Prijeđi na sadržaj

Svetosavski nacionalizam

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Svetosavlje)

Svetosavski nacionalizam je desna politička ideologija koja predstavlja spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma.

Ova ideologija je nastala 1930-tih godina u Kraljevini Jugoslaviji. Njeni najznačajniji ideolozi su pravoslavni episkop Nikolaj Velimirović i srpski profašistički političar Dimitrije Ljotić.[1] Pobjedom komunizma nakon Drugog svjetskog rata ova ideologija je potisnuta, a neki njeni aspekti nastavljaju se razvijati među pravoslavnim teolozima. Svetosavski nacionalizam je od 1990-tih ponovo prisutan na političkoj sceni Srbije, a zastupaju ga neke desničarske organizacije (Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin, Dveri srpske...) i pojedinci unutar Srpske pravoslavne crkve.

Suština svetosavske ideologije je sintagma - jedan narod, jedne religije u jednoj državi.[2] Svetosavski nacionalisti se zalažu za ono što nazivaju srpskim srednjovjekovnim vrijednostima (bogoljublje, viteštvo, sabornost) i za uspostavljanje srpske pravoslavne teokracije na prostoru od "Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora".[3] Pristaše ove ideologije odbacuju zapadnu kulturu, demokraciju, liberalizam, ljudska prava, republikanske vrijednosti, antifašističku tradiciju i ekumenski dijalog.

Pojedini kritičari u pojavi svetosavskog nacionalizam unutar Pravoslavne crkve vide filetizam, koji je na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna hereza.[4]

Pojam

[uredi | uredi kôd]
Sveti Sava, osnivač srpske crkve.

Izraz svetosavlje se počeo koristiti u Srbiji krajem 1930-ih godina po osnivaču srpske crkve Svetom Savi, i njime je naglašavan etnički srpski karakter, nasuprot univerzalnom karakteru pravoslavne crkve.[4]

Analitičari smatraju da je svetosavlje "sofisticirana intelektualna konstrukcija" koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije; ono postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nepravoslavnima u srpsku političku sferu.[1]

Neki autori izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje te ideologije zato što ona »nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića«.[4] Oni naglašavaju da je Nikolaj Velimirović Svetom Savi pripisao nacionalizam kojeg kod njega nema.[4]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Kraljevina Jugoslavija

[uredi | uredi kôd]

Svetosavski nacionalizam kao ideologija je nastao je u vrijeme uspona fašizma u Europi, 1930-tih godina. Razvio ju je Nikolaj Velimirović (1880. – 1956.), episkop SPC, čiji politički stavovi do danas izazivaju podijeljenost javnosti.[5][6][7] Tokom 1930-tih Velimirović je bio glavni glas kršćanskog nacionalizma u Srbiji.[8] Zalagao za uspostavljanje društva na pravoslavnim kršćanskim tradicijama i srpskom obliku religioznog nacionalizma i monarhizma. U svom predavanju pod naslovom "Nacionalizam Svetog Save" na Kolarčevom narodnom sveučilištu u Beogradu 1937. godine on je iznio kontroverznu tvrdnju da su pokušaji Adolfa Hitlera o njemačkoj nacionalnoj crkvi slične zamislima Svetog Save o narodnoj vjeri i crkvi:

Nikolaj Velimirović
»Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20-om stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju.[9]«

Velimirović nakon toga zaključuje da je Srbima taj posao napravio Sveti Sava još prije 700 godina, i "otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Europi".[9] Nikolaj Velimirović je propagirao odbacivanje "svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija", uključujući demokraciju, jednakost, individualizam, vjersku snošljivost i druge vrijednosti modernizma i prosvjećenosti.[8] On smatra da je arijevskoj rasi sudbina dodijelila ulogu glavni nositelja kršćanstva u svijetu.[10]

