Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Hrvatski pravopis
| |
|---|---|
 Hrvatski pravopis IHJJ-a | |
| Autor | v. autorski tim IHJJ-a |
| Država | Hrvatska |
| Jezik | hrvatski |
| Vrsta djela | pravopis |
| Izdavač | Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje |
| Datum (godina) izdanja |
2013. |
| Broj stranica | X + 504 |
| ISBN broj | ISBN 978-953-7967-07-9 (mrežno izd.), ISBN 978-953-7967-04-8 (meki uvez), ISBN 978-953-7967-08-6 (tvrdi uvez) |
Hrvatski pravopis jest pravilnik hrvatskoga standardnog jezika preporučen za porabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske,[1] a nakladnikom mu je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Nastao je iz htijenja za postizanjem jedinstvenoga i općeprihvaćenoga pravopisa hrvatskoga jezika, te kao pokušaj rješavanja prijepora u hrvatskoj pravopisnoj normi i praksi. Izradbu je preuzeo Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, gdje je temeljna zamisao izložena Znanstvenomu vijeću Instituta 13. lipnja 2012. godine. Hrvatski pravopis IHJJ-a nastao je kao rezultat rada znanstvenika Instituta i zainteresiranih jezikoslovaca i drugih zainteresiranih govornika hrvatskoga jezika koji su sudjelovali u javnoj raspravi o pravopisnim pravilima koja je trajala od 15. travnja do 15. svibnja 2013. godine.
Radoslav Katičić, kao predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, uputio je 19. listopada 2006. godine ministru Draganu Primorcu dopis u kojem traži od njega raspisivanje natječaja za temeljne jezične priručnike, među kojima je i pravopis,[2] a Dunja Brozović-Rončević iznijela je Vijeću prijedlog[3] Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je predstavljala u Vijeću za normu hrvatskoga standardnoga jezika, o pisanju jedinstvenoga pravopisa kao neautorskoga djela jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj,[4] ali do toga nije došlo dobrim dijelom i zbog činjenice da na taj dopis iz Ministarstva nikad nije stigao odgovor.
Unatoč činjenici da je Hrvatski školski pravopis imao preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, postojanje i uporaba drugih pravopisa (Anića i Silića iz 2001., Badurine, Markovića i Mićanovića iz 2007. i Babića i Moguša iz 2010.) u javnome prostoru, a posebno u odgojno-obrazovnome sustavu, dovelo je do sve češćih zahtjeva profesora hrvatskoga jezika okupljenih oko Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i Društva profesora hrvatskoga jezika da resorno Ministarstvo ipak propiše jedan pravopisni priručnik. Kao rješenje pravopisnoga nereda suizdavač Anić-Silićeva pravopisa Slavko Goldstein predložio je u veljači 2012. godine novoimenovanom ministru Željku Jovanoviću propisivanje jedinstvenoga pravopisa,[5] a prvi korak bio bi objavljivanje Osnovnoga pravopisnoga rječnika u koji bi ušle pravopisne dvostrukosti, te bi se naknadnim praćenjem utvrdilo koja je od njih češća u uporabi i ta bi pravopisna rješenja bila propisana najkasnije krajem 2014. godine za sve škole.
Željko Jovanović je od samoga stupanja na snagu ministra znanosti, obrazovanja i sporta najavljivao donošenje jedinstvenoga pravopisa, te kako će on načiniti sve što je potrebno u cilju donošenja jedinstvenoga pravopisa.[5] Za Jutarnji list ministar je izjavio kako će podrobno proučiti zamisli Slavka Goldsteina, te imenovati radnu skupinu od tri člana koja će biti zadužena za izradbu temeljnoga rječnika i naznačiti priznate jezikoslovce koji bi bili recenzentima jedinstvenoga pravopisa. Nedugo nakon te najave ministar Željko Jovanović raspustio je Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika s obrazloženjem da Vijeće u svojih sedam godina djelovanja nije odradilo jedno od temeljnih pitanja zbog kojega je i osnovano, a to je rješavanje pravopisnoga pitanja.
