Razgovor:UDBA

Jedno pitanje: kako zvati Jugoslaviju između 1945. i 1990.? Ne može se zvati SFRJ, jer taj naziv pokriva samo dio tog razdoblja. Titova Jugoslavija? Avnojevska Jugoslavija? --Zmaj 08:34, 8. rujna 2005. (CEST)

FNRJ je postala SFRJ, prema tome izravna nasljednica. Jugoslavia br. 2 najbolje da je Titova Jugoslavija. To je možda najbolji naziv, Jugoslavija 1 - Rojalistička, Jugoslavija 3 - Miloševićeva. Vodomar 08:52, 8. rujna 2005. (CEST)

Koliko ja znam, uobicajen je naziv "Druga Jugoslavija". Prva je prije WW2. --Ante Perkovic 09:26, 8. rujna 2005. (CEST)

Ako Francuska ima termine druga, treća, četvrta i peta Republika, Njemačka ima Reichove, možemo i mi imati prvu i drugu Jugoslaviju (pošto prva nije bila Republika, ne možemo ih zvati republikama). SpeedyGonsales 10:25, 8. rujna 2005. (CEST)

OK, Prva i Druga Jugoslavija (pretpostavljam da je veliko slovo). Odsad se držimo toga. --Zmaj 10:28, 8. rujna 2005. (CEST)

To je bolje nego imati pridjeve koji nabijaju određene stereotipove i emocije. Vodomar 11:01, 8. rujna 2005. (CEST)

Bolja bi bila Podjela

• Kraljevska Jugoslavija
• Komunitička Jugoslavija

--Anto 23:49, 18. prosinac 2007. (CET)

Napravio sam neke promjene, iz prethodne verzije članka se mogla jasno uočiti namjera autora predstavljanja UDBE kao neke ne toliko strašne službe. Ipak se ovdje radi o službi sličnoj, recimo GeStaPo-u. Dodao sam i neke nove podatke. Namjeravam dodati još kompletni popis svih ubijenih hrv. emigranata u roku od mjesec dana.— Prethodni nepotpisani komentar napisao je Janka (razgovor • doprinosi)

Kakav Gestapo? Sta fantaziras bez veze? Onda je Njemacki BND, Israelski Mossad, Ruski KGB, i Americki CIA isto neka vrsta Gestapo-a. Ljudi promislite malo, prije nego sto odvaljivate neke Fantazije. I Janka, super je kad navodis ubojstva UDBA-a, ali ne zaboravi spomenuti Teroristicke Akcije i Ubojstva mnogih tih Osoba, koje je maknula UDBA. Ako ne mozes, ja cu ti pomoc.

bezbjednosti

tako govore u Banja Luci, Podgorici, možda čak neki i u Prištini (predsjednik vlade), srpski ima i ijekavski izgovor koji je ravnopravan što se tiče Ustava entiteta RS u BiH, a i prakse u jugozapadnoj Srbiji. -- Goran 01:37, 25. srpanj 2007. (CEST)

A koja to obavještajna agencija nije vršila eliminacija? Zar postoji i jedna osoba koja je toliko naivna da misli da je CIA bolja od KGB-a, ili da je MOSAD bolji od UDBE? Svaka obavještajna služba povodi se istim principom: nacionalna sigurnost iznad svega. Ni CIA, ni M16, ni MOSAD ni KGB ni UDBA niti bilo koja druga tajna služba moralno se ne razlikuju po ničemu. Dapače, mislim da je popis eliminiranih od strane UDBA-e smješan u usporedbi sa CIA-nim popisom - koji naravno ne postoji jer se SAD još nije raspala kao stara Juga.

