Dinarska četnička divizija
Dinarska četnička divizija bila je četnička postrojba sastavljena od lokalnog srpskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na širem području Sjeverne Dalmacije, te obližnjih područja Like i Bosanske Krajine. Djelovala je od 1941. do 1945. godine pod zapovjedništvom Momčila Đujića, bivšega pravoslavnoga svećenika. Zadatci su joj bili kontrola područja u velikoj mjeri naseljenog etničkim Srbima na tromeđi Like, Dalmacije i Bosanske krajine, gdje su provodili etničko čišćenje nesrpskog stanovništva - Hrvata s prostora tzv. "srpskih zemalja" do crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Borbene aktivnosti dinarskih četnika uglavnom se svodila na protupartizanske akcije u suradnji s talijanskim i potom njemačkim okupatorima - koji su četnicima osiguravali opskrbu i plaće; u njima su četnici počinili masovne ratne zločine poput Pokolja u Gatima, Pokolja u Zabiokovlju i Pokolja u Lovreću i raznih drugih.
Od 1942. godine Dinarska divizija je formalno dio četničke Jugoslovenske vojske u otadžbini, te se za postrojbu koristi naziv ''Dinarska oblast''.
Nazvana je po Dinarskoj diviziji[1] bivše kraljevske jugoslavenske vojske koja se raspala za vrijeme Travanjskog rata, a stvorena je od srpskih pobunjenika protiv NDH koji su u ljeto 1941. godine započeli borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske.
Talijani su tijekom lipnja 1941. god. tolerirali (ako ne i organizirali) okupljanje i obuku više stotina naoružanih četnika na području Benkovca i Kistanja koje je bilo pripojeno Italiji; da bi ti četnici potom 28. lipnja 1941. god. napadali pograničnu postaju NDH u Krupi kod rijeke Zrmanje i tom prilikom ubili 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša. Nakon toga predstavnici vlasti NDH već 29. srpnja 1941. god. prema uputi Talijana napuštaju Knin - koji u to vrijeme ondje imaju garnizon od čak 5.000 talijanskih vojnika, na području bez veće postrojbe NDH - i prepuštaju vlasti četnika područje Dalmacije sjeverno od Drniša.[2]
Skupina oko Momčila Đujića surađuje s Talijanima - u svojstvu Dobrovoljačke antikomunističke milicije (Milizia Volontaria AntiCommunista, MVAC), koja od talijanskog okupatora dobiva oružje, streljivo i raznu drugu opskrbu, te plaću - te počinje borbu protiv suprotstavljene frakcije ustanika pod vodstvom komunista koja je kasnije postala poznata pod nazivom partizani.
Krajem listopada 1941. je na području Golubića, Plavna, Strmice i Topolja osnovan puk ''Petar Mrkonjić' pod zapovjedništvom Živka Brkovića, a na području Kosovske doline i dijela Drniške krajine puk ''Onisim Popović' pod zapovjedništvom Paje Popovića. Na području Bukovice osnovan je Bukovički četnički odred pod zapovjedništvom Vlade Novakovića. Na području Grahova u obližnjoj BiH je osnovan puk ''Gavrilo Princip'' pod zapovijedanjem Branka Bogunovića. U veljači 1942. godine su zapovjedništva lokalnih četničkih postrojbi poslala svoje predstavnike radi formiranja štaba, koji se inicijalno okupio u Grahovu, uz sudjelovanje talijanskih obavještajnih časnika. U sastav divizije obuhvaćeni su i četnički pukovi ''Kralj Petar II.'' sa sjedištem u Srbu, te ''Kralj Aleksandar'' sa sjedištem u Drvaru; tako je Divizija imala ukupno oko 3.400 aktivnih pripadnika. Krajem 1942. godine se - sukladno uputama vrha JVuO - umjesto naziva ''puk'' počinje koristiti naziv ''brigada'', a za Dinarsku diviziju naziv ''Dinarska oblast''. Četničke brigade u sastavu te oblasti svrstane su u 501. (Kosovski) i 502. (Dinarski) korpus. Četničke postrojbe u Lici kasnije su bile obuhvaćene posebnim korpusom, najprije pod nazivom ''Velebitski korupus'', a kasnije pod nazivom ''Lički korpus''.[3]
