Kula Norinska (utvrda)

Kula Norinska

Kula Norinska je monumentalna utvrda iz 16. stoljeća, uz rijeku Neretvu, nasuprot ušća pritoke Norin po kojoj kula nosi ime, a tik uz magistralnu cestu na ulazu u grad Metković. Zaštićeno je kulturno dobro.

Povijest

Povijest Kule Norinske predstavlja i povijest cijele doline Neretve. Radi svoje znamenitosti i povijesne uspomene, naselje koje je nastalo s druge strane Neretve prozvalo se upravo po njoj — Kula Norinska, a danas je sjedište i istoimene općine. O važnosti Kule svjedoči i podatak da je ona bila na starom grbu nekadašnje općine Opuzen, pod koju je administrativno pripadala, a i danas se nalazi u grbu grada Opuzena. Kula je podignuta kao branič Turskog carstva od upada venecijanskih brodova u Neretvu. U vojne svrhe korištena je do 19. stoljeća kad je pretvorena u vjetrenjaču, a danas je vrijedni spomenik kulture, nažalost dosta zapušten i obrasla bršljanom.

Tursko carstvo

Ne zna se precizno godina kada je Kula sagrađena, ali se zna da je građena oko 1500. godine, odmah po dolasku Turaka u dolinu Neretve.

Kraj četrnaestog i početak petnaestog stoljeća predstavlja kraj slobodnih država jugoistoka Europe i provalom Osmanlija kršćanski narodi s tih prostora postaju tursko ropstvo. Godine 1453. Osmanlije osvajaju slavni Carigrad i od tada se još slobodnije kreću na balkanskom poluotoku. Sultan Mehmed II., koji je oborio Carigrad i hvalio se da je "dva carstva i dvanaest kraljevina srušio, a dvije tisuće gradova osvojio", 1463. godine zauzima i Bosnu. Devetnaest godina kasnije, 1482. godine pod njegovu vlast pada i Hercegovina. Potom su Turci 1483., godinu dana iza pada Hercegovine, preoteli i porušili Brštanik (tvrđavu kraj današnjeg Opuzena, danas zvanu Gradina). Tu je tvrđavu sagradio bosanski kralj Tvrtko i prodao je kasnije Dubrovčanima.

Ubrzo potom pala je i cijela današnja neretvanska dolina i pridružena Hercegovačkom sandžaku, a 1499. godine i cijelu tadašnja neretvanska krajinu s Makarskom. Tada se neretvanskom krajinom nije zvala samo dolina Neretve, nego čitav predio od Neretve do Cetine, po nekadašnjoj samostalnoj srednjovjekovnoj Neretvanskoj kneževini. Krajina je bila u rukama hrvatsko-ugarskih kraljeva do 1440. godine, kada je Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Hercegovine, oduzima hrvatskom kralju i drži je samo dvanaest godina. 1452. godine krajinu osvajaju Mlečani i drže je u posjedu sve do osvajanja od Turaka.

Kao za sve krajeve koji su pali pod Turcima, nastali su teški dani i za Neretvu. Turci nisu štedjeli kršćane, te su i u Neretvi mnoge pogubili, a mnogi su pobjegli na razne strane, osobito u primorje i na otoke. Znajući da je Neretva prirodni ulaz u Hercegovinu i Bosnu, Turci su se upravo izgradnjom Norinske kule pobrinuli da ovaj prolaz utvrde i tako neprijatelju zatvore ulaz s mora. Ova jaka utvrda izgrađena usred neretvanske doline, na samom ušću gdje je pritok Norin ulazio u tadašnji tok Neretve. Na tom mjestu je Kula imala neosvojiv obrambeni položaj.

