Đuro Čanić
| Đuro Čanić | |
|---|---|
 Čanić, 1901., Dom i sviet
| |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 12. veljače 1849. |
| Mjesto rođenja | Kaniža Gospićka, Hrvatska |
| Datum smrti | 2. siječnja 1911. |
| Mjesto smrti | Beč, Austrija |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Knjige | Misli o izobrazbi pješačtva |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1870. – 1903. .svg){kind=small} Austro-Ugarska
|
| Čin | podmaršal (Feldzeugmeister, FZM) |
| Ratovi | Zaposjedanje Bosne i Hercegovine 1878. |
| Vojska |  austrougarska vojska Kraljevsko hrvatsko domobranstvo
|
| Rod vojske | topništvo |
| Zapovijedao | 83. domobranska brigada (Zagreb) 18. pješačka divizija (Prag) pješačka divizija u Krakovu VII. hrvatsko-slavonsko domobransko okružje |
Đuro Čanić (Kaniža Gospićka, 12. veljače 1849. – Beč, 2. siječnja 1911.), hrvatski podmaršal, vojni pisac, mecena.
Nakon završetka Tehničke vojne akademije, stupio je 1870. kao poručnik u vojnu službu. U Beču 1876. završio Ratnu školu. Istaknuo se kao kapetan prilikom ulaska austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu 1878.[1] 1879. dodijeljen je Glavnom zapovjedništvu u Zagrebu. 1886. u činu majora pročelnik je glavnog stožera 18. pješačke divizije u Pragu.[1] 1887. premješten je u ratno ministarstvo u Beču. 1889. promaknut je u potpukovnika i imenovan pročelnikom Glavnog stožera pješačke divizije u Krakovu.[1] Od 1891. do 1893. bio je načelnik stožera 6. korpusa. 1. studenog 1897. postao je general bojnik i zapovjednik 83. domobranske brigade u Zagrebu, zatim 1. studenog 1901. podmaršal i zapovjednik VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja u Zagrebu.[1] S tog je položaja uklonjen i umirovljen 1. kolovoza 1903. jer je odbio naredbu bana Khuena Hedervaryja da s domobranskim četama pomogne gušenju demonstracija u Zagrebu.[1] Za svog zapovjedništva uveo je izričitu uporabu hrvatskog jezika i hrvatske natpise te je tražio da svi časnici znaju hrvatski, onemogućivši time ulazak časnika Mađara u domobranstvo.[1] Osnovao je vojničke knjižnice i organizirao tečajeve za opismenjavanje vojnika.[1]
Pomagao je hrvatska prosvjetna i dobrotvorna društva.[2] Osnovao je Hrvatsko planinarsko društvo i bio član uprave društva.[3] Oporučno je ostavio sav svoj imetak kulturnim i humanitarnim svrhama hrvatskog naroda.[2]
Godine 1905. napisao je djelo "Misli o izobrazbi pješačtva", koje je pobudilo pažnju u najvišim vojničkim krugovima.[2]
Po njemu je nazvana jedna ulica u zagrebačkoj četvrti Črnomerec.[4] U bečkim okružnim muzejima, muzeju 1. okruga ("unutarnji grad"), u drugoj sobi stalnog postava čuva se podmaršalska odora Đure Čanića.[5]
U Krležinim Marginalijama, pisanima dok je radio na Jugoslavenskoj enciklopediji, nalazi se zabilješka o Čaniću:
»Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović. Kao biva general Čanić, bio je kao zapovjednik domobranske divizije veći patriota nego ostali carski i kraljevski generali, briše se, dakako.[6]«- ↑ a b c d e f g Ličke novine, vremeplov. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. lipnja 2015. Pristupljeno 8. siječnja 2012. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ a b c Ilija Šikić: Sveti Juraj – simbolični zaštitnik Hrvata, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori, objavljeno 29. travnja 2011.
- ↑ Hrvatski planinar, vjesnik HPD-a, svibanj-lipanj 1904., str. 43
- ↑ Grad Zagreb, Gradska četvrt Črnomerec, Mjesni odbor "Ban Keglević", Ulice i trgovi
- ↑ I., Bezirksmuseum Innere Stadt, Zweiter Schauraum. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 12. srpnja 2012. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Kolo, br. 1, proljeće 2007 ISSN 1331-0992: Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor
| ||||||||||