Unatoč već praktički postignutome dogovoru ministra Željka Jovanovića s posebnim savjetnikom premijera Zorana Milanovića za kulturu Slavkom Goldsteinom o načinu rješavanja pravopisnih problema u hrvatskome školstvu, novoizabrani ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić, vodeći se Strategijom[6] Instituta, iznio je u lipnju 2012. godine ideju da Institut kao krovna znanstvena ustanova za proučavanje hrvatskoga jezika treba riješiti hrvatski pravopisni problem. Osnovne postavke koje je iznio[7] bile su: pravopis će načiniti znanstvenici iz Instituta, radna inačica pravopisa stavit će se na internet na jednomjesečnu javnu raspravu, a nakon eventualnih preinaka nakon javne rasprave dat će se na recenziju stručnjacima te će naposljetku biti postavljen na internet potpuno besplatno kao javno dobro.
Navedeni su i svi autori, ali uz napomenu da će konačnu inačicu pravopisa usuglasiti i dati pravorijek znanstvenici u Znanstvenome vijeću Instituta, a ako ikad bude tiskan kao knjiga, na njegovim koricama neće biti navedeni autori.
Radna inačica (bez pravopisnoga rječnika) Hrvatskoga pravopisa objavljena je na mrežnoj adresi http://pravopis.hr/ 15. travnja, a istoga je dana objavljena i distribuirana uz Večernji list u gotovo 100.000 primjeraka. U javnu raspravu uključilo se više od 400 jezikoslovaca i stručnjaka raznih struka te ostalih zainteresiranih govornika hrvatskoga jezika, a nakon što je Uredništvo neke primjedbe potpuno, a neke djelomično prihvatilo, konačna inačica usvojena je na sjednici Znanstvenoga vijeća Instituta 4. lipnja 2013. godine.
Konačna inačica je proslijeđena recenzentima: Anti Beženu s Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu (pokretaču peticije za donošenje jedinstvenoga pravopisa[5]), Ivanu Zoričiću s Filozofskoga fakulteta u Puli (bivšemu članu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), Marku Aleriću s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te Marijani Horvat i Ankici Čilaš Šimpraga s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Sve su recenzije[8] postale javne na dan kad je Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje postao javno dobro na adresi pravopis.hr 27. lipnja 2013. godine. Kao tiskano izdanje Hrvatski pravopis predstavljen je u Muzeju Mimara 16. prosinca 2013. godine.[9]
Među izvorima za pisanje pravopisa osim svih dosadašnjih pravopisnih izdanja počevši od Pravopisa jezika ilirskoga Josipa Partaša iz 1850. našli su se i zaključci[10] Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Među izvorima se ne pojavljuju sva izdanja hrvatskih pravopisa.
Na temelju činjenice da je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje znanstvena ustanova kojoj je temeljna djelatnost proučavanje hrvatskoga jezika te objavljivanje znanstvenih i stručnih djela iz područja hrvatskoga jezika te na temelju pet stručnih ocjena jezikoslovnih stručnjaka, među kojima su i neki od najvećih autoriteta na području metodike nastave hrvatskoga jezika, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 31. srpnja 2013. godine preporučilo[1] je Hrvatski pravopis Instituta za uporabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske. Tom je preporukom ukinuta dotadašnja preporuka Hrvatskom školskom pravopisu Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prilikom pripreme novih udžbenika za šk. god. 2014./2015. tražilo je od svih nakladnika da ih usklade s Hrvatskim pravopisom IHJJ-a, što su svi i poslušali pa su udžbenici svih nakladnika usklađeni s jedinstvenim pravopisom.
Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje prvi je pravopis hrvatskoga jezika nastao kao rezultat rada jezikoslovaca i govornika hrvatskoga jezika. Kao najveća prednost ističe se njegova mrežna dostupnost, a najveća mu je novost da je sporna dvostruka rješenja (neću − ne ću, strelica − strjelica, podaci − podatci) iz Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1994. ostavio, ali su uvedene dvije kategorije: preporučene i dopuštene inačice. Tako je neću postao preporučena, a ne ću dopuštena inačica, strelica je preporučena, a strjelica dopuštena, podatci su preporučeni, a podaci dopušteni. To je uvedeno i zbog toga da se pomire dvije različite pravopisne kodifikacije koje su bile praktički najveća razlika među dvjema, odnosno trima pravopisnim strujama. Hrvatski pravopis IHJJ-a donio je još dvije važne novosti: prvi put je u nekom priručniku uvršteno rukopisno pismo kao rezultat rada znanstvenoga projekta (suradnja Učiteljskoga fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti), a osim što je u tekst pravopisa uvršteno i brajično pismo te znakovno pismo za gluhe i nagluhe, cijeli je sadržaj na mrežnoj stranici pravopis.hr prilagođen slijepim osobama, za što je toj stranici dodijeljena potvrda[11] Hrvatske udruge za promicanje i razvoj tiflotehnike (HUPRT).
