,9% (20 251 km²) i Crna Gora 5,4% (13 812 km²). Oko 8,4% teritorija FNRJ obuhvaćala je Vojvodina (21 506 km²), a 4,3% Kosovo i Metohija (10 887 km²); Vojvodina je obuhvaćala 24,3% srbijanskoga teritorija, a Kosovo i Metohija 12,3%. Prema udjelu u ukupnom stanovništvu (16,93 milijuna stanovnika 1953.) najviše je bilo Srba (41,6%), Hrvata (23,4%) i Slovenaca (8,8%), a zatim neopredijeljenih Jugoslavena (5,9%), Makedonaca (5,3%), Šiptara, tj. Albanaca (4,5%), Madžara (3%), Crnogoraca (2,8%), Turaka (1,5%) i dr. Većina neopredijeljenih Jugoslavena bili su Muslimani, kojima je pod tim imenom nacionalna zasebnost priznata tijekom 1960-ih. Nacionalna se struktura stanovništva u idućim godinama promijenila: 1981. u ukupnom stanovništvu SFRJ (22,4 mil.) Srba je bilo 36,3%, Hrvata 19,8%, Muslimana 8,9%, Slovenaca 7,8%, Albanaca 7,7%, Makedonaca 6%, Crnogoraca 2,6%, Madžara 1,9% i dr.

Razdoblje II. svjetskog rata i dolaska komunista na vlast bio je od središnjeg značaja u propagandi jugoslavenskog komunističkog režima, te se o okolnostima koje za tu propagandu nisu bile povoljne nije uopće smjelo govoriti i pisati, čak ni u znanstvenim djelima. Odmah nakon što su komunisti ovladali Beogradom krajem 1944. godine, organizirano su pristupili uništavanju arhivske građe koja je govorila o za njih neugodnim činjenicama; istodobno su namjerno u arhive umetani krivotvoreni dokumenti koji su komuniste prikazivali u boljem, a njihove suparnike u lošijem svjetlu.[23]

Međunarodni odnosi

U međunarodnim odnosima Jugoslavija se ispočetka posve priklanjala komunističkim državama. Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći sa SSSR-om bio je potpisan 11. travnja 1945. Odnosi sa SAD-om i Velikom Britanijom bili su pogoršani zbog ulaska Jugoslavenske armije u Julijsku krajinu i u Korušku (povukla se u lipnju 1945.), kojih je dijelove Jugoslavija zahtijevala pozivajući se na njihov etnički sastav (pri određivanju austrijskih granica 1949. ti zahtjevi nisu bili prihvaćeni). Na prijepornom teritoriju sjeverozapadne Istre i Trsta, savezničke sile pobjednice dogovorile su 2. srpnja 1946. stvaranje Slobodnoga Teritorija Trsta (STT). Mirovni ugovor s Italijom Jugoslavija je potpisala u Parizu 10. veljače 1947., a status STT-a opterećivao je međusobne odnose sve do sporazuma o njegovoj podjeli 5. listopada 1954. Time je Jugoslavija dovršila sjedinjenje većega dijela teritorija (8262 km²) koji je sporazumima u Rapallu (1920.) i Rimu (1924.) bio priznat Italiji (ostala sporna pitanja s Italijom konačno su riješena 1975. Osimskim sporazumima).

U drugoj polovici 1940-ih Jugoslavija je pomagala komunističku gerilu u Grčkoj i režim u Albaniji - Albanski vrh je od planiranog pripojenja Jugoslaviji odustao tek na nalog Moskve 1948. godine - a s Bugarskom je na ravnopravnoj razini pregovarala o stvaranju federacije (Bledski sporazumi). Odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi SSSR-u izazvalo je 1948. godine politički sukob (Informbiro), a potom sovjetsku blokadu Jugoslavije. Razlaz sa SSSR-om uzrokovao je podjele unutar KPJ i političke progone (Goli otok).

Tijekom sovjetske blokade 1950-ih Jugoslavija je primala pomoć iz zapadnih država, a 1953. – 54. bila je u obrambenom protusovjetskom Balkanskom paktu s Turskom i Grčkom, koji je sadržavao odredbu da se vojni napad na bilo koju od tih zemalja ima tretirati kao napad na sve tri.[24]

Od polovice 1950-ih odnosi sa SSSR-om postupno su poboljšavani, na nezadovoljstvo SAD-a. Nakon što je Sovjetski Savez 1956. godine izveo vojnu intervenciju u Mađarskoj 1956. našla se Jugoslavija do kraja 1950-ih godina u situaciju da ima napete odnose i sa SSSR-om (koji se prema Jugoslaviji u vrijeme krize u Mađarskoj odnosio kao prema potencijalnom neprijatelju) i sa SAD-om (koji je Jugoslaviji prestao davati vojnu pomoć 1957. godine). Sredinom 1950-ih Jugoslavija je bila među osnivačima pokreta nesvrstanih. Naposljetku je baš zahvaljujući svojem laviranju između sukobljenih blokovskih interesa Jugoslavija ostvarila dosta dobre odnose s oba bloka; čemu je doprinijela okolnost da je tijekom 1950.-ih godina jugoslavensko gospodarstvo (suradnji s kojim niti jedan od blokova nije tih godina bio odlučio zatvoriti vrata) ostvarilo dovoljno dobre rezultate.[25] Takav nesvrstani međunarodni položaj SFRJ pridonijet će dužem opstanku države i u vrijeme kada će se država nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine država naći u ozbiljnoj gospodarskoj i političkoj krizi: Zapad nije htio riskirati da Jugoslavija posve uraste u Istočni blok, jednako kao što istočni blok nije bio speman riskirati da prestane socijalizam u Jugoslaviji, pa su i jedni i drugi pružili potporu režimu koji je ostao nakon Titove smrti.[26]

