Petar Nakić
Petar Nakić (tal. Pietro Nacchini;[1][2] Bulić 1694. – Conegliano kod Trevisa, 16./17. travnja 1770.), franjevac i dijecezanski svećenik, hrvatski graditelj orgulja, koji je orgulje gradio po Italiji i primorskim krajevima u Hrvatskoj.[3]
Rodom iz sela Bulića blizu Benkovca. Rođen 1694., a roditelji su mu bili Juraj i Doroteja Nakić. Kršten 21. veljače 1694. u Podgrebači u skradinskom zaleđu. Zaredio se u franjevačkom samostanu Sv. Lovre u Šibeniku i primio postrig (tonzuru). Uzeo je redovničko ime Pavao. U Šibeniku je 1716. završio studij filozofije i iste godine otišao u Mletačku Republiku gdje je izučio orguljarsku struku u orguljarskoj radionici Giovannia Battista Piaggia. Tamo je u franjevačkom samostanu della Vigna završio studij teologije.[1] Godine 1734. izašao je iz franjevačkog reda i prešao u dijecezansko svećenstvo.[3]
Nakićeva orguljarska radionica u Mletačkoj Republici napravila je mnogo orgulja koje su postavljene u Italiji i u Hrvatskoj (primorje od Istre do Dalmacije), procjenjuje se od 350[4][2] do 500 orgulja,[1] no mnoge nisu ostale sačuvane do danas ili su djelomično sačuvane. Zbog nesređenih, uništenih, neproučenih i nepristupačnih arhiva, smatra se da je broj sagrađenih orgulja veći.[3][4]
Vrlo je važno ime svjetskog orguljarstva, a njegovim je radom Hrvatska ušla među europske zemlje u kojima su se gradile orgulje po tada najsuvremenijim graditeljskim načelima.[5] Njegova su rješenja gradnje prevladavala i stoljeće poslije njegove smrti, a aktualna su i danas. Suvremeno orguljarstvo se i danas služi njegovim zvukovnim rješenjima.[4] U orguljarstvu je važan i kao začetnik jedne posebne orguljarske škole, mletačko-dalmatinske orguljarske škole, čiji je utjecaj širio se izvan krajeva koje je obuhvaćala Mletačka Republika (Italija, Hrvatska, Grčka).[3] Šibenik baš zbog njegovih najstarijih orgulja danas ima svoju Orguljašku ljetnu školu koja teži postati međunarodnom.[5]
Nakić je školovao orguljarstvu mnoge učenike. To su Francesco Dacci, Gaetano Callido, Francesco Comelli, Niccolò Moscatelli, čiji sin Domenico Moscatelli također je gradio orgulje u hrvatskim krajevima,[2] i Franc Ksaver Križman.[3][4]
Poznate Nakićeve orgulje u Hrvatskoj su one u crkvi Gospe od Karmena u Nerežišću na otoku Braču (1753.), u katedrali u Rabu (1756.) i u samostanskoj crkvi Sv. Frane u Šibeniku (1762.), u nekoliko crkava u Zadru (orgulje u katedrali sv. Stošije su uklonjene), u crkvi Sv. Filipa Nerija u Splitu odakle su uklonjene, u Splitu u samostanskoj crkvi sv. Klare, koje su restaurirane, u franjevačkom samostanu u Makarskoj odakle su uklonjene, u franjevačkoj crkvi sv. Marije u Zaostrogu, očuvane su one u Supetru (1753.), a od onih u Italiji, u crkvi del Carmine u Lugu (provincija Ravena), u crkvi Sv. Justine u Padovi (1734.).[1][2][3][5] Neke Nakićeve orgulje restaurirala je radionica Heferer.[3]
- ↑ a b c d Orguljaš iz Kotara koji je osvojio Veneciju. Zadarski list. 11. studenoga 2013. Pristupljeno 11. rujna 2022.
- ↑ a b c d Bush, Douglas Earl; Kassel, Richard. 2006. The Organ: An Encyclopedia (engleski). Psychology Press. str. 130. ISBN 978-0-415-94174-7
- ↑ a b c d e f g Organum Orguljari u Hrvatskoj u prošlosti. organum.hr. Pristupljeno 11. rujna 2022.
- ↑ a b c d Grga, Božidar. 7. studenoga 2004. Orgulje Petra Nakića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj. Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu. 74 (4): 16–18. ISSN 1330-2531
- ↑ a b c TZ Benkovac: Don Petar Nakić, pristupljeno 16. svibnja 2015.