Izrazito protukomunističko, pa čak i profašističko opredjeljenje ove ideologije je nastalo djelom pod utjecajem Ruske zagranične crkve (osnovane 1921. u Srijemskim Karlovcima) i pripadnika ruske monarhističke bijele emigracije koji su nakon Listopadske revolucije i Ruskog građanskog rata izbjegli u Kraljevinu Jugoslaviju.[11]

Drugi svjetski rat

[uredi | uredi kôd]

Izgradnji ove ideologije je doprinio i Dimitrije Ljotić, srpski desničarski političar i suradnik nacista tijekom Drugog svjetskog rata. On je bio veliki protivnik zapadne demokracije, pluralizma i individualističkog načela, a zalagao se za stalešku monarhiju i korporativističko uređenje društva (sabornost).[12] Veličao je seoske vrijednosti i tradicionalno uređenje društva po formuli: Bog u svemiru, kralj u državi, domaćin u domu.[13] Pod Velimirovićevim ideološkim utjecajima, Ljotić je osnovao svoj fašistički pokret Zbor čija su glavna načela bila: protukomunizam, borba protiv "židovske zavjere" i zalaganje za staleško uređenje države.[8] Ovaj pokret je nakon njemačke okupacije Srbije 1941. godine stavljen u službu nacističkog režima.

»Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu donijeti novu preporođenu svetosavsku Srbiju.[14]«

Tijekom vojne uprave u Srbiji (1941. – 1944.), antisemitizam je postao jedna vrsta "kulturološkog rodnog pojma" koji je, između ostalog, obuhvaćao komunizam, demokraciju, liberalizam, kapitalizam i ostalo.[15] Židovima je, pored kolektivne krivice za ubojstvo Krista, pripisivana i krivnja za francusku i listopadsku revoluciju, kao i za boljševizam koji je predstavljen kao "posljednja forma židovske pakosti".[15] 22. studenog 1941. u Beogradu je otvorena propagandistička Antimasonska izložba protiv komunista, Židova i masona, koju je financirao grad Beograd.

Za razliku od Ljotića, Velimirović je odbio suradnju s nacistima tokom okupacije, zbog čega je odveden u njemački logor Dachau.[8] U svojoj knjizi "Kroz tamnički prozor", napisanoj 1944. godine u logoru Dachau, Velimirović vidi kulturu kao "zbir svih zala", i predlaže da Crkva propiše jedan molitveni dan u godini, kad će se sav narod sa svojim starješinama moliti Bogu da ga spasi od kulture.[16] U istom spisu, Velimirović za izbijanje Drugog svjetskog rata optužuje gotovo sve suvremene ideologije Europe, osim fašizma, čiji izum pripisuje Židovima, odnosno "njihovom ocu vragu"[17][18]:

»Sva moderna gesla europska sastavili su Židovi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vjera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavla.«

Zbog ovog i drugih tekstova, mnogi autori smatraju Nikolaja Velimorovića za bitnog ideologa srpskog antisemitizma.[19][20] Velimirovićevi antižidovski stavovi su bili mješavina religioznog anitisemitizma, koji je imao dugu povijest u kršćanstvu, i antisemitskih teorija zavjere iz 19. stoljeća, koje su bile rasprostranjene širom Europe uoči Drugog svjetskog rata.[8]

Dimitrije Ljotić je poginuo 23. travnja 1945. kod Ajdovščine u Sloveniji prilikom povlačenja pred Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije. Nikolaj Velimirović je u nadgrobnom govoru istakao da je Ljotić bio veliki "kršćanski državnik" i da sada "pripada nebeskoj Srbiji".[21] Po završetku fašističke okupacije i uspostavljanju nove komunističke vlasti, Nikolaj Velimirović je, zbog bliskosti s Dimitrijem Ljotićem i povezanosti s političkom organizacijom Zbor, izbjegao iz zemlje.[8] Umire u egzilu.

