Prijeđi na sadržaj

Momčilo Đujić

Izvor: Wikipedija
Momčilo Đujić
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 27. veljače 1907.
Mjesto rođenja Kovačić kraj Knina, Austro-Ugarska
Datum smrti 11. rujna 1999.
Mjesto smrti Chicago, SAD
Nacionalnost Srbin
Nadimak Pop Vatra
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1941. – 1945.
Čin Vojvoda
Ratovi Drugi svjetski rat
Vojska Četnici
Jedinice Dinarska četnička divizija
Zapovijedao Dinarska četnička divizija

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače 1907. – Chicago, 11. rujna 1999.), bio je četnički vojvoda. Nekažnjeni ratni zločinac[1] iz Drugoga svjetskog rata.[2]

Životopis

Momčilo Đujić rođen je u pravoslavnoj srpskoj obitelji u Kovačiću kraj Knina 1907. godine. Niže razrede gimnazije pohađao je u Kninu, više u Šibeniku, ali nije maturirao jer je iz sedmog razreda (1929.) otišao je na bogosloviju u Srijemske Karlovce. Za svećenika zaređen je 1933. godine i odmah dobiva mjesto u strmičkoj parohiji kraj Knina. Od 1935. godine je inicijator, organizator i vođa četničkih udruženja u okolici Knina.

Drugi svjetski rat

Nakon proglašenja NDH sa skupinom četnika razoružao je žandarmerijsku stanicu u Strmici. Potkraj svibnja 1941. pred prijetnjom uhićenja bježi u Kistanje te sve do rujna 1943. godine djeluje pod pokroviteljstvom te surađuje s talijanskim okupacijskim i vojnim vlastima,[3] potom zaštitnika traži u Nijemcima.[4] U ljeto 1941. godine stavlja se na čelo četničkog odreda, od rujna 1941. godine zapovjednik je puka "Petar Mrkonjić", a početkom 1942. sudjeluje u osnivanju Dinarske četničke divizije, kojoj je vođa, premda stvarni zapovjednik postaje tek 1943. godine. U ime Štaba divizije 15. veljače 1942. godine upućuje srpskom stanovništvu proglas kojim poziva na oružani ustanak protiv ustaškog režima i NDH. S Dinarskom divizijom sudjelovao je u nizu akcija protiv partizana. Pod njegovim su zapovjedništvom četnici počinili mnoge zločine nad hrvatskim stanovništvom. Krajem 1942. i početkom 1943. godine Đujić je sa svojim četnicima počinio pokolje po selima Gata, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalić, Kijevo i Garjak.[5] U selu Kosovu kod Knina formirao je i sabirni logor, koji su nazivali "malim Jasenovcem" (nazivan je i "srpskim Jasenovcem"[6] a narod Kninske krajine prozvao ga je i "drugim Jasenovcem"[7][8]) a čije su žrtve najviše bili Srbi antifašisti.[9]

»Okružni komitet KPH za Knin u svom izvješću od 18. listopada 1943., upućenom Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju, između ostaloga, ističe i ovo: Đujić u čuvenom Jasenovcu (Kosovo) ne prestaje da ubija. Zadnjih dana ubio je 15 osoba. Ali ni to ne pomaže.«[7]

Đujić je izmislio spravu za mučenje, nazvanu "popovo bure" (Velika bačva, okovana čeličnim obručima i sa svih strana izvana nabijena dugim čavlima tako da su oštrice čavala bile iznutra. U bure bi se zatvarao logoraš i zatim kotrljao niz strminu kraj crkve Lazarice. Na taj način čavli su sa svih strana probadali logoraša, te su neki prilikom tih koturanja iskrvarili i umrli.)[7] Bure je nekada bilo izloženo u Vojnom muzeju u Beogradu.[9]

