Prijeđi na sadržaj

Stjepan Crnogorac

Izvor: Wikipedija
Stjepan Crnogorac
Stjepan Crnogorac
Crnogorčeva slika iz lažirane putovnice SFR Jugoslavije na ime Marko Golac.
Rođenje 7. prosinca 1946.
Smrt 2.-3. srpnja 1972. (nestao)
Nacionalnost Hrvat
Državljanstvo SFR Jugoslavija, Austrija
Portal o životopisima

Stjepan Crnogorac (Sovići, Bosna i Hercegovina, 7. prosinca 1946. - nestao u Salzburgu, 2.3. srpnja 1972.), hrvatski emigrant kojeg su oteli i ubili agenti jugoslavenske Uprave državne sigurnosti (UDBA). Crnogorčevu otmicu i likvidaciju je u potpunosti organizirala i sprovela u djelo UDBA SR Slovenije.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Stjepan Crnogorac je rođen 7. prosinca 1946. u Sovićima pokraj Gruda u Hercegovini. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Grudama. Nakon gimnazije upisao je Bogoslovni fakultet, ali je ubrzo od istoga odustao. Školovanje je nastavio u Austriji, gdje je upisao studij psihologije i filozofije na Sveučilištu u Salzburgu. U Salzburgu upoznao vlč. Vilima Cecelju, voditelja tamošnje Hrvatske katoličke misije, koji mu je pomogao da pronađe smještaj i dobije posao u Caritasu. Crnogorac je aktivno sudjelovao u radu misije, posebice kao ministrant i pjevač u crkvenome zboru. U Salzburgu je Crnogorac upoznao nekolicinu hrvatskih studenata i mlađih "gastarbajtera", koji su kasnije bili osumnjičeni da su pomagali "Fenix skupinu", poznatiju u jugoslavenskoj javnosti kao Bugojanska skupina. Petorica Crnogorčevih prijatelja i poznanika iz Salzburga priključili su se toj devetnaesteročlanoj skupini koja je ušla na područje SFR Jugoslavije 20. lipnja 1972. godine, s ciljem da pokrenu protujugoslavenski ustanak.[1][2]

Nestanak i likvidacija

[uredi | uredi kôd]

Crnogorac je 2. ili 3. srpnja 1972. nestao iz svog stana u Salzburgu. Slovenski istražitelj i bivši djelatnik KOS-a, Roman Leljak, je 2013. godine, nakon gotovo godinu dana “kopanja” po arhivima slovenske Udbe, uspio odgonetnuti misteriozni nestanak Stjepana Crnogoraca. Prema Leljaku, Crnogorca su u pomno isplaniranoj operaciji "Pero" oteli pripadnici slovenske UDBE. Tog radnog ponedjeljka trojica suradnika UDBE, kodnih imena "Bilič", "Kovač" i "Željko", upala su u Crnogorčev stan te su ga kao pripadnici austrijske policije pod optužbom za krijumčarenje droge trebali sprovesti u postaju. Crnogorac se nije opirao, a na ulici su čekala još trojica suradnika: "Špela", "Branko" i "Boris", a u ulici na razdaljini od nekih 300 do 500 metara bila su raspoređena još trojica opservera, tzv. osiguravatelja koji su se trebali uključiti u akciju da je nešto krenulo po zlu. Crnogorca su ugurali u automobil, omamili, te ga s lažnom putovnicom Jugoslavije na ime Marko Golac prebacili u Ljubljanu. Crnogorac se probudio u zatamnjenoj sobi ljubljanske ispostave UDBE, gdje je 4. srpnja počelo njegovo saslušanje snimljeno na tri kasete. U organizaciji same otmice sudjelovalo je oko 25 operativaca UDBE, te još najmanje 100 suradnika, informativaca i doušnika. Nakon provedene akcije, operativac slovenske UDBE Boris Mužič je pisao tadašnjem šefu republičkog SDV-a (Služba državne varnosti) Slovenije Silvu Gorencu šifriranu depešu DX o uspjehu operacije "Pero", te je zatraži 20.000 američkih dolara i 70.000 dinara za isplatu suradnika koji su sudjelovali u akciji. U Ljubljani su Crnogorca nakon ispitivanja likvidirali i pokopali na, za sada, nepoznatoj lokaciji, vjerojatno oko Kočevskog Roga.[1][2]

Prema navodima UDBE i KOS-a, Crnogorac je pripadao najužem vodstvu koje je organiziralo operaciju Fenix, te je prema saznanjima Udbinih agenata i doušnika ubačenih među emigrante u Salzburgu pripremao još jednu skupinu, od gotovo 35 ljudi, koja se trebala ubaciti u Jugoslaviju, odnosno priključiti bugojanskoj skupini.[1]

Prema navodima Leljaka, Crnogorac je bio nevin mladić koji je studirao u Salzburgu i svirao u bendu, te nije imao nikakve veze s ekstremnom hrvatskom emigracijom i udruženjem Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Leljak tvrdi da kada su Udbini agenti shvatili da nemaju Crnogorca za što osuditi, ubili su ga misleći da se za to nikada neće doznati.[2]

Reakcije

[uredi | uredi kôd]

U siječnju 2014. godine, "Komisija za ljudska prava Slovenskog parlamenta", pod predsjedanjem Eve Irgl, je raspravljala o slučajevima likvidacije Stjepana Crnogorca i Nikice Martinovića od strane slovenske UDBE. Raspravi su bili prisutni sestra i brata Stjepana Crnogorca, Bernardina i Ferdo Crnogorac, te Martinovićev rođak, Ivan Basić. U suzama se zastupnicima obratila časna sestra Bernardina Crnogorac, koja se zahvalila istražiteljima Leljaku i Boži Vukušiću na otkrivanju istine, kao i Komisiji što joj dopušta obraćanje. Crnogorčeva sestra je tom prilikom izjavila kako se; nikada moja obitelj nije prestala nadati da ćemo čuti barem nešto o našem bratu, koji je kao mladi intelektualac jednostavno nestao 2. srpnja 1972. u Salzburgu gdje je bio na studiju. Na kraju ih je skrušeno molila da joj pomognu pronaći bratovljev grob jer; svaki čovjek zaslužuje da ga se dostojno pokopa, a i bilo bi nam lakše da znamo gdje počiva i da mu kiticu cvijeća na grob donesemo.[3]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c Vlado Vurušić. 11. studenoga 2013. BIVŠI DJELATNIK KOS-a OTKRIVA ‘Znam kako je hrvatskog emigranta Udba otela i ubila 1972.!’. Jutarnji list. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. siječnja 2014. Pristupljeno 8. siječnja 2014.
  2. a b c Boris Orešić, Darko Tomaš. 8. siječnja 2014. EKSKLUZIVNO Evo dokaza da je hrvatskog emigranta 1975. godine ubila slovenska Udba. Jutarnji list. Pristupljeno 8. siječnja 2014.
  3. SESTRA ŽRTVE KOJU JE LIKVIDIRALA SLOVENSKA UDBA 'Barem mi recite gdje mi je bratov grob...'. Jutarnji list-Slobodna Dalmacija. 13. siječnja 2014. Pristupljeno 13. siječnja 2014.