SFR Jugoslavija

[uredi | uredi kôd]

U razdoblju SFR Jugoslavije Nikolaj Velimirović je smatran suradnikom fašista i izdajnikom.[20] Crkva je bila odvojena od države, a Nikolajeva politička ideologija u Jugoslaviji nije imala javnih zastupnika ni pristaša.

Međutim, neke aspekte ove ideologije, posebno njen protuekumenski karakter, su razvijali pojedini teolozi Srpske pravoslavne crkve. U osudi "hereze ekumenizma" posebno su prednjačili Justin Popović i njegovi učenici.[22][23]

Nakon Titove smrti, sredinom 1980-ih godina, započinje proces rehabilitacije Nikolaja Velimirovića u Šabačko-valjevskoj eparhiji, gdje je kao episkop služio Jovan Velimirović, njegov sinovac.[24]

Raspad SFRJ

[uredi | uredi kôd]

Raspadom SFRJ i dolaskom Miloševića na vlast, Srpska pravoslavna crkva je vraćena na političku scenu u Srbiji.[25] Pritom, svetosavski nacionalizam postaje dominantna struja unutar Srpske pravoslavne crkve.[20][25] Povjesničar Petar Atanacković smatra da je suština ideološkog programa SPC sadržana u tezi da snažna država u simbiozi sa snažnom pravoslavnom crkvom treba zajednički predvoditi jedno, u svakom pogledu homogeno, srpsko društvo.[26] Ova ideologija se pri tom oslanja na stara načela: "pravoslavlje-samodržavlje-sabornost" ili "bog na nebu-kralj na zemlji-domaćin u kući".[26] Atanacković smatra da Srpska pravoslavna crkva "očito teži postizanju jednog staleškog poretka", koji je postojao u srednjem vijeku, ali koji je izgubljen i koji stoga treba oživjeti.[26]

Tokom 1990-ih godina u Srbiji se javljaju pojedinci i skupine koje počinju javno zastupati ideologiju svetosavskog nacionalizma (Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin Filozof, Dveri srpske). Također, dolazi do obnovljenog zanimanja za ideologije Dimitrija Ljotića, Milana Nedića, Nikolaja Velimirovića i Velike Srbije.[27] Trojstvo svetosavskog nacionalizma - bog na nebu, kralj u državi, domaćin u obitelji - postaje jako učestala u govorima nacionalističkih prvaka.[27] Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve 1990-ih godina, kritičari navode sljedeća četiri episkopa: Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića.[20] Nacionalistička struja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je smatrala Velimirovićevu rehabilitaciju načinom da se srpsko nacionalno biće "pročisti od sablasti komunizma".[20] Mošti vladike Nikolaja prenijete su u Srbiju u svibnju 1991. godine, u danima kada je započinjao rat na području bivše Jugoslavije.[25]

Tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih, neke vladike i svećenici Srpske pravoslavne crkve su propovijedali nacionalizam, stavivši se otvoreno u službu vojske.[28] Patrijarh srpski Pavle se otvoreno izjasnio protiv takve pojave, ali nije mogao zaustaviti vladike u ratnim vremenima.[28] Suočavajući se sa zahuktalim nacionalizmom, srpski patrijarh je apelirao: "Budimo ljudi, iako smo Srbi".[27] Patrijarh Pavle je 1990-ih otvoreno govorio da ne želi ni najmanju Srbiju ako će ona biti stvorena po cijenu smrti i jednog djeteta bilo koje vjere i nacije.[28]

»A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.[29]«

Suvremeno razdoblje

[uredi | uredi kôd]
Otačastveni pokret Obraz

Nakon petolistopadskih promjena 2000. godine, u Srbiji dolazi do jačanja klerikalizma.[25] U studenom 2000. godine Arhijerejski sabor zahtijeva uvođenje vjeronauka kao redovnog predmeta u državne škole, a predstavnici Ureda za vjeronauk pri srpskoj patrijaršiji su priopćili kako bi "država morala pravoslavlje proglasiti državnom religijom, odnosno, da država Srbija treba potvrditi kao pravoslavna država".[25] Krajem iste godine odobravava se prisustvo svećenika u vojnim institucijama.[25] 2001. godine je uredbom Vlade Republike Srbije vjeronauk uveden u državne škole kao izborni predmet.[25] U narednim godinama, lik i djelo Nikolaja Velimirovića bivaju rehabilitirani, a Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga 19. svibnja 2003. godine kanonizira za sveca.

