Prijeđi na sadržaj

Radobilja

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Radobilja je starohrvatska župa (knežija) u Dalmaciji, dio je Omiške krajine. Nalazi se zapadno od Poljica, jugoistočno od Sinjske krajine, a zapadno od Imotske krajine.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Spominje se u ispravama kao Comitatus Radobiglie, kao parokija splitske biskupije.

Prilikom osnivanja ove župe, kralj Ljudevit I. je selo Podgrađe 1358. izuzeo iz sastava Poljičke župe i skupa s dijelovima Cetinske i Imotske župe stvorio novu župu Radobilju. Zbog ratnih zasluga dao ju je na upravu braći Nenadićima. Povelja opisuje granice župe.[1]

U jednoj ispravi od 6. lipnja 1376., u parnici cetinskog kneza Ivana Nelipića s knezovima Vukcem i Ostojom Nenadićem, spominje se Podgrađe zbog nekog posjeda u župi Radobilji.[1]

Pred turska osvajanja, pripadala je staroj hrvatskoj kraljevini Bosni. Ova knežija je to doba obuhvaćala sela: Kreševo, Katune, Podgrađe, Blato na Cetini, Nova Sela, Opanke, Žeževicu (danas Žeževica i Zadvarje), Slime, Cistu i Grabovac. Bila je pod vlašću knezova iz plemenitaške kuće Nenadića. Vlast Nenadića nad Radobiljom potvrđena je Bobovačkom poveljom od 3. travnja 1382., ispravom kojom ju je kralj Tvrtko Kotromanić dodijelio Vukcu Nenadića i njegovim sinovcima.

Ovaj je dokument vjerojatno prepričana povelja kralja Ljudevita I. iz 1358. koju je poslije Zadarskog mira izdao braći Vukcu i Ostoji Nenadiću, formirajući župu Radobilju.[1]

Bosanski kralj Tvrtko I. za kralja se je okrunio 23. veljače 1377. i pod njegovu Humsku zemlju spadala je i Radobilja. Kralj Ljudevit I. umro je 11. rujna 1382. godine.[1]

Poslije Nenadića, do prodora Osmanlija, za upravitelje je imala kapetana Jurja Vučića, Pavla Spevančića te potom hercega Stjepana Vukčića Kosaču.

1394. godine ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški po ugovoru je dobio od Stjepana Dabiše zemlje Hrvatske i Dalmacije. Žigmund je zauzeće povjerio Nikoli I. Gorjanskom. Ali, svoje pristaše diljem tih zemalja imali su i Stjepan Dabiša i Ladislav Napuljski[2], što je uzrokovalo sukobe među tadašnjim plemstvom oko prava na posjedovanje Radobilje.

29. listopada 1400. je zabilježeno da su Radobiljani zajedno s Poljičanima i Klišanima sudjelovali u pohodu Splićana na Trogir, a ovaj događaj bio je dio razmirica između pristaša Žigmunda, Ladislava Napuljskog i Stjepana Dabiše.[2]

Bosanski je kralj Ostoja 1408. godine braći Radivojevićima i njihovim sinovima izdao povelju kojom im daje vlast nad Omišem s primorjem, gabelom (carinu) ispod Viseća, Zadvarjem, Radobiljom te vlast nad svim Vlasima između Neretve i Cetine.[3] Ova povelja je upitne autentičnosti.[4]

Do smrti velikog vojvode Hrvoja 1416. Radobilja je pripadala bosanskom kraljestvu. Nakon toga gospodarem Radobilje je njegov šurjak Ivan Nelipić. Po njegovoj smrti 1434. "comitat" mu preuzima zet Hanž Frankopan, knez krčki, modruški, cetinski i kliški te ban Dalmacije i Hrvatske. Kad je Hanž umro 1436. supruga mu Katica je očevu baštinu morala predati Talovcima i Radobilja dolazi pod vlast slavonskog bana Matka Talovca, a brat mu Petar Talovac kao ban Dalmacije i Hrvatske preuzeo je cetinsko kneštvo.[1]

1439. godine umro je kralj Albert pa herceg Stjepan Vukčić Kosača napada posjede Petra Talovca. Do prije ožujka 1440. osvojio je područje od Drijeva - luke na Neretvi do Poljica. U igru uskoro ulaze Mlečani koji su na hercega zaratili i 1444. od njega osvojili Omiš i Poljica, ali Radobilju nisu zauzeli, nego je ostala u sustavu Humske zemlje. 1457. godine ubraja se zaista Radobilja među posjedima hercega Stjepana Vukčića Kosače. Osmanski osvajači sve su bili bliži i sve su bili izvjesniji njihovi upadi. Koncem jeseni 1465. radobiljska vlastela odlučila je promijeniti gospodara. Nisu bili zadovoljni vladanjem hercega Stjepana te su zatražili zaštitu Mletačke Republike od osmanskih osvajača. Mletačka uprava pokazala se lošom pa je dio vlastele zatražio zaštitu ugarskog kralja Matija. Nenadići, radobiljski knezovi, vodili su sudsku parnicu protiv Poljica. Datira iz 1468. godine. Sporili su se zbog sela Seoca koje su Nenadići založili Poljičanima. Iz isprave se između ostalog vidi kako je Podgrađe u sastavu župe Radobilje, a granica Poljica i Radobilje je kod vode Šezdan u Kostanju.[1]

