Pokret nesvrstanih
– države članice
– države promatračice
Pokret nesvrstanih je međunarodna organizacija koja danas broji 120 zemalja članica koje su smatrale sebe službeno neujedinjene s jednim ili protiv jednog od većih blokova. Svrha organizacije, kako piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979. je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Zemlje članice su predstavljale 55 % siromašnog stanovništva Zemlje, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjenih naroda.
Važniji članovi su bili SFR Jugoslavija, Indija, Egipat i Južnoafrička Republika. Brazil nije bio stalni član Pokreta, ali je kao država dijelila mnogo ciljeva s pokretom i često je slala promatrače na konferencije pokreta. Iako je namjeravano da organizacija bude blizak savez kao NATO i Varšavski pakt, imala je malo jedinstva i mnoge od njezinih članica su bile u savezu s jednom ili drugom velikom silom. Primjerice, službeno nesvrstana Kuba je bila u savezu sa Sovjetskim Savezom tijekom čitavog hladnog rata, kao i Indija, koja je mnogo godina bila zajedno sa Sovjetima u borbi protiv Kine. Pokret se slomio kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979. godine. Dok su neke države podržavale sovjetsku invaziju, ostale članice Pokreta su se protivile napadu.
Pokret nesvrstanih se bori za nalaženje smisla nakon kraja hladnog rata. Zemlje sljednice SFR Jugoslavije pokazale su malo zanimanja za Pokret nakon raspada te zemlje. Malta i Cipar prestali su biti članice Pokreta 2004. godine, ulaskom u Europsku uniju.[1]
Jedina preostala država članica Pokreta u Europi je Bjelorusija. Novije su članice Turkmenistan, Bjelorusija i Dominikanska Republika,[2] Bosna i Hercegovina i Kostarika su 1995. i 1998. odbijene u svojim zahtjevima za članstvo.[2] Najnovije su članice Azerbajdžan i Fidži, koje su postale članicama u svibnju 2011.[3][4][5][6][7][8]
Termin "Nesvrstani" je prvi upotrijebio indijski premijer Džavaharlal Nehru tijekom svog govora 1954. u Colombu, Šri Lanka. Nehru je u tom govoru opisao pet osnovnih zakona koji su korišteni kao vodilje u kinesko - indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Zhou Enlai. Nazvani »pet principa miroljubive koegzistencije« ili panča-šila, ovi će principi poslije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:
- uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta,
- uzajamno nenapadanje,
- uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove,
- jednakost i uzajamna korist, te
- miroljubiva koegzistencija.
Podrijetlo Pokreta nesvrstanih se može pratiti do konferencije održane u Bandungu, Indonezija, 1955. Svjetski nesvrstani narodi su izrazili svoju želju da ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u hladnom ratu. Bandung je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije. Već sljedeće godine, potpisivanjem Brijunske izjave, Pokret nesvrstanih je službeno postao svjetska organizacija.
No, tek 6 godina kasnije, u rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah.
Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih kada je kritiziran da u njemu postoje dominantne države i one koje su prijateljske Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dok su vođe poput Tita, Nassera, Sukarna ili Nehrua mogli predstavljati ideologiju nesvrstanosti, vođe poput Fidela Castra su kompromitirali cijeli projekt.
Argentina (država promatračica 1964., 1970.; članica od 1976. – 1992.; promatračica od 2009.)[8]
Burma (1970. – 1971.) i 
Mijanmar (1979. – 1992.)
Cipar
Malta
Arapska Republika Jemen
Demokratska Narodna Republika Jemen
Jugozapadna afrička narodna organizacija (SWAPO)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, suspendirana 1992.[11] Od 1995. ne pojavljuje se u popisu suspendiranih članica.
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Obično se konferencije Pokreta nesvrstanih odvijaju svako tri godine. Države koje su bile domaćini konferencija su SFRJ, Egipat, Zambija, Alžir, Šri Lanka, Kuba, Indija, Zimbabve, Indonezija, Kolumbija, Južnoafrička Republika i Malezija.
Prva konferencija je održana u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja, 11 iz Azije i Afrike zajedno s Jugoslavijom, Kubom i Ciprom.
Sljedeći sastanak je održan u Kairu 1964. godine. Na njega su došli predstavnici 46 država, dok su većina novih članova bile afričke zemlje koje su tek stekle neovisnost. Glavne teme konferencije su bile Arapsko - izraelski i Indijsko-pakistanski sukob.
Sastanak iz 1970. u Lusaki, na kojemu su sudjelovale 54 države, bio je jedan od najvažnijih pošto je pokret formirao stalnu organizaciju da bi razvijao ekonomske i političke veze. Zambijski predsjednik Kenneth Kaunda je igrao odlučujuću ulogu u ovim događajima.
