Konzerviranje-restauriranje okvira slika
Konzerviranje-restauriranje okvira slike postupak je kojim se aktivno djeluje na očuvanju okvira starih i novijih slika. Konzervacija i restauracija uključuje i čišćenje i nadoknadu izgubljene ornamentacije te pozlatu i eventualno toniranje.
Svrha okvira slike jest dvojaka: okvir štiti sliku i doprinosi njezinu strukturalnom integritetu te je vizualno ističe.[1]
Utvrđivanje autentičnosti okvira važno je za razumijevanje međuodnosa njega i slike.[2] Okvir se smatra izvornim ako zadovoljava sljedeće kriterije:
- ako je okvir kreirao i dizajnirao ili odabrao umjetnik
- ako je okvir odabrao prvotni vlasnik ili trgovac slikama
- ako je okvir primjeren razdoblju iz kojeg je i slika te je nastao u isto vrijeme
- ako se radi o galerijskom okviru
- ako je okvir replika izvornog okvira
Autentičan, izvoran okvir odražava duh vremena u kojem je nastao. Za dobrobit uokvirenoga djela okvir može biti prilagođen kako bi uključivao i zaštitno staklo i pozadinsku zaštitu.[2]
Često rukovanje, obnova dekoracije, modifikacija, atmosfersko zagađenje i propadanje neki su od brojnih činitelja koji potiču konzervatore i restauratore da se specijaliziraju za ovu problematiku. Iako je drvo najčešće korišten materijal, pojavljuju se i okviri od gipsa, stakla, plastike i metala.[1] Svaki je od ovih materijala također podložan propadanju i oštećenjima.
Nedostatci materijala rabljena za izradu također su jedan od potencijalnih rizika. Drvo je, kao najčešći materijal okvirā, osjetljivo na okolišne uvjete u kojima se djelo nalazi.[3] Podložno je napadu štetnika i općenitu propadanju zbog starenja materijala. Metali su skloni koroziji, plastika deformacijama, a staklo je osjetljivo na lomljenje.
Promjene u vlazi i temperaturi uzrok su iskrivljenja i pucanja. Zbog stezanja nosioca može doći i do otpadanja ornamentacije. Nadalje, propadanje okvira može štetiti i samoj uokvirenoj slici.
Propadanje ljepila koje je korišteno za sklapanje okvira može prouzročiti raspadanje okvira. Životinjska veziva osjetljiva su na promjene vlage i temperature, a to pak može biti uzrok iskrivljenja okvira.
Delaminacija je razmjerno česta pojava na pozlaćenim ili oslikanim okvirima. Vlaga koja putuje napuklinom u pozlati ili oslikom uzrokuje otpadanje pozlaćenih ili oslikanih slojeva.[4]
Industrijalizacija tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća dovela je do povećane zagađenosti zraka u urbaniziranim područjima.[5] Usprkos tomu što su čuvane u interijeru, i slike i okviri stradali su od oštećenja uzrokovanih zagađenjem.
Najjednostavniji postupak preventivne zaštite okvira jest periodično oprašivanje, najčešće s pomoću kista ili nečega što upija: spužve ili meke krpe.
Nakon prve procjene stanja okvira treba utvrditi opseg eventualnog zahvata. Neke od faza rada na okviru jesu:
- Rastavljanje
U nekim slučajevima okvir se mora rastaviti. Tijekom ovog postupka može se vidjeti konstrukcija te strukturalni integritet okvira. Ovaj postupak ujedno olakšava i daljnji rad na predmetu.
- Čišćenje
Prvo se izvrše probe kako bi se ustanovio najbolji način rada. Od mogućih materijala spomenut ćemo triamonijev citrat, Plextol B500, etil-akrilat, EA, metil-metakrilat i MMA.[6]
- Nadomještanje ukrasa i profilacije
Propala ili oštećena ornamentacija može se nadomjestiti ako je potrebno. Nerijetko se na predmetu nalaze grubo i loše načinjeni stari nadomjesci koje mogu sadržavati i izvorne dijelove. Ovisno o stanju, u rad se može uključiti i rezbar koji će rekonstruirati izgubljene dijelove profilacije, to jest mogu se nanovo odliti u gipsu ili ih se može retuširati reverzibilnom vrstom gipsa.[7] Jedan od uobičajenih materijala jest i mješavina tutkala, smole, lanenog ulja i venecijanskog terpentina.[8] Nakon što se ključni elementi ornamentacije obnove, treba podlijepiti i podlogu za pozlatu (gesso) vrućim zečjim tutkalom.[9]
- Pozlata
Nakon obnove ornamentacije kod pozlaćenih se okvira potom mora nanijeti sloj bolusa koji je pak mješavina obojene gline, veziva i masnoće, a služi kao podloga za nanošenje zlatnih listića.[3] Bolus je obično crvene ili sive boje. Dakako, boja mora biti usklađena s bojom izvorno korištenog materijala. Treba specificirati koja će se vrsta pozlate upotrebljavati ili na mikstionu ili na polimentu. Pozlata na polimentu zahtjevnija je i skuplja inačica.
- Toniranje
Kada je pozlata postavljena, treba je toniranjem uskladiti s izvornom. To se najčešće izvodi vodenim bojama i tutkalom kao vezivom.[8]
El marco en España: historia, conservación y restauración. 2009. Madrid.
- ↑ a b https://aiccm.org.au/things-we-conserve/frames
- ↑ a b Frames and workshop - Tate. Tate.org.uk. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. kolovoza 2017. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
- ↑ a b Wooden Artifacts (PDF). Cool.conservation-us.org. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 14. rujna 2012. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
- ↑ http://sflac.net/tag/delamination/
- ↑ Stephen Hackney. The evolution of a conservation framing policy at Tate (PDF). Conservationphysics.org. Pristupljeno 16. kolovoza 2018.
- ↑ http://www.vam.ac.uk/content/journals/conservation-journal/issue-46/the-conservation-of-three-gilded-frames-for-the-new-paintings-galleries-at-the-victoria-and-albert-museum/
- ↑ http://denverartmuseum.org/article/staff-blogs/canaletto-frame-conservation
- ↑ a b https://www.youtube.com/watch?v=lOK7vMeYn6U
- ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. listopada 2017. Pristupljeno 14. listopada 2017. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)