Prijeđi na sadržaj

Radoslav Gerba

Izvor: Wikipedija
Radoslav (Rajmund) Gerba
Medalja s prikazom Gerbe, rad kipara Rudolfa Valdeca (1872. – 1929.)
Medalja s prikazom Gerbe, rad kipara Rudolfa Valdeca (1872. – 1929.)
Medalja s prikazom Gerbe, rad kipara Rudolfa Valdeca (1872. – 1929.)
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1. svibnja 1849.
Mjesto rođenja Ogulin
Datum smrti 18. ožujka 1918.
Mjesto smrti Opatija
Nacionalnost Srbin[1][2]
Titule pravi tajni savjetnik, inhaber
Knjige Borba carskih postrojbi na Siciliji i Korzici 1717-20. i 1790-32.
Rat za poljsku ostavštinu 1773-74.
Rat za poljsku ostavštinu 1775.
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1868.1918. Austro-Ugarska
Čin general pješaštva
Ratovi Prvi svjetski rat
Zaposjedanje Bosne i Hercegovine 1878.
Vojska austro-ugarska vojska
Kraljevsko hrvatsko domobranstvo
Rod vojske pješaštvo
Jedinice 71. pješačka pukovnija
Zapovijedao 97. pješačka pukovnija
VII. domobransko okružje u Zagrebu
XIII. korpus
Odlikovanja Red željezne krune 2. stupnja
Željezni križ 1. stupnja

Radoslav (Rajmund) Gerba[3] (Ogulin, 1. svibnja 1849.Opatija, 18. ožujka 1918.) bio je hrvatski general austro-ugarske vojske, zapovjednik zagrebačkog XIII. korpusa i Kraljevskog hrvatskog domobranstva.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Nakon pohađanja pukovnijske vojno-inženjerske škole 1868. raspoređen je kao natporučnik u 71. pješačku pukovniju te je služio pri glavnom stožeru pukovnije. 1878. s pukovnijom sudjeluje u zaposjedanju Bosne i Hercegovine te je otada služio u raznim glavnim stožerima. Od 1885. do 1889. služio je u odjelu za ratnu povijest Carske Akademije u Beču. 1893. postaje zapovjednik 97. pješačke pukovnije. Od 1903. do 1907. bio je zapovjednik VII. domobranskog okružja u Zagrebu, a 1907. preuzima dužnost zapovjednika XIII. zagrebačkog korpusa.

Protivio se protuzakonitom uvođenju mađarskog na željeznice u Hrvatskoj te ga je u pismu ministru rata, generalu Franzu von Schönaichu, nazvao "mačem u srce".[2] 1. svibnja 1909. dobio je čin generala pješaštva. 1913. postao je pravi tajni savjetnik – imenovan je članom Geheimer Rat (tajnog dvorskog vijeća). Iste je godine dobio počasni naziv "Inhaber" 78. osječke pješačke pukovnije (doslovni prijevod vlasnik), što je u habsburškoj vojnoj tradiciji označavalo posebnu počast vojnom zapovjedniku ili aristokratu.

Književni rad

[uredi | uredi kôd]

Knjige o Ratu za poljsku baštinu 1773. – 1775. i borbi austrijskih postrojbi na Korzici i Siciliji su za njegovog života prevedene na talijanski. 2006. i 2008. digitaliziralo ih je Harvardovo sveučilište.[4]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor, Kolo, br. 1, proljeće 2007., ISSN 1331-0992
    »Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović
    (Krleža)
  2. a b Catherine Horel: Die königlich–ungarische Landwehr (Honvéd) in Kroatien–Slawonien am Vorabend des Ersten Weltkriegs. Caru vjeran do smrti – Kaisertreu bis in den Tod, Die Auflösung der Habsburger Monarchie – 90 Jahre danach, Collegium Budapest/CNRS, 2008., str. 2.
  3. Pojić, Milan; 2001., Ustroj Austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
  4. Guerra per la successione di Polonia (1733-35): campagne 1735

Literatura

[uredi | uredi kôd]