Suradnik:Rjecina/Srpska mitologija tijekom jugoslavenskih ratova
Srpska mitologija tijekom jugoslavenskih ratova govori o modernoj srpskoj mitologiji koja je bila vodeća ideološka snaga iza ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu
Počeci srpske ratne mitologije sežu u rane osamdesete godina dvadesetog stoljeća. Srbi koji su bili manjina na Kosovo osjetili su se ugroženi od tamošnjeg većinskog albanskog stanovništva. Svaki tamošnji incident u koji su bili uključeni pripadnici obje nacionalnosti se uskoro počeo prikazivati kao međunacionalni i kao pokušaj albanaca da izbace Srbe s vjekovne srpske zemlje. U tamošnje poremećene međunacionalne odnose se ubrzo ubacila srpska pravoslavna crkva koja podvlači crtu jednakosti između srpskih problema na Kosovu i židovskih u Palestini. Tako se stvorila prva osnova ovog mita gdje će se povjest srba izjednačavati s povješću židova koja će ubrzo biti preuzeta od srpskih državnih organa. Ipak prije nego što se to dogodi ta teza će biti preuzeta od srpskih intelektualaca među kojima će kasnije najpoznatiji postati Vuk Drašković kasniji jugoslavenski zamjenik premijera i srpski ministar vanjskih poslova. On 1985 godine izjavljuje:
"Srbi su 13, izgubljeno i najnesretnije pleme Israela." [1].
Slična verzija ovog mita će kasnije biti izrečena od Milana Bulajića, direktora Muzeja Žrtava Genocida iz Beograda koji će ustvrditi:
"Srpska hrabrost i junaštvo se nalazi u genima što ih čini istovremeno žrtvama sudbine i izabranim narodom kao židovi".
Također tvrdnja Žarka Koraća koji izjavljuje da su Srbi nebeski narod će biti puno puta ponavljana. Predratni vrhunac ova huškačka mitologija doživljava 1989 godine kada Srbija iskopava posmrtne ostatke kneza Lazara i vozi ih po cijeloj državi u procesiji.
Te odlučujuće 1989 godine srpska mitologija koja je od 1987 bila upotrebljena prije svega radi predaje potpune vlasti u Srbiji Slobodanu Miloševiću sada se počela upotrebljavati u napadu na Hrvatsku. Tamošnje komunističko vodstvo je u srpkoj propagandi bilo proglašeno ustaškim vodstvom i to u doba kada se za pripadnost ustaškom pokretu dosuđivala dugogodišnja zatvorska ili čak smrtna kazna. Ivicu Račana koji je u prosincu 1989 godine izabran za predsjednika komunističke partije Hrvatske se odmah etiketiralo nazivom Ustaše [2] iako je on kao i svi drugi hrvatski komunistički lideri potpuno izbjegavao nacionalističku retoriku. Tim potezom postavljen je drugi temelj ove mitologije. Kako svaki dobar mit da bi postao vjerodostojan treba imati žrtvu i zločinca tako ga je sada i ovaj srpski imao pošto su oni postali balkanski židovi (povjesne žrtve), a Hrvati genocidno nastrojene Ustaše. Propaganda u tom smjeru će biti drastično pojačana kada na prvim hrvatskim demokratskim izborima pobjeđuje desno nastrojeni HDZ. Nova Hrvatska vlada je odmah bila proglašena fašističkom vladom, obnovljenim Ustaškim režimom s ciljem izvršavanja genocida nad Srbima. Hrvatska demokracija u srpsko-crnogorskim medijima biva proglašena Kalašnjikov demokracija, s dodatnim napomenama da je i Hitler bio izabran demokratskim putem. Kako bi se naglasila opasnost tog obnovljenog "Ustaškog režima" ponovno su otvarane grobnice iz drugog svjetskog rata i vršeno je novo prebrojavanje tih davno pokojnih žrtava. Jedina stvar koja je brže rasla od porasta srpskih žrtava tijekom Drugog Svjetskog Rata tada postaje jugoslavenska hiperinflacija. Ništa na to bolje ne ukazuje od broja žrtava Jasenovca koji je porastao najprije na 700 000, a potom i na 2 miliona [3] . Tadašnji ratni krik srpske propagande postaje "Nikad više".
Posljednji korak u ovoj dehumanizaciji Hrvata tada postaje predstavljanje hrvatskog naroda kao genocidnog, nacističkog naroda s srbima kao njihovim povjesnim žrtvama (kao što su židovi za naciste).
