Ante Adžija (svećenik)

Ante Adžija
Don Ante Adžija kao vojni ordinarij u Puli tijekom Prvog svjetskog rata (godina i autor nepoznati)
Rođen	7. svibnja 1880. Sinj, Hrvatska
Umro	3. travnja 1944. Kruševo, Hrvatska
Zaređen	za fratra: 6. rujna 1897. za svećenika: 30. rujna 1902.
Portal o kršćanstvu
Portal o životopisima

Don Ante Adžija (1880.-1944.) bio je hrvatski katolički svećenik i mučenik, velikan Starigrada-Paklenice, vizionar, domoljub i humanitarac.

Životopis

Djetinjstvo i školovanje

Don Ante Adžija rođen je 7. svibnja 1880. u Sinju. Njegova obitelj bila je podrijetlom iz Karlobaga. Sredinom XIX. stoljeća njegov djed, zajedno sa svojom braćom, preselio se iz Karlobaga u Sinj.

O djetinjstvu don Ante Adžije ne zna se mnogo, no sa sigurnošću se zna se da je u svom rodnom gradu Sinju završio pučku školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju.

Odlazak u franjevački samostan

Nakon završetka klasične gimnazije, odlazi u franjevački samostan na otok Visovac gdje je 6. rujna 1897. zaređen za fratra uzevši ime Zvonimir. Godine 1898. dobio je novo redovničko ime fra Bartul. Nakon toga, s Visovca odlazi u Šibenik kako bi započeo studij filozofije i teologije.

Svećenička služba (1902. – 1923.)

Nakon završenog studija filozofije i teologije u Šibeniku, zaređen je za svećenika 30. rujna 1902, te potom odlazi na službu u Franjevački samostan sv. Marije Bezgrješne u Donji Karin. Od 1909. župnik je u Zlopolju (Bračević), a 16. travnja 1912. postaje upraviteljem župe Kruševo u novigradskom dekanatu.

Jedno je vrijeme bio i vojni kapelan u vojsci Austro-Ugarske monarhije u Puli, a u Prvom svjetskom ratu i vojni ordinarij, također u Puli.

Svećenička služba (1923. – 1944.)

Iz franjevačke redovničke zajednice Presvetog Otkupitelja prešao je u redove biskupijskih svećenika Zadarske nadbiskupije najvjerojatnije u svojoj 44. godini života (1923.), odnosno neposredno prije dobrovoljnog premještaja u podvelebitsku Župu sv. Jurja mučenika u Starigradu-Paklenici (gdje će ostati do svoje tragične smrti). Inače, selo Starigrad je od te iste godine pa do 1940. bilo u sastavu općine Novigrad, stoga je župa Starigrad-Paklenica potpala pod Novigradski dekanat kao Apostolska administratura jugoslavenskog dijela Zadarske nadbiskupije sa sjedištem u Šibeniku.

Nova crkva Velike Gospe na Velikom Rujnu izgrađena 1930. godine na inicijativu don Ante Adžije (snimatelj nepoznat)

Od 1923. do svoje tragične i mučeničke smrti 1944. bio je župnik podvelebitske župe Starigrad-Paklenica.

Izgradnja crkve na Velikom Rujnu 1930.

Godine 1930. podigao je novu crkvu Velike Gospe na Velikom Rujnu za svega osam dana, uz financijsku pomoć Primorske banovine, Podgoraca (stanovnika podvelebitskog kraja; Starigradaca) i podgorskih iseljenika u Americi i Slavoniji.

Česti gosti bili su mu župnici iz drugih župa koji su na njegov poziv dolazili u hodočašće Majci Božjoj na južni Velebit.

Utemeljenje HPD Podružnice "Paklenica"

Dana 21. kolovoza 1932., prigodom boravka u selu prijatelja planinara Umberta Giromette iz Splita, pokrenuo je prijedlog osnutka planinarskog društva. Sastavljen je uži odbor za osnutak podružnice HPD "Paklenica" sa sjedištem u "Starigradu pod Velebitom". Podružnica je 23. travnja 1933. potvrđena u Središnjici, zahvaljujući Umbertu Girometti i Ivanu Krajaču. Predsjednik je bio don Ante Adžija, a tajnik učitelj Mihovil Maričić. Broj članova kretao se od deset do petnaest, već prema njihovim novčanim mogućnostima, poradi plaćanja članarine Središnjici. Sastanci su se održavali redovito, a izvješća sa sastanaka slala su se Središnjici HPD-a u Zagrebu.

Cilj Podružnice očitovao se u smjeru poboljšanja i razvoja gospodarskih prilika na području Starigrada-Paklenice, osobito gradnji prometnica i planinarskih putova za razvoj turizma i prosvjećivanja na svim razinama, zaštiti prirodnih (osobito pakleničkih šuma) i kulturnih resursa, a ne osobnog planinarenja. Promicali su planinarstvo u Paklenici, svjesni da će ono pridonijeti poboljšanju društveno-ekonomskih prilika sela. Zajedno s obitelji Maričić i članovima Podružnice HPD-a, 1930. godine don Adžija apelira vlasti da zaštiti šume Paklenice od sječe koju su vršili Talijani iz Zadra i Italije.

