Portal:Biologija/Biolog/Arhiv/2009
Mjesec 1
Camillo Golgi (7. srpnja 1843. - 21. siječnja 1926.), talijanski liječnik i znanstvenik.
Rođen je u selu Corteno Golgiu u središnjim Alpama , provincija Brescia, Lombardija, Italija. Njegov otac je bio liječnik. Golgi je studirao medicinu na Sveučilištu Paviji u Paviji, gdje je radio u labaratoriju za ekspirementalnu patologiju kod Giulia Bizzozera, koji je razjasnio svojstva koštane srži. Golgi je diplomirao 1865.g. Velik dio karijere proveo je proučavajući središnji živčani sustav. U drugoj polovici 19. stoljeća nisu postojale dobre tehnike bojanja tkiva za živčanog tkiva. Dok je radio kao glavni liječnik u psihijatrijskoj bolnici radio je eksperimente impregniranja metala u živčano tkivo uglavnom koristeći srebro.
Mjesec 2
Objavio je više od 200 znanstvenih, stručnih i znanstveno-popularnih radova iz ornitologije, mamologije, herpetologije, ihtiologije, entomologije i imunologije i bio je voditelj niza znanstvenih projekata. Posebno se bavio vlažnim i močvarnim staništima i pticama močvaricama, od Ludoškog jezera kod Subotice, gdje je započela njegova prirodoslovna karijera, do Kopačkog rita, u kom je proveo većinu svog života.
Osim istraživanja, istrajno je radio i na zaštiti prirode, vlažnih i močvarnih staništa i Kopačkog rita. Kao prvi ravnatelj sudjelovao je u utemeljenju Javne ustanove "Park prirode Kopački rit".
Godinama je vodio programe monitoringa gniježđenja velikih vranaca, čaplji i drugih kolonijalnih vrsta ptica u Kopačkom ritu. Bio je nacionalni koordinator međunarodnog prebrojavanja ptica močvarica (1967-1999). Smatra se specijalistom za čaplje.
Mjesec 3
Paul Ehrlich (14. ožujka 1854. – 20. kolovoza 1915.), njemački znanstvenik koji je 1908.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
Poznat je po svome radu u hematologiji, imunologiji, i kemoterapiji. Ehrlich je predvidio autoimunost nazvavši je "horror autotoxicus". Skovao je izraz "kemoterapija" i popularizirao je koncept "čarobnog metka". Zaslužan je i za otkriće krvno-moždane barijere (primjetio je da se svi organi osim mozga eksperimentalne životinje boje anilinskom bojom nakon iniciranja) i razvoj prvog antibiotika u modernoj medicini.
Mjesec 4
Diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je na sveučilištu u Bruxellesu. Poslijedoktorski studij je nastavio u Francuskoj i SAD-u. Izvanredni je od 1972. godine, a poslije i redoviti profesor genetike na Sveučilištu u Bruxellesu, a od 1988. profesor stanične biologije. Voditelj je Laboratorija za evolucijsku i molekularnu biologiju. Savjetnik je premijera Republike Hrvatske za znanost i direktor MedILS-a, jedinstvenog instituta u Splitu koji okuplja sjajne znanstvenike u Hrvatskoj.
Mjesec 5
Jules Jean Baptiste Vincent Bordet (Soignies, 13. lipnja 1870. – 6. travnja 1961.), belgijski imunolog i mikrobiolog. Po njemu je nazvan rod bakterija Bordetella. Liječnik je postao 1892., a 1894. je počeo raditi na Pasteurovom Institutu u Parizu. Opisao je fagocitozu bakterije od strane bijele krvne stanice. 1898.g. opisao je hemolizu izazvanu izlaganjem krvnog seruma stranim krvnim stanicama. 1900.g. napustio je Pariz i osnovao je Pasteur Institut u Brusselu i otkrio da se bakteriolitički učinak stečenih specifičnih antitijela znatno pojačava in vivo kada su pristune serumske komponente koje je on nazva "alexin" (danas poznate kao komplement). Ovaj mehanizam postao je osnova za razvoj test metoda koje su kasnije omogučile nastanak test metode za otkriće zaraženih sifilisom (točnije za Wassermannov test koji je otkrio August von Wassermann). Danas se te tehnike koriste kod seroloških testiranja za mnoge bolesti.
Mjesec 6
Róbert Bárány (Beč, 22. travnja 1876. - 8. travnja 1936.), austrijski liječnik mađarsko-židovskog porijekla. Sa svoj rad u području fiziologije i patologije vestibularnog aparata uha dobio je 1914.g. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Bárány je u Beču pohađao medicinsku školu. Diplomirao je 1900.g.
Kao liječnik u Beču, Bárány je uštrcavo tekućinu u unutarnje uho bolesnika kako bi olakšao bolesnikove vrtoglavice. Ako je tekućina bila prehladna bolesnik je doživljavao vrtoglavice i nistagmus. Bárány je zagrijao tekućinu, što je kod bolesnika uzrokovalo nistagmus u suprotnom smjeru. Bárány je pretpostavio da endolimfa tone kada je hladno i uzdiže se kada je toplo i stoga smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom organu. Zapažanje je nastavio serijom eksperimenata na, kako je on nazvao, kalorijskoj reakciji. Istraživanja koja su proizašla iz njegovih zapažanja omogućila su kirurško liječenje bolesti verstibularnog organa. Bárány je još istraživao ostale vidove kontrole ekvilibrija, uključujući i fukcije malog mozga.
