Katarina Kosača-Kotromanić
| Katarina Kosača-Kotromanić | |
|---|---|
 Nadgrobni spomenik Katarine, s prikazom kraljice okružene grbovima svoga muža i oca (reprodukcija iz 1677.)
| |
| bosanska kraljica i blaženica | |
| Rođena | 1424. Blagaj |
| Preminula | 25. listopada 1478. Rim |
| Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
| Spomendan | 25. listopada |
 Portal o kršćanstvu
| |
Katarina Kosača-Kotromanić, rodnim imenom Katarina Vukčić Kosača (Blagaj, 1424. – Rim, 25. listopada 1478.),[1] bila je kraljica Bosne kao supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pretposljednjega bosanskog kralja. Rođena je u obitelji Kosača.
Dana 26. svibnja 1446. obavljeno je njezino vjenčanje s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem Ostojićem u Milodražu, u blizini Kiseljaka. Za Za tu prigodu bila je pripravljena zlatna kruna ukrašena biserima i dragim kamenjem, koja je do tada bila pohranjena u riznici crkve Sv. Dujma u Splitu.[2]
Kraljica Katarina smatra se jednom od najznačajnijih osoba u povijesti Bosne i Hercegovine. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum vodi se i kao blaženica.[3]
Rođena je u Blagaju kod Mostara oko 1424. godine, od Jelene Balšić, kćeri Balše III. i Stjepana Vukčića Kosače,[4] koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan Herzog, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje nosio naslov »Vojvoda Humske zemlje«. Kosača titulu u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku »herceg od Svetog Save«, odakle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.
Braća su joj i sestre bili:
- Vladislav Hercegović Kosača,
- Vlatko Hercegović Kosača i
- Stjepan Hercegović Kosača kojeg otac nakon pada Hercegovine pod vlast Osmanlija, šalje u Carigrad, gdje je prešao na islam, uzeo ime Ahmed-paša Hercegović i postao veliki vezir Osmanskoga Carstva,
- te sestra Mara koja se udala za Ivana Crnojevića.
Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i 1446. brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala rimokatolkinja.[5]
Stjepan Tomaš Kotromanić s kraljicom Katarinom imao je troje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna.[nedostaje izvor] Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš pod nerazjašnjenim okolnostima umro je 10. srpnja 1461. Nasljedio ga je sin iz prethodna braka s Vojačom, Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini dan je naslov »Kraljice majke« i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Za vrijeme osmanskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. svibnja 1463. godine Katarina je sudjelovala u obrani.[nedostaje izvor]
Nakon Radakove izdaje Bobovca kraljica Katarina je, prema predaji, s djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice.[2]
Kad je stigla do vrela Bosne poželjela je odmoriti se jer su joj se tu i svatovi odmarali na Spasovo 1446. kad se Katarina udala za kralja Tomaša. Netko je kraljicu prokazao i malodobnu djecu Žigmunda (12-14) i Katarinu (10 godina), dok su se igrala, Osmanlije su iz zasjede zarobili, odveli u Carigrad i islamizirali. Teško pogođena sudbinom djece nastavila je bijeg starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskoga polja, Stjepankrsta, Blagaja, Maslina kod Stoca, Hutova do Stona i Dubrovnika.
U Ston Dubrovčani šalju dva broda da može doploviti u Dubrovnik.[2]
Sa sobom je ponijela kraljevski mač svoga pokojnog muža. Mač je pohranila u Dubrovniku „pod zavjetom da se on preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje”. U srpnju 1463. boravila je na Lopudu.