Unutarnji odnosi

Unutar Jugoslavije komunistička je vlast provodila revolucionarne mjere (1945. – 49.) poput konfiskacije imovine, nacionalizacije, kolektivizacije i dr. Uz suđenja ratnim zločincima organizirana su i mnogobrojna politička suđenja. Njemačka manjina uglavnom je protjerana, a državna represija bila je osobito izražena na Kosovu. Početkom studenoga 1952. KPJ bila je preustrojena u SK Jugoslavije (SKJ). U partijsko vodstvo (Izvršni komitet CK), na čelu s Titom, postavljeni su Vladimir Bakarić, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i dr. U partijskom i državnom vodstvu sučeljavala su se različita mišljenja o socijalističkom uređenju Jugoslavije. Zagovornicima samoupravljanja, državne decentralizacije i veće samostalnosti jugoslavenskih republika suprotstavljali su se pristaše državnog socijalizma zasnovanoga na strogom centralizmu i apsolutnom državno–partijskom nadzoru. S novim ustavom (7. travnja 1963.) osnaženo je društveno samoupravljanje, a FNRJ je preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ). Od 1964. federacija se nastojala reformirati radi jačanja političkih i gospodarskih ovlasti republika. Sukobi u vrhu vlasti doveli su do smjene potpredsjednika republike Aleksandra Rankovića u srpnju 1966. (Brijunski plenum), čime je oslabljena centralistička struja u državnom i partijskom vodstvu. Početkom lipnja 1968. došlo je do studentskih demonstracija sa zahtjevima za bržom demokratizacijom. U protestima na Kosovu, u studenome 1968., iznošeni su i separatistički zahtjevi. Ograničena društvena liberalizacija potkraj 1960-ih i na početku 1970-ih kratkotrajno je omogućila slobodnije političko izražavanje, pa se u Hrvatskoj razvio nacionalno–demokratski pokret (Hrvatsko proljeće). Nakon Titove kritike o porastu nacionalizma i slabljenju Jugoslavije, smijenjena su politička vodstva Hrvatske (u prosincu 1971.) i Srbije (u listopadu 1972.), čime je zaustavljen proces demokratizacije. No, suverenitet republika osnažen je donošenjem novog ustava SFRJ 1974., koji je imao i stanovite konfederalne elemente.

Kriza i raspad

Nakon Titove smrti (1980.), funkcije predsjednika republike preuzelo je kolektivno Predsjedništvo (sastavljeno od po jednog predstavnika republika i pokrajina). Tijekom 1980. – 81. izbijali su radnički štrajkovi širom države, a na Kosovu i albanske demonstracije radi odcjepljenja od Srbije. U drugoj polovici 1980-ih obnovljena su politička sučeljavanja republičkih vodstava oko pitanja državnog uređenja, političkog pluralizma, republičkih ekonomija i dr. Osnaženi su različiti nacionalni zahtjevi te unitarističko jugoslavenstvo, napose u Srbiji i u vrhu Jugoslavenske narodne armije (JNA). Godine 1989. Srbija je ukinula autonomiju Kosovu i Vojvodini (uslijedile su albanske demonstracije na Kosovu, s dvadesetak poginulih), podredila vodstvo Crne Gore, i time ostvarila znatan utjecaj u Predsjedništvu SFRJ (Antibirokratska revolucija). Tijekom 1989. – 90. u jugoslavenskim republikama stvorene su nekomunističke političke stranke. Posljednji kongres SKJ održan je u siječnju 1990. u Beogradu, a komunistička vodstva Slovenije i Hrvatske napustila su kongres zbog neslaganja s unitarističkom i velikosrpskom politikom SK Srbije (pod vodstvom Slobodana Miloševića). Tijekom 1990. u jugoslavenskim su republikama održani višestranački izbori, na kojima su uglavnom pobijedile nacionalne stranke. Reformirani komunisti ostali su na vlasti jedino u Srbiji i Crnoj Gori. Kroz Predsjedništvo SFRJ (uz potporu vrha JNA) odbacivali su slovenske i hrvatske zahtjeve za punom suverenošću republika i preustrojem SFRJ u konfederaciju. Od polovice 1990. Srbija i Crna Gora podupirale su srpsku pobunu u Hrvatskoj (Domovinski rat), što je ubrzalo raspad SFRJ. Slovenija i Hrvatska proglasile su 25. VI. 1991. neovisnost, nakon čega je JNA vojno intervenirala, ali se nakon sukoba u srpnju 1991. povukla iz Slovenije, a nakon agresije i iz Hrvatske početkom 1992. U rujnu 1991. referendumom se za neovisnost očitovala i Makedonija, a u listopadu 1991. BiH je nakon referenduma donijela memorandum o suverenitetu. Radi rješavanja jugoslavenske krize, Europska zajednica (EZ) pokrenula je u rujnu 1991. mirovnu konferenciju. Njezina arbitražna komisija zaključila je 7. prosinca 1991. da je SFRJ u procesu dezintegracije. Članice EZ-a su 16. prosinca 1991. odlučile priznati neovisnost jugoslavenskim republikama (pod uvjetom da one ispunjavaju određena demokratska načela), pa je 15. siječnja 1992. priznata neovisnost Hrvatskoj i Sloveniji, a 7. travnja 1992. Bosni i Hercegovini (22. svibnja 1992. primljene su u UN).

Politika

Prva sjednica predstavništva SFRJ.

Od početka, pa do pred kraj postojanja (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990.), Nova Jugoslavija bila je pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije (kasnije mijenja ime u SKJ - Savez komunista Jugoslavije), na čijem je čelu od 1939. do 1980. bio Josip Broz Tito.

Komunistička partija je u desetljećima svoje vladavine koristila apsolutno sve medije, školski sustav i kulturne ustanove radi propagiranja svoje ideologije i opravdavanja svoje vladavine. Ta propaganda nije bila bez ploda, a jedan dio stanovništva ju je zdušno prihvatio kao potpunu istinu i svoj svjetonazor.[27] I nakon što su najmasovnij progoni politikih neistomišljenika iz 1940.-ih godina prošli, u Jugoslaviji se komunistička "istina" branila progonima onih koji su govorili drugačije od Komunističke partije: u SFR Jugoslaviji je bilo, prema procjenama, približno 500 političkih suđenja godišnje.[28] Kazne za tzv. verbalni delikt bile su strože nego za ozbiljne zločine - zakonski minimum je bio 3 godine zatvora. Tako je 1981. godine disident Marko Veselica osuđen na 11 godina zatvora (kazna je kasnije smanjena na 7 godina) zbog kritičkih opservacija o jugoslavenskoj vlasti iznijetih u intervjuu njemačkom "Der Spiegelu".[29] Čak su i donekle tolerantnije vlasti Socijalističke Republike Slovenije[30] samo u 1980. godine progonile 101 djela djela verbalnog delikta, nakon što su u prethodnoj 1979. god. progonile 47 počinitelja takvih "zločina".[31]

