Suradnik:StjepanG/Vježba
Asanaginica (Hasanaginica ↓fusnota1) je hrvatska usmena narodna balada, nastala između 1646. i '49. u Imotskoj krajini, koja je tad bila dio Bosanskog pašaluka. U usmenom je obliku postojala do 1774., kad ju je zapisao talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis. Jedna je od najpoznatijih i najprevođenijih narodnih pjesama u svijetu.
Asanaginica je balada, lirsko-epska pjesma s tragičnim završetkom.[1] Sastoji se od 92 deseterca, koji su uobičajen stih za južnoslavensku narodnu poeziju.
Znanstveno proučavanje i bavljenje Asanaginicom započinje tek sredinom druge polovice 19. stoljeća, čemu je najviše pridonio slovenski filolog Frane Miklošič. Pretpostavljao je da je riječ o jezičnom izričaju osobitom za područje Imotske krajine, što je nakon dvadesetak godina proučavanja potvrdio. Na osnovi toga je zaključio da je i sama pjesma nastala na tom području.[2]
Najvjerojatnije je da je pjesmu napisala žena. Splitski psihijatar doc. dr. Mijo Milas u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji govori o baladi:[3]
On također iznosi tvrdnju da ju je napisala anonimna sluškinja:[3]
Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković napola u šali iznio je tvrdnju da je baladu mogla napisati i sama Asanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom.
Pjesma je izvorno na ikavici. Prenoseći se s koljena na koljeno izmjenjivala se, što je doprinijelo jezičnoj i sadržajnoj neujednačenosti njezinih inačica, no ipak nije izmijenilo opis i tijek glavnih događaja i likova.[2] Jezik pjesme prepun je turcizama, što je logično zbog vremena i prostora u kojem je nastala. Započinje slavenskom antitezom (pitanjem, negacijom tog pitanja i potvrdnim odgovorom):[1]
- Što se bili u gori zelenoj?
- al ↓fusnota2 su snizi, al su labutovi?
- da su snizi, već bi okopnili,
- labutovi već bi poletili:
- ni su snizi, nit su labutovi,
- nego čator age Asan age.
Fortis nije toliko poznavao hrvatski jezik kako bi u pjesmi mogao do kraja prepraviti ikavske oblike, već se pretpostavlja da mu je u prijevodu pomagao neki tamošnji čovjek. Fortis je ostvario jedino preinaku ikavizama u jekavizme, ali ne do kraja pjesme. Njegovu Asanaginicu do kraja je poijekavio i poštokavio Vuk Karadžić. Nikada nije našao pjevača Asanaginice, pa je u prijevodu stavljao stanke po vlastitom ukusu, kako bi zvučala više "srpski". Preveo ju je proglasivši je srpskom književnošću.[4] Svojom kulturnom tekovinom je danas smatraju Srbi (zbog navedenog razloga), a ponekad i Bošnjaci (jer se radi o muslimanskoj porodici).
Fortis ju je nazivao de' Morlacchi: "morlačkom" (Morlaci su vlaška nomadska etnička skupina u jadranskom zaleđu, potomci Ilira, Tračana, rimskih kolonizatora).
Asanaginica sadrži priču o bošnjačkoj plemenitaškoj obitelji Arapović (to se prezime u baladi ne spominje). Iako je teško znati što se stvarno dogodilo, sigurno je da su Asanaga Arapović, velmoža i vlasnik sela Vrdola (blizu današnjeg Zagvozda), Župe i Grabovca, žena mu Asanaginica (rođ. Pintorović) i njezin brat beg Pintorović postojali. Radnja se zbiva na nekom od Asanaginih posjeda, najvjerojatnije između 1645. i 1648.: Asanaga je ranjen bolovao; posjećuju ga majka i sestra, a supruga Asanaginica se ne usuđuje - "od stida", kako navodi pjesma, te ga s petero djece čeka u kući.[5] Kad je ozdravio, poručio joj je da ga ne čeka "ni u dvoru ni u rodu". Prestrašena, ona se začuvši konjski topot krene baciti s prozora, ali joj kćeri kažu da ne ide Asanaga, već njen brat, beg Pintorović. On joj odmah daje "pismo oprošćenja", razvrgnuće braka, te je vodi kući. Za tjedan dana počinju prošnje, a Pintorović je, iz vlastite koristi, daje imotskom kadiji koji je najbogatiji. Asanaginica tada već mnogo pati za svojom djecom. Zaustavlja svatove kraj dvora da ih vidi i da se oprosti od njih. Asanagina zavist, ljubomora i zloba[5] tada se ispoljava kad doziva djecu:
- "Hod'te amo, sirotice moje
- kad se neće smilovati na vas
- majka vaša, srca arđaskoga!"