U ovom razdoblju, grupe koje zastupaju svetosavski nacionalizam počinju jačati. Jedna od njih, Otačastveni pokret Obraz, skreće na sebe pažnju javnosti nakon nasilnog gušenja povorke ponosa 2001. godine.[30] Tijekom narednih godina, ova organizacija silom sprečava veliki broj političkih, kulturnih, umjetničkih i vjerskih manifestacija s čijom se suštinom ne slaže.[31] Obraz glasno zastupa svetosavski nacionalizam,[32] zalažući se za uspostavljanje kršćanskih vrijednosti, služeći se nasiljem kao sredstvom.[33] Vremenom je djelovanje Obraza skrenulo na sebe pažnju policije, koja je 2005. godine objavila izvještaj u kojem njihovu ideologiju ocjenjuje kao klerofašizam, mješavinu pravoslavnog klerikalizma i fašizma.[34]

»Mi hoćemo našu vojsku, srpsku vojsku, zato što smo, po riječima vladike Nikolaja Velimirovića, po krvi Arijevci, po podrijetlu Slaveni, a po srcu i duhu kršćani.[35]«
(Mladen Obradović, tajnik Obraza)

U nedjelju 9. studenog 2008. godine militantne pristaše svetosavskog nacionalizma, tzv. "obrazovci" su čak prekinuli i liturgiju u pravoslavnoj sabornoj Crkvi svetog Georgija u Smederevu, jer se nisu slagali s načinom na koji je izvođena.[36] 9. svibnja 2009. u Sabornoj crkvi u Beogradu je održana je zadušnica Milanu Nediću, Dimitriju Ljotiću i njihovim pristašama.[37]

Kritičari ocjenjuju da je posljednjih godina odnos Srpske pravoslavne crkve prema ostatku kršćanskog svijeta sve više sektaški i da SPC vodi politiku izolacionizma.[14] Na katoličku Crkvu se isključivo gleda kroz Nezavisnu državu Hrvatsku, Pavelića, pokolje i Jasenovac.[14] Odnos prema pravoslavnoj Vaseljenskoj patrijaršiji je također loš zbog toga što se SPC protivi njenom ekumenskom opredeljenju.[14]

Obilježja

[uredi | uredi kôd]

Obilježja svetosavskog nacionalizma su:

Kritike

[uredi | uredi kôd]

Srpski filozof Pero Slijepčević 1938. godine piše da je kršćanstvo svečovječansko, nadnacionalno, i kao takvo sasvim suprotno od kulta predaka. On kritizira stajalište "srpskog patrijarhalca" koji je ostao nasred puta i čije je kršćanstvo više nacionalno nego ekumensko.[46] Svetosavlje se smatra izvorom nesnošljivosti i protuzapadnjaštva u srpskom društvu.[47]

Izvještaj Helsinškog odbora za ljudska prava za 2007. godinu ocjenjuje da Srpska pravoslavna crkva zapostavlja univerzalne poruke evanđelja, klizeći u nacionalizam, i da su dva glavna obilježja njenog djelovanja antikomunizam i filetizam, kojima pokušava sprovesti "čišćenje" srpskog nacionalnog identiteta od posljedica komunističke ideologije.[48] Ista organizacija izvještava da su generatori antisemitizma u Srbiji razni desničarski pokreti i organizacije (Obraz, Sveti Justin Popović, Dveri srpske, Nomokanon...) koje djeluju uz blagoslov SPC.[49]

Isus Krist, osnivač kršćanstva.