Odmah nakon najave pisanja jedinstvenoga pravopisa Instituta javili su se i prvi osporavatelji[12] cijele ideje prognozirajući kakva će rješenja u pravopisu biti te strahujući da će to dovesti do još većega nereda u hrvatskoj pravopisnoj praksi. No, najžešći kritičari osim ruskoga kroatista A. R. Bagdasarova, koji je napisao velik broj izrazito negativnih kritika o samoj ideji, ali i o izvedbi i pravopisnim rješenjima koja se nalaze u Hrvatskome pravopisu IHJJ-a, bili su autori na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća: književnici Hrvoje Hitrec i Nenad Piskač, a stručni ocjenitelji Babić-Moguševa Hrvatskoga pravopisa iz 2010. Mario Grčević, Nataša Bašić te Sanda Ham, ujedno i suautorica sa Stjepanom Babićem i Milanom Mogušem Hrvatskoga školskoga pravopisa, također su se protivili samoj ideji pisanja pravopisa jer je, po njihovu mišljenju, sve s pravopisom bilo u najboljem redu. Jednakoga je mišljenja o nepotrebnosti pisanja jedinstvenoga pravopisa bio i Radoslav Katičić, bivši predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, koji se oštro usprotivio[13] pisanju pravopisa, a i cijeli Razred za filološke znanosti HAZU-a (kojega su članovi akademici Stjepan Babić i Milan Moguš) također je izdao negativno mišljenje[14] o načinu na koji se želi riješiti, po njima, nepostojeći pravopisni problem. I Matica hrvatska, kao izdavač Hrvatskoga pravopisa Lade Badurine, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića, reagirala je izjavom[15] u javnosti protiv Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a. Urednici i autori Hrvatskoga pravopisa Instituta odgovorili su i Razredu za filološke znanosti HAZU-a[16] i Matici hrvatskoj.[17]
Autorski tim Hrvatskoga pravopisa čine: Željko Jozić, glavni urednik; urednici: Goranka Blagus Bartolec, Lana Hudeček, Kristian Lewis, Milica Mihaljević i Ermina Ramadanović, te ostali autori Matea Birtić, Jurica Budja, Barbara Kovačević, Ivana Matas Ivanković, Alen Milković, Irena Miloš, Tomislav Stojanov i Kristina Štrkalj Despot.
U početku su na izradbi surađivale i Tomislava Bošnjak Botica te Ivana Oraić Rabušić.[18]
U listopadu 2014. godine autori Hrvatskoga pravopisa osvojili su Nagradu Ivan Filipović u području znanstvenoga i stručnoga rada.[19]
Tiskan je na papiru iz izvora koji odgovornim gospodarenjem proizvode papir. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje jedna je od rijetkih knjiga na hrvatskome jeziku kojoj je svaki primjerak obrojčen.
- ↑ a b Preporuka za uporabu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. listopada 2014. (Wayback Machine), Klasa: 602-01/13-01/00789, Urbroj: 533-18-13-0002, od 31. srpnja 2013. Pristupljeno 18. listopada 2014. na službenim mrežnim stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje, Zagreb.