NPOV

Ovaj članak je pristran s ciljem da se ocrni rad UDB-e i prikaže je kao nekakvu zločinačku organizaciju i demonizira ju se do beskraja, a ne kao organizaciju koja je štitila pravni poredak Druge Jugoslavije od njezinih neprijatelja (što je zadatak svake normalne tajne službe). Sramota je da ovaj članak igdje vidi svjetlo dana, a kamoli u nečemu što se naziva enciklopedijom.
Moje primjedbe su sljedeće:
- tajna služba današnje Srbije BIA je nasljednica UDB-e koliko i tajne službe u drugim bivšim jugoslavenskim republikama. Navođenjem ove tvrdnje implicira se da je UDB-a bila srpska tajna služba što je notorna laž.
- navodi se da je nastala nakon reorganizacije OZN-e i onda se dodaje da je ista počinila zločine prema hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima. Ne radi se o "hrvatskim" civilima i ratnim zarobljenicima nego o tadašnjim građanima Jugoslavije i to svih nacionalnosti, a ne samo hrvatske. Iz ovoga proizlazi da je djelovanje OZN-e bilo protuhrvatsko što je, opet, najobičnija laž. Napokon, zaposlenici OZN-e i UDB-e bili su (i) Hrvati. Također, iako je s današnjeg stajališta neupitno da je strijeljanje ratnih zarobljenika zločin (prema Ženevskoj konvenciji), tada to nije bilo tako jer se Jugoslavija obvezala na poštivanje većeg dijela (a ne sve) Ženevske konvencije tek krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća. Kako se ratovalo i prije Ženevske konvencije i bilo je sasvim normalno, ovisno o kulturi, posmicati zarobljenike, pretvoriti ih u roblje, a gdjegdje čak i pojesti ili ih vjerski žrtvovati kojekakvim božanstvima, ne može se reći da je kršenje Ženevske konvencije sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća zločin. Naravno, nemam ništa protiv da se kaže da su ratni zarobljenici smicani, kao što bi onda bilo potrebno da se to navede i kod događaja iz ranije prošlosti, a ne da, recimo, sječa turskih glava i agresija na Ugarsku i pritom nigdje opisana zvjerstva nad domicilnim promađarskim i protuaustrijskim stanovništvom bude OK. Mene je profesor iz povijesti učio da se, kad neka vojska negdje prođe, odmah poveća natalitet, a da je narod one vjere koje je i kralj. To se kroz povijest ponavlja i dan-danas. Čak je i ovaj članak, u današnjem obliku, dokaz te teze.
- pod unutrašnjim neprijateljskim djelovanjem navodi se "hrvatsko domoljublje, nacionalizam i Crkva". To je također pristrano i tek djelomično točno. Naime, "hrvatsko domoljublje" nije kažnjavano. Hrvatske domoljubne pjesme su javno izvođene, pjevane, isticala se pozitivna uloga hrvatskog naroda kroz povijest i sl. Bio je zabranjen svaki nacionalizam, a to što i danas neki nacionalizam nazivaju domoljubljem je posve drugi par rukava. Domoljublje je ljubav prema domovini, a nacionalizam je isticanje vlastite nacije kao superiorne drugima. Vjerske organizacije u državi same su pružale otpor vlasti. No one nisu bile toliko protujugoslavenski koliko protukomunistički nastrojene (Katolička crkva je, uostalom, idejni tvorac Jugoslavije preko Josipa Jurja Strossmayera). U tome, uglavnom, nisu sprečavane (štoviše, današnji glavni vjerski tisak, poput Glasa Koncila, glasila mladeži i sl., prvi puta je tiskan u Jugoslaviji, sasvim legalno, po svećenicima su nazivane ulice, itd.).
- za emigraciju je bitno da se radi o protujugoslavenskoj emigraciji. Brojne emigrantske udruge (i hrvatske) surađivale su s komunističkim vlastima. To se iz ovako iznesenog stava ne vidi.
- posebno se ističu likvidacije vanjskih protivnika Jugoslavije što se naziva ubojstvom. Ne anvodi se da je 69 likvidacija u 45 godina djelovanja mizerna brojka (u usporedbi s bilo istočnim bilo zapadnim tajnim službama). Ne navodi se da su dotičnici pokušavali srušiti jugoslavenski režim i sl. Možda to nekima nije dobar razlog za likvidaciju, ali tajnoj službi koja brani taj poredak jest. Primjerice, bi li likvidacije i nadzor počinjene od hrvatskih tajnih službi onih koji u inozemstvu pokušavaju organizirati ustanak protiv Republike Hrvatske, a što je analogno ovome, bile pozitivan ili negativan čin? Treba navoditi činjenice, a ne prejudicirati da je likvidacija Brune Bušića zločin. Bruno Bušić je bio protujugoslavenski element. Kad kujete zajveru protiv neke zemlje ne očekujete valjda da ćete do svojih ciljeva doći bez žrtava? Da ne spominjem ovu idiotariju da je akcija 1960. bila usmjerena protiv djece. Imate li možda zapisnik tajne službe u kojoj piše da se izvrši napad na djecu? — Prethodni nepotpisani komentar napisao je 161.53.199.154 (razgovor • doprinosi) 08:13, 17. svibanj 2009.