1469. Radobilja je bila pograničnom hrvatskom županijom prema staroj hrvatskoj kraljevini Bosni. Kraljevina se je Hrvatska u ono doba dijelila na gornju i doljnju (Croatiam inferiorem sue maiestatis, et Croatiam superiorem serenissimi imoeratoris). Gornja Hrvatska zapremala je župe i oblasti od: Radobilja na Cetini do Otočca i Vrhovina pod Gvozdom; a doljnja Hrvatska dopirala je od: Brinja, Modruša i Drežnika do Kupe i Une, dok je Kraljevina Slavonija, dijelom hrvatske krune, ostala ograničena na zemlju između Drave i Save i dotično Kupe.[5]

Pod osmansku vlast pala je od 1473. do 1475. godine. Još 1473. držao ju je Žarko Vlatković, a već 1475. – 1477. bilježi se kao džemat u Osmanskom carstvu. Poljica su još neko vrijeme bila slobodna pa je prekocetinski dio Radobilje, Podgrađe, pridružen Poljicima i tako je bilo do 1513. kad su Turci osvojili Poljica, a Radobilja je postala nahija u čijem je sastavu i selo Podgrađe. Nahija Radobilja pripadala je imotskom kadiluku. Neko je vrijeme bila u skradinskom kadiluku. Defter iz 1547. sadrži podatak da je Radobilja u sastavu Hercegovačkog sandžaka i da nahija Radobilja ima sela: Blato, Perković; Mahoje, Žeževica i Oštir Rog (Ostrog), Slime, Ostatnica (Ostojnica) i Podgrađe. Defter 1552. navodi ova sela u nahiji Radobilji: Blato, Perković, Mahoje (odnose se na Kreševo i Katune) , a naziv Ostatnica na neki predjel pokraj Slimena i Podgrađa.[1]

26. lipnja 1570. Poljičani koji su zbog sudjelovanja na mletačkoj strani u mletačko-turskom ratu (ciparski rat) morali prebjeći pred turskom osvetom na mletački teritorij, pod vodstvom Janka Marijanovića s nekim senjskim uskocima krenuli su osvojiti tvrđavu Zadvarje. Cilj nije bio zauzeti jaku tvrđavu, nego Turke izmamiti na otvoreno polje te ih ondje uništiti, što im je na kraju i uspjelo.[2]

Nakon poraza turske flote u bitci kod Lepanta dne 17. listo- pada 1571., odmetnula od njih Krajina skupa sa dijelom Radobilje i 4. studenoga stupili su pod mletačko okrilje. Janko Marijanović je pokušao osloboditi Klis, ali nije uspio. U isto vrijeme biskup Nikola Ugrinović, Poljičanin iz sela Dubrave, zašao je u obližnju Radobilju, pobunio ju i priveo ju je 5. rujna pod okrilje mletačko, u nadi da će se tako već jednom i Poljica osloboditi turskog jarma. Nije uspio, jer su Mlečani bili prisiljeni sklopiti dne 7. ožujka 1573. s Turcima mir, u kojem im otpustiše Cipar, a u Dalmacilji se imalo uspostaviti granice kako su bile prije rata, pa tako Poljica ostaše i nadalje pod Turčinom.[2]

Kroz povijest Radobiljani su iseljavali, među ostalim kao i Poljičani u Split, demografski obnavljajući taj grad i pojačavajući mu hrvatski karakter. Rane doseobe u Split zabilježene su na predjelu Toča, između Lučca i Bačvica.[6]

Od osmanske je vlasti Radobilja oslobođena u Sinjskom ratu. Nakon što su Turci bili napali Sinj, trogirska Kaštela i Klis, 14. su lipnja 1685. pošli na Radobilju radi zauzimanja Dvara (Zadvarja) te kula Poletnice, Avale i starih Dvara. Kršćanske su snage odolile napadima, a potom napale utaborene osmanske snage u utvrdama, razbile ih i natjerale ih u bijeg.[7]

Nakon oslobođenja od Turaka, župu je obišao nadbiskup Stjepan Cupilli 1711., opisavši granice ove župe. Kao sjeverna granica navodi se međa Čerinpolje i Lovač bunar, brdo Pečun, a kao istočna granica navode se Tijaricu i Veliki Svib.[8]

Kao pripadajuća sela ovoj župi navedena su: Katuni, Kreševo, Blato, Žeževica (danas Žeževica i Zadvarje), Grabovac, Cista (danas Cista Velika i Cista Provo), Nova Sela, Svib i Dobranje.[8]

Nakon oslobađanja od osmansko vlasti u Radovilji raste utjecaj plemenitaške kuće Deškovića iz Omiša.