Mjesec 7
Godine 1991. podijelio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu sa Erwin Neherom za njihov rad na "funkciji ionskih kanala stanice" i otkrivanju posebne metode priljubljene elektrode (engl. patch clamp) koja omogućuje snimanje malih ionskih struja kakve su struje pojedinih ionskih kanala. Neher i Sakmann su upotrebom nove tehnike došli do zaključaka da ionski kanali postoje (pretpostavku o postojanju kanala su iznijeli Andrew Huxley i Alan Lloyd Hodgkin) i kako funkcioniraju.
Mjesec 8
Sir Alan Lloyd Hodgkin, (Banbury, Oxfordshire, Engleska, 5. veljače, 1914. - 20. prosinca, 1998., Cambridge) bio je britanski fiziolog i biofizičar, koji je 1963.g. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu zajedno sa Andrew Huxleyem za svoj rad na osnovi rada živčanih akcijskih potencijala. Hodgkin i Huxley podijelili su te godine nagradu sa John Carew Ecclesom, koji je dobio Nobelovu nagradu za svoje istraživanje sinapse. Hodgkinova i Huxleyeva otkrića navela su ih da postave hipotezu o ionskim kanalima, koja je potvrđena nekoliko desetljeća kasnije.
Mjesec 9
Mjesec 10
Har Gobind Khorana i Marshall W. Nirenberg su također dobili nagradu, te godine za svoje doprinose razumijevanju sinteze proteina.
Holleyevo istraživanje RNK prvotno se je fokusiralo na izoliranje transportne RNK (tRNK), a zatim na istraživanje strukture alanin tRNK (molekule koja ugrađuje aminokiselinu alanin u proteine). Pomoću dva enzima ribonukleaze koji molekulu tRNK sjeku točno na odabranim mjestima, koje su određena točnim nizom nukletida dobiveni su dijelovi molekula. Metodama kombiniranja i uspoređivanja isječenih dijelova, obim enzimima, dobiveni su konačne strukture molekula.
Mjesec 11
Niels Ryberg Finsen (Torshavn, Ferojski otoci, 15. prosinca 1860. - Kopenhagen, 24. rujna 1904.), islandsko/dansko/ferojski liječnik i znanstvenik, prvi (1903.) danski dobitnik Nobelove nagrade. Dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu kao priznanje za doprinosa u liječenju bolesti, posebno tuberkuloze kože posebnog oblika (lupus vulgaris), pomoću svjetlosnih zraka, čime je otvorio novi put u medicini. Rođen je u Torshavnu na Ferojskim otocima, kao drugo najstarije dijete (od četvero) Hannes Steingrim Finsena i Johanne Froman koji su obje rođeni na Islandu. Niels Finsenovo otkriće sunčeve svjetlosti kao sredstva za terapiju određenih tipova boginja i tuberkuloze nadiđeno je otkićem antibiotika i njegov znastveni rad djelomično je danas zaboravljen. Ipak njegova ideja da sunčeva svjetlost određenih valnih duljina ima mogućnosti liječenja danas živi u terapiji tumora zračenjem...
Mjesec 12
Dr. Charles Jules Henry Nicolle (Rouen, 21. rujna 1866. - Tunis, 28. veljače 1936.), francuski bakteriolog koji je 1928.g. dobio Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju otkrivanje uši (Pediculus humanus humanus) kao prijenosnika tifusa. Rođen u Rouenu, Francuska, Charles je u početku učio o biologiji od svog oca Eugene Nicolle, liječnika u bolnici u Rouenu. Liječnik je postao 1893.g. na Pasteurovom institutu. Godine 1903. Nicolle je postao ravnatelj Pasteur Instituta, što je ostao sve do svoje smrti. Kroz svoj život pisao je uz znanstvena djela i fikciju i filozofiju (djela:Le Pâtissier de Bellone, Les deux Larrons, and Les Contes de Marmouse).
Dr. Nicolleovo otkriće proizašlo je prvo iz zapažanja, da pacijenti s zaraznim tifusom koji mogu zaraziti ostale izvan i unutar bolnice i čija je i sama odjeća zarazna, nakon što se okupaju u vrućoj vodi i promijene odjeću, više nisu zarazni. Odmah je posumnjao na uši kao prijenosnike zaraze, što je i dokazao 1909.g. u pokusu sa čimpanzama. Kada je prenio uš sa zaražene na zdravu čimpanzu, za 10 dana zdrava je oboljela od tifusa. Daljnja istraživanja pokazala je da glavni način prijenosa bolesti nisu ugrizi nego izlučevine uši. Uš kada se zarazi umire nakon nekoliko tjedana, ali u međuvremenu izluči velik broj bakterija. Malena količina nanesena i protrljana uz kožu ili oko uzrokuje zarazu.