Upućene procjene su ukazivale da bi na slobodnim izborima odmah nakon kraja II. svjetskog rata Komunistička partija mogla dobiti oko 30 posto glasova, ali je predizborna kampanja provedena uz grubo manipuliranje sredstvima masovnog priopćavanja, uz pritisak policijskih i drugih državnih tijela na političke neistomišljenike, te uz snažan pritisak protiv "kolebljivih" birača. Oporba je stoga bojkotirala izbore, te su na Jugoslavenskim parlamentarnim izborima 11. studenog 1945. umjesto kutije za oporbu postavljene kutije bez liste, u koju su birači koji su bili protiv KPJ mogli ubaciti svoje kuglice: padanje kuglica se moglo čuti, a narod je znao da će oni koji budu ubacili kuglice u tu kutiju, ili makar ne izađu na izbore biti tretirani kao neprijatelji vlasti. U Hrvatskoj se kutije bez liste pregnantno zvale "ustaške kutije". Čak i tada su komunisti na terenu - koji su u potpunosti kontrolirali izborne komisije - falsificirali podatke o izlaznosti i danim glasovima. Naposljetku je izvješćeno da je na izbore izašlo 90% birača, od kojih je za Komunističku partiju glasovalo 90%.

I na izborima 1950. godine - tada je kao rezultat komunističke vladavine u Jugoslaviji na selu provođena kolektivizacija s katastrofalnim posljedicama, te je u državi praktično vladala glad koju je ublažavala humanitarna pomoć u hrani iz SAD - komunističke vlasti su sve ponovile. U analizi izbora izrađenoj za Politbiro CK KPH iznosi se. “Pored toga u većini kotareva bile su poduzete mjere protiv neprijateljskih elemenata kao hapšenje, pozivanje na saslušanje, administrativne kazne, otpremanje na radne akcije (Zagrebačka oblast) raskrinkavanje pred masama koje su razbile neprijatelja u jednom dijelu sela i tako su se narodne mase oslobodile straha pred njima i kolebljivi elementi vezali uz nas.“ U takvim uvjetima komunisti opet uvjerljivo pobjeđuju na (nepoštenim) izborima, ali se zbog propagandnih razloga rezultati dodatno krivotvore. Prema podacima Komisije za narodnu vlast CK KPH, u oblasti Zagreb je bilo 15% glasova ubačeno u kutiju bez liste, ali je izvješteno da je takvih bilo manje od 6% glasova. Među krajevima s dosta visokom apstinencijom (apstinente se smatralo "neprijateljima narodne vlasti") je bila Krapina; tu je u izvještaju odaziv koji je bio 59% lažno iskazan brojkom od 91,65%.[32]

Vodeća uloga Komunističke partije Jugoslavije bila je zajamčena ustavom iz 1946. i kasnijim ustavima.

Vojska, koja u početku nosi naziv Jugoslavenska armija, a od 1953. Jugoslavenska narodna armija, bila je pod striktnom partijskom kontrolom te je imala poseban položaj u političkom sustavu. Josip Broz Tito je koncentrirao u svojim rukama sve ključne ovlasti u državi, kako već biva u diktaturama.

U provođenju svoje politike, Tito i KPJ koristili su se svim sredstvima kako bi ostvarivali zacrtane ciljevi, pa je tako puno puta tajna policija vršila ubojstva u zemlji i inozemstvu (na primjer, ubojstva obitelji Ševo i Stjepana Đurekovića).[33]

Nakon Titove smrti, najviše tijelo vlasti u SFRJ postaje kolektivno predsjedništvo od osam članova (po jedan iz svake republike i pokrajine), koji se rotiraju na mjestu predsjedavajućeg svakih 12 mjeseci. Time je nastavljeno nastojanje ka decentralizaciji, započeto 1970-ih godina. Realna politička moć koncentrirana je ponajviše na razini republika i pokrajina; to je, međutim, značilo decentralizaciju političke moći u rukama komunističkih elita republika i pokrajina, a ne stvarnu demokratizaciju.

JNA ostaje jedinstvena i "nadnacionalna", a uz ulogu središnjih tijela Saveza komunista Jugoslavije kao jedine stranke u jednopartijskoj državi, uloga Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (savezne vlade), bila je ograničena prvenstveno na ekonomska pitanja. Vrlo kompliciran sustav odlučivanja na saveznom nivou, zamišljen tako da se zadrži ravnoteža između "unitarističkih" i "separatističkih" tendencija, činio je vrlo teškim donošenje, a još više provođenje odluka.

Jezična politika

Podrobniji članak o temi: Povijest hrvatskoga jezika u SFRJ

U Jugoslaviji se nastavilo (od Države SHS-a, Kraljevine Jugoslavije, gdje je hrvatski jezik došao u kontakt sa srpskim ponajprije u zajedničkim državnim zajednicama) unitarno nastojanje za oblikovanjem srpskohrvatskoga kao "središnjega jugoslavenskoga jezika", u leksiku se nastojalo postići sinonimizacijom hrvatskih i srpskih riječi, leksičkom egalizacijom i postupkom biranja zajedničkih riječi. U praksi se to svodilo na privid jezičnoga jedinstva sve prisutnijim pokušajima uklanjanja, minoriziranja ili prešućivanja hrvatskih i srpskih razlika.

Organizacija federacije

Prema Ustavu SFRJ iz 1974. godine Skupština SFRJ bila je najviše tijelo vlasti u okviru prava i dužnosti federacije (Parlament). Skupština SFRJ sastojala se od dva doma:

  • Savezno vijeće kojeg su činili delegati samoupravnih organizacija i zajednica i društveno-političkih organizacija u republikama i autonomnim pokrajinama.
  • Vijeće republika i pokrajina kojeg su činili delegacije skupština republika i skupština autonomnih pokrajina.

