Tvrtko Meštrović
| Tvrtko Meštrović | |
 Poprsje Tvrtka Meštrovića (rad Ivan Meštrovića) | |
| Puno ime | Tvrtko Ivan Meštrović |
| Rođenje | 5. svibnja 1925., Zagreb, Hrvatska |
| Smrt | 23. rujna 1961., Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Supruga | Aline Meštrović, Terezija Meštrović |
| Djeca | Ivan Domagoj, Stjepan Gabrijel |
Tvrtko Meštrović, (Zagreb, 5. svibnja 1925. – Zagreb, 23. rujna 1961.), bio je hrvatski novinar, kipar i pjesnik.
Tvrtko Meštrović rođen je u Zagrebu 1925. godine. Sin je hrvatskoga kipara, arhitekta i književnika Ivana Meštrovića i ljekarnice Olge Kesterčanek. ↓1 Djeca Ivana i Olge Meštrović imala su poduke u stranim jezicima od guvernanti (koje su se često mijenjale) te su tako još i prije nego što su krenula u školu ovladala njemačkim, engleskim i francuskim jezicima.[1] Srednju školu Tvrtko Meštrović polazio je u Splitu (gimnazija) i Rimu. Tijekom življenja u Splitu za vrijeme talijanske okupacije došla je do izražaja i njegova buntovna narav kada je u školi odbio ravnatelja pozdraviti rimskim pozdravom kako se to od učenika tada zahtijevalo, cijelih noći izbivao iz kuće (unatoč policijskome satu) i planirao je otići u partizane. Ivan Meštrović je, nakon provedenih tri i pol mjeseca u ustaškome zatvoru, te nakon toga i u kućnome pritvoru, u lipnju 1942. godine otišao u Italiju. Prvotno je boravio kratko u Veneciji (Venecijanski bijenale), te je potom otišao u Rim gdje je stigao 25. lipnja 1942. godine. Tu mu se je pred Božić iste godine pridružila i obitelj (supruga Olga i djeca Tvrtko, Mate i Marija, dok je kćer Marta ostala sa svojim suprugom Vanjom Šrepelom u Hrvatskoj). Nakon toga u ljeto 1943. godine otišli su u Švicarsku i živjeli prvotno u Gstaadu, te u Lausannei i potom u Ženevi.[2] Za vrijeme boravka u Švicarskoj Tvrtko je nastavio školovanje, pohađao je i sate kiparstva u privatnoj školi, a upoznao se je u Ženevi s Francuskinjom Aline, budućom suprugom. U svibnju 1946. godine Ivan Meštrović otišao je u Rim a kasnije su mu se pridružili supruga Olga i djeca Tvrtko i Mate (kćer Marija 27. kolovoza 1945. godine udala se je za hrvatskoga diplomata Šimu Pelicarića i već je bila u Rimu). Nakon kratkoga boravka u Rimu kod oca i obitelji Tvrtko se je vratio u Zagreb, u jednu sobu obiteljske kuće u Mletačkoj ulici br. 8. U toj kući u drugoj sobi živjela je i njegova tetka Sidonija Kesterčanek koju su nekoliko mladih boraca otjerali iz njezinoga stana, a ostatak kuće zaposjeli su od novih komunističkih vlasti postavljeni "čuvar" kuće i njegova obitelj.
U ljeto 1947. godine dobio je Tvrtko vizu i pridružio se Aline u Parizu. Iste godine vjenčali su se Tvrtko i Aline.[3] Nakon toga zajedno sa suprugom i njezinom majkom preselio se je u Beirut, u Libanon. Bio je novinar u Libanonu gdje je zajedno sa suprugom Aline polazio i satove slikarstva.[4] Ostavio je suprugu i Libanon te "oko godinu i pol proveo je u Palestini i Egiptu s malo novca, spavajući pod vedrim nebom i proseći hranu".[5] Nakon razvoda od supruge Aline njegov se je problem s pićem pogoršao. "Besciljno se kretao od grada do grada, morao se braniti od skitnica, osobito kad ni on ni oni nisu bili posve prisebni nakon pretjerivanja u alkoholu ili pušenju opijuma", a obolivši od tifusne groznice proveo je jedno vrijeme u bolnici.[5] Nakon otpuštanja iz bolnice htio je otići u Kanadu i raditi kao drvosječa u šumi no potom se predomislio dobivši vizu za Argentinu htijući posjetiti sestru Mariju ali je od toga puta odustao u zadnji trenutak.[5] Vratio se je 1950. godine u Zagreb. Nakon povratka u Zagreb zaposlio se je kao prevoditelj. Za boravka u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, gdje se je liječio od alkoholizma ili ga je otac tako štitio od zatvora zbog njegovoga ponašanja, upoznao se je s budućon drugom suprugom, Terezijom.[6] U braku sa suprugom Terezijom rodila su im se dva sina, Ivan Domagoj ↓2 i Stjepan Gabrijel. Položio je i četvrtu godinu prava na Zagrebačkome sveučilištu i razmišljao je o usporednome studiju na Filozofskome fakultetu.[7]
U proljeće 1958. godine Tvrtko je posjetio oca, majku i brata Matu u Americi gdje su oni živjeli od siječnja 1947. godine i kod njih ostao nekoliko mjeseci, a vidjeli su se i prigodom Meštrovićeva posjeta Hrvatskoj u ljeto 1959. godine. Početkom 1961. godine Tvrko je, povevši i sina Stjepana Gabrijela, još jednom posjetio obitelj u Americi. U toj posjeti ostao je nekoliko mjeseci i to je bio njihov posljednji susret.