Ona prihvaća da je Asan-aga bez ikakve krivnje potjera, da je odvoji od petero djece; prihvaća novu udaju jer je njezin brat obvezan ponovno je udati, ali nakon susreta s djecom i tih riječi više nesreće ne može izdržati: pada na zemlju te umire od bola i nepravde, čime balada završava:
- "Kad to čula Asanaginica
- bilim licem zemlji udarila,
- uput se je dušom rastavila
- od žalosti gledajuć sirota."
U pjesmi se ne zna pravo Asanaginičino ime, te je ona poznata samo kao "Asan-agina žena", što je odraz tadašnjeg veoma patrijarhalnog vremena. Iako je žena odgajala djecu, ona su pripadala mužu, pa ih je on mogao odvojiti od majke, što je Asanaga učinio.[6]
Asanaginica je prikazana pozitivno; ona je dobra žena iz dobre obitelji. U svemu je žena svog vremena i želi biti upravo kakva to vrijeme nalaže: stidljiva, prisebna, suzdržana.[3] Nije otišla mužu dok je bio ranjen jer taj odlazak nužno uključuje izraze ljubavi, koji su ženi potpuno nedopustivi ako želi biti "dobra". Stid jest tadašnji društveni imperativ, a odlazak mužu u šator je poricanje tog imperativa kojim bi ona prestala biti "dobra kada i od roda dobra".[3]
Njezin lik je jedna od interpretacija književnog simbola skrbne majke i čestite žene patnice, odnosno tragične osobe. Ovo budi jasnu asocijaciju na grčku tragediju, književnu formu prepoznatljivu po tragičnom junaku ili junakinji, kao što je Sofoklova Antigona.[2]
Boje spomenute i ponovljene u prvoj kitici mogu imati preneseno značenje: zeleno je mir, sklad, harmonija, a bijelo (nepogodna boja za ratni šator) koje ga remeti ovdje predstavlja sramotu i stid, za razliku od svog poznatijeg značenja nevinosti i čistoće. To i Asanagi kasniji postupci govore o njegovom karakteru: on je čovjek ograničenog razmišljanja, vjerojatno nižeg porijekla iako sada moćan, nepovjerljiv prema supruzi.[6] Nalog o tjeranju Asanaginice izdao je u stanju regresije, djetinjasto, razmaženo.[3] No budući da je to rekao usmeno, vijest se raširila, i nije je mogao povući bez javnog kajanja, za koje nije imao moralne snage.
Vjerojatno je da balada počiva na predlošku stvarnoga događaja koji se dogodio za vrijeme kandijskoga rata (1645.-1669.) koji je kao dugotrajan, tegotan i razoran ostao duboko upamćen u svijesti dalmatinskog stanovništva. Ratna zbivanja i njihovi protagonisti, poglavito vojni zapovjednici domaćega podrijetla ostaju zabilježeni u narodnoj epici junačkog obilježja.[7]
Povijesno se može ustvrditi da je pri kraju toga rata Asanaga Arapović zadobio teške povrede u borbi s kršćanskim odmetnicima između 1645. i 1669. Temelji Asanagine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu.
Balada je prvi put tiskana i objavljena u Fortisovoj knjizi Viaggo in Dalmazia ("Put po Dalmaciji") u Mletcima 1774. Uz prijevod na talijanski zabilježen je i izvornik, napisan na način kako bi ga pročitali talijanski govornici, stoga je naslov glasio Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize - Žalosna pjesanca (pjesma) plemenite Asanaginice. Fortis je u svom djelu od drugih hrvatskih narodnih pjesama cjelovito zapisao samo Asanaginicu, pa je moguće da takav izbor svjedoči o njegovoj ocjeni umjetničke vrijednosti.[2] Zahvaljujući ovom izdanju Asanaginica je postala poznata zapadnom svijetu.[4]
Pjesma je na svjetske i druge jezike entuzijastično[8] prevođena (danas na ukupno 40-ak jezika), postajući dio europske i svjetske književnosti[1] još u 18. stoljeću. Prevodili su je mahom poznati književnici poput Goethea, Scotta, Puškina, Mériméea itd., a ona je djelovala na sve njih, doprinoseći europskom romantičarskom pokretu.[9]
Prevoditelj | Jezik | Godina | Napomena |
---|---|---|---|
Alberto Fortis | talijanski | 1774. | |
Clemens Werthes | njemački | 1775. | anonimno |
Johann Wolfgang Goethe | njemački | 1779. | također 1778. anonimno |
anonimno | francuski | 1778. | |
Ferenc Kazinczy | mađarski | 1789. | objavljeno 1813. |
Đuro Ferić | latinski | 1798. | |
Walter Scott | engleski | 1798. ili 1799. | nije objavljeno do 1924. |
John Boyd Greenshields | engleski | 1800. | |
Charles Nodier | francuski | 1813. | |
Samuel Roznay | češki | 1813. | objavljeno 1818. |
Vuk Stefanović Karadžić | srpsko-hrvatski | 1814. | ponovno 1846. |
Kazimierz Brodzinski | poljski | 1819. | |
Aleksandr Hristoforovič Vostokov | ruski | 1827. | |
John Bowring | engleski | 1827. | |
Prosper Mérimée | francuski | 1827. | |
Johan Ludvig Runeberg | švedski | 1830. | |
Gerard de Nerval | francuski | 1830. | |
Jakob Zupan | slovenski | 1832. | |
Claude Fauriel | francuski | 1832. | |
Aleksandar Sergejevič Puškin | ruski | 1835. | objavljeno 1855. |
Adam Mickiewicz | francuski | 1841. |
Narodna balada Asanaginica doživjela je jednu opernu obradu, te tri dramske:[8]
- Milana Ogrizovića 1909., pod naslovom Hasanaginica;
- Ljubomira Simovića 1976., pod naslovom Hasanaginica;
- Tomislava Bakarića 1991., pod naslovom Hasanaga.
