Sveti Blaž
| Sveti Blaž | |
|---|---|
| |
| Rođen | Sivas |
| Preminuo | oko 316. |
| Kanoniziran | 24. svibnja 1450. |
| Slavi se u | Katoličkoj Crkvi Istočnim katoličkim Crkvama Istočnim pravoslavnim Crkvama Armenskoj apostolskoj Crkvi |
| Spomendan | 3. veljače |
| Zaštitnik gradova, krajeva i država | Dubrovnika, Dubrovačke Republike |
| Zaštitnik zanimanja | pjevača |
 Portal o kršćanstvu
| |
Sveti Blaž ili sveti Vlaho (? - oko 316.), liječnik, biskup i svetac.
Ime Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke varijante Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i latinskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono (Džono Restić, Džono Palmotić).
Rodio se u Sebasti u Maloj Aziji. Roditelji su mu vjerojatno bili pogani. Radio je kao liječnik. Nakon smrti prvog sebastijanskog biskupa, svećenstvo i vjernici su ga izabrali za biskupa.[1] Jednom je prilikom spasio sina jedinca neke žene kojemu je u grlu zapela kost ribe.[1]
Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Nakon što nije htio napustiti kršćanstvo bačen je u tamnicu te je bio mučen. Prema predaji, uspio je preživjeti nakon što su mu oko vrata stavili težak kamen te ga bacili u jezero.[1]
Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sebastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju "igru" s kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri, a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je, a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri.
Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio: "Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima." Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još rekao: "Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!" Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima.
Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao: "Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!" Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju je sedam žena kupilo krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene na isti način kao i sv. Vlaho. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave, a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom.
Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci. To se dogodilo u veljači 317.
Kameni svečev sarkofag se nalazio u Sebasti na izvornom mjestu do 17. svibnja 1943., kada su ga Turci premjestili u mjesni muzej. Crkvu sv. Vlaha u središtu Sebaste srušili su 1950. godine.[2]
Podrobniji članak o temi: Sveti Vlaho i DubrovnikNjegova je glava kao dragocjena relikvija došla g. 972. u Dubrovnik, a Grad ga je izabrao za zaštitnika. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i crkva svetog Vlaha. U vrijeme „Feste sv. Vlaha“ biskup u procesiji nosi svečevu glavu koju vjernici sa strahopoštovanjem ljube.
O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“ Ova se blagoslovina temelji na predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kojemu je u grlu zapela riblja kost.
- Armand Tchouhadjian, Sveti Vlaho, biskup iz Sebaste (prevela i prilagodila Adriana Kremenjaš-Daničić), Matica Hrvatska : Europski dom, Dubrovnik, 2010. (127 str.), ISBN 9789536316816
- Josip Nagy, Sveti Vlaho zaštitnik Dubrovnika, Crkva u svijetu 3/1972. (elektronička inačica Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2024. (Wayback Machine))
- Nagy, Josip. 1972. Sveti Vlaho zaštitnik Dubrovnika. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 7 (3): 256–270
- Bagdasarov, Artur. 2014. Armenski narod, Armenska Apostolska Crkva i doprinos armenskih katolika hrvatskoj kulturi. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 49 (4): 513–532
- Mrežna mjesta
- Sv. Blaž, www.vjeraidjela.com
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||