Povremeno je održavao veze i suradnju s vlastima NDH (od Velikog župana u Kninu Davida Sinčića prima pomoć u novcu, hrani i drugim ratnim potrebama te sudjeluje u zajedničkim borbenim akcijama s ustašama)[10][11] te njemačkim vojnim vlastima[12] u Hrvatskoj.[7]

Zahvaljujući pokroviteljstvu njemačkih vojnih snaga, koje uzdržavaju i naoružavaju Đujićevu Dinarsku diviziju, uspijeva Đujić održati stanovitu kontrolu (koju dijeli s Nijemcima) na širem području Knina te krajem ljeta 1944. godine zapovijeda snagom od oko 6.500 četnika. Ovakvo stanje vlastima NDH izrazito smeta, te Ante Pavelić prigodom posjeta Adolfu Hitleru u Istočnoj Pruskoj 18. rujna 1944. god. traži da njemačke snage prestanu podržavati četnike i po mogućnosti ih razoružaju, ili barem ne smetaju vlastima NDH u njihovom razoružavanju. Hitler ne daje odlučan odgovor, te Ministarstvo unutarnjih poslova NDH upućuje 6. listopada 1944. godine tajnu okružnicu svim velikim županima, u kojoj se govori: "Hrvatsko državno vodstvo gleda u četnicima pogibelj za obstanak Hrvatske države i namjerava četnički problem rješiti razoružavanjem četnika. Dosljedno tome jest prekid suradnje njemačkih oružanih snaga s četnicima u Hrvatskoj, koji se imade provesti sistematski i postepeno. Svako podupiranje u kojem god obliku mora odmah prestati. Gdje mjestne prilike traže pomoći ustaše kod provedbe razoružanja. Prvenstveno treba razoružati srbske četnike. Pri ovome valja postupati sistematski i postepeno tako, da oni koji se bore kao i prije na njemačkoj strani protiv komunista mogu ostati kod svojih prijašnjih zadaća što dulje je moguće. Predviđena osnova glavnog zapovjedništva četničkih jedinica, nesmije se ipak pustiti iz vida." Međutim su se njemačke oružane snage oslanjale na četnike do samog kraja rata, te upute iz tajne okružnice nisu imale osobiti učinak; u nekoliko navrata se snage NDH sukobljavaju s četnicima kao deklariranom "pogibelji za obstanak Hrvatske države"; tako krajem 1944. godine ubijaju u Zagrebu oko 40 pripadnika Ljotićevih snaga koje se iz Srbije povlače prema Sloveniji, te veću grupu (prema različitim izvorima 127 do 260) četnika u Kostajnici. Jači udarac Đujićevim snagama nanose partizani u borbama za Knin u prosincu 1944. godine, gdje njemačke, domobranske i četničke snage bivaju odbačene od Knina; a sama Đujićeva Dinarska divizija ima oko 800 mrtvih i ranjenih.[13]

Odlazak četničke divizije, emigracija u SAD i obnova četničkog pokreta

U prosincu 1944. godine uz odobrenje Ante Pavelića[9][14][15] prebacuje Dinarsku diviziju preko Hrvatskog primorja i Istre u Sloveniju, pri čemu je počinila brojne zločine nad Hrvatima[9] vršeći ubojstva, pljačke i paleći kuće.[13][15] U svibnju 1945. u okolini Soče predaju se zapadnim saveznicima. Uhićen je i zatvoren u logoru Eboli u Italiji, poslije se prebacuje u SAD i Kanadu gdje nastavlja djelovati kroz velikosrpsku organizaciju "Ravna Gora".[16]

Godine 1989. dodijelio je titulu četničkog vojvode Vojislavu Šešelju.[1][17][18] Tada je poučio Šešelja neka "izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetoga srpskog tla" te se obećao vratiti iz izbjeglištva u Sjedinjenim Američkim Državama u otadžbinu, samo ako Šešelj uspije "očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata".[2] Titulu je Šešelju oduzeo 1998. godine, nakon što je Šešelj počeo surađivati sa Slobodanom Miloševićem.