Sociolog religije Mirko Đorđević također žestoko kritizira pojavu antisemitizma među kršćanima:

 »Isus je Židov, svi njegovi učenici su Židovi, njegov jezik je hebrejski i aramejski. Danas ćete u Beogradu pročitati bar 37 knjiga u kojima se tvrdi da su Židovi narod ubojica, da su Židovi ubili Boga. To je najogoljeniji zoološki antisemitizam koji šire neki Nikolaj i njegove pristalice ... Antisemitizam je sramota kršćanske civilizacije, jer svega ćete naći u evanđelju, ali ni govora o nekom nacionalnom, rasnom ili etničkom određenju ... Isusa, na kraju, nisu pogubili Židovi, baš ako hoćete tekstualno, nego rimska legija.[50]«

Đorđević ocjenjuje da su vodeći ljudi SPC tzv. justinovci i nikolajevci, koji su svojim konzervativnim shvaćanjima u sukobu su s tekovinama suvremenog društva.[51] On napominje da unutar SPC postoje i oni koji su za ekumenski dijalog, dok drugi ostaju "zarobljenici etnofiletizma", pa čak proglašavaju pravoslavnog carigradskog patrijarha Bartolomeja I. heretikom zbog zalaganja za ekumenizam.[52] On podsjeća da se zbog srastanja SPC i države zaboravlja da je misija Crkve evangelizacija, a ne klerikalizacija[53] i da je Crkva spasenjska ustanova a ne politička organizacija.[54]