Predsjedništvo SFRJ su činili po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, koga je birala skupština republike/autonomne pokrajine, tajnim glasovanjem na zajedničkoj sjednici svih vijeća skupštine i, po položaju, predsjednik Saveza komunista Jugoslavije. Mandat člana Predsjedništva trajao je pet godina. Predsjedništvo SFRJ imalo je predsjednika kojeg je iz reda svojih članova za vrijem od jedne godine biralo Predsjedništvo. Predsjedništvo je predstavljalo SFRJ u zemlji i inozemstvu i bilo je najviše tijelo rukovođenja i zapovijedanja oružanim snagama SFRJ u ratu i miru, a te ovlasti je u ime Predsjedništva obavljao predsjednik Predsjedništva. Josip Broz Tito imao je titulu Predsjednika Republike bez ograničenja trajanja mandata, odnosno do svoje smrti.

Savezno izvršno vijeće bilo je izvršno tijelo Skupštine SFRJ (Vlada). SIV su činili predsjednik, članovi Vijeća izabrani suglasno načelu ravnopravne zastupljenosti republika i odgovarajuće zastupljenosti autonomnih pokrajina i savezni sekretari i drugi dužnosnici koji su rukovodili saveznim tijelima uprave i saveznim organizacijama određenim saveznim zakonom. Predsjednik i članovi SIV-a birali su se na četiri godine.

Vanjska politika

Titova Jugoslavija vodila je politiku nesvrstanosti, ali je ovisno o okolnostima naginjala k Zapadu ili k Istoku. Zbog totalitarnog režima nije smjela biti članicom NATO-a, no s NATO-m je bila posredno povezana vojnim sporazumom s Grčkom i Turskom. Direkcija JNA za opskrbu 1980-ih godina imala je ugovor s NATO-m kojemu je izvozila svježe meso, odjeću i uniforme, a također i ugovore s oružanim snagama Norveške, Švedske, Poljske, Čehoslovačke i Mađarske.[34]

Socijalističke republike i autonomne pokrajine

Detaljna karta republika SFRJ

SFRJ je bila federacija s konfederalnim značajkama (od 1974.), sastavljena od šest socijalističkih republika i dvije socijalističke autonomne pokrajine, pri čemu su SAP bile u sastavu SR Srbije.

Ime
Glavni grad
Zastava
Grb
Položaj
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina Sarajevo
Socijalistička Republika Crna Gora Titograd1
Socijalistička Republika Hrvatska Zagreb
Socijalistička Republika Makedonija Skopje
Socijalistička Republika Slovenija Ljubljana
Socijalistička Republika Srbija Beograd
  Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo Priština
  Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina Novi Sad
1 Današnja Podgorica.
v • u
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Zastava SFRJ

DFJ

U DFJ su postojale: Federalna Država Crna Gora, Federalna Država Bosna i Hercegovina, Federalna Država Hrvatska, Federalna Država Makedonija, Federalna Država Slovenija, Federalna Država Srbija (Autonomno Kosovo i Metohija, Autonomna Vojvodina). U praksi se često kratilo formalni naziv izuzimajući iz istoga dio "država".

FNRJ

U FNRJ su bile: Narodna Republika Bosna i Hercegovina, NR Crna Gora, NR Hrvatska, NR Makedonija, NR Slovenija, NR Srbija (u okviru NR Srbije bile su AP (autonomna pokrajina) Vojvodina i AO (autonomna oblast) Kosovo i Metohija, točnije Autonomna Kosovsko-metohijska oblast.

Gospodarstvo

Novi Beograd nastao je u SFRJ na srijemskoj (zapadnoj, zemunskoj) strani Save, izgrađen društvenim, državnim sredstvima

Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom su se povećali državni zemljišni fondovi.[35]

Društveni i politički sustav razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslavenski put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv. društvenom vlasništvu (umjesto državnog vlasništva, proklamiranog u SSSR-u i drugim komunističkim zemljama) i društvenom (ili "socijalističkom") samoupravljanju. Taj je sustav bio nešto decentraliziraniji i fleksibilniji te je uvažavao neke elemente tržišne privrede što je omogućilo određeni stupanj ekonomske efikasnosti, demokratičnosti i pogodnosti za razvoj standarda i ljudskih sloboda naspram sustava drugih komunističkih zemalja, baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli.

Za čitavog vremena trajanja socijalističke Jugoslavije, razvijenija područja - Slovenija, Hrvatska i Vojvodina - su bile dužne značajna sredstva ulagati u razvoj slabije razvijenih područja, naime onih koja su do 19. stoljeća predstavljala dio Otomanskog imperija, i koja su u gospodarskom pogledu jako zaostajali za dijelovima Jugoslavije koji su ranije bili dijelovi Austro-Ugarske. U uvjetima socijalističke države, takve investicije u pravilu nisu osiguravale vlasništvo nad poduzećima nastalima u područjima u čiji se razvoj ulagalo. Nisu bogatija područja Jugoslavije bilježila ni neku izrazitu korist od obavljanja vanjskotrgovinskih i financijskih djelatnosti, upravljanja medijskim kućama i znanstvenim ustanovama koje bi radila i za potrebe nerazvijenijih područja: Srbija je uspijevala koncentrirati takve djelatnosti u svojem glavnom gradu Beogradu, koji je ujedno bio i glavni grad SFRJ. Takvo je stanje u Hrvatskoj izazivalo nemalo nezadovoljstvo, o kojem je međutim bilo opasno javno govoriti.[36]

Jugoslavenski model socijalističkog samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu, odnosno tržišno usmjerenom socijalističkom (radničkom) samoupravljanju.

To je omogućilo stanoviti ekonomski rast 1950.-ih godina, čak nekoliko godina skokovit, nakon što je 1953. godine ponovno započela ekonomska razmjena sa zemljama socijalističkog bloka, koja je bila zaustavljena zbog raskola sa SSSR-om, odnosno Informbiroom 1948. godine; zatim i određeni rast životnog standarda 1960.-ih. Tih je godina smanjena i politička represija nad stanovništvom, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966. godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja.