Kako bi se ta situacija dodatno pojednostavila stvoren je pojam Anti-Srpski osjećaj koji je postao među Srbima bratski pojam anti-semitskom osjećaju. Dobriša Čosić tadašnji predsjednik krnje Jugoslavije izjavljuje:
"Danas su anti-srpski osjećaji u Europi koncept jednake ideološke snage kao i anti-semitizam tijekom hitlerove njemačke"
Totalni uspjeh ovakve ratnohuškačke mitologije među Srbima je postao potpuni neuspjeh u svijetu koji bez imalo razmišljanja zaključuje da je ona stvorena samo da bi se prikrila činjenica u srpskoj agresiji najprije na Hrvatsku, a onda potom na Bosnu i Hercegovinu.
-
propagandna slika iz Večernjih novosti tijekom rata u BiH o tobožnjem srpskom dječaku čijeg su oca ubili Bošnjaci
Siroce.jpg|Izvorna slika Uroša Predića iz 1888. --- slika više ne postoji PonoRoboT (razgovor) 17:48, 2. ožujka 2023. (CET)
Dok je u Hrvatskoj mit o ugroženosti Srba prilično jednostavno stvoren prizivanjem leševa iz Drugog Svjetskog rata situacija u Bosni je bila veoma različita. Pokušaji izjednačavanja Bošnjaka s Turcima i prizivanje vremena turske vlasti nad Srbijom su prošli prilično hladno u samoj Srbiji, ali s određenim uspjehom među bosanskim srbima [4]. Neuspjeh te mitologije je rezultirao prelaskom na onu vjersku koja će tvrditi da bi stvaranja nezavisne bosanske države rezultiralo podvrgavanjem tamošnjih srba fundamentalističkom islamskom režimu [5]. Veza između tog mita i onog nespješnog o Bošnjacima-Turcima [6] će postaviti srpske ideološke osnove rata u Bosni i Hercegovini. Pošto se tijekom ovog rata Srbija našla pod žestokim verbalnim kritikama kao i ekonomskim sankcijama ostatka svijeta tamošnji režim se našao prisiljen stvoriti dodatnu mitologiju koja bi objasnila novonastalu situaciju.
Objašnjenje te situacije će na kraju pružiti priča o velikosvjetskoj protusrpskoj zavjeri. Kako se već tijekom prethodnih godina u doba stvaranja ratnohuškačkih mitova govorilo o Njemačkoj i Vatikanskoj podršci Ustašama tim zavjerenicima su sada pridodani i islamski fundamentalisti kako bi se dodatno pojasnila situaciju u Bosni i Hercegovini. Na kraju u toj velikoj zavjeri s jedne strane pod zapovjedništvom Hans Deitrich Genscher|Hansa Deitricha Genschera]] su se nalazili Vatikan, Četvrti Njemački Reich i islamski fundamentalisti [7] dok su s druge strane bili jadni ugroženi Srbi]] (koji u to vrijeme vrše etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini). Bez obzira na sve te mitove srpska propaganda je trebala objasniti svojem stanovništvu koji su stvarni razlozi za velike bošnjačke žrtve pošto dobroćudni srpski nebeski narod nikako ne može biti odgovoran za njih. Odgovor se našao u zlim Bošnjacima koji ubijaju sami sebe pa potom optužuju Srbe [8] !! Također slični medijski problem je bila činjenica o srpskom osvajanju bošnjačkih ili hrvatskih mjesta u Bosni i Hercegovini. Najpopularniji način prikazivanja tih vojnih pobjeda su bile priče o junačkim srpskim braniocima koji u obrambenom ratu osvajaju bošnjačka mjesta [9] ?!
David MacDonald - Globalizing the Holocaust: A Jewish useable past in Serbian nationalism
- ↑ Vuk Drašković: Pismo izraelskim piscima
- ↑ Intervju Ivice Račana
- ↑ William Dorich:Jasenovac Then and Now: A Conspiracy of Silence
- ↑ Karadžić s Edvardom Limonovom kod Sarajeva
- ↑ Izjava Radovana Karadžića
- ↑ [1] Komentar novinara Petara Lukovića o preživljavanju ovog mita
- ↑ Razgovor novinara Van Lyndena s Slobodanom MIloševićem
- ↑ Aleksandar Boskovic : Hyperreal Serbia
- ↑ Aleksandar Boskovic : Hyperreal Serbia