Pojava nacionalizma u crkvi je postala predmet kritike ne samo laičke javnosti, već i pojedinih episkopa SPC, koji ovakvo djelovanje ocjenjuju kao "gradnju građevine raskolničkog duha".[55] Vladika Grigorije podsjeća da skrivanje iza ideje srpstva, svetosavlja i "čuvarice narodnog bića", pokazuje "nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena", odnosno "nesposobnost da budemo Crkva".[55]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b Maria Falina, Svetosavlje: A Case Study in the Nationalization of Religion (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. ↑ Dženana Efendić Semiz, SRPSKA AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. veljače 2009. Pristupljeno 18. siječnja 2010.
  3. ↑ a b Obraz: Ko smo mi[neaktivna poveznica]
  4. ↑ a b c d Moderna i antimoderna u Srbiji
  5. ↑ Naličje kulta
  6. ↑ Sporno slovo u crkvenom kalendaru. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. listopada 2013. Pristupljeno 18. siječnja 2010.
  7. ↑ CANONIZING THE 'PROPHET' OF ANTI-SEMITISM
  8. ↑ a b c d e f Kanonizacija "proroka" antisemitizma. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  9. ↑ a b Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. studenoga 2012. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  10. ↑ http://www.rastko.rs/kosovo/duhovnost/nvelimirovic-kosovo_c.html Nikolaj Velimirović, Čiji si ti, maleni narode srbski?
  11. ↑ Mirko Đorđević, Hitlerovi pravoslavci. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. ↑ Država sa Božjim blagoslovom. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. srpnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010.
  13. ↑ Dimitrije Ljotić - tekstovi[neaktivna poveznica]
  14. ↑ a b c d Zašto se u crkvi šapuće, III deo. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  15. ↑ a b Kosta Nikolić, Nemački ratni plakat u Srbiji 1941-1944, Boanrt, Nova Pazova, 2000. ISBN 86-503-0003-0
  16. ↑ Vladika Nikolaj, Reči Srpskom narodu kroz tamnički prozor. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  17. ↑ Nikolaj Velimirović. "O Jevrejima" u: Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor, IHTUS-Hrišćanska knjiga, Beograd 2000 (str. 193-194)
  18. ↑ Vladika Nikolaj, Reči Srpskom narodu kroz tamnički prozor. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. veljače 2011. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  19. ↑ Aleksandar Lebl, Antisemitizam u Srbiji
  20. ↑ a b c d e Jovan Byford, Sećanje na vladiku Nikolaja Velimirovića u savremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. studenoga 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  21. ↑ Sveti Nikolaj Žički i Ohridski, NAD ODROM DIMITRIJA LjOTIĆA. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. svibnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010.
  22. ↑ Justin Popović, Pravoslavna crkva i ekumenizam. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. veljače 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  23. ↑ Episkop Artemije, Pravoslavlje i savremeni izazovi kod nas. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  24. ↑ Jovan Byford, NATO u blato. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  25. ↑ a b c d e f g h Zoran Petakov, Od desekularizacije ka klerikalizaciji (u zborniku Kritika klerikalizacije Srbije[neaktivna poveznica])
  26. ↑ a b c Petar Atanacković, Od psihopatologije do političkog programa: crkvena ofanziva na pragu 21. stoljeća (u zborniku Kritika klerikalizacije Srbije[neaktivna poveznica])
  27. ↑ a b c Mirko Đorđević, analitičar Srpske pravoslavne crkve. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. svibnja 2013. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  28. ↑ a b c Mirko Đorđević, O sprezi pravoslavne crkve sa strukturama političke moći[neaktivna poveznica]
  29. ↑ Intervju sa Njegovom Svetošću Patrijarhom srpskim Pavlom
  30. ↑ SILOM PREKINUTA GEJ PARADA U BEOGRADU
  31. ↑ „Obraz", „Dveri", „Naši", „1389", čuvari i higijeničari nakaradnog morala. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. listopada 2009. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  32. ↑ a b c Osnovna načela Obraza. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. listopada 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  33. ↑ Razlozi za zabranu ekstremista
  34. ↑ Prvi zvaničan spisak neonacista
  35. ↑ Izveštaj sa tribine „Zar je zločin braniti otadžbinu“. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  36. ↑ "Obrazovci" prekinuli liturgiju[neaktivna poveznica]
  37. ↑ Pomen mrtvim fašistima u Sabornoj crkvi u Beogradu. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2015. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  38. ↑ Govor mržnje: Quo vadis, Srbijo?[neaktivna poveznica]
  39. ↑ a b Izveštaj o stanju ljudskih prava LGBT osoba u Srbiji 2007. godine[neaktivna poveznica]
  40. ↑ Obraz pozvao na nož. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. veljače 2015. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  41. ↑ Mirko Djordjevic, Eppur si muove
  42. ↑ a b Osnovne smernice Obraza[neaktivna poveznica]
  43. ↑ Sa verom u Hrista protiv komunista!. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  44. ↑ Osnovna načela Obraza[neaktivna poveznica] „U svojoj slavnoj krstonosnoj istoriji mi nikoga, nikada i nigde nismo ugnjetavali ni proganjali“.
  45. ↑ Zahtev za zabranu Obraza i SNP 1389
  46. ↑ Tekst Radmile Radić u zborniku Srpska strana rata (priredio Nebojša Popov), Samizdat B92, Beograd, 2002.
  47. ↑ Heavenly Serbia: From Myth to Genocide
  48. ↑ Gordana Živković, Ljudska prava na helsinški način[neaktivna poveznica]
  49. ↑ Srpska pravoslavna crkva i novi srpski identitet (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. studenoga 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  50. ↑ Mirko Đorđević, Uskrs. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. siječnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  51. ↑ U srednjem smo veku sa ovakvim sveštenstvom. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2011. Pristupljeno 18. siječnja 2010.
  52. ↑ Mirko Đorđević, Slavlje s povodom i ćutanje s razlogom. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. rujna 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  53. ↑ Država i crkva – smetnje na vezama. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. svibnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  54. ↑ SPC - borba za nasleđe i mnogo nagađanja. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. svibnja 2010. Pristupljeno 18. siječnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  55. ↑ a b Pismo vladike Grigorija arhijerejima SPC. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2008. Pristupljeno 18. siječnja 2010.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Zastupnici:

Kritičari:

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Svetosavski_nacionalizam&oldid=7019285"