No, krajem šezdesetih godina zbog neuspjeha ostvarivanja ciljeva na gospodarskom planu, vlasti su omogućile jugoslavenskim državljanima putovanje i rad u inozemstvu kako bi svježim novcem koje su slali radnici na privremenom radu spasili posrnulo gospodarstvo. Tada dolazi do značajne migracije stanovništva. Najveći broj radnika ("gastarbeitera") koji su tada iselili u Zapadnu Europu potjecao je iz Hrvatske i BiH, pri čemu su migracijama u BiH najviše bila pogođena upravo područja naseljena Hrvatima (najviše zapadna Hercegovina). Deviznim doznakama radnika iz inozemstva unosio se kapital u socijalističku Jugoslaviju. Otvaranje granica poslužilo je i političkoj pacifikaciji socijalističke države, budući je na taj način političkim neistomišljenicima bio otvoren put u inozemstvo.[35]

Sedamdesetih godina uzimaju se strani krediti kako bi se potaknuo rast i razvoj, no, nemogućnost njihova otplaćivanja već u osamdesetima, uzrokovano lošom gospodarskom politikom te zaostalom i nekonkurentnom proizvodnjom, dovodi do kolapsa jugoslavenskog gospodarstva.[37] Pojavljuje se nestašica struje, goriva (par - nepar), kupnja raznih roba isključivo na bonove, nestašica cementa, higijenskih potrepština i ostalih osnovnih stvari za život, a vrhunac krize ogleda se u hiperinflaciji od čak 2500% 1989. godine. Ekonomski kolaps, pored agresivne srpske politike, bio je osnovni uzrok raspada države.[38]

U cijelosti su u 4 i pol desetljeća trajanja SFRJ svi njeni dijelovi napredovali u stupnju industrijalizacije, te je od početka 1950.-ih godina kada se gospodarska aktivnost vratila na razine od prije II. svjetskog rata, pa do početka 1980.-ih godina kada je došla na svoju najvišu točku (pretežni dio 1980.-ih godina je protekao u produženoj gospodarskoj krizi obilježenoj nestašicama i visokom inflacijom) udio aktivnog stanovništva zaposlenog u poljoprivredi pao sa 68,3 na 35,9 posto. To je, je međutim, samo u manjoj mjeri bio plod uspjeha u razvitku industrije (najuspješnijim industrijskim zemljama poput Francuske, SAD-a, Švedske i Japana trebalo je između 70 i 90 godina za takvu promjenu u sastavu aktivnog stanovništva), a u većoj mjeri je bio plod slabog položaja sela u SFRJ, produciranog od strane službene politike; ruralna se područja sustavno zapostavljalo i zapravo izrabljivalo radi bržeg razvitka gradova.[39] Cjelokupna strategija gospodarskog razvoja socijalističke Jugoslavije bila je zasnovana na ubrzanoj industrijalizaciji; pri čemu se industrijalizacija sagledavala kao sredstvo za realizaciju "širih društveno-ekonomskih ciljeva". Pri tome je nosilac industrijalizacije bila država, te se najvažnije investicijske i trgovinske odluke donosilo na političkoj razini i s političkim pobudama. U takvim uvjetima, razina međunarodne konkuretnosti jugoslavenskog gospodarstva bila je niska - što je preneseno i na gospodarstva država koje su neovisnost stekle raspadom SFRJ.[40]

Iz krize u krizu

Kriza je kulminirala pred raspad Jugoslavije kad u trgovinama manjka osnovnih živežnih namirnica, a uvode se mjere štednje poput par-nepar vožnje. Nestašice su uzrokovale kupovinu u inozemstvu što je opet dovodilo do odljeva konvertibilnih valuta. Nakon pada Berlinskog zida Jugoslavija je na geopolitičkom i geostrateškom planu postala daleko manje bitna za zapadne države nego što je do tada bila. To je rezultiralo zatvaranjem zapadnih kredita, tako da je krah jugoslavenske ekonomije bio neminovan.

Stanovništvo

Podrobniji članak o temi: Stanovništvo Jugoslavije
Stanovništvo Jugoslavije po godinama

Stanovništvo SFR Jugoslavije po godinama kada su obavljani popisi:

Godina Broj stanovnika Napomene
1948. 15.772.098 Prvi popis nakon 2. svjetskog rata
1953. 16.936.573 Ponovljeni popis
1961. 18.549.291
1971. 20.522.972 Muslimani priznati kao narod
1981. 22.424.711
1991. 23.528.230 Zadnji popis

1948., 3 godine nakon nastanka, napravljen je prvi, tzv. "skraćeni" popis stanovništva u novonastaloj Jugoslaviji prema kojem je ustanovljeno 15.772.098 stanovnika. Po prvi put je popisivana "nacionalnost" stanovnika, s mogućnošću da se svatko sam izjasni (ili ne izjasni).

Prema popisu stanovništva iz 1991. Jugoslavija je prije raspada imala 23,528.230 stanovnika. Gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika/km2.

Etnički sastav

Etnički sastav Jugoslavije 1991.

Etnički je sastav 1948. bio sljedeći: Srbi 41,5 %, Hrvati 24 %, Slovenci 9 %, Makedonci 5,1 %, Albanci 4,8 % i drugi. Muslimani su tada vođeni kao "Jugoslaveni-neopredijeljeni"; njih je bilo 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjeroispovijesti iz BiH, Srbije i Crne Gore izjasnio kao Hrvati ili Srbi.

Nacionalnost[41] 1971. % 1981. %
Albanci 1.309.523 6,4 ▲ 1.731.252 7,7
Bugari 58.627 0,3 ▼ 36.642 0,2
Hrvati 4.526.782 22,1 ▼ 4.428.135 19,7
Talijani 21.791 0,1 ▼ 15.116 0,1
Makedonci 1.194.784 5,8 ▲ 1.341.420 6,0
Mađari 477.374 2,3 ▼ 426.865 1,9
Crnogorci 508.843 2,5 ▲ 570,298 2,6
Muslimani 1.729.932 8,4 ▲ 2.000.034 8,9
Srbi 8.143.246 39,7 ▼ 8.136.578 36,3
Slovaci 83.656 0,4 ▼ 80.300 0,4
Slovenci 1.678.032 8,2 ▲ 1.753.605 7,8
Romi 78.485 0,4 ▲ 148.604 0,7
Rumunji 58.570 0,3 ▼ 54.721 0,2
Turci 127.920 0,6 ▼ 101.328 0,5
Jugoslaveni 273.077 1,3 ▲ 1.216.463 5,4
ostali/ne izjašnjavaju se 252.330 1,2 ▲ 389.970 1,7
Ukupno 20.522.972 100 ▲ 22.438.331 100

Gradovi

Beograd
Zagreb
Skopje
Sarajevo

Najveći gradovi SFR Jugoslavije 1971. bili su:

Grad Stanovništvo (1971.)
Beograd 790.100
Zagreb 566.100
Skopje 312.000
Sarajevo 292.200
Ljubljana 173.000
Split 151.900
Novi Sad 141.700
Rijeka 132.900
Niš 127.300
Maribor 97.200
Osijek 93.900
Banja Luka 89.900
Subotica 88.800
Kragujevac 71.200
Priština 69.500
Bitola 65.900
Zrenjanin 59.600
Titograd 54.500
Pančevo 54.300
Tuzla 53.800
Zenica 51.300

Kultura

Državni blagdani

Podrobniji članak o temi: Praznici u SFRJ
Prvomajska proslava u Ljubljani 1961. godine.