Ajde, čoviče, ta je organizacija igrala Doom po inozemstvu sa hrvatskin iseljeniciman. To je bia terorizam. I kad vidin koje je gadove bivša država skrivala i još im davala stanove po hrvatskim gradovima...
Okrutna je istina da su u UDBI mnoga mista imali Hrvati. I da su brojni Hrvati bili doušnici i suradnici te UDBE. Nažalost, i likvidatori. Uostalom, naši su to dokumentirali i u filmu Zlatne godine. Ipak, to ne daje za pravo onima koji tvrdidu da ta organizacija nije bila srpska. Ipak su Srbi drmali njomen i vodili joj politiku. Oni Hrvati koji su surađivali su bili velikosrbima i antihrvatima korisne budale, zadrte komunjare, ideologizirani ljudi. Normalna osoba ne može učiniti onakva ubitstva (nije to metak u čelo). To su otpadi od hrvatskog naroda. Poslušnici. Slugani okupatoru. Tuđincu. U ime nekakveg tobožnjeg "spasa i obrane jugoslavenskog jedinstva, Jugoslavije, k*rčeve revolucije" ili što li čega već ne, ispitivati znanstvenike mučiteljskim metodama u postajama? Takve ljude odvući usred noći kao najgore kriminalce? Ubijati ih ka' da su najgori šljam, najgore kriminalce, dok je prave kriminalce i delinkvente angažirala da ubija školovane ljude koji su drukčije mislili? I onda tim istim kriminalcima i delinkventima osiguravati papire i debelu gospodarsku sigurnost.
Ta definicija nacionalizma koju si navea je iz zapadnih udžbenika. Pogledaj udžbenik iz Marksizma i socijalističkog samoupravljanja iz kojeg su učili srednjoškolci u SR Hrvatskoj u krajem 1980-ih. Ondi imaš navedene i ukratko opisane "dobre" i "loše" nacionalizme.
"Hrvatske domoljubne pjesme su javno izvođene, pjevane, isticala se pozitivna uloga hrvatskog naroda kroz povijest ". Aha, kako da ne, pisme kao što je "Vila Velebita", "Ustani, bane". A i ona uškopljena socijalistička inačica "Marjane, Marjane" se već smatrala provokacijom. Za pivanje stiha "pod kojim su pali Zrinski, Frankopani" si već dobiva pendrekom priko bubriga i cilonoćno druženje sa milicijom uz svitla pozornice.
Ti ka' da ne znaš za ono "malo ti previše spominješ Hrvatsku, Hrvate", "nešto ti previše naglašavaš to ' Hrvatska, Hrvat' ".
"imate li možda zapisnik tajne službe u kojoj piše da se izvrši napad na djecu". UDBA nije ostavljala pisane tragove, niti su iz te tajne službe stvari tako olako curile vanka ka' šta je slučaj u jednoj sridozemnoj-sridnjeeuropskoj zemlji. UDBA je znala ostaviti pisane tragove, ali to su bili "nejasnim" načinom, kao da su hvatali ono što bi rekla proročica Pihtija. UDBA je činila ka' i četnici koji su klali po Hrvatskoj za vrime Domovinskog rata: usmeno, iz pismenog naziredu šta tribadu napravit. Šta misliš, da su možda propisali u uputstvima kojim nožima zaklat (moraju ti noži biti nabavljeni po pravilima javnog natječaja objavljenog u tom i tom službenom glasilu, napraviti potez od ... do ... po tom i tom dijelu tijela, gdje tijela odložiti, možda da ostavidu pečat i potpis od onih koji su to napravili?, daj, ne budi naivan).
UDBA jest bila zločinačka organizacija. Koja se služila terorističkim metodama radi uspostavljanja ciljeva. Ciljeva koji nisu bili ono što je službeno proklamirala. To je bila ustanova uzda i bič za držati Hrvate i Albance u pokornosti i pristajanju na ropstvo ili izgon i trpljenje progona u inozemstvu. Kubura (razgovor) 03:33, 18. svibanj 2009. (CEST)

Smatram krajnje uvredljivim i neistinitim tvrditi da je UDBA bila zločinačka organizacija, odnosno i po čemu zločinačkija od npr. CIA-e, a za CIA-u ne piše da je zločinačka organizacija. Iz tvoga komentara jasno je da si protuudbaški nastrojen i da braniš članak koji nije neutralan nego je pristran. Vrijeđaš Hrvate koji su radili za UDB-u! Vrijeđaš li i one koji rade za sadašnju hrvatsku tajnu službu. Većina agenata UDB-e bili su časni ljudi koji su branili ustavni poredak socijalističke Jugoslavije. A da je bilo i ubojica, bilo je. Takvih ima u svakoj državi i u svačijoj službi. Stidi se! (P.S. Ono o "Marjane, Marjane" je bezočna laž jer se ta pjesma učila u školi.)— Prethodni nepotpisani komentar napisao je 161.53.199.84 (razgovor • doprinosi)

iz izvješća Vijeća za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu koje je javno dobro