Đujić kao četnički "nadvojvoda" novčano je podupirao četnike koji su početkom 1990-ih ratovali u BiH i Hrvatskoj, te ih ohrabrivao slanjem četničkih odlikovanja i proglašenja vojvodama.[19]

Jugoslavija nije uspjela od SAD ishoditi izručenje Momčila Đujića, makar je izručenje tražila više puta (čak je SRJ to zahtijevala 1991. godine). Republika Hrvatska u je svibnju 1999. godine također zahtijevala izručenje bivšeg četničkog vojnog vođe zbog optužbe za ubojstva najmanje 1500 osoba na području Knina, Vrlike, Sinja, Šibenika i Otočca.[20]

Đujić je umro 11. rujna 1999. godine u Chicagu.[16]

Spomen u četničkom pokretu

Poklonici radikalne velikosrpske ideologije do danas uzvisuju Momčila Đujića kao osobitog četničkog velikana, a pjesme koje ga veličaju pjevaju se i danas.[21]

Izvori

  1. ↑ a b Proleksis enciklopedija: četnici:
    »Ratni zločinac pop Momčilo Đujić proglasio je četničkim “vojvodom” Vojislava Šešelja, koji čitavo ratno i poratno vrijeme djeluje u Beogradu kao član srpskog parlamenta. «, preuzeto 8. travnja 2012.
  2. ↑ a b Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997., ISBN 953-6108-44-5 str. 11.
  3. ↑ (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 138.-142., preuzeto 7. travnja 2012.
  4. ↑ (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Dok je Đujić nastojao da saradnju s ustašama prikrije, koliko god je to bilo moguće, dotle saradnju s Talijanima, a od septembra 1943. i s Nijemcima, nije krio. O tome sam svjedoči, na primjer, u pismu novoimenovanom talijanskom komandantu u Kninu uoči kapitulacije Italije: “Od jula 1941. rame uz rame sa italijanskom vojskom borim se protiv zajedničkog neprijatelja - komunista u oblasti Dinare...” (AVII, 160, 14/2)., preuzeto 8. travnja 2012.
  5. ↑ (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Naročitom surovošću je krajem 1942. i početkom 1943. Đujić krenuo u pokolje po selima Gata, Tugare, Čista, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Utavice, Vinalić, Kijevo i Gorjak, gdje je ubijeno “230 stanovnika, pretežno dece, staraca i žena, tako da su im vadili oči, probadali ih mnogostruko nožem, a neke žive bacali u vatru zapaljenih kuća” (AVII, 8, 3/143; 201, 11/16; 230, 29/7-1; 201, 11/10-18; 271, 24/2-25; 138, 6/15-1 itd.)., preuzeto 8. travnja 2012.
  6. ↑ (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Iz talijanskih dokumenata se vidi da su Đujić i njegovi četnici, pored ratnih operacija, zajedno s Talijanima izveli 57 “akcija čišćenja sela”, u kojima je ubijeno 159 osoba, a zarobljeno i mučeno uglavnom u “srpskom Jasenovcu” - Kosovu kod Knina, “948 ljudi, žena i maloljetnika”., preuzeto 8. travnja 2012.
  7. ↑ a b c d Zvonimir Despot, Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.), vecernji.hr, 20. ožujka 2012., preuzeto 6. travnja 2012.
  8. ↑ Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Pojačani četnički teror, preuzeto 6. travnja 2012.
  9. ↑ a b c d Marijan Lipovac, Rehabilitacija Draže Mihailovića, Vjesnik, 21. ožujka 2012., (na archive.org 22. ožujka 2012.), preuzeto 6. travnja 2012.
  10. ↑ (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 22., preuzeto 7. travnja 2012.