Zbog ratnih i financijskih okolnosti podružnica je prestala djelovati 1. siječnja 1940. godine.

Razvoj prometnica

Don Ante je shvaćao da bez prometnica nema razvoja gospodarstva u selu. Stoga je njegov prvi prometni projekt bila izgradnja puta Maslenica – Tribanj-Mandalina (1930.), uz potporu Primorske banovine, bana I. Tartaglie i načelnika Tehničkog odjela inženjera Matulovića. Put je proglašen banovinskim putom II. reda, a uz njega su postavljeni i telegrafski stupovi.

Iste se godine (1930.) dogovorio je i s direktorom Direkcije šuma Sušak, Andrijom Perušićem, izgradnju ceste od Obrovca do Tribanj-Mandaline, granice Savske i Primorske banovine, da bi se prometno povezalo Sušak i Dalmaciju. Izgradnja Bile ceste, kako su je nazivali, završena je 1937. godine.

Don Ante Adžije ustrajao je i na uređenju starih planinskih putova, te izgradnji novih. Prioritet za uređenje imao je paklenički put kroz Klance do Anić luke. Kako se posebno zanimao za špilju Manitu peć, kao izuzetnu prirodnu tvorevinu i buduću planinarsko-turističku atrakciju, zauzeo se kod Direkcije na Sušaku da se izgradi staza od Anić luke do Manite peći. Uređenje staze trajalo je od 1933. do 1935., a unutarnja staza u špilji i paklenički put od sela do Anić luke dovršeni su 1938.

Razvoj vodovodne mreže

Ideju o gradnji vodovoda iz Velike Paklenice pokrenu je u Podružnici već 1932. pa je 1935. molio bansku i državnu upravu za dodjelu sredstava za izgradnju vodovoda Velika Paklenica – Starigrad. Sredstva su odobrena i gradnja je započela iste godine u etapama.

Razvoj turizma

Don Ante Adžija isticao je važnost dviju Paklenica u planinarsko-turističkom razvoju naselja Starigrad. Vizionarski je spoznao da se njegova budućnost temelji na spoju planinskog i morskog turizma. Shodno tome, 1936. godine zauzeo se u Direkciji pomorskog prometa u Splitu da parobrodni vozni redovi selo Starigrad pod Velebitom, radi promidžbe Paklenice, preimenuju u Starigrad-Paklenica. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je Paklenica 1949. službeno proglašena Nacionalnim parkom, dvočlani naziv uspješno je povezao planinski i morski turizam.

Prosvjetiteljstvo i zdravstvo

Na prijedlog don Ante Adžije, Umberto Girometta održavao je 1935. predavanja o gajenju i podizanju šuma, o čuvanju ljekovitih biljaka kao i drugih prirodnih znamenitosti Velebita, o potrebi izgradnje vodovoda, ekologiji i turizmu. Članovi podružnice održavali su poučna predavanja iz prirodnih znanosti, gospodarstva i zdravstva: o higijeni u stanovima, odijevanju i prehrani. Propagirali su, prema prosvjetiteljskim aktivnostima Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar", što veću čistoću po kućama i oko kuća pa je liječnik Romano Jelić na tu temu 1939. održao tri predavanja žiteljima Starigrada i na Rujnu. Učitelj Mihovil Maričić govorio je o važnosti prosvjetnog i kulturnog rada u ekonomskom napretku sela. Članovi Podružnice tražili su da se ljeti na Rujnu održavaju tečajevi u planinarskom skloništu (izgrađeno kraj crkve 1937.) za domaćice o mljekarstvu, sirarstvu i narodnom vezivu, a za muškarce o pčelarstvu i voćarstvu.

Don Ante Adžija nastojao je da se u selu osnuje Hrvatski Radiša kako bi se mladići obučili u pčelarstvu, voćarstvu i poljodjelstvu. Ukazivao je na sadnju smokava, zato što se u Lici za njih u zamjenu dobivala druga važna hrana. Isto tako vidio je ekonomski prosperitet u sadnji maslina i badema.

Rad na prikupljanju, čuvanju i spašavanju kulturno-povijesne baštine

Uz duhovni i materijalni rad u svekolikom razvoju sela, don Adžija je paralelno proučavao kulturno-povijesnu, napose sakralnu baštinu u Podgorju i u planini. Bio je njezin čuvar i promotor. Kao povjerenik Kninskog muzejskog društva i član Hrvatskog starinarskog društva u Kninu u tome je imao svoje uzore drugih župnika u Dalmaciji, kao što su fra Lujo Marun, don Mate Klarić, prijatelj Stjepan Gunjača i drugi s kojima se susretao za vrijeme franjevačkog redovništva. Posvetio se već prvih godina svoga pastoralnog rada u selu prikupljanju arheološke spomeničke građe antičkog grada Argyruntuma (nikada znanstveno istraženoga) i starohrvatske srednjovjekovne sakralne baštine (ruševina srednjovjekovne kasnogotičke grobljanske crkve sv. Jure (nikada znanstveno istražene) i crkve sv. Petra (istraživane i restaurirane u više navrata tijekom 20. st.).

