Svetac
Ovo je glavno značenje pojma Svetac. Za druga značenja pogledajte Svetac (razdvojba). »Svetica« preusmjerava ovamo. Za vojnu bazu u Puli, izgrađenu ispod istoimenog brda, pogledajte Svetica (Monte Madonna).
Svetac (lat. sanctus) je osoba koju je radi kreposna i uzorna načina života posvećena Kristu neka kršćanska Crkva proglasila ili od davnine štuje kao svetu.
U početku su kao svetci štovani apostoli, Blažena Djevica Marija i prvi mučenici, a kasnije su im pridruživane i ostale osobe koje su mogle kršćanima poslužiti kao uzor kršćanskoga života.
U Katoličkoj Crkvi danas je na snazi strogo propisan postupak proglašenja neke osobe svetom (kauza), a vodi je Sveta Stolica pomoću svojega Dikasterija za kauze svetaca. Sam čin proglašenja svetim naziva se kanonizacija, a do njega dolazi nakon što je dotična osoba već bila proglašena „časnim slugom Božjim“ na početku procesa za proglašenje blaženim, a potom i blaženom u procesu beatifikacije.
Tako proglašeni svetac može biti štovan u čitavoj Crkvi te mu se smiju posvećivati crkve i oltari.
Svetost kršćanina proizlazi iz same Božje svetosti: Bog Otac je »Svetac Izraelov« (Izl 10, 20), Isus je »sveti Sluga« (Dj 4, 27–30) koji je došao »posvetiti sama sebe i druge« (Iv 17, 19) i Duh Sveti koji »opečati čovjeka za Dan otkupljenja« (Ef 4, 30).[1] Ona proizlazi iz Boga jer »Nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog« (1 Kor 1, 26).[2] Svetost je poziv svakoga kršćanina.
Svijest o vlastitu pozivu na svetost vidljiva je u pisanju evanđelista i apostola, pisaca novozavjetnih tekstova, koji se pridjevom sveti služe za sebe i svoje učenike, pripadnike kršćanskih zajednica, kao imenicom, identifikatorom, dok se u Staromu zavjetu pridjevom svet koristi iznimno.[3] Tako se Ananija obraća Bogu prigodom primanja novobraćenika Savla u Crkvu: »Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu« (Dj 9, 13). Vjernike u Korintu Pavao poziva neka svakoga prvog dana u tjednu prikupljaju milostinju »za svete« tj. siromašnu braću u Jeruzalemu (1 Kor 16, 1-2); u drugom im pismu govori kako su crkve makedonske, unatoč svomu siromaštvu, »vrlo usredno molile za milost zajedništva u ovom posluživanju svetih« (2 Kor 8, 4). Pavao Efežanima piše kako „Kristovo otajstvo nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja [kao što] je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima” (Ef 3, 5). U preporukama i pozdravima Rimljanima, Pavao ih moli neka prime »Febu, sestru našu, u Gospodinu kako dolikuje svetima« i neka ja pomognu kad joj ustreba (usp. Rim 1, 16). Korinćane traži neka se pokoravaju Stefaninu domu, koji se posveti »posluživanju svetih«, a i sam odlučuje ići u Jeruzalem »da posluži svetima« (Rim 15, 15). Pišuči drugi put Korinćanima, upozorava ih da je poslanica namijenjena i »svima svetima u svoj Ahaji« (2 Kor 1, 1), a na kraju ih pozdravlja svetim cjelovom, dodajući ih da ih »pozdravljaju svi sveti« (2 Kor 13, 12). Za svoga djelovanja u Judeji, Petar silazi »i k svetima u Lidi«, a potom i u Jopi. Svoju poslanicu Pavao piše Korinćanima kako bih podučio ponašanju »u svim Crkvama svetih«.[4]
Stari zavjet definira Izrael kao »sveto zborovanje« (Izl 12, 16), »sveti zbor« (Lev 23, 3) i »sveti savez« (Br 29, 1), zajednicu koju je Bog izdvojio za sebe i koja je sazivana u zbor radi bogoštovlja.[2] Novi zavjet preuzima to nazivlje (Pavao se Rimljanima obraća (Rim 1, 6): »(...) vi pozvanici Isusa Krista«, a Korinćani su nazvani »pozvanicima, svetima« (1 Kor 1, 2)), ali naglasak stavlja na poziv.[5] Tako Petar piše: »Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet« (1 Pt 1, 15). To je opći poziv, upućen svim članovima Crkve: »Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3, 27-29), od početka vremena: »Tako, u Njemu [= Kristu] nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim, u ljubavi« (Ef 1, 4-5). Sveti Augustin to naglašava riječima »Non ideo vocati quia sancti, sed ideo sancti quia vocati« – nisu pozvani jer su sveti, već su sveti zato jer su pozvani.[5] Sam Isus svoj Govor na gori zaključuje riječima: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5, 48), koji Katolička Crkva tumači kao poziv na svetost: »Gospodin Isus, božanski učitelj i uzor svake savršenosti, svim je svojim učenicima i svakomu pojedinomu bilo kojega životnog stanja propovijedao svetost života, čiji je On sâm početnik i dovršitelj« (Lumen Gentium 40). Taj je opći poziv francuski katolički pjesnik Charles Péguy izrazio kao »svi su kršćani pozvani biti sveti, a svi drugi ljudi pozvani su postati kršćani«.[6] Talijanski bibličar Antonio Maria Sicari svetost određuje kao »najopćenitiji i najosobniji poziv svakoga stvorenja«.[7]
- Sicari, Antonio Maria. 2017. Portreti svetaca. Prijevod: Anđela Pivac. Salesiana. Zagreb. ISBN 978-953-205-158-2
- ↑ Sicari 2017, str. 5.
- ↑ a b Sicari 2017, str. 7.
- ↑ Sicari 2017, str. 6.
- ↑ Sicari 2017, str. 6-7.
- ↑ a b Sicari 2017, str. 8.
- ↑ Sicari 2017, str. 8-9.
- ↑ Sicari 2017, str. 9.