Kula Norinska u turskom putopisu

Ulaz

Detalj vanjskog zida

Tko ju je napravio i kakva je izgledala opisuje turski putopisac Evlija Čelebija, koji je nekoliko puta proputovao cijelo tursko carstvo, a kroz Bosnu i Hercegovinu prošao je dva puta i to 1660. i 1665. godine. Opis Kule Norinske pisan je u putopisnim bilješkama iz drugog putovanja, 1665. Evo njegova opisa:

„	Idući odavdje (iz varoši Gabele zvane Čitluk) jugu kraj rjeke dođosmo za tri sata gradu Noninu. I ovo je građa Kodža Mustapaše, a ima kao galatske kule u Stambolu sedam katova, a Kula je nenadkriljiva kao Seddedova zgrada. Ima jedna mala vrata koja se jugu otvaraju. Rijeci se silazi stepenicama niz litice, a vrata svaku noć su zatvorena. Ćuprija na jarku, istesanom iz litice, diže se koloturom i prislanja uz duvar Kule. Topovi izježili. se na sve strane. Junaci, koji su tu zatvoreni, ne izlaze nikuda. U moru (rijeci?) stoje danju i noću tri lađe spremne, a svako jutro i svaku noć, kada nema čuvara, ukrcavaju se i idu na plijen. Kad sam ja ovdje bio, dadoše mi jednu odaju i prostriješe i rekoše: »Mi idemo na četu namijenivši za Evliju Agu.« Tek digoše sidra i oružani junaci ukrcaše se. Dok smo mi tvrđavu iznutra i izvana razgledali, bude ićindija (predvečerje), kad ugledasmo kako dolazi oborenih barjaka jedna puleska lađa s čamcima. U njoj bijaše 20 zarobljenika, a krcata soli, goveda, čohe, svile, meke vune, bibera zendjebila i različitih stvari i odjeće. Došavši ispališe salvu topola i pušaka te se veseljahu. Od plijena dadoše i meni dio. »Tvoja sreća očevidna je aga«, našališe se, »ostani još nekoliko dana.« Njih je ranjeno samo dva momka, a ovima dadoše po dva dijela. Ova se Kula nalazi na hrbtu jedne stijene, gdje se rijeka Neretva ulijeva u mletački zaljev; okrugla je tvrđava od sedam katova sa topovima, jednom džamijom, a ima u njoj hrane i džebane. U ove Kule ima pod satom jedan ćošak za promatranje odakle se vidi otok Pulja (?). S onu stranu rijeke od ove tvrđave stanuju i dandanas nesavladani stanovnici grada Ljubuškoga. Oprostivši se sa svim turskim prvacima stigosmo za dva sata opet u varoš Gabelu.	”
— Evlija Čelebija, 1665.

Iako ovaj opis Kule sa sedam katova ne odgovara današnjem stanju, u narodnoj predaji postoji i priča da su dva kata Kule utonula u močvarno tlo, a postoji i teorija da su gornja dva kata srušena što zbog oštećenja, a što zbog stvarne opasnosti od potonuća Kule.

Kula je radi svog posebnog položaja i dobre opskrbe vojskom i oružjem bila pravi strah i trepet kršćana, a branik i straža turskih posjeda. Izgledala je upravo neosvojiva. Evlija Čebalija navodi da je njezin graditelj "Kodža Mustapaša Ušćuplija (Skopljak), zapovjednik vojske sultana Mehmeda I. u Bosni".

Mletačka Republika

Porazom pod Bečom 1683. godine i protjeravajem iz Ugarske i Slavonije, počinje pad Turskog crstva na balkanskim prostorima. Ove pobjede ohrabrile su i potlačeni narod, koji je u Dalmaciji pokrenuo bunu za oslobođenje, oslonivši se na mletačko predvođenje, dok je glavninu vojske sačinjavalo domaće stanovništvo. Kraj za krajem prognjao je Turke i stjecao slobodu. Ubrzo je bilo oslobođeno čitavo primorje do Neretve, a godine 1685. pade i neosvojiva Kula Norinska i podigne se na njoj mletački barjak.