Povijest tajnih službi komunističke Jugoslavije započinje nekoliko godina nakon osnivanja Kominističke partije Jugoslavije 1919. godine, čiji su članovi i funkcionari bili izravno ovisni o tada jedinoj komunističkoj državi u svijetu - SSSR-u. Točnije rečeno, nalazili su se u različitim oblicima organizirane suradnje s obavještajnim službama SSSR-a i Kominterne. Najpoznatiji su: Simo Marković, Petko Miletić, Milan Gorkić, Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje Nešković, Josip Broz Tito, Ivan Stevo Krajačić, Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov Srebrenjak, Josip Kopinić - Vazduh, Zdenka i Boris Kidrič i drugi.

Prema nekim izvorima, Tito je od 1922. do 1924. pohañao visoku akademiju NKVD-a u Moskvi i dobio čin general majora.

Tijek dogañaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja vlastite tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Te upute su bile opće naravi, a njihova glavna poruka glasila je da “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”. Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža, narodne milicije i sl. pri partizanskim odredima. Tek 1943. Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe.

CK KP Slovenije prvi je osnovao Varnostnu in obveščevalnu službu Oslobodilne fronte. U izvješću Titu u ožujku 1942. godine Edvard Kardelj, pod konspirativnim imenom “drug Bevc”, napisao je: “Egzekucioni aparat sastoji se iz oko 50 momaka. Ti momci rade svake stvari. Nekoliko primjera: skoro dnevno padaju denuncijanti, okupatorske sluge itd.”.

Tek sredinom 1944. godine, točnije 13. svibnja 1944., Tito je odlučio osnovati Odelenje za zaštitu naroda (OZNA). Pet dana kasnije, 18. svibnja, Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Saveli Vladimirovič Burtakov i Arseni Vasiljevič Tiškov Timofejev. Za svoga zamjenika na čelu Ozne Ranković je postavio Svetislava Stevanovića - Ćeću.

OZNA se sastojala od četiri odjela. Prvi se bavio obavještajnim poslovima, a na čelu mu je bio Maksimilijan Baće, zvani Maks ili Milić. Drugi odjel bavio se kontrašpijunažom; na čelu mu je bio Crnogorac Pavle Pekić. Treći odjel se bavio vojnom kontrašpijunažom, a vodio ga je general Jefto Šašić. Četvrti odjel, na čelu s Mijatom Vuletićem, rukovodio je tehnikom i vezom. Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Prvi načelnici bili su: u Srbiji Slobodan Penezić - Krcun; u Sloveniji Ivan MačekMatija; u Bosni i Hercegovini Uglješa Danilović; u Crnoj Gori Veljko Milatović; u Makedoniji Bane Andreev.

Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije formalnog kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegovog završetka, a posebice vezano za dogañaje poznate pod nazivom Bleiburška tragedija i Križni put, dogañala su se pod patronatom Ozne. Naime, Tito je 15. kolovoza 1944. poptisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje osloboñenih teritorija od ostataka razbijenih nepri-jateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”. KNOJ je bio podreñen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne Aleksandra Rankovića. Prvi komadant KNOJ-a bio je Jovo Vukotić, a njegov zamjenik Nikola Ljubičić. Prvi politkomesar KNOJ-a bio je Vlado Jonjić, a prvi obavještajni oficir Mesud Hotić.

U ožujku 1946. OZNA je reorganizirana, to jest razdvojena na civilne i vojne službe, koje dobivaju nova imena: Upravu za istraživanje i dokumentaciju (UID) i Upravu državne bezbednosti (UDBA) te Vojnoobavještajnu službu (VOS) i Kontraobavještajnu službu (KOS) KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije (JNA), a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