Glumac i redatelj Mustafa Nadarević režirao je svoju verziju balade okvirno se držeći Ogrizovićeve drame u stihovima, s posebnim naglaskom na suprotnosti dvora i čaršije.[11] Smještena u bezvremenski okvir, govori o ljubavi aginice i njezinu ponosu, a u priči se isprepliću dva vremena - sadašnje i Asanagino,[11] povezujući ljudske sudbine kroz vrijeme.[12]
Premijera predstave izvedbi Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bila je 21. travnja 2006., a jedna je od najizvođenijih dramskih predstava u nekoliko prijašnjih sezona, izvedbama ne samo u Zagrebu, nego i na brojnim gostovanjima širom Hrvatske.[12]
Osvojene nagrade za predstavu Hasanaginica:[12]
- Nagrada Tito Strozzi Mustafi Nadareviću za režiju i ulogu Hasanage u sezoni 2005./2006.
- Nagrada publike Milan Begović na 17. Marulićevim danima
- Nagrada Marul Diani Kosec-Bourek za kostimografiju
- Nagrada Fabijan Šovagović Festival glumca u Vinkovcima, 2007.
- Mustafi Nadareviću za najboljeg glumca,
- Almi Prici za najbolju glumicu.
Asanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, koja je premijerno izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, glazbu je skladao Asim Horozić, a režirao je Sulejman Kupusović. U naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić, a kao imotski kadija pojavljuje se poznati bh. tenor Jasmin Bašić.
- ↑fusnota1 Glas "H" u naslovu možda je dodao Karadžić, a moguće je da je izvorno postojao pa se izgubio u govoru seljaka ili kasnije u Fortisovoj prepisci.
- ↑fusnota2 Umjesto ove (danas suprotne) zamjenice al (odn. ali) u današnjem se govoru koristi ili. Tako je značenje stiha Ili su snijezi, ili su labudovi, tj. upitno Jesu li snijezi, ili su labudovi?.
- ↑ a b c Zelenika, M.; Bukvić, M. Moja čitanka 7 : udžbenik iz književnosti i medijske kulture za VII. razred osnovne škole. Mostar: ZNAM, 2008. ISBN 9789531954679. Str. 86.-89.
- ↑ a b c d Dafne Vidanec: Hasanaginica od Fortisa do Ogrizovića (www.centar-fm.org)
- ↑ a b c d e Eda Vujević: Hasanaginicu je spjevala neka anonimna sluškinja (arhiv.slobodnadalmacija.hr)
- ↑ a b Larry Wolff: Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment (books.google.com) (engl.)
- ↑ a b Ivan Juroš: Balada "Asanaginica" (www.imotski.hr)
- ↑ a b H A S A N A G I N I C A (www.efs.edu.jonkoping.se)
- ↑ Lovorka Čoralić: ZLOИIN ILI JUNAЉTVO? – KANDIJSKI RAT U DALMACIJI PREMA KRONICI ЉIBENSKOG POVJESNIИARA FRANJE DIVNIЖA (www.zrs-kp.si)
- ↑ a b Dagmar Burkhart: Paradoxical communication: The Bosnian oral ballad ‘Hasanaginica’ as a pretext for literary texts (www.sciencedirect.com) (engl.)
- ↑ Duško Kečkemet: Pjesma koju je volio mladi Goethe, feljton (arhiv.slobodnadalmacija.hr)
- ↑ The Ballad of Hasanaginica (www.modrojezero.org) (engl.)
- ↑ a b Hasanaginica (teatar.hr)
- ↑ a b c Hasanaginica (www.hnk.hr), s dopusnicom HNK u Zagrebu
Wikizvor ima izvorni tekst Asanaginica |