Turci su i u svojim porazima bili okrutni, a posebno su stradavali kršćanski svećenici, koji su dizali narod na uzbunu i bodrili ga u borbama. Tako u starim samostanskim knjigama, tadašnji kroničari bilježe da su u ovom kraju i to upravo oko Kule Norinske, pogubljeni, kako oni pišu franjevci "Neretvani":

• fra Petar Matić, ubijen kod Kule i pokopan u Bobalju (brdašce nad selom Kulom Norinskom);
• fra Mate Nadnanović;
• fra Jozo Tvrtković iz Bagalovića, ubijen kod Kule dok je ispovijedao;
• fra Petar Vardašević, kome odrubiše glavu kod Norina
• fra Bono Vardašević, koji je bio prvi župnik u Kuli nakon njenog osvajanja.

Legenda o osvajanju "Kule od Norina"

O osvajanju Kule tadašnji kroničari pišu kako su se 40 "primoraca" u dogovoru s Mletačkim providurom Petrom Valierom sakrili pola milje od Kule, a jedan od njih kojega je aga iz Kule poznavao, približio se Kuli izazivajući agu, da će mu dati neke darove. Aga se polakomi i dok je otvatao vrata Kule taj primorac se uvuče unutra. Turci ga ipak uspjeli izbaciti, ali dok su za njim zatvarali vrata, primorac podmetne ruka između zida i vrata, te ostali primorci uspiju provaliti u Kulu gdje su sasjekli na komade sve koje su našli unutra. Tada im se pridruži i mletačka vojska pod upravom generalnog providura Petra Valiera i zauzmu "Kulu od Norina".

Fra Andrija Kačić Miošić o osvajanju Kule

 izvorni tekst na WikIzvoru: Cijela pjesma o osvajanju kule od Norina na Wikiizvoru

Detalj vanjskog zida

Unutrašnjost

Narodni pjesnik fra Andrija Kačić Miošić u svojoj pjesmi o zauzeću Kule, opisuje da su prije mletačkog zauzimanja kule brodovim s 40, to učinilo 5 junaka, i to imenom: Toma Kusturić i Jakov Zmijarević iz Jezera, Grgur Damić Bogunović iz Baćine i Cvjetko Bilas iz Lavčanja (Gradac). Na čelu im je bio serdar Nikola Vladimirović iz Jezera. Oni su zauzeli Kulu za vrijeme dok su Turci bili u Gabeli na slavi Bajrama, i za svoje junaštvo bili su nagrađeni od dužda mletačkog Marka Antuna Justinijanija (Marcantonio Giustinian). A o snazi i moći tadašnje Kule govore njegovi stihovi:

„	Da je komu poslušati bilo što govori Korner đenerale1 na divanu u Splitu bilomu u početku rata od Morije2: »Evo ima dvi godine dana da vojujem i da bojak bijem: gradove sam mnoge osvojio i carevu zemlju porobio, al mi osta kula od Norina, kojoj nema slike ni prilike u svoj zemlji cara silenoga ni našeg dužda mletačkoga...«	”
— fra Andrija Kačić Miošić: "Razgovori ugodni naroda slovinskoga", 116. pjesma, 1759.

¹ (Girolamo Cornaro, mletački generalni providur Dalmacije)

² (Morejski ili Bečki rat protiv Osmanskog carstva, počeo je nedugo nakon turskog poraza pod Bečom 1683. i završio Karlovačkim mirom 1699.)

Ponovno tursko osvajanje Kule

To je bilo prvo osvajanje Kule od Mlečana, ali već sljedeće godine (1686.) paša Hercegovine okupio je vojnike koji su mu bili dostupni i uputio se osvojiti nazad Norinsku kulu. Predaja kaže da je straža Kule bila je malobrojna, ali se ipak junački oduprla, te na taj način izmorila i oslabila neprijatelja. Nakon nekoliko dana otpora malobrojna straža zapali već pripremljene mine u zidu i kroz napravljene rupe pobjegnu i ostave Kulu. Tako se Kula opet vratila u turske ruke.

