U Puškinovu stvaralačkom naslijeđu stihovi zauzimaju jedno od najvažnijih mjesta. Na početku književnog stvaralaštva nadahnjivala su ga djela francuskih pjesnika 17. i 18. stoljeća koje je upoznao čitajući knjige iz očeve biblioteke. U to su mu vrijeme najdraži autori bili Voltaire i Évariste de Parny. Kasnije su njegovim učiteljima postali Konstantin Batjuškov, kojeg je smatrao majstorom "lake poezije", i prvi ruski romantičarVasilij Žukovski. U puškinskoj lirici razdoblja 1813. – 1815. glavna je tema o prolaznosti života, koja diktira želju za nasladom radostima života. Godine 1815. Puškin je izdao stihove koji se obraćaju Batjuškovu, i u kojima ga priziva da se ponovo vrati stvaralaštvu. Batjuškov, saznavši da je autor polaznik liceja, dolazi u Carsko selo samo da se upozna s njim. On je savjetovao mladom pjesniku da se ne bavi razmjerno lakom (anakreontskom) poezijom, već ozbiljnijim temama, uključujući temu rata.[1] Od 1816. Puškin se obraća žanru elegije i razrađuje svoje karakteristične motive: neuzvraćena ljubav, odlazak mladosti, umiranje duše. Bez obzira na oponašanje, konvencionalnost, književne obrasce ranih djela, Puškin ide svojim putem. Ne ograničava se komornom poezijom, obraća se kompleksnijim temama od društvenog značaja.[2][Napomena 1]
Podrobniji članak o temi: Aleksandar Sergejevič Puškin
