Jugoslavenski parlamentarni izbori 1945.
Parlamentarni izbori održani su na području Jugoslavije u nedjelju 11. studenog 1945. Poznati su još kao Izbori za Ustavotvornu skupštinu Demokratske federativne Jugoslavije 1945. Narodni front je bila jedina stranka koja je sudjelovala na izborima. To su bili prvi izbori u Hrvatskoj i Jugoslaviji u kojima su smjele sudjelovati žene. Kako je i inače slučaj s izborima koje organiziraju ekstremističke stranke - pa tako i ekstremnoljevičarske komunističke partije - izbori nisu bili pošteni, nego izraz organiziranog političkog nasilja nad stanovništvom.
Oporbi nije omogućena nikakvo organiziranje, niti bilo kakva predizborna promidžba, niti uopće nastupanje u javnosti. Pripadnici oporbe su bili izloženi zastrašivanju, koje je tih mjeseci imalo najsnažniji mogući učinak s obzirom na to da su u praktično svakom mjestu Jugoslavije nakon "oslobođenja" 1945. godine vršeni pokolji politički nepoćudnih osoba. O razmjerima revolucionarnog terora koji je u izborno vrijeme trajao saznaje se na primjeru izvješća Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske Nova Gradiška, koji je 24. lipnja 1945. obavješćuje Oblasni komitet KPH Osijek o likvidacijama više osoba bez suđenja, od strane Ozne. Tu lokalne komuniste nije uznemiravala činjenica da Ozna ubija civile, i to bez suđenja, nego činjenica što je Opunomoćeništvo Ozne IX. brigade X. divizije ubijene plitko zakopalo, te je jedan od strijeljanih uspio pobjeći „iz rupe u koju je trebao da bude sahranjen“ i razotkriti politička ubojstva, pa su nastala „nezdrava komentarisanja po gradu i rovarenje preko te greške“, te je “reakcija” u okolici “rastrubila da mi radimo ko i ustaše”.[1] Naposljetku je oporba odlučila da uopće neće izaći na izbore.
Na biračkim mjestima su postavljene kutije bez liste, u koje su oni koji se nisu slagali s komunističkom vlašću mogli ubaciti biračke kuglice. Članovi izbornih komisija su redom bili komunisti, koji su strogo pratili koga će pad kuglice u toj kutiji otkriti kao - "neprijatelja narodne vlasti". Izgleda da je takvih ipak bilo znatno više nego se službeno izvijestilo. Prema podacima Komisije za narodnu vlast CK KPH, koja falsificiranje izbornih rezultata naziva „uštimavanjem“, u oblasti Zagreb je bilo 15% glasova u kutijama bez liste, ali je službeno izviješćeno da ih je bilo samo 6%.[2]
U načelu su na izborima mogli sudjelovati svi muškarci i žene stariji od 18 godina mogli, ali "izdajice" nisu imale pravo glasa. Primjerice je u okruzima Bjelovara i Osijeka bilo takvih osoba bez prava glasa neposredno pred izbore 14%, a u cijeloj Jugoslaviji do 7%; odluka vlasti je bila da se neposredno pred izbore oko polovici tih osoba vrati pravo glasa, pa je službeno izvješćeno da 3,28% građana nije imalo pravo glasa; komunističke vlasti su naveliko lagale u službenim izvješćima o izborima, pa se ne zna koliko je za vjerovati takvom podatku.
Na izborima je u cijeloj Jugoslaviji trebalo izabrati 348 zastupnika u Savezno vijeće, od čega 86 u Hrvatskoj. Uglavnom je za svako od tih mjesta bilo predlaženo po dva kandidata, oba od strane Narodne fronte, iza koje je stajala Komunistička partija. Zabilježeno je da je od 86 članova Saveznog vijeća iz Hrvatske bilo 56 članova KPH, 26 pripadnika HRSS (tj., HSS-ovaca, koji su u to vrijeme surađivali s komunistima), trojica iz redova SDS i jedan koji nije bio član niti jedne političke stranke. Za Vijeće naroda, predložene su zatvorene liste, za svaku federalnu jedinicu po jedna. I tu je na liste stavljen određen broj ljudi koji nisu bili komunisti, ali su s komunistima surađivali: u Hrvatskoj je čak na čelo liste stavljen književnik Vladimir Nazor, a od 25 zastupnika koji su izabrani u Vijeće naroda Savezne skupštine bilo je samo 14 članova Komunističke partije.[3]
Glasovalo se gumenim kuglicama koje se ubacivalo u kutije. Prema standardima koja su u vrijeme kada je mnogo birača bilo nepismeno bila u svijetu prihvaćeno, ako bi se zaštitila privatnost birači su trebali staviti ruke u dvije kutije dok je u samo jednoj ruci kuglica. Međutim su kutije imale uske otvore, te je birač morao prilično tvrdu kuglicu baciti s vrha kutije. Tako se pad kuglice u "crnu kutiju" (u hrvatskoj poslovično poznatu kao "ustaška kutija") mogao čuti, te se znalo da će takvi birači biti tretirani kao "neprijatelji narodne vlasti". Izgleda da je takvih "neprijatelja" ipak bilo dosta, znatno više od službeno objavljenih rezultata.
Prema službenim rezultatima (koji su "uštimavani", kako je gore već iznijeto), glasalo je 88,57% birača, što bi bio jedan od najvećih odaziva u povijesti izbora u Hrvatskoj, a njih 90,48% glasalo je za Narodni front. U kutije bez liste je - prema "uštimanim" službenim izvješćima - kuglice ubacilo 9,52% birača.
- ↑ Ozna/Udba – drastičan obračun s neprijateljima: primjer Hrvatske (1940-ih i 1950-ih). Historijski zbornik. 70 (1). Siječanj 2018. Pristupljeno 27. studenoga 2018.
- ↑ Zoran Vitas (prikaz rada dr. sc. Zdenka Radelića). 26. kolovoza 2018. Hrvati i Srbi: Podrška Jugoslaviji u narodu nije bila razmjerna ratnom uspjehu. Večernji list. Pristupljeno 27. studenoga 2018.
- ↑ Spehnjak, Katarina. Travanj 1992. Funkcioniranje „plebiscitarne demokracije" u Hrvatskoj 1945. – 1952. (Izborni aspekt organizacije legitimacijskog procesa). 23 (1–3). Pristupljeno 27. studenoga 2018. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)
- http://trove.nla.gov.au/newspaper/article/67829572
- "Yugoslavia At The Polls", The Times, 12 November 1945
- "Elections In Yugoslavia", The Times, 9 November 1945
- "Marshal Tito On The Election", The Times, 13 September 1945
- "Yugoslavia In Transition", The Times, 22 November 1945
- Ivo Banac (1988) With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism, Cornell University Press, p18