Crkveno je Radobilja pripadala istom dekanatu kao i Poljica, koji se zvao poljičko-radobiljski dekanat, osnovan sredinom 16., a ukinut sredinom 19. stoljeća. U tim su krajevima snažno djelovali svećenici glagoljaši.

U prvoj polovici 17. st. je u Cisti došlo do prvog stupnja odvajanja od Radobilje. Iako je još bila dijelom te velike župe, u Cisti je već bio kapelan koji je u njoj boravio i službovao, neovisno o Radobilji.[9]

Pred prvi svjetski rat, na prostoru današnje Radobilje formiralo se općinu Krajina, koja je obuhvaćala sela Katune, Blato na Cetini, Šestanovac, Kreševo, Nova Sela, Opanke, Slime, Žeževicu Donju (t.j. Zadvarje) i Žeževicu Gornju.

U drugome svjetskom ratu je nakon partizanskog zauzimanja Zadvarja i okolice od lokalaca 24. kolovoza 1943. stvorena Krajiška partizanska četa koja je djelovala do rasformiranja 13. listopada 1943. godine.[10]

Danas župu Radobilju čini samo župa Katuni-Kreševo. Župi Radobilji nije granica rijeka Cetina. Otkako je 1357. ili malo kasnije iz sastava župe Poljica izuzeto selo Podgrađe i pripojeno tada zasnovanoj župi Radobilja, dio je tog predjela ostao u Katunima i Kreševu. Radobilja se prostire i preko Cetine, odnosno sela Kreševo i Katuni. Dobar dio terena s desne t.j. južne strane Cetine pripada Kreševu. Ondje se i danas nalaze ruševine Kovačevića kuća. Dalje prema istoku je katunski teren. Međa od zida koja dijeli Radobilju od Poljica vidljiva je i danas. Zid je u dobrom stanju. Smješten je 50 metara sjeverno od autoceste kralja Tomislava.

Kultura

[uredi | uredi kôd]
  • Udruga stražara Gospodinova groba

Poginuli hrvatski branitelji iz ove župe

[uredi | uredi kôd]

Popis prema:[12]

  • Robert Lesandrić (29. lipnja 1969. – 2. ožujka 1993.)[13]
  • Tonči Marušić (1960. – 1993.)
  • Ivan Družić (1956. – 1995.)
  • Mijo Balić (1953. – 1991.)
  • Božo Merčep (1952. – 1991.)
  • Ante Merčep (1969. – 1995.)
  • Ivan Rubić (1949. – 1995.)
  • Marko Ribičić (1951. – 1991.)
  • Ivan Nejašmić (1944. – 1991.)

Literatura o Radobilji

[uredi | uredi kôd]

O Radobilji su pisali:[14]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d e f g Priredio: Tonči Jerčić (Barbin): Crtica o povijesti Poljica (s fokusom na selo Podgrađe), Izvori: don Juraj B. Marušić, Mate Gojsalić, Dugirat.com. 28. veljače 2017. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
  2. ↑ a b c d Archive.org Ivan Pivčević: Povijest Poljica
  3. ↑ Josip Ante Soldo: Povijest Radobilje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. studenoga 2017. (Wayback Machine), Katuni.info. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
  4. ↑ Josip Ante Soldo: Povijest Radobilje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. studenoga 2017. (Wayback Machine), Katuni.info. Pristupljeno 14. studenoga 2017.
  5. ↑ Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svretka XIX. stoljeća
  6. ↑ Starohrvatska prosvjeta, III. serija – svezak 38/2011., str. 11. Tonči Burić: Perunovo brdo (monte Borun) – prilog poznavanju poganske slavenske toponimije u Kaštelima
  7. ↑ Marko Perojević: Odjek Bečkog rata na Makarskom primorju i u Hercegovini (1683-1723)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine), Historijski zbornik,
  8. ↑ a b Dobranje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. kolovoza 2011. (Wayback Machine) Župa sv. Ivana Krstitelja
  9. ↑ Cista Velika[neaktivna poveznica] Župa Cista Velika
  10. ↑ Miroslav Velić, Ante V. Petrić: Mosorski partizanski odred  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. listopada 2022. (Wayback Machine) znaci.org
  11. ↑ Uz gangu i bukaru  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. listopada 2013. (Wayback Machine) Udruga gangaša Radobilja
  12. ↑ Povijest župe Radobilje
  13. ↑ Udruga veterana i prijatelja 141. brigade HV
  14. ↑ Literatura
  15. ↑ Šime Strikoman HFS

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Radobilja&oldid=7082394"