  11. ↑ (srp.) Ilija T. Radaković: Besmislena YU-ratovanja 1991-1995: Đujić je sa ustašama počeo pregovarati u decembru 1941. kad je u Kninu posjetio velikog župana velike župe Bribir i Sidraga Davida Sinčića. Ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković je odobrio pregovore i saradnju. Naredio je Sinčiću da Đujiću i još trojici vojvoda isplati po 100.000 kuna. Sporazum o “borbenom sadejstvu” postignut je 9. juna 1942. Sinčić je 10. juna aktom BT 16/185 obavijestio poglavnika Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika, koji se bore protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rakviću dao svakome po 100.000 kuna radi organizacije borbe protiv partizana” (dokument je u Arhivu Vojnoistorijskog instituta JNA, kutija 195. broj registra 12/6-1 - dalje AVII 12/1). U aktu VT 16/197, Sinčić 18. juna 1942. obavještava Pavelića da je “četničkim vođama isporučio makar skromne količine hrane” i da im je “domobransko zapovjedništvo stavilo na raspoloženje 20.000 metaka. 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca” (AVII, 244, 35/11-1). Sedam dana kasnije, glavni stožer domobranstva je isporučio “Momčilu Đujiću milijun kuna, 200 pušaka jugoslovenskog porijekla, 20 puškomitraljeza i odgovarajuće količine streljiva” (Arhiv Hrvatske, FND, III-801450). Dokumenti u AVII (npr. MF-H-46/137-378, MF-H-34/493, 83 B, 32/1-19 itd.) svjedoče o zajedničkim akcijama ustaša i četnika i o tome kako je Đujić vodio “operacije čišćenja srpskih sela od partizanskih simpatizera i saradnika”, među kojima je bilo posebno surova ona s kraja februara 1944. godine, kad je sa Vjekoslavom Servatzijem, komandantom 7. ustaškodomobranskog zbora, ubio stotine Srba., preuzeto 8. travnja 2012.
  12. ↑ (srp.) Dr. Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom: Dokumenti četničkog porekla, str. 153.-155., 178.-179., 182., 188., preuzeto 7. travnja 2012.
  13. ↑ a b Mihael Sobolevski, Pljačka i teror Dinarske četničke divizije na području Općine Krivi Put 28. i 29. prosinca 1944. // Senjski zbornik: prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu, sv. 31, br. 1., (2004.), 95.-114.
  14. ↑ Fikreta Jelić Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945: Bijeg pred snagama NOP-a: U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti "četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6.000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku". U naredbi se kao "vjerojatni smjerovi pokreta" navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija "bezuvjetno nesmetano" propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH., preuzeto 6. travnja 2012.
  15. ↑ a b Domagoj Zovak, prof.: Odlazak četničke divizije iz kninske krajine i predaja saveznicima  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. siječnja 2019. (Wayback Machine), povijest.net, 26. travnja 2010., preuzeto 6. travnja 2012.
  16. ↑ a b Domagoj Zovak, prof., Dinarska četnička divizija (2). Četnički pokret 1941. godine u Srbiji i Hrvatskoj, bilješka 16  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. siječnja 2019. (Wayback Machine), povijest.net, 4. rujna 2009., preuzeto 7. travnja 2012.
  17. ↑ (engl.) ICTY: The prosecutor of the Tribunal against Vojislav Šešelj. Indictment., preuzeto 6. travnja 2012.
  18. ↑ Robert Thomas, Serbia under Milošević: politics in the 1990s, C. Hurst & Co. Publishers, 1998., ISBN 978-1850653417, str. 141.
  19. ↑ (srp.) Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija, ur. i prir. Sonja Biserko, Biblioteka Svedočanstva br. 34, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2009., str. 140., 153., 167.-168., 335.
  20. ↑ (srp.) Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija, ur. i prir. Sonja Biserko, Biblioteka Svedočanstva br. 34, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2009., str. 140.
  21. ↑ (boš.) "Procurio sporni snimak: Je li zagrebački episkop Perić pjevao četničke pjesme? (VIDEO)", "Slobodna Bosna", 27. veljače 2016. godine
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Momčilo_Đujić&oldid=6925734"