Nova Godina, Dan rada, Dan mladosti, Dani ustanka (svaka republika je imala svoj), Dan borca, Dan JRM, Dan Republike, Dan JNA, Dan dječje radosti.

Pred raspad, Božić, Uskrs i Dan mrtvih su postali neradnim danima. Bilo je i prijedloga da bude i Dan ujedinjenja, 1. prosinca, ali je odbijen, iz razloga što je tada nastala kraljevina SHS, koja nije priznavala nacionalna prava svim narodima.

Države i poludržave nasljednice

Nakon daljih napetih pregovora na međunarodnom nivou, u siječnju 1992. niz država u svijetu priznaje samostalnost Slovenije i Hrvatske. Zatim su pravo na samoopredjeljenje iskoristili i Bosna i Hercegovina (voljom velike većine Hrvata i Muslimana na referendumu, suprotno volji većine Srba koji apstiniraju) i Makedonija.

Dok je Makedoniju ostavila na miru, Srbija je započela izrazito surovu agresiju na BiH, koja traje 1992. – 1995. Nakon uspješnih operacija u Hrvatskoj, jedinice HVO i Armije BiH, uz podršku iz Hrvatske, prešle su u napadaj i u BiH i ozbiljno potisnule Srbe. Pod međunarodnim pritiskom, slijedi primirje i zatim sklapanje bizarno skalupljenog provizorija s međunarodnim protektoratom nad BiH, koji je doduše zaustavio rat ali na dulji je rok neodrživ. Daytonski sporazum podijelio je BiH na dva dijela - Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Danas se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta i jednoga distrikta.

Crna Gora i Srbija formirale su novu saveznu državu, koja je do 2003. nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija, a nakon toga samo Srbija i Crna Gora. 21. svibnja 2006. Crna Gora organizira referendum o samoodređenju, na kojem se 55,4% birača izjasnilo za osamostaljenje.

Raspad Jugoslavije ostavio je provizornim i status Kosova. Srpske vlasti ukinule su autonomiju i provodile sustavni teror, na koji albanska većina dugo odgovara masovnim nenasilnim otporom. Godine 1997. dolazi do oružanog otpora, formiranjem Oslobodilačke vojske Kosova. Godine 1999., intervencijom zračnih snaga NATO-a, Srbija biva prinuđena povući se s Kosova, čemu slijedi i iseljavanje većine srpskog stanovništva, nad kojem pobjednički Albanci vrše teror.

Kosovo je postalo međunarodni protektorat, pod faktičkom albanskom upravom, ali zbog toga što autonomne pokrajine nisu imale pravo na samoopredjeljenje. U veljači 2008. Skupština Kosova proglasila je Republiku Kosovo, koju je dosad priznalo 85 država članica UN-a i Tajvan.

Zanimljivosti

Prva, druga i treća

Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju se i u ozbiljnoj povjesničarskoj i politološkoj literaturi.

Samo ime Jugoslavija označava "državu Južnih Slavena" (vidi članak Južni Slaveni. Službeno se to ime koristi od 1929., kada ranija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, dobiva ime Kraljevina Jugoslavija. Državu pod dinastijom Karađorđevića, koja je postojala od 1918. do 1941. (za pojedine države u tadašnjoj međunarodnoj zajednici i do 1945.), nazivamo Prva Jugoslavija.

Slijedila je još tzv. "Treća Jugoslavija", državna zajednica Srbije i Crne Gore, koja je nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija od 1992. do 2003. godine, u iluzornom pokušaju da se prikaže kao neposredni nasljednik Druge Jugoslavije. S obzirom na to da su četiri od šest država proglasile razdruživanje iz SFRJ, taj pokušaj zadržavanja imena nije imao nikakvog temelja. Od godine 2003. državni savez nosi ime "Državna zajednica Srbija i Crna Gora". Na referendumu održanom 21. svibnja 2006. 55,4% glasača u Crnoj Gori glasovalo je za osamostaljenje. Crna Gora je ubrzo proglasila osamostaljenja, što je međunarodna zajednica, pa i Srbija, već u lipnju 2006. priznala.

Četvrta Jugoslavija?

Neki autori čak govore o "četiri" Jugoslavije, a prema konceptima njene strukture, odnosno ustavnog uređenja i koncepta.

Dejan Jović, zagrebački politolog koji predaje u Škotskoj, u svojoj doktorskoj disertaciji a kasnijoj knjizi "Jugoslavija - država koja je odumrla" spominje "prvu" Jugoslaviju kao onu koja je u svom srcu imala ideju stvaranja jugoslavenske nacije, od 1918. do 1939.[42]

"Druga" je bila 'sporazumska', od Sporazuma Cvetković-Maček 1939., kada je stvarena Banovina Hrvatska. Time je priznata hrvatska posebnost, čime se odustalo od ideje stvaranja jedne nacije.

"Treća" je bila Titova Jugoslavija, od 1944. do ustavnih izmjena krajem šezdesetih odnosno početka sedamdesetih. Ona se temeljila na socijalizmu, ali i na jugoslavenstvu. Tito je, primjerice, izjavljivao za sebe da je i Jugoslaven, i da se država ipak temelji na bratstvu i jedinstvu, tj. ideji etničke sličnosti među njenim konstitutivnim narodima.

