Ruska revolucija 1905. godine
Ruska revolucija 1905. godine je naziv za revolucionarno gibanje koje je obuhvaćalo političke proteste, radničke nemire, pobune vojnika i organiziranje pobunjeničkih vlasti u nekim dijelovima Ruskog Carstva.
Nemiri - koji su uključivali štrajkove radnika, vojničke pobune i pljačke imovine ruralnih bogataša od strane seoske sirotinje - potrajali su do 1907. godine; do kada su umireni kombinacijom umjerenih političkih reformi i upotrebe državne prisile protiv buntovnika.
S početkom Prvog svjetskog rata i ratnih poteškoća, privremeno ugušeno nezadovoljstvo je probuđeno, te eskaliralo 1917. godine u srazmjeru s još većim ratnim, gospodarskim i socijalnim teškoćama u Rusiji, rezultiravši naposljetku uspostavom prvog komunističkog režima na svijetu.
Rusija se krajem 19. stoljeća postupno industrijalizirala i modernizirala, te je - kako je i inače pravilo s društvima koja postupno napuštaju tradicionalne oblike organizacije kakvu su postojali u stoljećima kada je poljoprivreda zahvaćala pretežni dio stanovništva i privrednih tijekova - bila izložena znatnim socijalnim napetostima i nesnalaženjima u tranziciji prema industrijskom društvu.
Seljaci su još od 1860.-ih godina bili oslobođeni od nekadašnjih feudalnih veza, ali je među njima u narednim desetljećima nastalo snažno socijalno raslojavanje, uzrokujući nezadovoljstvo onih koji su bili manje uspješni: mnogi siromašni seljaci su se jedva uspijevali prehraniti, radeći kod plemstva i bogatih seljaka. Mnoga područja su imala previše radno sposobnih seljaka za potrebe poljoprivrede, ali gospodarstvo nije stvaralo dovoljno radnih mjesta u novim djelatnostima; stoga su siromašni seljaci nerijetko radili za izrazito niske nadnice. U gradovima je radništvo bilo nerijetko nezadovoljno svojim socijalnim položajem, zabranom sindikalnog organiziranja i grubim gušenjem štrajkova. Zakon je propisivao maksimalno čak 11 i pol radnih sati dnevno, ali su radnici nerijetko morali raditi i duže od toga. Pripadnici etničkih manjina su imali dodatne razloge nezadovoljstva zbog individualne diskriminacije i nemogućnosti da njihovi narodi ostvare svoje nacionalne težnje. Radikalne socijalističke ideologije su se širile i nudile rješenja koja su se mnogima činila ostvarivima i privlačnima.
Od 1900. godine je Rusijom zavladala ekonomska kriza, te su propale mnoga poduzeća, povećavajući nezaposlenost.
Liberali su u takvim okolnostima jačali zahtjeve za uvođenjem Ustavnog poretka umjesto carskog apsolutizma, a socijalisti su nudili socijalnu revoluciju.
Car je reagirao obećanjem političkih reformi koji bi povećali ovlasti lokalnih vlasti koje će biti demokratski izabrani, te stanovitim reformama radnog zakonodavstva.
1905. godine se stanje u državi dodatno pogoršalo zbog ozbiljnog poraza Rusije u Rusko-japanskom ratu (1904. – 1905.): carska vojska je u Bitci kod Mukdena u veljači 1905. godine pretrpjela teški poraz uz gubitke od preko 80.000 vojnika.
Štrajku radnika u Sankt Petersburgu pokrenutom krajem 1904. godine ubrzo se pridužilo oko 150 tisuća radnika u mnogim poduzećima u tom gradu, zbog čega su 21. siječnja 1905. god. čak prestale izlaziti novine, te je prekinuta opskrba električnom energijom. U nedjelju 22. siječnja 1905. godine su radnici u mirnim demonstracijama došli do Zimskog dvorca, s namjerom da predaju peticiju Caru. U napetoj situaciji, te izgleda bez izričite zapovijedi, vojnici koji su čuvali Zimski dvorac započeli su pucati na demonstrante, pobivši njih najmanje dvije stotine.
Taj je događaj - poznat pod imenom Krvava nedjelja - izazvao nemir među radništvom širom Rusije,[1] a u Poljskoj se taj nemir povezuje i s nezadovoljstvom potlačenošću poljskog naroda pod Rusijom: čak 450.000 radnika iz dijela Poljske koji je pod ruskom vlašću stupa u opći štrajk; krajem siječnja je u nemirima na ulicama Varšave pobijeno preko 100 demonstranata. Slično je u Latviji, gdje je na ulicama Rige ustrijeljeno preko 130 nezadovoljnika carskom vlašću. Nezadovoljstvo i štrajkovi se nastavljaju, te je u listopadu 1905. godine u štrajkove bilo uključeni preko 2 milijuna radnika, te su skoro sve željezničke pruge su prestale s radom.
U redovima vojske i ratne mornarice je također postojalo veliko nezadovoljstvo, koje je svoju kulminaciju imalo u pobuni posade velike oklopnjače "Potemkin" u lipnju 1905. godine, u kojoj je sudjelovalo oko 800 mornara.
U mnogim krajevima nastaju neredi među seoskom sirotinjom, koja je nerijetko pješačila desetcima i stotinama kilometara daleko od kuće ne bi li našli kakav posao: na mnogim mjestima se događaju pljačke i palež bogatih plemićkih kuća.
Car napokon popušta, te u 14. listopada 1905. godine potpisuje Oktobarski manifest kojega su mu prezentirali liberali - predstavnici demokratski izabranih lokalnih vlasti okupljenih na Kongresu zemstava koji se održavao u Sankt Petersburgu. Car s nezadovoljstvom potpisuje dokument koji povećava broj osoba s pravom glasa, dozvoljava formiranje političkih stranaka i konstituira Dumu kao središnje zakonodavno tijelo - tj. počinje s procesom pretvaranja Rusije u suvremenu parlamentarnu monarhiju.[2]
Vrlo umjereni liberali su s ovim reformama iz listopada 1905. godine bili zadovoljni, ali socijalisti pozivaju na oružani ustanak. Na mnogim mjestima se radnici i vojnici odazivaju pozivu na pobunu, koju se guši ozbiljnom vojnom silom. Do travnja 1906. godine će u sukobima biti pobijeno preko 14 tisuća pobunjenika, a njih oko 75.000 je bačeno u zatvore.
Revolucija 1905. godine je time slomljena, ali je duh pobune protiv Carstva ostao živ u širokim slojevima nezadovoljnika, te će naposljetku dovesti do Oktobarske revolucije 1917. godine, nakon što Država bude oslabljena I. svjetskim ratom.
- Prva ruska revolucija (1905 - 1907)
- Ruska Republika
- Treća ruska revolucija
- ↑ Causes of the 1905 Revolution. BBC.com (engleski). BBC. Pristupljeno 23. listopada 2018.
- ↑ Siobhan Peeling. 8. listopada 2014. Revolution of 1905 (Russian Empire). International Encyclopedia of the First World War (engleski). International Enciclopedia of the First World War. Pristupljeno 23. listopada 2018.
Russian Revolution 1905., kod "History"