Drugo Mletačko zauzimanje

Dvije godine potom, 1688. opet je mletačka vojska odlučila zauzeti Kulu, ovaj put su krenuli pod upravom generala Cornera na galijama u Neretvu. Kako su Mlečani napali Kulu topovskom paljbom, Turci su brzo pobjegli iz Kule, vidjevši da se neće moći obraniti, ali su ih Mlečani sustigli, zarobili zapovjednika, a ostale pobili. I to je bio kraj turskih posjedovanja Kule.

Ovaj događaj je bio od velike važnosti, jer je od tada donja Neretva bila potpuno slobodna i od tada počinje ponovno naseljavanje što povratnika i drugih iz primorja, što izbjeglica iz drugih krajeva, koji su bježali od turske torture. Važnost zauzimanja Kule je i u oformljenju jakog uporišta za planiranje konačnog zauzimanja turskog središta na Neretvi, grada Čitluka (Gabela).

Francusko Carstvo

Kada je 1797. godine pala Mletačka Republika pred Napoleonom, Dalmacija je došla u vlast Francuskog carstva. Dekretom cara Napoleona od 14. studenog 1811. vodstvo Kule Norinske povjereno je Frani Nonkoviću (potomak Nikole Nonkovića, serdara neretvanske krajine, koji je u ove krajeve prebjegao iz Hutova u Hercegovini oko 1685. god. i nastanio se u Opuzenu).

Austrijsko Carstvo

Nakon Napoleonovog poraza, vojska Austrijskog Carstva počele su postepeno ulaziti u Dalmaciju, te su 1813. godine došli i u Opuzen, gdje je austrijski zapovjednik major Marojević piše 30. studenog 1813. iz Opuzena Frani Nonkoviću "zapovjedniku Kule Norinske" i poziva ga da mu preda Kulu. Frano Nonković iz Kule odgovara pismom 2. siječnja 1814.: "Pod svaku cijenu vojnička dužnost ne samo da mi ne dopušta, da predam Kulu, već mi priječi svako daljnje ovakovo dopisivanje."

I tako je još punih šest mjeseci Kula bila u rukama francuskog pristaše Frane Nonkovića. Tek nastojanjem svećenika franjevaca iz Zaostroga i svoje obitelji Frane Nonković ostavi Kulu, ali prije toga potopi topove u Neretvu, a spise, kasu i zastavu zakopa u gabeoskoj tvrđavi, te Kula dođe u vlast Austrije.

Vjetrenjača

Kula je služila u vojničke svrhe još za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine, a kasnije su je austrijske vlasti stavile na dražbu, te ju je kupio unuk Frane Nonkovića, Niko Nonković, koji je Kulu preuredio u mlin na vjetar.

Kula Norinska danas

Spomen-ploča na Kuli Norinskoj

Tako je ova nekoć slavna i odlučujuća Kula izgubila svoju negdašnju moć, slavu i svoj sjaj. Već cijelo prošlo stoljeće kula je napuštena, a povodom Svete godine 1933./1934., 200. godišnjice župe Metković i 250. godišnjice od kada je kula pod hrvatskom vlašću, narod neretvanske doline stavio je na Kulu veliki bijeli križ i spomen-ploču za koju je natpis sastavio don Frane Bulić:

† NA USPOMENU 1900 GODIŠNJICE ODKUPLJENJA RODA LJUDSKOGA PO ISUSU KRISTU I 250 GODIŠNJICE OSLOBOĐENJA NERETVE OD TURAKA OVAJ ZNAK SVOJE VJERE, UHVANJA I LJUBAVI NAROD NERETVE 1934 GOD. POSTAVI.

Blagoslov križa i svečano slavlje obavljeni su tek 30. rujna 1935., jer za vrijeme Šestosiječanjske diktature to nije bilo dopušteno.

Izvori

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica službenih mrežnih stranica Grada Metkovića (http://www.metkovic.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Metković.

Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske (https://min-kulture.gov.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021043010005276.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.