Četvrta je Jugoslavija po Joviću više Kardeljeva nego Titova. Ona slijedi koncept Ustava 1974., kojega je autor Edvard Kardelj, a trajala je do 1990. i usvajanja novih ustava pojedinih republika SFRJ.

Izvori

  1. ↑ Leksikonska natuknica Narodna skupština ─ Savezna., dio Stalne komisije Savezne narodne skupštine U: Ružić, Silvio (ur.), Priručni privredni leksikon, 1. izd., »Privreda«, Zagreb, 1962., str. 228.
    » b) četiri komisije za utvrđivanje autentičnosti tekstova materijala Skupštine na jezicima na kojima nisu bili podnijeti: za srpski, hrvatski, slovenski i makedonski jezik. «
  2. ↑ Stefanović, Jovan V. Ustavno pravo Jugoslavije i komparativno pravo, knj. 1., III. izd., Školska knjiga, Zagreb, 1965., str. 165.
    »Kod nas je to pitanje bilo i ranije riješeno, što se tiče saveznih zakona, u Poslovniku Savezne narodne skupštine. On je propisivao da se originali zakona na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku čuvaju u Saveznom izvršnom vijeću i da se na njih stavlja državni pečat (čl. 113). Nije, međutim, bilo propisano tko te originale potpisuje. A za zakone koje je donosio Sabor Hrvatske bilo je propisano u Poslovniku Sabora da se njihovi originali čuvaju u Saboru i da se na njih stavlja pečat Sabora (čl. 104).«
    (Stefanović, 1965., str. 165.)
  3. ↑ a b (srp.) Amandman XXXI. na Ustav SFRJ, točka 7., stavka 1.; 8. srpnja 1971.
    »7. Savezni zakoni i drugi opšti akti saveznih organa donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u autentičnim tekstovima na jezicima naroda Jugoslavije, utvrđenim republičkim ustavima.«
  4. ↑ Vladimir Bakarić, Društvene klase, nacija i socijalizam, izbor tekstova: Jakov Franić i Vladimir Štokalo, Biblioteka Suvremena misao, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str. 209. − 214.
  5. ↑ Samardžija, Marko. Nekoć i nedavno : odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, Biblioteka "Dometi", Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002., str. 117., ISBN 953-6066-97-1
     »... u 63. članku Ustava NR BiH ovako glasi: "Zakoni i drugi opšti propisi Narodne Republike Bosne i Hercegovine objavljuju se na srpskom ili hrvatskom jeziku".128«
    (Samardžija, 2002., 117.)
  6. ↑ [1], news.bbc.co.uk, pristupljeno 12. studenoga 2017.
  7. ↑ (srp.) Amandman XLI. na Ustav SFRJ, toč. 4., 8. srpnja 1971.
  8. ↑ August Kovačec: Jezici narodnosti i etničkih skupina u SFRJ. U: Pupovac, Milorad (ur.), Jezici i politike : jezična politika u višejezičnim zajednicama : zbornik, Biblioteka Naše teme, Centar CK SKH za idejno–teorijski rad »Vladimir Bakarić« (u suradnji s) »Komunist« — Zagreb, Zagreb, 1988., str. 56. ─ 67., (citat sa str. 57.);
    » Iako mi jezičnu i nacionalnu šarolikost Jugoslavije rado ističemo kao nešto posve iznimno, moramo odmah reći da to u odnosu na većinu evropskih zemalja nije, osim eventualno po broju različitih etničkih i jezičkih skupina, ništa specifično. No posve je jedinstven status etničkih i jezičnih skupina u Jugoslaviji u pogledu upotrebe svoga jezika, i općenito njegovanja kulturne, jezične i nacionalne posebnosti; ovom modelu u jezičnoj politici, kojemu je osnovna načela dao AVNOJ, približuju se samo Švicarska, i donekle SSSR. Naime, za Jugoslaviju je karakteristično da nema jednog državnog i nadnacionalnog jezika, koji bi važio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (Južni Slaveni osim Bugara) i svaka druga etnička i jezična skupina, koja to želi, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sferama javnog života (ali ne npr. za službeni saobraćaj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve škola, izdaje novine, časopise i knjige, da se svojim jezikom služi u lokalnoj administraciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem načelno, zapažamo slične razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prakse. Jugoslavija zauzima posebno mjesto na jezičnoj karti Evrope, ne samo po broju i raznorodnosti etničkih i jezičnih skupina neko i po upotrebi jezika narodnosti u najrazličitijim sferama života. «