Na sastanku 1973. u Algeru je uviđeno kako se pokret nosi s novim ekonomskim realnostima. Svjetski naftni šok 1973. je doveo do toga da neke članice budu značajno bogatije od drugih. Kraj povezanosti američke valute za zlato i naknadna devalvacija dolara je uklonilo jednu od najvećih pritužbi grupe.
Na sastanku iz 1979. u Havani je raspravljano o prednosti "prirodne alijanse" koju su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i Sovjetskog Saveza. Pod vodstvom Fidela Castra, na konferenciji se raspravljalo o konceptu antiimperijalističke alijanske sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se sljedeće:
- Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917. kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.
Menli je također odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi.
| redni broj | grad domaćin | država | vrijeme | broj sudionika |
|---|---|---|---|---|
| 1. | Beograd |  Jugoslavija |
1. – 6. rujna 1961. | 25 čl., 3 promat. |
| 2. | Kairo |  Egipat |
5. – 10. listopada 1964. | 47 čl. i 10 promat. |
| 3. | Lusaka |  Zambija |
8. – 10. rujna 1970. | 55 čl. i 9 promat. |
| 4. | Alger |  Alžir |
5. – 10. rujna 1973. | 75 čl., 9 promat. i 3 gostiju |
| 5. | Colombo |  Šri Lanka |
16. – 19. kolovoza 1976. | 86 čl., 9 promat., 12 osloboditeljskih pokreta ili međunarodnih organizacija i 7 gostiju |
| 6. | Havana |  Kuba |
3. – 9. rujna 1979. | 98 čl., Belize u posebnom statusu, 11 promat., 11 gostiju i drugi |
| 7. | New Delhi |  Indija |
7. – 12. ožujka 1983. | 99 čl., 10 promat., 10 gostiju i drugi |
| 8. | Harare |  Zimbabve |
1. – 6. rujna 1986. | 100 čl., 10 promat., 13 gostiju i drugi |
| 9. | Beograd | Jugoslavija |
4. – 7. rujna 1989. | |
| 10. | Jakarta |  Indonezija |
1. – 7. rujna 1992. | |
| 11. | Cartagena de Indias |  Kolumbija |
18. – 20. listopada 1995. | 105 čl., 10 promat., 4 međun. organiz., 1 osloboditeljski pokret i gosti[12] |
| 12. | Durban |  Južnoafrička Republika |
2. – 9. rujna 1998. | |
| 13. | Kuala Lumpur |  Malezija |
20. – 25. veljače 2003. | 116 čl. |
| 14. | Havana | Kuba |
11. – 16. rujna 2006. | |
| 15. | Sharm al-Shaykh | Egipat |
17. – 18. rujna 2009. | 118 čl., 17 promat., 9 org. i oslob. pokreta, te ostali gosti |
| – | Bali | Indonezija |
23. – 27. svibnja 2011.[8] | ministarska konferencija |
| – | Beograd |  Srbija |
5. i 6. rujna 2011. | obljetnička konferencija u razini ministarske |
| 16. | Teheran |  Iran |
26. – 31. kolovoza 2012. | |
| 17. | Porlamar |  Venezuela |
17. i 18. rujna 2016. |
,_Flag_of_Syria_(1980%E2%80%932024)_(stars_variant_4).svg){kind=small}
.jpg)
.jpg)
_cropped.jpg)
- ↑ Ministry of Foreign Affairs of the Arab Republic of Egypt (2009) XV Summit of the Non-Aligned Movement – Members, Observers and Guests Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. srpnja 2011. (Wayback Machine), Sharm al-Shaykh, 11. – 16. srpnja 2009.
- ↑ a b Najam, Adil (2003.) "Poglavlje 9: The Collective South in Multinational Environmental Politics" U zborniku: Nagel, Stuard. Policymaking and prosperity : a multinational anthology, Lanham, Maryland : Lexington Books, str. 233., ISBN 0-7391-0460-8. Preuzeto 15. studenoga 2009.
»Turkmenistan, Belarus and Dominican Republic are the most recent entrants. The application of Bosnia-Herzegovina and Costa Rica were rejected in 1995 and 1998. Yugoslavia has been suspended since 1992.« - ↑ xxxxxxxx, Fiji Membership of the Non-Aligned Movement Endorsed Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine) // The Permanent Mission of Fiji to the United Nations, New York, srijeda, 5. siječnja 2011. – 17:11. Pristupljeno 6. rujna 2011.
