Prijeđi na sadržaj

Dede Korkut

Izvor: Wikipedija
Dede Korkut
UNESCO – Nematerijalna svjetska baština
Dede Korkut
Azerbajdžan Kazahstan Turska
Regija: Azija
Godina upisa: 2018.
Ugroženost: ne
Poveznica: UNESCO:01399

Knjiga Dede Korkut ili Knjiga Korkut Ata ( کتاب دده قورقود,) je najpoznatija epska priča o Turcima Oghuzima. Priče nose moralne vrijednosti značajne za društveni život nomadskih turskih naroda i njihova predislamska uvjerenja. Mitska pripovijest o knjizi dio je kulturne baštine turskog narod oghuskog porijekla uglavnom s područjaTurske, Azerbejdžana i Turkmenistana .[1]

Do 2018. godine smatralo da postoje dva rukopisa ove knjige koji se čuvaju u Vatikanu i Dresdenu. Međutim, otkrićem Gonbadova rukopisa knjizi je dodan novi dio. Jezik gonbadskog rukopisa mješovitog je karaktera i prikazuje živopisne karakteristike razdoblja prijelaza iz kasnijeg starog oguškog turcizma u ranonovovjekovni turkizam iranskog Azerbejdžana. Međutim, postoje i ortografske, leksičke i gramatičke strukture svojstvene ujgurskom jeziku, što pokazuje da je djelo izvorno napisano na području između Syrdarye i Anatolije, a kasnije prerađeno za vrijeme safavidskom Carstvu u drugoj polovici 16. stoljeća. Kasnije je ponovno kopiran u drugoj polovici 18. stoljeća u razdoblju Kadžarskog Carstva.[2]

Epske priče o Dede Korkutu neke su od najpoznatijih turskih dastana koje čine više od 1.000 zabilježenih epova napisanim na mongolskim i turskim jezicima.[3]

Porijeklo

[uredi | uredi kôd]

Dede Korkut je legenda, poznat i pod imenom Oghuz-nameh ,[4] koja započinje u Srednjoj Aziji, nastavlja se u Anadoliji, a najveći dio svoje radnje usredotočuje na azerbejdžanski Kavkaz .[5] Prema Bartholdu, "nije moguće pretpostaviti da je ovaj dastan mogao biti napisan bilo gdje osim na Kavkazu".[6]

Za turske narode, posebno ljude koji se identificiraju kao Oghuz, to je glavno spremište etničkog identiteta, povijesti, običaja i sustava vrijednosti turskih naroda kroz povijest. Obilježava borbu za slobodu u vrijeme kada su Turci Oghuz bili pastirski narod, iako je "jasno da su priče stavljene u današnji oblik u vrijeme kada Turci Oghuz porijeklom više nisu sebe smatrali Oghuzima".[7] Od sredine 10. stoljeća, pojam 'Oghuz' među samim Turcima postupno je zamijenio "Turcoman" (Turkmen); taj je postupak dovršen početkom 13. stoljeća. Turkomani su bili oni Turci, uglavnom, ali ne isključivo Oghuz, koji su prihvatili islam i počeli voditi sjedilački život od svojih predaka.[7] U 14. stoljeću federacija Oghuza, ili, kako su ih do tada nazivali, turkomanskih plemena, koji su se nazivali Ak-koyunlu, uspostavila je dinastiju koja je vladala istočnom Turskom, Azerbejdžanom, Irakom i zapadnim Iranom.[7]  

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Barthold (1962) Pogreška u predlošku harvp: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBarthold1962 (pomoć)""The book of my grandfather Korkut" ("Kitab-i dedem Korkut") is an outstanding monument of the medieval Oghuz heroic epic.
  2. ↑ Mahsun Atsız. 2020. Korkut Ata Türkiyat Araştırmaları Dergisi: A Syntactic Analysis on Gonbad Manuscript of the Book of Dede Korkut: 189. ISSN 2687-5675 journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. ↑ Rinchindorji.
  4. ↑ "Dastan".
  5. ↑ "Китаби деде Коркуд". archive.is. 25. svibnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. svibnja 2005. Pristupljeno 26. siječnja 2019.
  6. ↑ Barthold (1962) Pogreška u predlošku harvp: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFBarthold1962 (pomoć)
  7. ↑ a b c Lewis (1974) Pogreška u predlošku harvp: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFLewis1974 (pomoć)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
v • u
Svjetska baština u Turskoj
Europa
Povijesni dijelovi Istanbula: Konstantinov hipodrom, Aja Sofija, Aja Irena, Cisterna Bazilike, Crkva Hora, Teodozijeve zidine, džamije Ahmedija, Sulejmanija, Šehzada, Jeni, i palača Topkapi Saraj (1985.) • Džamija Selimija i njezin društveni kompleks (2011.)
Turska zastava
Azija
Afrodizija (2017.) • Arheološki lokalitet Ani (2016.) • Bursa i Cumalıkızık: rođenje Osmanskog carstva (2014.) • Çatal Höyük (2012.) • Velika džamija i bolnica u Divriğiju (1985.) • Diyarbakır utvrda i kulturni krajolik Hevsel vrtova (2015.) • Efez (2015.) • Göbekli Tepe (2018.) • Ruševine Hattuše (1986.) • Ruševine Ksantosa s Letinim svetištem Letoon (1988.) • Monumentalne grobnice u brdima Nemruta (1987.) • Pergam i njegov višeslojni kulturni krajolik (2014.) • Povijesno središte Safranbolua (1994.) • Troja (1998.) ● Arheološki lokalitet Arslantepe (2021.) • Gordion (2023.)
Mješovita baština (2)
Nacionalni park Göreme i spomenici u stijenama Kapadocije (1985.) • Antički grad Hierapolis s terasama Pamukkale (1988.)
Nematerijalna svjetska baština (20)
Tradicija Âşıklık (2009.) • Çini, tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) • Ebru, turska umjetnost mramora (2014.) • Hıderles (Ederlezi), proslava Jurjeva, tj. proljeća1) (2017.) • Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ili jufka2) (2016.) • Kazalište sjena Karađoz (2009.) • Keşkek (2011.) • Kırkpınar ili hrvački festival (2010.) • Umjetnost javnog pripovjedanja Meddah (2008.) • Festival Mesir Macunu (2012.) • Ceremonija Mevlevi Sema (2008.) • Proslava nove godine Novruz3) (2008.) • Semah, ritual Alevi-Bektaşi vjernika (2010.) • Tradicijski Sohbet skupovi (2010.) • Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Zviždući jezik* (2017.) • Dede Korkut (s Azerbajdžanom i Kazahstanom) (2018.) • Tradicionalno tursko streličarstvo (2019.) • Tradicionalna strateška igra: Togyzqumalaq, Toguz Korgool, Mangala / Göçürme (s Kazahstanom i Kirgistanom) (2020.) • Umjetnost minijature (s Azerbajdžanom, Iranom i Uzbekistanom) (2020.)
1) S Makedonijom 2) S drugim državama (Azerbajdžan, Iran, Kazahstan i Kirgistan) 3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelom iranskog stanovništva.  * Svjetska baština u opasnosti
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dede_Korkut&oldid=6848715"