Rune
| Povijest alfabeta |
|---|
|
srednje brončano doba 19. – 15. st. pr. Kr.
|
| meroitičko 3. st. pr. Kr. |
| Genealogija |
Runske abecede, također zvane futhark ili fuþark, niz su povezanih abeceda koje koriste slova (eng. stave) poznata kao rune, koja su prije koristili primarno germanski jezici, najviše u Skandinaviji i na Britanskim otocima. Rune su se isprva koristile za zapisivanje jezika, a nakon usvajanja latinice koristile su se u druge svrhe, poput religijskih i dekorativnih.
Osim za zvučne vrijednosti slova, prema čemu se i klasificira kao abeceda, rune su se koristile i kao ideografi, prikazi koncepata prema kojima su imenovane (npr. ᛒ, *berkanan, „breza”), što se tradicionalno naziva njemačkim terminom Begriffsrunen (hrv. „konceptualne rune”).
Naziv futhark potječe iz skandinavskih i staronordijskih inačica runa. Runama je nadjenut zbog prvih šest slova pisma: ⟨ᚠ⟩, ⟨ᚢ⟩, ⟨ᚦ⟩, ⟨ᚨ⟩/⟨ᚬ⟩, ⟨ᚱ⟩ i ⟨ᚲ⟩, koja se transkribiraju ⟨f⟩, ⟨u⟩, ⟨þ⟩/⟨th⟩, ⟨a⟩, ⟨r⟩ i ⟨k⟩. Znanost koja se bavi proučavanjem runskih abeceda i runskih natpisa naziva se runologijom, a predstavlja ogranak germanske filologije.
Za samo runsko pismo se vjeruje da je gotovo sigurno poteklo od feničkog pisma, ali nije poznato kada i iz kojega pisma potomka feničkoga je preuzeto. Najvjerojatnija je teorija da je nastalo kao ogranak jednog od sjevernoitalskih alfabeta, u koje pripada i etruščansko pismo, u jednom od poslijednjih stoljeća prije Krista.[1][2]
Najstariji runski zapisi datirani su u otprilike 2. ili 3. stoljeće,[3] no većina pronalazaka je iz kasnijeg razdoblja prvoga tisućljeća. Preko 50 natpisa uklesano je između 3. i 6. stoljeća u Danskoj i Schleswigu, 60 od 5. do 8. stoljeća u Norveškoj, dok je najveći broj pronađen u Švedskoj, od 2500 do 3600 individualnih zapisa, mahom napisanih 11. – 12. stoljeća.[1][2] Među njima se nalazi i najdulji runski zapis, Rökstenen (hrv. „kamen iz Röka”), koji je pronađen na jugu Švedske te za koji se pretpostavlja da je iz 9. stoljeća.[1] Uporaba se zadržala čak do 20. stoljeća u Dalarni, gdje su se od 16. st. za zapisivanje älvdalskoga jezika koristile dalske rune.[4]
Runska se abeceda tako razvila u nekoliko inačica:
- Starije rune (2. – 8. st.; cjelokupno područje naseljeno Germanima)
- Mlađe rune (9. – 11. st.; Skandinavija)
- Srednjovjekovne rune (12. – 15. st.; Skandinavija)
- Dalske rune (16. – 20. st.; Dalarna)
- Danske rune (eng. long-branch runes; Frizija i cijela Skandinavija)
- Röčke rune (eng. short-branch runes; prema kamenu iz Röka, cijela Skandinavija)
- Hälsinške rune (eng. staveless runes; prema Hälsinglandu, ali i u Södermanlandu te Bergenu)[5]
- Srednjovjekovne rune (12. – 15. st.; Skandinavija)
- Anglosaske rune ili futhorc (5. – 11. st.; Frizija i Britanski otoci)
- Mlađe rune (9. – 11. st.; Skandinavija)
Starije rune (eng. Elder Futhark) koristile su se za zapisivanje staronordijskoga jezika. Sastoje se od 24 slova, najčešće podijeljenih u tri skupine od osam. Skupina od osam runa naziva se ætt (staronor. „klan, skupina”). Najraniji zapis poretka runa koji se danas smatra standardnim, zapis na kamenu iz Kylvera u Gotlandu, potječe iz otprilike 400. godine, što se temelji na arheološkom datiranju grobova kojima je bio poklopac.[6]
Vjeruje se da je svaka runa imala svoje ime, koje je odabrano kako bi predstavilo izgovor slova. Imena, međutim, nisu posvjedočena iz staronordijskoga, već su rekonstruirana temeljem naziva posvjedočenih u kasnijim inačicama runa i runskoj poeziji, kao i imenima povezanim sa slovima gotičke abecede.
| runa | latinica | izgovor | naziv | značenje |
|---|---|---|---|---|
| ᚠ | f | /ɸ/, /f/ | *fehu | „stoka, bogatstvo” |
| ᚢ | u | /u(ː)/ | *ūruz
*ūrą |
„tur” ili
„voda” |
| ᚦ | þ | /θ/, /ð/ | *þurisaz
*þunraz |
ime diva, Thurs, ili
ime boga Thora |
| ᚨ | a | /a(ː)/ | *ansuz | „bog” |
| ᚱ | r | /r/ | *raidō | „putovanje” |
| ᚲ | k (c) | /k/ | *kaunan
*kenaz |
„ulkus” ili
„baklja” |
| ᚷ | g | /ɡ/ | *gebō | „poklon” |
| ᚹ | w | /w/ | *wunjō | „sreća” |
| ᚺ / ᚻ | h | /h/ | *hagalaz | „mećava” |
| ᚾ | n | /n/ | *naudiz | „potreba” |
| ᛁ | i | /i(ː)/ | *īsaz | „led” |
| ᛃ | j | /j/ | *jēra- | „godina, žetva” |
| ᛇ | ï (æ) | /æː/, /ɛː/ | *ī(h)waz | „tisa” |
| ᛈ | p | /p/ | *perþ- | nepoznato,
možda „kruška” |
| ᛉ | z | /z/ | *algiz | „los” |
| ᛊ / ᛋ | s | /s/ | *sōwilō | „sunce” |
| ᛏ | t | /t/ | *tīwaz | ime boga Tyra |
| ᛒ | b | /b/ | *berkanan | „breza” |
| ᛖ | e | /e(ː)/ | *ehwaz | „konj” |
| ᛗ | m | /m/ | *mannaz | „čovjek” |
| ᛚ | l | /l/ | *laguz
*laukaz |
„jezero” ili
„mladi luk” |
| ᛜ | ŋ | /ŋ/ | *ingwaz | ime boga Yngvija |
| ᛞ | d | /d/ | *dagaz | „dan” |
| ᛟ | o | /o(ː)/ | *ōþila- | „nasljedstvo” |
- ↑ a b c rune - Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 31. prosinca 2023.
- ↑ a b Alphabet - Runic, Ogham, Writing | Britannica. www.britannica.com (engleski). Pristupljeno 31. prosinca 2023.
- ↑ The world's oldest rune stone. Historisk Museum (engleski). Pristupljeno 31. prosinca 2023.
- ↑ Jansson, Sven. 1997. Runes in Sweden. Gidlund. Stockholm. str. 174–175
- ↑ Enoksen, Lars Magnar. 1998. Runor: historia, tydning, tolkning. Historiska Media. Falun. str. 75
- ↑ Spurkland, Terje. 2005. Norwegian Runes and Runic Inscriptions. Boydell Press. str. 2, 16. ISBN 1-84383-186-4
| |||||||||||||||||||||