OB JNA je djelovao pri Saveznom sekretarijatu narodne odbrane (SSNO). Organizacijska struktura OB bila je prilagoñena ustroju JNA. Pri armijskim oblastima, garnizonima, pukovima itd., odnosno odgovarajućim jedinicama u mornarici i zrakoplovstvu, postojale su tzv. Kontraobavještajne grupe (KOG), dok je pri Teritorijalnoj odbrani (TO) djelovala tzv. Bezbednost teritorijalne odbrane (BTO). VOS je takoñer bio podreñen SSNO, a svoju aktivnost razvijao je preko vojnih misija i diplomatskih predstavništva SFRJ u inozemstvu. UID, koji je kasnije preimenovan u Službu za istraživanje i dokumentaciju (SID), bio je u sastavu Saveznog sekretarijata inostranih poslova (SSIP). Djelovao je uglavnom preko jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih i vanjsko-trgovačkih predstavništava u inozemstvu. SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutarašnjih poslova (SSUP). Sastojala se od više uprava (odjela). Četri glavne uprave bavile su se:

1. unutrašnjim neprijateljem (nacionalizam, crkva itd.),
2. emigracijom (hrvatska, albanska itd.),
3. stranim obavještajnim službama, i
4. tehnikom praćenja i prisluškivanja.

SDS je svojua svoju organizacijsku mrežu razvijala je putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDB-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDB-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a.

Radom svih službi koordiniralo se iz kabineta J. B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ.

Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz jugokomunističke tajne policije nastavio je svoj posao u službama novih država.

Maksima Krstulovića ubila DB?

Vidim da je Maksim Krstulović naveden kao žrtva UDB-e. Ima li netko neki pouzdan podatak koji bi UDB-i atribuirao to ubojstvo? Poluinformacije koje su do mene došle u doba ubojstva govorile su drukčije (što ne znači da su bile točne). Zainteresiran sam i osobno jer smo bili znanci, gotovo prijatelji. --Inoslav (razgovor) 14:17, 22. rujna 2013. (CEST)

Ovdje se spominje:

• Dr. sc. Akrap Gordan, Mač i štit u rukama partije – represivni sustav u funkciji oblikovanja javnog znanja, str. 221.

»Iste je godine u Velikoj Britaniji ubijen vrsni umjetnik, akademski slikar Maksim Krstulović, sin jednog od najutjecajnijih jugoslavenskih komunista (Vicka Krstulovića, koji je bio uvjeren u „političku pozadinu ubojstva njegovog sina)¹²⁴, urednik splitskog „Vidika“, najvjerojatnije zbog svega onog što je znao, što je mogao prenijeti i čemu je mogao biti autentični i relevantni svjedok¹²⁵.«

¹²⁴ Vjesnik, Kultura, str. 16, ponedjeljak, 5. srpnja 1999.: Slikar izgubljen u svom vremenu-autor teksta Josip Depolo, URL:http://www.vjesnik.hr/pdf/1999%5C07%5C05%5C16A16.PDF, 5.9.2010.

¹²⁵ Politika Online, Posle otvaranja nove postavke u Muzeju Jasenovac: istina je jača od organizovanog zaborava – autor Slobodan Kljakić, 2.12.2006., URL:http://www.politika.rs/rubrike/ostali-komentari/t13540.lt.html, 5.9.2010.

isto:

• Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava N./r. predsjednika Kazimira Svibena. Predmet: Izvješće o radu od 28. travnja 1992. do 15. rujna 1999. Poratne žrtve državnog terora SFRJ u inozemstvu, str. 6.
• Berislav Jandrić, Represivne mjere komunističkog režima prema hrvatskoj političkoj oporbi 1945.- 1975. godine. Najznačajniji politički procesi, str. 336.
• Zdenko Jurilj/VLM, Koga je sve UDBA ubila, otela ili probala likvidirati - POPIS: 26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj--Rovoobo Razgovor 15:27, 22. rujna 2013. (CEST)

Jakša Kušan, "Bitka za Novu Hrvatsku", Otokar Keršovani, Rijeka, 2000., ISBN 953-153-063-7, str. 226.-227.:

»Iz najužeg obiteljskog kruga listu je mnogo pomogla i veza s mojim bratićem Ivanom Kušanom, književnikom. (...) Godine 1974. javio je i jednu vijest koja se uskoro pokazala sudbonosnom. Upozorio me je na slučaj svoga dobrog prijatelja, slikara Maksima Krstulovića, koji je boravio u Londonu i slao mu alarmantne vijesti o tome kako je praćen od Udbe, kako mu je život ugrožen, kako pomišlja na azil i sl. Ja sam upravo odlazio na put u Njemačku kad je i meni stiglo Krstulovićevo pismo puno straha i nesigurnosti sa željom da se sastanemo. Ne naslućujući ništa tragično, mislio sam mu odgovoriti (jer mi telefon nije dao) čim se uskoro vratim. No, za boravka u Kölnu, pročitao sam u Vjesniku od 25. svibnja osmrtnicu koju je za njega dalo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Odmah smo i sami pošli u potragu za podacima u kući gdje je stanovao, i nastojali što više saznati od policije, kojoj smo dali njegovo pismo poslano na uredništvo NH. Slučaj je bio krajnje zagonetan i o njemu smo opširno pisali kao o umorstvu (NH, br. 10/74). Sin poznatog hrvatskog komunista nađen je s prerezanim žilama na rukama i s prerezanim vratom. Engleska policija je to protumačila kao samoubojstvo i napadno brzo zaključila istragu. Moj je bratić bio time toliko pogođen da se dugo nakon toga nije javljao.«--Rovoobo Razgovor 13:08, 23. listopada 2013. (CEST)

UDBA danas

U posljednjem uređivanju, suradnik je dodao ovaj pasus:

»Dio javnosti u današnjoj Republici Hrvatskoj koristi riječ UDBA u jednom novom značenju; kao naziv za navodno utjecajni milje kojega su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšeg komunističkog režima. Za njih je UDBA "godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi."[4]«

Ovo je vrlo nejasno, tu se navodi da se UDBA u zadnjem razdoblju transformirala u nekakvu tajnu neformalnu organizaciju, koja zakulisno nadzire političke procese u zemlji. Ovo je vrlo, vrlo hrabra izjava koja bi zahtijevala čvrste dokaze, a ne samo kolumnu iz Glasa koncila. Ovako kako je, to je originalna ideja kojoj nije mjesto na wikipediji. Ako je suradnik pak htio reći da dio javnosti koristi pojam "UDBA" za nekakvu zlu hipotetsku organizaciju koju si oni zamišljaju, onda ni tome razumljivo nije mjesto na wikipediji. Spontano se nameću pitanja u vezi ovoga: Koji je to dio javnosti koji koristi pojam UDBA u gornjem smislu? Koliki (količinski, statistički) dio populacije koristi takav pojam? Ima li nešto od toga u masmedijima?...

Za sada ću postaviti predložak "originalne ideje", čisto da ne brišem sadržaj. Ako autor ovog pasusa iznese konkretne dokaze o gornjim navodima, smjesta ću sam ukloniti predložak. U suprotnom ću uz podršku zajednice ukloniti ovaj pasus.--Dean72 (razgovor) 12:32, 23. lipnja 2014. (CEST)

Samo donekle se slažem. Činjenica jest da postoje ljudi koji o Udbi govore praktički u sadašnjem vremenu, u značenju koje je, rekao bih, dobro opisano u citiranom pasusu. Nadalje, citirani pasus korektno predstavlja takav stav kao ono što jest, dakle stav dijela javnosti, a ne "istina".

Ono što je potencijalno sporno je raširenost i kvalifikacija takvih vjerovanja: je li to rubni pogled na stvari, neka vrsta teorije zavjere - a znatnim dijelom jest, pogotovo prema gornjoj formulaciji ("zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi") - ili (razumno) široko vjerovanje? I, u skladu s time: je li to materijal za uvod članka? Bilo bi dobro da imamo još koji izvor osim GK, no to su sve manje bitna pitanja, ne smatram da je navedeni citat osobito sporan, posebno s obzirom na prilično neutralnu formulaciju. GregorB (razgovor) 15:54, 9. prosinca 2014. (CET)

Linijske oznake

U članak su postavljene linijske oznake koje ukazuju (većinom) na problematične ili nepostojeće izvore pa bi molio suradnike koji su radili na članku da sporne tvrdnje potkrijepe prihvatljivim izvorima ili da sporne tvrdnje uklone. Posebno su sumnjivi pristrani izvori u obliku biltena raznih udruga i interesnih skupina koji, iako su članovi, prijatelji ili rodbina pripadnika tih udruga bili meta UDBE, nekim čudom raspolažu detaljima o radu UDBE, za koje, u pravilu ne navode nikakve izvore, a posebno vjerodostojne. U svakom slučaju, sadržaji koji se ne mogu potkrijepiti vjerodostojnim izvorima nemaju što raditi u članku, pogotovo obzirom da iznesene tvrdnje nisu ničim balansirane.  Imbe  hind 💊 00:41, 17. veljače 2022. (CET)

Hmmm, Gestapo totalitarne drzave, pistolerosi... --Croq (razgovor) 22:20, 21. veljače 2022. (CET)