- ↑ Kazimova, Arife & Robert Coalson, Azerbaijan Joins Ranks Of Non-Aligned Movement // Radio Free Europe/Radio Liberty, 25. svibnja 2011. – 16:09 (GMT/UTC). Pristupljeno 6. rujna 2011.
- ↑ Intervju: Musa Gasimli, Membership of Non-Aligned Movement 'to raise Azerbaijan’s credibility' Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. svibnja 2011. (Wayback Machine) // News.Az, četvrtak, 26. svibnja 2011. – 12:56 (GMT). Pristupljeno 6. rujna 2011.
- ↑ xxxxxxxx, Fiji joins the Non-Aligned Movement // Wikivijesti, subota, 26. lipnja 2010. / Pristupljeno 6. rujna 2011.
- ↑ Yayan GH Mulyana, Non-Aligned Movement: The way forward // The Jakarta Post (Online Edition), PT Bina Media Tenggara, Jakarta, subota, 6. travnja 2011. – 8:00 AM. / Pristupljeno 6. rujna 2011.
- ↑ a b c d xxxxxxxx, Final Document : XVI Ministerial Conference and Commemorative Meeting of the Non-Aligned Movement, Bali – Indonesia, 23. – 27. svibnja 2011.,[neaktivna poveznica] Jakarta : Ministarstvo vanjskih poslova Republike Indonezije, Doc. 1 / Rev. 1, datoteka u pdf obliku od 1. lipnja 2011. (6:15:11). / Pristupljeno 6. rujna 2011.
»22. While recognizing with satisfaction that the membership of the Movement has grown from 25 Members in 1961 to 120 States Members and 17 Observers in 2011, the Ministers welcomed the recent admission of the Republic of Fiji and the Republic of Azerbaijan as full Members in the Movement in 2011, and the Republic of Argentina as an Observer in the Movement in 2009.«
- ↑ Josip Antić, »Tko to i zašto oživljava Nesvrstane u Hrvatskoj?«, tportal.hr, glavna urednica Danijela Jozić, Zagreb, 17. travnja 2016. (11:36:16), ISSN 1334-3130, pristupljeno 29. kolovoza 2016. »'Mnogi zaboravljaju da on i danas postoji i da je RH danas promatračica u Pokretu nesvrstanih. Nema sumnje da nam je on pomogao prilikom izbora RH kao nestalne članice u Vijeću sigurnosti 2008. - 2009.', kaže Bosanac.«
- ↑ Pobzeb, Vang. Five Principles of Chinese Foreign Policies, AuthorHouse, Bloomington (Indiana, SAD), 2008., str. 381., ISBN 978-1-4343-6971-0 »Although China is not a member of NAM, it has spoken in support of the economic, political, social, cultural and commercial development of NAM.« »China is a friend of NAM.«
- ↑ Na redovitom Ministarskom sastanku u New Yorku tijekom redovitoga zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 1992. godine, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je suspendirana kao članica. To ne znači da je brisana iz članstva, što je očigledno neobičan pokušaj izražavanja zahvalnosti Jugoslaviji na njezinom doprinosu Pokretu nesvrstanih 23. siječnja 2002. Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. prosinca 2010. (Wayback Machine) Pristupljeno 20. svibnja 2009.
- ↑ http://www.nam.gov.za/xisummit/cartagena95.pdf (str. 3. i 4.).
- ↑ Renu Srivastava, India and the nonaligned summits: Belgrade to Jakarta, New Delhi : Northern Book Centre, , 1995., ISBN 81-7211-063-4, pogl. 6. New Delhi Summit III : India's chairpersonship, str. 107. – 116.
- ↑ a b Petković, 1988., str. 456. – 458.
- Hans Köchler (ur.) The Principles of Non-Alignment. The Non-aligned Countries in the Eighties—Results and Perspectives, Beč : International Progress Organization, London : Third World Centre, 1982., ISBN 0-86199-015-3
- Nesvrstanost ili nesvrstavanje. U: Ajanović, Ivona; Oppitz, Oto et al. (ur.); Šentija, Josip (gl. ur.), Opća enciklopedija, III. izd., 5. sv. : L-Nigh, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, srpnja 1979., str. 725. – 728.
- Ranko Petković, Nesvrstanost. U: Ajanović-Malinar, Ivona et al. (ur.); Šentija, Josip (gl. ur.), Opća enciklopedija, III. izd., [9.] – dopunski svezak : A – Ž, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, travnja 1988., str. 456. – 458., ISBN 86-7053-012-0
- Skupina autora, Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih = Development Cooperation through the Legacy of the Non-Aligned Movement, Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-58857-0-2