Na kraju nedjeljnih misa ili za vrijeme vjeronauka, upućivao je apel Puntarima, ako naiđu na neko neobično kamenje, mozaike, opeku, keramiku, metalne predmete i druge vrste ulomka na Punti (Argyruntum) da mu donesu u župnu kuću. Župljani su se odazvali tom apelu, osobito djeca. Namjera mu je bila utemeljiti Zavičajni muzej i na taj način sačuvati kulturno-povijesnu baštinu Starigrada-Paklenice. Vodio je evidenciju o svakom pronađenom nalazu. Veliki dio građe nestao je u Drugom svjetskom ratu kada je kuća spaljena, a preostali dio nestao je oko 1950. godine.

Posebno se posvetio crkvi sv. Petra zbog pronađenih starohrvatskih pleternih ulomaka tijekom svoga pastoralnog rada, pa je 1939. vršio pripreme za njezinu obnovu i uređenje. Nakon prikupljenih sredstava od državnih i privatnih donatora restauracija je izvršena 1940. godine.

Humanitarni i pastoralni rad tijekom Drugog svjetskog rata

U ratnom se razdoblju don Ante Adžija osobito posvetio humanitarnom i pastoralnom radu. Njegovo sveto uvjerenje bilo je: Činimo ono što je Krist činio, a neznalica će uvijek biti. Molitvom uklonimo štetočine za dobrobit čovjeka. Kao istinski čovjekoljubac i domoljub, osuđivao je sve vrste nasilja i agresije bez obzira od kojeg napadača potjecali, te se neumorno zalagao za mir i suživot svih stanovnika starigradskog kraja.

Tragična smrt

Smrt je prvi put izbjegao 1941. nakon uspješno provedene akcije spašavanja starohrvatske spomeničke građe iz Ravnih kotara (Pridraga). Nakon uspješno provedene akcije javio je svome prijatelju Gunjači kako ga je te večeri spasio od zasigurne smrti sjedeći i razgovarajući s njim ispred župne kuće. Tom prilikom osluškivali su zloslutni brod na moru koji se približavao Bikariji (predjelu Starigrada u kojem se nalazila župna kuća), a na kojem su se nalazili zlikovci koji su ga planirali odvesti i ubiti.

Dana 1. travnja 1944. nije bio te sreće. Toga su dana obrovački četnici udruženo došli i s mora i s kopna, uhitili ga, te odveli iz župne kuće u Starigradu. Na leđa su mu natovarili veliki teret municije i uputili se s njim prema Obrovcu. Cijelim su ga putem okrutno zlostavljali i mučili. Dva dana kasnije ustrijelili su ga na livadi u okolici Kruševa.

Godina 1959. njegovi posmrtni ostatci prebačeni su s mjesta pogibije (okolica Kruševa) u obiteljski grob na starom puntarskom groblju u Starigradu-Paklenici. Danas njegova groba više nema. Devastirali su ga vandali početkom 21. stoljeća.

Beatifikacija

Don Ante Adžija (1880.-1944.) kandidat je za beatifikaciju uz još devetoricu ubijenih svećenika i jednu redovnicu koji su djelovali na području Zadarske nadbiskupije u vrijeme Drugog svjetskog rata. To su: Janez (Ivan) Kranjc (1914.-1941.), Ante Čotić (1894.-1945.), Mirko Didović (1886.-1945.), Ante Letinić (1899.-1945.), Srećko Lovretić (1911.-1942.), Ljubomir Magaš (1915.-1943.), Ivan Manzoni (1899.-1942.), Eugen Šutrin (1914.-1945.), Ivan Tičić (1908.-1943.) i s. Agneza Petroša (1901.-1943.).

Štovanje i spomen

Godine 2017. Mirjana Trošelj objavila je u Senjskom zborniku (br. 44(1), str. 345 – 372) rad o životu i mučeništvu don Ante pod nazivom Don Ante Adžija – Zaboravljeni starigradskopaklenički velikan.

Zasluge i priznanja

Kao župnik, don Ante Adžija došao je u Starigrad-Paklenicu 1923. godine, ni ne sluteći koliki će velik trag ostaviti u razvoju toga kraja. Svojim radom, u taj kraj unio je duhovni i civilizacijski polet, izvukao ga iz anonimnosti, uzdignuo na hrvatske i europske standarde, te omogućio put u bolju budućnost. Njegove zasluge su nebrojene. Neprestano se zalagao za rješavanje važnih gospodarskih, socijalnih, zdravstvenih, prometnih, prosvjetnih, kulturnih, vjerskih i drugih pitanja i problema u starigradskom kraju. Do danas je ostao poznat po svojoj društvenosti, dobročinstvu i humanosti.