- ↑ Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga jezika, dopis ministru Draganu Primorcu od 19. listopada 2006., str. 110-111: "Pod drugom točkom dnevnoga reda Razno predsjednik je konstatirao da će, kako je u raspravi na prethodnim sjednicama već rečeno, rad Vijeća biti zaokružen tek ako potakne pisanje i izdavanje temeljnih jezičnih priručnika (pravopisa, gramatike, rječnika, jezičnoga savjetnika, a možda i kojega drugog), koji će utemeljiti novo razdoblje hrvatskoga standardnog jezika onako kako su isto takvi priručnici utemeljili proteklo razdoblje"
- ↑ Mislav Ježić, »Naše pravopisne dvojbe često su tek naši psihički problemi«, 30. travnja 2013. razgovor s Tomislavom Čadežom. U knjizi: Tomislav Čadež, Bitka za pravopis : što kažu akademici i drugi glavni stručnjaci o novome pravopisu, o starima, i o sudbini hrvatskoga jezika : 1995. – 2013., EPH Media d. o. o., Zagreb, 2013., ISBN 978-953-338-068-1, str. 102. – 117., navod sa str. 108. (NSK)
- ↑ Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga jezika, dopis ministru Draganu Primorcu od 19. listopada 2006., str. 111
- ↑ a b c Ivana Kalogjera, Goldstein nudi rješenje Jovanoviću: Ministre, moramo imati jedinstveni pravopis, i to onaj koji ljudi žele Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. listopada 2014. (Wayback Machine), Jutarnji list, Europa digital d. o. o., Zagreb, 17. veljače 2012. − pristupljeno: 18. listopada 2014.
- ↑ Strategija Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2010-2015.
- ↑ Tomislav Čadež, Povijesni projekt Instituta za hrvatski jezik: Počinjemo raditi novi pravopis! Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. travnja 2013. (Wayback Machine), Jutarnji list, Europa digital d. o. o., Zagreb, 28. lipnja 2012. − pristupljeno: 18. listopada 2014.
- ↑ Recenzije Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a
- ↑ Irena Dizdarević, Konačno i tiskano izdanje Hrvatskoga pravopisa Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. listopada 2014. (Wayback Machine), Hrvatska radiotelevizija, Hrvatski radio, 16. prosinca 2013. u 13.33. Pristupljeno 22. rujna 2014.
- ↑ Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga jezika
- ↑ HUPRT: Potvrda o pristupačnosti Hrvatskoga pravopisa slijepim i slabovidnim osobama, 15. studenoga 2013.
- ↑ Artur R. Bagdasarov: Načertanije MZOŠ-a i ministrova savjetnika Goldsteina, Jad i čemer hrvatskoga pravopisa, portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 2. srpnja 2012., pristupljeno 17. listopada 2014.
- ↑ Razgovor s akademikom Radoslavom Katičićem: Pravopis već imamo - sve drugo je nasilje, Školske novine, br. 17, str. 15-18, 7. svibnja 2013., pristupljeno 17. listopada 2014 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 6. listopada 2014. Pristupljeno 17. listopada 2014.
- ↑ Razred za filološke znanosti HAZU-a: Izrada novog pravopisa unosi nestabilnost i nemir u jezična pitanja, Novi list, 23. travnja 2013., pristupljeno 17. listopada 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. listopada 2014. Pristupljeno 17. listopada 2014. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Matica hrvatska: Pravopis IHJJ-a ispod razine postojećih pravopisa, dnevnik.hr, 8. svibnja 2013., pristupljeno 17. listopada 2014.
- ↑ Izjava Uredničkoga vijeća i autora Hrvatskoga pravopisa na izjavu Razreda za filološke znanosti HAZU-a. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. listopada 2014. Pristupljeno 17. listopada 2014. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Uredništvo i autori Hrvatskoga pravopisa u povodu izjave Predsjedništva Matice hrvatske od 7. svibnja 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. listopada 2014. Pristupljeno 17. listopada 2014. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Željko Jozić, »Sve nas dijele samo dvije-tri pravopisne sitnice«, 28. lipnja 2012., Jutarnji list, Razgovor s dr. Željkom Jozićem (razgovarao novinar i književni kritičar Tomislav Čadež). U knjizi: Tomislav Čadež, Bitka za pravopis : što kažu akademici i drugi glavni stručnjaci o novome pravopisu, o starima, i o sudbini hrvatskoga jezika : 1995. – 2013., EPH Media d. o. o., Zagreb, 2013., ISBN 978-953-338-068-1, str. 90. – [94.], navod sa str. 92. (NSK)
- ↑ Nagrada Ivan Filipović Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2014. (Wayback Machine) za 2013. godinu u području znanstvenoga i stručnoga rada. Odbor za dodjelu Nagrade Ivan Filipović na sjednici održanoj 26. rujna 2014. godine odlučio je da se godišnja državna Nagrada Ivan Filipović u području znanstvenoga i stručnoga rada za 2013. godinu dodijeli skupini znanstvenika i stručnjaka Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje za Hrvatski pravopis.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.