Tvrtko je izvršio samoubojstvo u Zagrebu, 23. rujna 1961. godine, u 36. godini života. ↓3 Pokopan je u obiteljskoj grobnici Meštrovićevih u Otavicama.
Tvrtko Meštrović bio je i umjetnik (kipar i pjesnik) iako je zbog svoga karaktera i teškoga odnosa s ocem, velikim umjetnikom, ostao nedorečen. Iza njega ostale su mnoge bilježnice neobjavljenih pjesama a kada mu je otac "prezreo umjetničke radove, Tvrtko je uzeo čekić i sve ih uništio".[8] U rukopisu je ostao i njegov autobiografski zapis od šesnaest stranica, Život mladića odgojenog u dobroj obitelji.[9]
Pjesmu koju je napisao nešto prije smrti posmrtno je objavio njegov bliski prijatelj Zlatko Tomičić.[10] Objavljena je 1962. godine u Hrvatskoj reviji (Buenos Aires, 12/4 (48), XII. 1962., str. 333.)[11] u svesku posvećenome Ivanu Meštroviću.[12]
»Ona svjedoči o privrženosti izbjeglog sina slavnome ocu, ali je ujedno i sinovljev nemirni i rastrgani portret (...)«- Svome ocu
- Prisutnost Tvoja budi u meni nemir
- što ionako u krvi mojoj tinja;
- a u Tvojoj plamti stvaralaštvo razbuktalim plamom.
- Al' ni Ti, ni ja, zaista nismo krivi
- što Ti si ja, a ja sam Ti
- i što smo jedan pokraj drugog živi,
- bolesni, zdravi, pravi i krivi!
- Jer Ti si Sve, a ja sam dio Tebe
- i zato u tebi ja prepoznajem sebe.
- Dok Ti u meni krv svojih prepoznaješ pređa,
- prokletu, hajdučku i bez etičkih međa.
- Stihiju oštro Ti prepozna oko,
- što probija brane ko oblake soko.
- A ja bih htio u krvi svojoj smirenje,
- jer moja vatra stvaralaštvom ne gori,
- već demonskom me destruktivnošću mori.
- Nit' u sebi mira nose
- podneblja u kojim živim
- pa zašto da zbog toga
- Tebe ili sebe krivim?
- Nek bude što biti mora!
- Duša je mirna, tek srce strepi.