Postrojbe Dinarske četničke divizije su nakon kapitulacije Italije nastavile suradnju s nacističkom Njemačkom.[4] Poražene su od NOVJ (partizana) u Kninskoj operaciji krajem 1944. godine, pritom pretrpjevši teške gubitke. Nakon toga su njeni ostaci - prema uputi Wehrmachta i uz suglasnost vlasti NDH (Pavelić je 21. prosinca 1944. godine izdao zapovijed kojom se omogućava Đujićevim četnicima siguran prolazak kroz Hrvatsku)[5][6] - od oko 6 tisuća četnika, uz znatni broje srpskih civila prošli Hrvatskim primorjem, pljačkajući, paleći i ubijajući civile putem.[7] Četničke postrojbe su raspoređene u sjevernoj Istri i dijelovima Slovenije, gdje su se spojile s postrojbama ljotićevskog Srpskog dobrovoljačkog korpusa koji je, uz pomoć Nijemaca, koncem 1944. godine evakuiran iz Srbije.
Na kraju rata predala se Dinarska divizija anglo-američkim snagama u Italiji. To im je omogućilo emigraciju u razne zemlje Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Južne Amerike, gdje su čak uspijevali izboriti status tobožnjih boraca protif fašizma.[8] Njihov zapovjednik Momčilo Đujić se nastanio u Chicagu, kao četnički "nadvojvoda", te je imao znatnu ulogu u održavanju velikosrpske djelatnosti u emigraciji i potom u obnovi četništva 1990-ih godina u Srbiji.[9]
- ↑ Navodi o raspadu Dinarske divizije Vojske Kraljevine Jugoslavije, pristupljeno 8. veljače 2016.
- ↑ Zovak, Domagoj. Dinarska četnička divizija (2) | Hrvatski povijesni portal (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 1. kolovoza 2019. Pristupljeno 1. kolovoza 2019.
- ↑ Domagoj Zovak. 25. listopada 2009. Dinarska četnička divizija. Hrvatski povijesni portal. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. ožujka 2018. Pristupljeno 18. studenoga 2020.
- ↑ Domagoj Zovak, Dinarska četnička divizija i njemački okupator Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. travnja 2016. (Wayback Machine), povijest.net, 5. travnja 2010., pristupljeno 8. veljače 2016.
- ↑ Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Bijeg pred snagama NOP-a: U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". U naredbi se kao "vjerojatni smjerovi pokreta" navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH., preuzeto 6. travnja 2012.
- ↑ Domagoj Zovak, prof.: Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima, preuzeto 1. travnja 2012.
- ↑ Mihael Sobolevski. PLJAČKA I TEROR DINARSKE ČETNIČKE DIVIZIJE NA PODRUČJU OPĆINE KRIVI PUT 28. I 29. PROSINCA 1944. Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, Vol. 31 No. 1, 2004. Pristupljeno 11. prosinca 2019.
- ↑ Marko Lopušina. 11. rujna 2018. Sidnej:Marširala srpska kokarda (srpski). Novosti.rs. Pristupljeno 18. studenoga 2020.
- ↑ RODIO SE U KNINU, BIO JE POP I JEDAN OD NAJGORIH ZLOČINACA, KLAO JE I „SVOJE“: Sljedbenici četničkog pokreta U Srbiji i danas ga slave, a skončao je TAMO DALEKO (bošnjački). Slobodna Bosna. 1. rujna 2018. Pristupljeno 18. studenoga 2020.
- Povijest.net Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. srpnja 2010. (Wayback Machine)
- Povijest.net: Unutarnja struktura Dinarske četničke divizije Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine)
- Povijest.net: Odnos dinarske četničke divizije i vlasti NDH Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. srpnja 2013. (Wayback Machine)