    August Kovačec
  9. ↑ Founding Member States, research.un.org, pristupljeno 16. studenog 2020.
  10. ↑ Belgrade declaration of non-aligned countries (PDF). Egyptian presidency website. 6. rujna 1961. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 8. listopada 2011. Pristupljeno 16. studenoga 2020.
  11. ↑ The CERN convention was signed in 1953 by the 12 founding states Belgium, Denmark, France, the Federal Republic of Germany, Greece, Italy, the Netherlands, Norway, Sweden, Switzerland, the United Kingdom and Yugoslavia, and entered into force on 29 September 1954., Our Member States, home.cern
  12. ↑ Predrag Matvejević. 18. ožujka 2013. Jugoslavenstvo prije i poslije Jugoslavije. E-novine. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. studenoga 2017. Pristupljeno 12. studenoga 2017.
  13. ↑ "Ljudska prava u hrvatskoj emigrantskoj misli (1945–1990)", IVAN ČULO, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 46/2(92) (2020) 439–643
  14. ↑ Josip Mihaljević. Ustavna uređenja temeljnih prava u Hrvatskoj 1946. – 1974. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 1, 2011. Pristupljeno 26. studenoga 2019.
  15. ↑ "Jugoslavenska narodna armija u agresiji na Republiku Hrvatsku 1990. – 1992. godine", Davor Marijan, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 33 No. 2, 2001.
  16. ↑ "A GUIDE TO THE UNITED STATES' HISTORY OF RECOGNITION, DIPLOMATIC, AND CONSULAR RELATIONS, BY COUNTRY, SINCE 1776: KINGDOM OF SERBIA/YUGOSLAVIA", službene stranice U.S Department of State (Office of the Historian). Pristupljeno 10. veljače 2022.
  17. ↑ Hrvoje Matković "Povijest Jugoslavije" ISBN 953-6308-12-6 s 257
  18. ↑ ibid s 280
  19. ↑ ibid s 341-342
  20. ↑ „The Evolution of the Succession Process in Former Yugoslavia“  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. ožujka 2016. (Wayback Machine), Enver Hasani, „Miskolc Journal of International Law“, Vol. 4. (2007) No. 2, str. 12-37
  21. ↑ „Kontinuitet državne imovine BIH“  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. ožujka 2015. (Wayback Machine), Amir Dehić, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, br. 13 god. 6, v. str. 140
  22. ↑ "Financial Aspects of State Succession: The Case of Yugoslavia"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. ožujka 2016. (Wayback Machine), Ana Stanič, „European Journal of International Law“, Vo. 12 (2001), No. 4
  23. ↑ "Saradnja Brozovih partizana i Pavelićevih ustaša u drugom svetskom ratu na teritoriji Nezavisne države Hrvatske", Vladislav Sotirović, "Serbian Studies Research" Vol. 5, No. 1, 2014., str. 119-145. Pristupljeno 13. veljače 2022.
  24. ↑ Theodora Gota. GRČKA, TURSKA I JUGOSLAVIJA U BALKANSKOM PAKTU 1953–1954 – NOVI POGLEDI (PDF). Tokovi istorije, 2/2011. Pristupljeno 30. ožujka 2021.
  25. ↑ Tvrtko Jakovina. Američki komunistički saveznik? Vanjskopolitički odnosi Sjedinjenih Američkih država i Jugoslavije (1955. – 1963.). Radovi : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 31 No. 1, 1998. Pristupljeno 30. ožujka 2021.
  26. ↑ Ante Batović i Branko Kasalo. Britanski i američki izvori o smrti Josipa Broza Tita. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44 No. 1, 2012. Pristupljeno 30. ožujka 2021.
  27. ↑ Davor Dijanović. DOGME I MITOVI JUGOSLAVENSKIH «ANTIFAŠISTA» (PDF). Pristupljeno 12. prosinca 2018.
  28. ↑ Jonjić, Tomislav. Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd 2010., 446 str. (prikaz knjige). Časopis za suvremenu povijest. Pristupljeno 12. prosinca 2018.
  29. ↑ Preminuo Marko Veselica: Minuta šutnje u Saboru za jednog od najvećih boraca za Hrvatsku. Hrvatska danas. 17. veljače 2017. Pristupljeno 22. prosinca 2018.
  30. ↑ Marin Vlasović Prikaz knjige: Ivica Miškulin, "Usta širom zatvorena. Delikt mišljenja u komunističkoj Hrvatskoj 1980.-1990." (Zagreb: AGM, 2021), 273 str., Časopis za suvremenu povijest, Vol. 54 No. 3, 2022.
  31. ↑ "VIRI O DEMOKRATIZACIJI IN OSAMOSVOJITVI SLOVENIJE (I. DEL: OPOZICIJA IN OBLAST)", Božo Repe, Arhivsko društvo Slovenije, Ljubljana 2002. str. 29
  32. ↑ Zoran Vitas. 26. kolovoza 2018. Hrvati i Srbi: Podrška Jugoslaviji u narodu nije bila razmjerna ratnom uspjehu (prikaz rada dr.sc. Zdenka Radelića). Večernji list. Pristupljeno 27. studenoga 2018.
  33. ↑ Vecernji list Kako su ubijeni Stjepan Ševo i njegova obitelj, 6. prosinca, 2014.
  34. ↑ Slobodna Dalmacija Denis Krnić: Posljednji prijeratni šef Direkcije JNA za opskrbu. Ivo Puharić: Hranio sam Gaddafija i Idija Amina. 21. kolovoza 2010.
  35. ↑ a b Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006.
  36. ↑ Stjepan Đureković. prijepis brošure objavljene nakon 1982. godine, u emigraciji. Stjepan Đureković: Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku. Pristupljeno 2018-12-18 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  37. ↑ Večernji list Zoran Vitas: Bakrot Jugoslavije: Ekonomski krah 1982. koji nikad službeno nije bio objavljen 2. rujna 2014.
  38. ↑ O jugoslavenskom gospodarstvu. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. ožujka 2017. Pristupljeno 21. ožujka 2016.
  39. ↑ Ekonomski faktori ruralnog eksodusa u Jugoslaviji. Sociologija i prostor : časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja, No.77-78 Prosinac 1982. Pristupljeno 18. prosinca 2018. |first= nedostaje |last= (pomoć)
  40. ↑ PONOVNA INDUSTRIJALIZACIJA I STRUKTURNE PROMENE U FUNKCIJI EKONOMSKOG RAZVOJA REPUBLIKE SRBIJE (PDF). Ekonomski horizonti, Januar - April 2015, Volumen 17, Sveska 1, 15 - 31 ©. Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu. Pristupljeno 18. prosinca 2018. |first= nedostaje |last= (pomoć)
  41. ↑ Popis stanovništva SFRJ  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), stat.si, pristupljeno 30. studenoga 2017.
  42. ↑ "Jugoslavija - država koja je odumrla" Dejan Jović p107

Povezani članci

Vanjske poveznice

v • u
Komunističke države
Sadašnje komunističke države
Prijašnje komunističke države

DR Afganistan (1978. – 1992.) · NSR Albanija (1946. – 1991.) · NR Angola (1975. - 1992.) · NR Benin (1975. – 1990.) · NR Bugarska (1946. – 1990.) · Čehoslovačka (1948. – 1990.) · DDR (1949. – 1990). · NDR Etiopija (1974. – 1991.) · NDR Jemen (1969. – 1990.) · SFR Jugoslavija (1945. – 1991.) Demokratska Kampućija (1975. – 1979.) · NR Kongo (1970. – 1991.) · Sovjetska Republika Mađarska (1919.) · NR Mađarska (1949. – 1989.) · NR Mongolija (1924. – 1992.) · NR Mozambik (1970. – 1990.) · NR Poljska (1944. – 1989.) · SR Rumunjska (1947. – 1989.) · Ruska SFSR (1918. – 1922.) · SSSR (1922. – 1991.) · DR Somalija (1969. – 1991.) · NR Tuva (1921. – 1944.)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Socijalistička_Federativna_Republika_Jugoslavija&oldid=7045642"