- Kliče ko ranjeni soko u pustoj života stepi.[10][12]
- ↑1 "Ivan Meštrović je u Dubrovniku upoznao mladu ljekarnicu u Gružu Olgu Kesterčanek. Rođena 19. siječnja 1884. u Austriji, (...) Olga je bila jedno od sedmero djece Franje Ksavera Kesterčaneka, osnivača Šumarskog fakulteta i autora prvih naših šumarskih udžbenika. Bila je magistra farmacije i prvo radila u ljekarni kod Kamenitih vrata, a zatim je, s dr. Zdenkom Semelić, bila suvlasnica ljekarne u Gružu, gdje je 1922. srela Meštrovića."[13]
- ↑2 Rođen je 1953. godine u Zagrebu. Od rođenja bolovao je od akutnoga dijabetesa i umro je u 30. godini života.[14]
- ↑3 "Očeva smrt izgledala je kao samoubojstvo, iako neobično: Tvrtko se navodno objesio o kravatu koju je privezao za kvaku dvorišnih vrata."[15] Ivana Meštrovića do kraja života progonilo je: je li to bilo samoubojstvo ili se je radilo o ubojstvu.[16] U široj obitelji bilo je mišljenje kako se radilo o komunističkome ubojstvu.[17] Zlatko Tomičić, u pismu Mati Meštroviću od 7. studenoga 1961. godine, ovako je opisao prijateljevu smrt:"Tvrtko je bio po dolasku iz Amerike u teškom duševnom stanju. On prije odlaska u SAD nije pio godinama, a tada se ponovno odao alkoholu. Očito su ga boljeli neki nesporazumi s vama i s roditeljima. Sa ženom su mu odnosi također bili vrlo nesređeni i kritični. Bili su pred razvodom. Događale su se strašne scene koje je izazivao on, a i ona. Ne znam da li vam je poznato naše vrlo blisko trajno prijateljstvo - Tvrtka, beogradskog pjesnika Branka Miljkovića i mene. Njih dvojicu sam ja upoznao i oni su se vrlo zavoljeli. Kad se Branko Miljković u veljači ubio, o tome sam pisao Tvrtku u Ameriku i on mi je odgovorio u svom pismu da će možda i od nas netko ubrzo poći istim putem. Kad je doputovao natrag u Zagreb, on mi je, sjećam se vrlo dobro, na Uskrs, rekao da će se ubiti 'na isti način kao Branko'. Vidio sam da je jako razočaran životom, ali ipak nisam do kraja vjerovao da će to učiniti. On je to ipak učinio. I to u onom razdoblju kad smo se nekako bili baš razdvojili zbog mojih putovanja i dugih odsustava iz Zagreba. Bio je suviše osamljen, a tada je ostao posve sam. Kad se to dogodilo, ja sam bio u Dalmatinskoj Zagori (spremajući neki članak o Tinu Ujeviću). Nije bilo u Zagrebu mojih prijatelja Joze Laušića i Mate Raosa s kojima sam Tvrtka upoznao i s kojima se on ove godine družio i čije mu je društvo također vrlo godilo i jačalo ga. Tvrtko se ubio u svom stanu u subotu 23. rujna. Do utorka 26. IX bio je sam, mrtav u svojoj spavaćoj sobi. A štampa je o tome donijela vijest tek u subotu 30. IX i to da je preminuo 'naglom smrću' 26., a ne 23. IX. Jadni Tvrtko ugušio se je užetom za rublje koje je vezao o kvaku prozora, bacivši se na pod. (...)"[18]
- ↑ Maria Meštrović, Život i djelo Ivana Meštrovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-150-876-6, str. 181.
- ↑ Mate Meštrović, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru, Golden marketing, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-137-4, str. 42.
- ↑ Maria Meštrović, Život i djelo Ivana Meštrovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-150-876-6, str. 275.-276.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, str. 36.
- ↑ a b c Maria Meštrović, Život i djelo Ivana Meštrovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-150-876-6, str. 282.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, str. 36.:
- »Moji su se roditelji upoznali u psihijatrijskoj bolnici Vrapče. (...) Neki kažu da se Tvrtko ondje liječio od alkoholizma, dok drugi tvrde da ga je tako Ivan štitio od zatvora. Primjerice, tijekom boravka u Švicarskoj, ljutito prkoseći Ivanu, Tvrtko je nag hodao Ženevom pa ga je uhitila policija. Ivanovo pribjegavanje psihijatrijskom liječenju u nekim je slučajevima Tvrtka doista zaštitilo od zatvorske kazne. Poneka Ivanova pisma raznim psihijatrima potkrjepljuju takvo stajalište, no ne može se zanijekati da je Tvrtko bio i alkoholičar.«
- ↑ Maria Meštrović, Život i djelo Ivana Meštrovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-150-876-6, str. 290.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, str. 39.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, str. 82.
- ↑ a b Mate Meštrović, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru, Golden marketing, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-137-4, str. 75.
- ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 450.
- ↑ a b c Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 2, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 447.
- ↑ Duško Kečkemet, Život Ivana Meštrovića (1883.-1962.-2002.), sv. 1, Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-61229-7, str. 470.
- ↑ Maria Meštrović, Život i djelo Ivana Meštrovića, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-150-876-6, fusnota 162 na str. 282.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, str. 32.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, fusnota 5 na str. 7.
- ↑ Stjepan Gabrijel Meštrović, Srce od kamena: moj djed: Ivan Meštrović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-14-0108-1, str. 7.
- ↑ Mate Meštrović, U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru, Golden marketing, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-137-4, str. 73.-74.