Dubrovnik je bio izložen osmanskoj opasnosti te je kraljica Katarina iz dubrovačkoga kraja otišla je u Rim. U zimi 1464. otplovila je u Anconu s pratnjom od četrdesetak plemića.[2]
Papa Pio II. 12. kolovoza 1464. u Anconi je okupio vojsku kojoj je bio na čelu i bili su spremni krenuti u oslobađanje Bosanskoga kraljevstva. Međutim, tri dana kasnije papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Vjeruje se da je namjera prokazana i da je papa otrovan.[6]
Godine 1472. godine nazočila je prijenosu kostiju svetoga Bernardina Sijenskoga u crkvu u Akvileji. Još 1457. godine njezin muž kralj Stjepan Tomaš dao je prinos za tu crkvu. Također, zabilježena je i među hodočasnicima 1475. godine kada je papa Siksto IV. proglasio jubilarnu godinu.[7]
Dana 20. listopada 1478. pozvala je javnog notara Antu Jurina, svećenika Splitske biskupije koji je tada bio na službi u crkvi sv. Petra u Rimu, da sastavi njezinu oporuku. Svih sedam svjedoka njezine oporuke bile su crkvene osobe – šest franjevaca samostana Aracoeli i Jure Marinov, rabski arhiđakon koji je u to vrijeme bio na službi kod kardinala Marka Barba. U svojoj oporuci pet dana prije smrti napisala je oporuku da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Inače, Kraljevstvo ostavlja papi Sikstu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima. Svojoj je djeci ostavila neke predmete (bodež, dvije tase i dva srebrna vrča), a sinu još i očev mač.[8]
U oporuci izražava želju da se sahrani u crkvi Aracoeli te za pokop i obrede ostavlja 200 dukata. Crkvi je ostavila i pozlaćeni kraljevski plašt i svileni oltarnik koji je koristila u svojoj kapelici. Ostale predmete iz kapelice: misal, kalež s patenom i korporalom, kazula i ostalo misničko ruho skupa sa svilenim oltarnikom, ostavlja crkvi sv. Jeronima u Rimu. Sve relikvije koje je imala ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.[9]
Za izvršitelje oporuke imenovala je dubrovačkog kanonika Matu de Raguisa koji je u to vrijeme bio u službi kardinala Julijana Rovere, te Paulu Mirković i Radića Klešića.[8] Na kraju je zamolila biskupa Bartolomeja Marasca da dogovori sastanak izvršitelja njezine oporuke s vicekancelarom Rimske crkve Rodrigom Borgiom. Ti su izvršitelji trebali papi i kardinalskom zboru predati njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša. Pet dana nakon pisanja oporuke umrla je i pokopana je u crkvi Aracoeli u Rimu pred glavnim oltarom te crkve.[8]
Na grobnoj ploči stoji natpis:[10]
- Catharinae Reginae Bosnensi
- Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
- et genere Helene et domo principis
- Stephani natae Thomae regis Bosnae
- uxori quantum vixit annorum LIIII
- et obdormivit Romae anno Domini
- MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris [sic]
- monumentum ipsius scriptis positu
Izvorni zapis bio je na ikavici, koji je ona sama pet dana prije smrti zapisala: »Priminu u Rimu na lito Gospodina 1478. na dni 25. oktobra — spominjak nje pismom postavljen.« Danas toga natpisa nema jer je prilikom obnove crkve i zamijenjen latinskim.[11]
Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.).[2]
Gradeći tu crkvu otkrilo se da se na tom mjestu nalazila starokršćanska bazilika. Papa Nikola V. hodačasnicima crkvi Presvetoga trojstva u Vrilima udijelio je oprost. Hodočašće u čast Nikole V. i kraljice Katarine obavlja se 18. lipnja. Katarina je dala sagraditi i franjevački samostan, crkvu Svete Kate u Kreševu te kod Fojnice u Kozogradu kapelu,[2] zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“[12] te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.[13]
Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti na njezin život – te se žene nazivaju »Katarinke«. Prema legendi je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce. Fra Bono Benić u svom Ljetopisu zapisao je da se u Sutješkom samostanu čuvaju: plašt, stola, svileni ubrus, kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu, dio misnice. Sve to izvezla je i zlatom protkala kraljica Katarina.[14]
Sačuvana su njezina tri portreta; prvi je izradio Giovanni Bellini za njezina boravka u Rimu, drugi je u Sikstinskoj kapeli u sceni s gubavcem u Rossellijevom diptihu »Govor na brdu« i treći iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, kojeg je predao fra Marin Nedić na čuvanje J. J. Strossmayeru.[2]
Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,[15] jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju)[16] i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja.[17][18][19][20][21][22][23][24][25] Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, koji je kraljicu Katarinu nazivao "Majka kraljica" iako je položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni.[26][27]
Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.[15] Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila.[28]
Postoji i treće tumačenje, po kojem je nakon pada Kraljevstva Kotromanića istu funkciju preuzela Bosna Matije Korvina (teritorij, prijestolnicu, vlast, crkvenu i svjetovnu vlastelu te narod), iz čega proizlazi zaključak da je dinastija Korvin zapravo detronizirala dinastiju Kotromanić s prijestolja u Bosni, navodivši da su je kraljevina u Bosni priznata tek 1461. godinu i nešto prije njezina pada, a da su se cijelo vrijeme njenim suverenima smatrali hrvatsko-ugarski kraljevi, uz ogradu da se to odnosi na dio Bosne koji je kontrolirao Korvin nakon ratova iz 1463. i 1464.[29] Takvo gledište poznaje više bosanskih kraljica u vrijeme Katarine, već spomenutu Maru, zatim Beatricu Aragonsku, suprugu Matije Korvina. Nikola Iločki, Matija Radivojević i Matija Vojsalić bili su vazalni kraljevi te seanonimne supruge ne mogu smatrati bosanskim kraljicama.
- ↑ Pandžić, Bazilije. Katarina Vukčić Kosača (1424. - 1478.) Bosna Argentina, Böhlau, Verlag Köln Weimar Wien 1995.
- ↑ a b c d e f g Nekić 1990, str. 549.
- ↑ Ni 600 godina nije izbrisalo njezin lik. Hrvatska radiotelevizija. 31. svibnja 2024. Pristupljeno 21. listopada 2024.
- ↑ Regan, Krešimir. Bosanska kraljica Katarina, str. 157
- ↑ Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
- ↑ Dragić, Marko. Od Kozigrada do Zvonigrada. Baška Voda-Mostar-Zagreb. 2001.
- ↑ Korać 2013, str. 65.
- ↑ a b c Korać 2013, str. 63.
- ↑ Korać 2013, str. 64.
- ↑ Istoria degli anni santi, tratta in gran parte da quella del p.l.f. T.M. Alfani, con aggiunte notabili
- ↑ Nekić 1990, str. 550.
- ↑ Franjevački samostan Jajce Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2017. (Wayback Machine) Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
- ↑ Franjevački samostan Jajce Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2016. (Wayback Machine) Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine na Katini (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
- ↑ Dragić, Marko. Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti. Split, 2008., str. 329.
- ↑ a b Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
- ↑ Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
- ↑ Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
- ↑ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
- ↑ Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
- ↑ Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
- ↑ Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
- ↑ Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
- ↑ Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
- ↑ Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
- ↑ Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
- ↑ Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243.
- ↑ Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.
- ↑ Marko Perojević, « Stjepan Tomaš Ostojić», Povijest Bosne i Hercegovine, sv. I. , III. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1998.
- ↑ Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 159
- Nekić, Nevenka. 1990. Ženski likovi u hrvatskoj povijesti. Obnovljeni život. Filozofsko teološki institut Družbe Isusove. Zagreb. 45 (6): 543–557
- Korać, Dijana. 2013. Neki aspekti religioznosti u Kosača. Croatica Christiana periodica. Sveučilište u Zagrebu - Katolički bogoslovni fakultet. Zagreb. 37 (72): 51–72
- Katarina Kosača-Kotromanić Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. kolovoza 2012. (Wayback Machine)
- Portret Katarine Kotromanić Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. kolovoza 2012. (Wayback Machine)
- Marko Dragić, Posljednja bosanska kraljica, Katarina Kosača
| ||||||||||||||||||||